www.tebe-trazim.com

27. ožujka



Sveti Filet, Lidija, Makedonij, Teoprep, Kronid i Amfiloh, mučenici



Već treći dan uzastopce pratimo kršćanske mučenike s našega tla. Opis je njihova mučeništva doduše dosta legendaran, no njihova se povijesna opstojnost ne dovodi u pitanje. Prema legendi Filet je bio odlični senator u Iliriku, dakle, u našim krajevima. Lidija mu je bila žena, a Makedonij i Teoprep sinovi. Čitava je obitelj bila kršćanska. Car Hadrijan je naložio svome visokom carskom službeniku, koji je nosio naslov "dux" (vojvoda), da protiv njih povede postupak. Uzrok je ležao jednostavno u tome što su bili kršćani, a kršćanstvo je u Rimskome Carstvu bilo proskribirano, stavljeno izvan zakona. Carski službenik Amfiloh stavio je sve članove te slavne kršćanske obitelji na muke. Kako su oni i u mukama ostali postojani u svojoj kršćanskoj vjeri, to je tako snažno i uvjerljivo djelovalo na samoga Amfiloha da se i on obratio na kršćanstvo. I ne samo on već i Kronid, tzv. "commentariensis", tj. časnik zatvorske straže. Doznavši za sve to sam car je pohitao u Ilirik te svu petoricu stavio na nove muke. Poginuli su uronjeni u bazen vrelog ulja. Spomen tih svetih mučenika nalazi se kako u Bizantskom tako i u Rimskom martirologiju.

Na primjeru postojanosti svetih mučenika napajala su se mlada pokoljenja i tako je kršćanstvo raslo i napredovalo unatoč progonima. Ono je u našim krajevima prisutno već tamo od apostolskih vremena. Bilo je tijekom stoljeća izloženo najrazličitijim nedaćama, ali se sačuvalo sve do danas. Na nama je da ga prenesemo i budućem pokoljenju. To je naš povijesni zadatak. Težak doduše, ali ipak za svjesnog vjernika ostvariv. Već sam naš život po vjeri, dosljednost u evanđeoskim načelima djelovat će privlačno na druge. Bez mnogo fraziranja živimo po svojoj vjeri i naš će primjer djelovati snažno i na druge.





Sveti Ivan Damašćanski, svećenik i crkveni naučitelj (oko 650-749)



Blagdan se ovog svetog i velikog crkvenog naučitelja slavi sada 4. prosinca, a nekoć na današnji dan. Smatrali bismo velikim i neoprostivim propustom kad ga ne bismo stavili u ovu zbirku duhovnih velikana. To činimo danas.

Začudo, o svetom Ivanu Damašćaninu ne znamo točno ni godinu njegova rođenja ni smrti. No njegov život i pisana djela svjedoče snažno za njega, tako da taj povijesni nedostatak ne znači mnogo. Svetac je živio između 650. i 750. godine. Rodio se na Istoku dvadesetak godina poslije Muhamedove smrti, čiji se nauk već tada na daleko proširio. Njegov je rodni grad Damask, u kojem je proživio i prvu polovinu svoga života. Taj je grad od godine 660. bio prijestolnica kalifa, prorokovih nasljednika, a to znači duhovnih i svjetovnih predstojnika islama. Tako je to bilo sve do godine 750. kad Damask morade ustupiti prednost Bagdadu, jer kalifi onamo premjestiše svoje sjedište.

Ivanov otac Sargun ibn Mansur, iako bijaše kršćanin, na kalifovu dvoru bio je ništa manje nego ministar financija, dakle, čovjek najvećeg povjerenja. Bilo je to u doba kad odnosi između islama i kršćanstva još nisu bili opterećeni raznim nepravdama bilo s jedne bilo s druge strane. Danas nastojimo te nepravde zaboraviti i opet se jedni drugima približiti, iako to ne ide tako lako, jer još uvijek ima fanatika i ekstremista koji ne mogu priznati nikakav pluralizam mišljenja. Takvi ne vuku povijest naprijed već natrag. Nakon tolikih žalosnih iskustava iz prošlosti bilo bi već vrijeme da jednom afektivno dozorimo, a to znači da jedni drugima počnemo pristupati ne vođeni slijepim osjećajem već razumom, koji mirno uočava ono što nas zbližava i što nam je zajedničko. I takav je stav jedini nužan preduvjet za bolju budućnost, koju moramo svi graditi, dakako, uvijek uz žrtve.

Sargun je sanjao o budućoj karijeri svoga sina Ivana pa mu je skupa s posinkom Kuzmom pružio temeljitu izobrazbu, kakva je u ono doba bila pristupačna samo najpovlaštenijima. Njegov je sin bio čak neke vrste paž budućega kalifa Yazida.

Kad je Ivan odrastao, bio je najprije suradnik, a zatim nasljednik u poslovima svoga oca. Koncem stoljeća počela se za kršćane u Siriji situacija mijenjati na gore. Novi kalif Abd el Malek (685-705) više nije bio sklon kršćanima kao njegovi prethodnici. I Ivanova je obitelj to vrlo brzo osjetila. Da bi izbjegao sve veći pritisak, Ivan je sa svojim pobratom pošao u Jeruzalem. Ondje obojica uđoše u glasoviti samostan Sv. Sabe. To je bilo vjerojatno negdje oko godine 700. Malo kasnije jeruzalemski je patrijarh Ivan V. Ivana iz Damaska zaredio za svećenika. Ivan se sada počeo sve više aktivirati u crkvenom životu, što kao patrijarhov savjetnik i suradnik što opet kao pisac. Ivan je po svojoj naravi težio za tihim samostanskim životom u kojem bi se sav predao kontemplaciji, razmatranju Božjih tajni i eventualnom pisanju. Ali potrebe vremena nisu mu priuštile takav luksuz. Valjalo je ući u borbu života i boriti se. U toj borbi Ivan brzo postade glasovita ličnost, uvažen teolog, čija se učenost proširi po cijelom Istoku.

Ivan nije bio toliko originalan mislilac i teolog, koliko vješt kompilator, koji je mudrost velikih svetih Otaca, onih duhovnih genija iz IV. i V. stoljeća, prenio na kasnija pokoljenja. On sam u jednostavnosti i skromnosti srca svoj rad uspoređuje s pčelom koja odasvud skuplja med.

Glavno Ivanovo teološko djelo nosi naslov Izvor spoznaje. Njime je Ivan istočnoj Crkvi dao dogmatiku koja postade sveopćim teološkim priručnikom. De fide orthodoxa ili Izlaganje prave vjere samo je treći svezak toga velikoga djela, a po njemu se često naziva i navodi čitavo djelo. Početkom XII. stoljeća djelo je prevedeno na latinski pa se njime obilno služio i sv. Toma Akvinski. U pregovorima za sjedinjenje između istočne i zapadne Crkve u XIII. i XV. stoljeću Damašćaninovo je djelo služilo kao podloga svih teoloških rasprava. Papa Leon XIII. počastio je Ivana Damašćanina godine 1890. naslovom naučitelja Crkve.

Ivan Damašćanski je u svom vremenu vrlo hrabro ušao u borbu oko štovanja svetih slika. U obranu štovanja svetih slika izrekao je tri slavna govora. On jasno naučava da štujući svete slike zapravo štujemo osobe koje one prikazuju. Ne radi se, dakle, o obožavanju materije, o klanjanju idolima, već o čašćenju onih koji se nalaze u općinstvu svetih. Svojim je govorima i naučavanjem Ivan postao klasik teološkog nauka o štovanju svetih slika. Ivan je hrabro nastupio protiv careva ukaza o zabrani štovanja svetih slika jer je bio uvjeren da se bori za Božju stvar. Samo tako možemo razumjeti njegovu izvanrednu hrabrost.

Ivan je kao pisac bio svestran: dogmatičar, apologet, tumač Svetoga pisma, filozof i hagiograf. Uz prozu pisao je i poeziju pa se mnogi njegovi himni u istočnom bogoslužju upotrebljavaju i danas.

Duhovne su značajke Ivanove ličnosti ove:

Prvo izvanredna poniznost. On je potekao iz bogate i ugledne obitelji. Njegov je otac bio na vrlo visokom položaju, a i on je sam prvi dio života proveo u svijetu u tadašnjem visokom društvu. Ipak mu je bio tuđ svaki sjaj, a još više nadutost i oholost. Kad se povukao u samostansku tišinu, imao je samo jednu želju: Bogu služiti. Kraj sve svoje učenosti o sebi je vrlo skromno mislio i sudio. Nazivao se "beskorisnim i najmanjim slugom, za koga je bolje da pred Bogom oplakuje svoje grijehe nego da se upušta u probleme teologije i crkvene politike". Ipak je nastupao u javnosti jer je bio prisiljen poslušnošću i brigom za Crkvu i njezine probitke.

Druga je značajka Ivanova života vjernost tradiciji, predanom nauku prijašnjih stoljeća. To je bila i opća značajka istočne Crkve njegova vremena. Ona je kod Ivana postala prava moralna obveza i zakon. On je imao tako razvijen osjećaj poštovanja prema objektivnoj istini da je svoje vlastite misli stavljao u pozadinu. I tako je postao jednim od glavnih posrednika, mostova, između staroga i visokoga srednjega vijeka - patristike i skolastike.

Treća je Ivanova značajka izvanredno istančan i razvijen osjećaj za Crkvu. Zbog njega se upuštao u borbu za Crkvu izlažući se i najvećim opasnostima. Osjećaj za Crkvu dao mu je svjetla da je dobro znao razlikovati duhove i uvijek se opredjeljivati za ono što je dobro i pravovjerno. Sam nije tražio borbu, nije bio nikakav svadljivac, ali kad je vidio da je istina napadnuta, odlučno je ustao da je brani. Pri tom se nije bojao ni kalifa ni bizantskog cara. Nastupao je hrabrošću Ivana Krstitelja.

Kao dan smrti, pa po obnovljenom kalendaru i blagdan sv. Ivana Damašćanina, uzima se 4. prosinca 749. godine, iako to nije posve sigurno. Čini se da je sv. Ivan umro u samostanu Svetog Sabe. To se dade zaključiti iz činjenice da su se ondje štovale dugo vremena njegove relikvije. O njima svjedoči početkom XII. stoljeća ruski iguman Danijel, koji je u to doba pohodio taj glasoviti samostan. Povjesničar Ivan Foca u XII. stoljeću u svome Opisu svete zemlje potvrđuje gornju tvrdnju. Oko god. 1400. isti je samostan pohodio ruski arhimandrit Grethenios. Njemu su tada pokazali sobu u kojoj je u davna vremena stanovao sv. Ivan Damašćanski, ali o nekim njegovim relikvijama nema više ni riječi. Relikvije su tada već bile prenesene u Carigrad. Ruski hodočasnik đakon Zozim, koji je između 1419. i 1421. posjetio Carigrad, piše da se ondje u samostanu Kheharitomene časti tijelo sv. Ivana iz Damaska.

Branič svetih slika ima trajan spomen na brojnim ikonama. Štoviše, čak ga majstori svetih slika smatraju svojim zaštitnikom. Na Zapadu je manje zastupan u slikarstvu, ali ga zato neki krajevi zazivaju u pomoć kod dječjih bolesti.

Sveti Ivan Damašćanski ovako opisuje svoje duhovno poslanje: "Sada si me, Gospodine, pozvao rukama Svoga biskupa da poslužujem Tvojim pitomcima. Što je na to ponukalo Tvoju Providnost, ne znam, Ti jedini to znadeš. Samo, molim Te, Gospodine, olakšaj tovar mojih grijeha kojima sam se teško ogriješio; očisti mi duh i srce! Vodi me putem pravim kao moje zapaljeno svjetlo!

Metni mi u usta pravu riječ; po ognjenu jeziku Duha Svoga udijelili mi jasan i vješt govor, i neka me Tvoja nazočnost uvijek nadgleda.

Pasi me, Gospodine, i budi sa mnom pastir, da srce moje ne zastrani ni nalijevo ni nadesno, nego neka me Duh Tvoj dobri vodi pravim putem, i neka sva djela moja, osobito posljednja, budu po Tvojoj volji!

A ti, odlični zbore Crkve, ti što si plemeniti vrh najdotjeranije nepokvarenosti te uživaš zaštitu Božju, ti, počivalište Božje, primi od mene nauk nezabludive vjere da bude potporom Crkvi onako kako je to predano ocima našim."





Sveti Rupert († 718)



Rimski martirologij kaže o sv. Rupertu da je "kod Bavaraca i stanovnika Norika čudesno širio Evanđelje". Njegovo ime izvorno glasi Hrodpert, a potjecao je iz jedne plemićke franačke obitelji. U drugoj polovini VII. stoljeća postigao je u Wormsu visoko crkveno dostojanstvo. No ondje se nije zadržao već je pošao u Bavarsku. Na ruševinama staroga rimskoga grada Juvavuma sagradio je crkvu i samostan i posvetio ih sv. Petru. Samostan je brzo postao središtem duhovne kulture. Oko njega je nastao jedan od najljepših gradova na svijetu - Salzburg.

Crkvi Sv. Petra pripadala je i crkva u Pongau, koja se danas zove ćelija sv. Maksimilijana, a spominje na tragove ranijeg kršćanstva. Maksimilijan je u III. stoljeću bio prvi mučenik Štajerske. Prenijevši njegove relikvije u svoj biskupski dvor kod Sv. Petra, Rupert je udario temelje tradicije za kasniju biskupiju u Salzburgu, koja je raznim uspomenama sezala sve do u prva kršćanska vremena.

Sveti Rupert je također utemeljio i jedan ženski samostan te ga posvetio Majci Božjoj. To je današnji samostan Nonnberg, koji je nekoć vodila njegova nećakinja Erintruda. Sv. Rupert je umro baš na Uskrs, koji je g. 718. pao upravo na današnji dan. Pod glavnim oltarom prekrasne salzburške katedrale nalaze se posmrtni ostaci sv. Ruperta i sv. Virgila, biskupa u Salzburgu, a u staroj benediktinskoj crkvi Sv. Petra pokazuje se još i danas dragocjena škrinja gdje je prvotno počivalo svečevo tijelo.

Sv. Ruperta štuje kao svog zaštitnika grad, nadbiskupija i pokrajina Salzburg, a u pomoć ga već stoljećima zazivaju rudari soli. Njegov život i misijska djelatnost osvjetljuje područje koje će kasnije u životu europske Crkve imati veliko značenje. Trajnu uspomenu na njega čuvaju i brojne crkve podignute njemu u čast. Ima ih 125.

Veličina je sv. Ruperta u tome što je osnovao jedan snažan misijski centar u Salzburgu, koji će se kasnije razviti u sjedište nadbiskupije i metropolije. On nije bio ni putujući, a ni teritorijalni biskup, već opat-biskup samostana Sv. Petra bez određenog područja. Često ga prikazuju i sa soljenkom u ruci; jasna aluzija na njegovo zaštitništvo nad rudarima soli. Prikazuju ga i s buretom, ali ne punim vina, već soli, koja se kopa u blizini grada kome je zaštitnik, a po kojoj je Salzburg dobio i ime, jer riječ "Salz" u njemačkom znači sol. Slikaju i prikazuju sv. Ruperta vrlo često i s crkvom u ruci, a ona označuje ustanove od njega podignute.

Danas su kršćanski mučenici Sv. Filet, Lidija, Makedonij, Teoprep, Kronid i Amfiloh;