|
23. ožujka
Sveti Turibije Mongrovejski
(1538-1606)
Učeni je papa Benedikt XIV. usporedio sv. Turibija, biskupa, s Karlom Boromejskim nazvavši ga obnoviteljem dušobrižništva i još više - neumornim vjesnikom ljubavi. On se rodio 18. studenoga 1538. u španjolskom seocu Villaqeida. Studirao je ponajprije u Valladolidu, zatim u Salamanki i napokon u kolegiju San Salvador u Oviedu. Akademski stupanj licencijata iz prava postigao je ipak na Sveučilištu u Santiagu di Compostelli godine 1568., ne mogavši dalje do doktorata, jer je u prosincu 1573. bio imenovan inkvizitorom u Granadi. U toj službi došao je u dodir s muslimanima, a upoznao je i napore brojnih misionara koji su se trudili da bi nekršćane pridobili za kršćanstvo. On sam još je bio laik, no svoju je službu obavljao vrlo ozbiljno, odgovorno i obazrivo. Životopisci hvale njegovu pobožnost, askezu, osjećaj za pravednost te ljubav prema siromasima - sve same vrline vrlo potrebne budućem pastiru duša.
Tridentski sabor je jasnim dogmatskim, mudrim pastoralnim naukom, sigurnim i čvrstim normama Crkvu u Europi uputio snažno na putove obnove. Duša toga, zaista, velikoga obnoviteljskoga rada bio je milanski nadbiskup Karlo Boromejski. Taj čovjek nevjerojatne radne sposobnosti postao je svjetlo i uzor mnogim tadašnjim i kasnijim duhovnim pastirima. Val tridentske obnove tek ne dugo prije otkrivenu Ameriku zahvatio je kasnije. Tako je sveobuhvatno evangeliziranje Meksika bilo praktički završeno već godine 1572., dakle, niti 9 godina nakon završetka Tridentskog sabora. No istom je u XIX. stoljeću, za vrijeme revnog nadbiskupa Pedra Moya de Contrerasa, duh Tridenta u toj zemlji uhvatio dublje korijenje.
Političko i duhovno središte tadašnje Južne Amerike bila je Lima u Peruu, u kojoj je 14. svibnja 1541. osnovana biskupija. Od 11. veljače 1546. nadbiskup Lime bio je odgovoran za ogromno područje koje se protezalo od Paname do Rio de la Plata. Njemu su kasnije kao metropolitu bile podvrgnute ove biskupije: Cuzco, Cartagena, Quito, Popavan, Asunción, Caracas, Bogotá, Santiago, Concepcion, Cordoba, Trujillo Arequipa. Taj silni prostor od sjevera do juga bio je dugačak 5.000 km, a površina mu je obuhvatila 6 milijuna km2.
Španjolski kralj Filip II., koji se za svoje kolonije brinuo ne samo iz političkih motiva, smatrao je svojom dužnošću da ondje zasadi Kristov križ. Zato je vrlo brzo uvidio da se u Peruu u tom pogledu mora nešto dogoditi. I oko mu je zapelo za mladog licencijata iz prava Turibija Mongrovejskog, koji je u Granadi bio predsjednik vijeća inkvizicije. Ne zaboravimo da je ta ustanova u Španjolskoj bila u državnim rukama. Kralj je želio da taj mladi, savjesni, pobožni pravnik, premda još laik, postane ništa manje nego nadbiskup u Limi. Turibije, koji nije studirao teologiju, a niti poznavao prilike u Americi, iz osjećaja odgovornosti odbio je tu ponudu, koju bi manje odgovorni objeručke prihvatili.
No 21. ožujka 1579. kralj je imao već u rukama dokument o Turibijevu imenovanju za nadbiskupa u Limi. Kandidat je morao prihvatiti pa je primio sve svete redove zajedno, a za biskupa je posvećen u katedrali u Sevilli u kolovozu 1580. Malo poslije toga otputovao je u Ameriku, ali je onamo stigao tek u proljeće sljedeće godine. Putovalo se onda vrlo sporo.
Došavši u svoju nadbiskupiju novi se nadbiskup dao sav na posao. Trudio se da obnovi palu crkvenu disciplinu i u tom je pogledu bio neumoljiv te nije popuštao nikomu. Borio se i protiv raznih nepravdi stavljajući se uvijek na stranu potlačenih i obespravljenih. Moćnici su ga zbog toga progonili, no on se nije dao smesti pa mu je pošlo za rukom iskorijeniti bar one najteže zloporabe. Uz taj socijalni rad podizao je mnoge crkve, redovničke kuće, bolnice, godine 1591. osnovao je i prvo sjemenište u novom svijetu. Neprestano je studirao, učio jezike i narječja Indijanaca, da bi im mogao naviještati Evanđelje izravno, bez tumača. Time je mnogo pridonio većem broju obraćenja.
U drugom razdoblju svoga biskupovanja Turibije je, prema preporukama Tridentskog sabora, sazvao tri pokrajinska sabora. Osobito je značajan onaj iz godine 1583. koji je zacrtao program za pastoralni rad za svu Južnu Ameriku. Turibije je održao i 13 biskupijskih sinoda, a četiri puta je osobno izvršio pastirski pohod kroz svu svoju prostranu nadbiskupiju. U pismu iz godine 1594. pisao je kralju Filipu II. da je prevalio 15.000 km te krizmao preko 60.000 vjernika. Drugi pastirski pohod biskupije trajao mu je šest, treći četiri godine, a s četvrtog se više nije živ ni vratio. Umro je među Indijancima u jednoj maloj, siromašnoj crkvi.
Najodličnija crta na liku sv. Turibija bila je njegova bezgranična ljubav prema Indijancima. Kao biskup morao se mnogo boriti protiv nekih redovnika, koji su ljubomorno bdjeli nad nekim svojim povlasticama, ali je nastojao i nedisciplinirane svjetovne svećenike pozvati na red kao i španjolske doseljenike, koji su se odavali raznim porocima.
U kaptolskom arhivu u Limi čuva se knjiga Libro de las visitas, neke vrste putni dnevnik Turibijevih pastirskih putovanja. Iz njega doznajemo kako je taj neusporedivi pastir duša imao dalekovidne planove, kako je bio pun ljubavi prema Indijancima, koje voljaše kao otac djecu. Indijanci su ga na putovanjima htjeli nositi u nosiljci, no on to nije dopustio, već je putovao pješke, da ne bi nikome bio na teret. Jašio je i na mazgi, a kad je to bilo nemoguće, uzeo bi putnički štap: verao se i pješačio. Za put po brdima imao je posebnu obuću. Bio je pravi pastir duša, koji je išao u potragu za svojim ovcama. On nije išao ni za kakvim materijalnim dobitkom, već za dušama. Za njih je žrtvovao sve. Bilo je i onih koji ga nisu razumjeli, koji su ga pred kraljem u Madridu optuživali da previše dugo izbiva izvan Lime, no Turibije nije trošio vrijeme u prazne rasprave, već je radio i dalje sve ono što mu je nalagala njegova pastirska svijest i odgovornost.
Povjesničar E. Düssel spominje i ovo: "Svećenici-redovnici bez izričitog dopuštenja nisu smjeli preuzeti nijednu župu. Oni su se ipak pozivali na jednu Bulu Pija V. koja im dopušta da mogu djelovati kao župnici. I tako je došlo do žestokog sukoba. Konačno se Turibije obratio na Kuriju. 19. veljače 1586. kardinal Caraffa je dokinuo odredbu Pija V. te misijskom biskupu omogućio da u toj stvari može postupati po vlastitoj uviđavnosti. To pravo je kasnije potvrdio papa Grgur XIV. Na taj je način nadbiskup mogao naložiti redovnicima da napuste sigurne župe te idu dalje na misijsku frontu. Isusovci su u tom prednjačili pa su tako Turibiju bili velik potporanj."
Turibije je dao izraditi katekizme na tri jezika: španjolskom i dva urođenička. Svoju je nadbiskupiju podijelio na 240 župa ili "doctrinas" ili redukcija. Njima su upravljali 122 svećenika-redovnika i 118 biskupijskih svećenika.
Vrli pastir sv. Turibije Mongrovejski nalazio se na pastirskom putovanju. Upravo je došao u dolinu Pascasmayo, kad mu nenadano pozli. Osjećao se vrlo slabo pa su ga prenijeli u kuću indijanskog katehista u Santiagu de Mirafloresu. Posljednja mu je želja bila da još jedanput pođe u malu indijansku kapelicu i ondje primi svetu pričest. Zamolio je i priora augustinaca, koji su ondje imali samostan, da mu zasvira na harfu. I dok je otac Jeronim pjevao psalam 116. "Ja vjerujem i kada kažem" i psalam 31. "U tvoje ruke duh svoj predajem" - Turibije zadnji put još baci pogled na Propetoga i izdahnu. Bilo je to baš na Veliki četvrtak 23. ožujka 1606. Ono malo osobnih stvari, što je uza se imao, podijelio je pred smrt među svojim pratiocima, što ih je tako nježno ljubio. Sljedeće godine prenijeli su mu tijelo u Limu. Toga velikog apostola Latinske Amerike blaženi papa Inocent XI. proglasio je 24. lipnja 1679. blaženim, a Benedikt XIII. 10. prosinca 1726. svetim. Cijela ga Crkva po općem kalendaru slavi na današnji dan. To on, doista, i zaslužuje!
Sveti Josip Oriol
(1650-1702)
Katalonija je zemlja koja je Crkvi i čovječanstvu dala velikana. Jedan je od njih, bez sumnje, sv. Josip Oriol, koji se rodio 23. studenoga 1650. u Barceloni. Kao dječačić bio je povjeren na odgoj zajednici Santa Maria del Mar. Toliko je već tada bio pobožan da su ga i sudrugovi i odgojitelji nazivali "el santet" - malim svecem. Godine 1664. Josip se upisao na Sveučilište u Barceloni, gdje je 1. kolovoza 1674. promoviran za doktora teologije. No još više od teološkog znanja resila ga je već tada karizma, dar čudesa. To se po prvi put očitovalo kad je stavio ruke na žeravicu a da se pri tom nije opekao. Time je htio pobiti klevetu kojom je muž njegove stare hraniteljice Katarine Bruguera okrivio svoju ženu da ju je našao u nečasnom poslu.
Josip je 29. lipnja 1677. slavio svoju prvu misu u župnoj crkvi u Canet del Mar, u biskupiji Gerona. Za nju se pripremao preko godinu dana. Vrativši se u svoj rodni grad, postade odgojitelj u kući Tome Gasnerija. Tu je službu vršio 10 godina, a u isto je vrijeme djelovao kao svećenik u župnoj crkvi oratorija sv. Filipa Nerija.
Godine 1686. smrt mu je ugrabila dragu majku. Da nađe utjehe ožalošćenom srcu, odlučio je poći na hodočašće u Rim i to pješke. U Rimu se zadržao godinu dana, pohađajući vrlo često oratorij duhovnih sinova sv. Filipa Nerija. Ondje se sprijateljio s nekim kardinalima koji su mu kod Inocenta XI. isposlovali jednu nadarbinu u Barceloni. Ona je bila vezana uz crkvu Santa Maria del Pino. U toj je crkvi počeo vrlo revno vršiti apostolat, a njegova su osobita briga bili vojnici i pomorci. U vjeri je marno poučavao dječake, a mnogima je bio izvanredan i prosvijetljen vođa duše. Uz naporan apostolat Josip je provodio i vrlo strogu pokoru. Spavao je samo tri sata dnevno i to sjedeći na stolici. Živio je od kruha i vode, nosio je kostrijet.
U travnju 1698. dao se opet na put u Rim i to s namjerom da ga Papa pošalje u misije. No, to nije bila Božja volja. Došavši tek do Marseillesa, Josip je teško obolio; bolest mu je bila znak da ga Bog i dalje želi imati u Barceloni, u njegovu dotadašnjem apostolatu. Vrativši se kući posvetio se naročitoj brizi za bolesnike. Svojim molitvama i blagoslovom mnogim je bolesnicima vratio zdravlje. To je još više povećalo njegovu popularnost u gradu koji ga je smatrao svojim od Boga danim svecem. Njegovu su smrt 23. ožujka 1702. oplakali mnogi, a na njegovu grobu u crkvi Santa Maria del Pino počeše se događati nova čudesa.
Crkva je toga kreposnoga svećenika 5. rujna 1805. po Piju VII. proglasila blaženim, a 31. listopada 1909. po Piju X. svetim. Za vrijeme strašnog građanskog rata u Španjolskoj od godine 1936. do 1939., kad je mržnja neprijatelja vjere opljačkala, obeščastila i uništila mnoge svetinje, razbijena je i urna koja je čuvala svečeve relikvije. Fanatizam nema straha ni poštovanja ni pred onim što je svakom normalnom čovjeku sveto i nepovredivo, a to je tijelo pokojnika. Da vjernici Barcelone, koji su mnogo častili svoga sveca, ne bi ostali bez njegovih relikvija, dobiše na dar dio relikvija od Pija XII. Te je relikvije godine 1908. kardinal Salvatore Casanas bio darovao papi Piju X.
Veliki svetac, pokornik i apostol Josip Oriol bio je i tako blizak ljudima. To najbolje pokazuje i njegova velika ljubav prema rođenoj majci Geltrudi, rođenoj Buguna. Njezinu je smrt veoma bolno osjetio. Da je bio pjesnik kao naš hrvatski svećenik i valpovački župnik Miroljub Ante Evetović, ispjevao bi najljepšu od svojih pjesama baš sjećajući se svoje prve učiteljice života, koju mu je smrt ugrabila. Ali Josip Oriol nije bio pjesnik. On je ojađenoj duši nastojao naći utjehe u rimskom hodočašću, na grobovima mučenika, u općinstvu svetih. Vjerovao je i nadao se da će dragu majku vidjeti u vječnosti i ta ga je nada krijepila. Kršćanin u žalosti za milima i dragima plače i žalosti se, jer je to ljudski, ali njegova je žalost puna nade i predanja u začetnika života Isusa Krista, u kojem naši dragi pokojnici žive.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
