----------------------------- OPET PO STAROM ------- Bilo je kasno ljeto. Nedjeljno predvečerje. Župnik je na kraju večernje Mise pročitao župne obavijesti i po svom običaju se osvrnuo na današnje Evanđelje: "Čuli smo Pavla", rekao je. -"Tko ne radi ne treba ni da jede…što se ipak ne odnosi na naše umirovljenike".- Našalio se kao uvijek ako se ukaže prilika, ali odmah doda:- "Rad nije samo korištenje motike, čekića, šivaćeg stroja…da ne nabrajam. Raditi se može i mora ono i onako što i kako smo sposobni. Je li Pavao radio? I da i ne. Dok su drugi obavljali svoje dnevne poslove, on ih je, navečer, kao što smo se i mi sada okupili, poučavao…Tumačio im je Radosnu vijest. Je li to posao? Župnik preleti pogledom po crkvi. Vidio je da neki već izlaze. Takvi su uglavnom na sv. Misi jer to "kaže" 3. Zapovijed…i odluči završiti: -"Dakako, primio je zapovijed od Gospodina i on ju je vršio. Nekad je i maleni savjet itekako dobro obavljen posao! Ali samo onaj savjet, koji netko traži od nas, ne koji mi namećemo. Mnogi imaju dar savjeta, a koliki ga ne koriste, za razliku od onih koji u tim tzv. savjetima samo izdižu sebe…da ne spomenem njihove proizvode…Zna`te, one što viđamo u i na reklamama… Nikad ne namećimo svoje mišljenje ili znanje, ali kad vidimo da nekome ono nedostaje, da mu treba, da ga očekuje - tada je to i naša dužnost - posavjetovati brata…A da bismo kroz idući tjedan uz Božju pomoć znali uočiti potrebite našeg savjeta, zazovimo Božji blagoslov"! - završi župnik. . Ni pola sata nakon večernje svete Mise, po ustaljenoj navici, dva stara prijatelja, Ivo i Mato, obojica u mirovini, odu do trgovine koja radi do 22 sata. Kupivši dva "žuje", dovuku se do prve prazne klupe prekoputa katedrale i sjedoše. I po navici prvo zure u prolaznike, bace pogled na otvorene boce piva pored sebe, i ni jedan ne želi prvi potegnuti. Čudno? Pa i ne. Dok u bocama ima piva, ne sjede totalno bez veze… . Kao mnogima oko 70-te, ni njima nije do buke, treske i stiske na korzu. Najdraže im je ovako pijuckati pivce, ponekad klimnuti glavom poznatom prolazniku, razmijeniti koju prijateljsku riječ, no uglavnom su se na "svojoj" klupi odmarali…točnije prebirali po daaavnim događajima s posla; uspoređivali ovo danas s nekadašnjim stilom življenja i života općenito. Nisu bili jugonostalgičari, ali su od hrvatske samostalnosti očekivali više…barem od svake vlade, pa su zbog toga znali upadati i u dugačke rasprave, ne baš primjerene mjestu. "Ubijali" su vrijeme čekajući večeru. Dakako da bi im je mobitel bio balast, jer - imali su veeeliki sat na katedrali. Čak su vidjeli tri, a do večere su imali još dobar sat vremena. . Trenutni nastup tišine nije bio "staračka blokada" ili nedostatak tema za razgovor, dapače! Imali su njih dvojica temâ napretek, ali nakon netom odslušane propovijedi obojici su se misli vraćale na njih. I na pivo i ono što im se u rukama dimilo. Ruku na srce, koliko su puta čuli savjet "prestani pušiti, šteti zdravlju"? Ima li i takav savjet uporište u Evanđelju? - pitao se Ivo. Pa i zapovijed "Ne ubij"!…Ubiti se može na razne načine. I ogovaranje i kleveta…nije li to ubijanje dostojanstva bližnjega? Ivo shvati da će tim smjerom njegove misli otići predaleko, pa prvi prekine tišinu. -Znaš, Mato, puno toga je meni jasno, što drugima nije… -Baš si siguran u to? - bocne ga Mato. -Ma…gle! Svi šute, nitko ne diže glas… kao da nitko više ne vidi ništa…i nikoga ne brine, što je još gore. Bombardiraju nas svakojakim vijestima, koje bismo pred 30 godina saznali tek nakon tjedan-dva: proradio vulkan na Islandu, potres na Haitiju,…poplave…A zapravo se čini da baš nikome to i nije važno…Eto, to što padaju te kisele kiše, što jedemo onu GMO izmućkanu hranu i niz drugih stvari. Znaš, nas zapravo truju, a čime…još važnije kako, to vidimo po reklamama. Ne reklamira se ono kvalitetno, zar ne? -Naravno, kvaliteta je sama sebi reklama, pa ne mora na TV… -Mmm, da. Jesi li otvorio konzervu, a iznutra ona sva crna? -N…ne! - Mato podigne obrve, a Ivo se počeša iza uha i nastavi: -Uš`o ja u onu modernu trgovinu iz tih "lanaca" i kupio mlijeko na sniženju, a kod kuće vidim da je istekao rok… -Datum gledaj u trgovini, - tiho će Mato šištavim glasom. Ispružio je duge koščate noge koje su stršile iz širokih i nešto podužih nogavica. - I tko te goni u te lance, ha? Jer tamo ima svašta? - Mato pomirljivo digne obje ruke. - Da se razumijemo, ja nemam ništa protiv tih trgovačkih užadi i lanaca, ali ja i dalje kupujem o svom starom dobrom malom dućanu gdje smo i prije kupovali…Mala, skućena trgovinica, a u njoj što ti srce poželi… dakako, u njoj nema šetnje, - kiselo smiješio. Ivo kažiprstom i palcem pogladi poduže sijede njegovane brkove, sagne se, dohvati bocu piva, dobro potegne, povuče dim cigarete, te gledajući u etiketu na boci promrsi: -Zamisli ovo: neki…recimo sanitarni inspektor u gajbi mineralne ili piva nađe bocu punu solne kiseline!… -Nisi pri sebi! - Mato odmahne rukom i on dohvati svoju bocu. Kad ju odloži na asfalt pored klupe zagleda se preko ceste u golubove koji su se već spremali na počinak. Činili su posljednje krugove leta oko katedrale. Ivo nastavi: -Samo pretpostavi da piše krupno ispisanim slovima "Opasno po život", a nešto niže sitnim slovima "Konzumiranje solne kiseline izaziva smrt". Što bi taj inspektor poduzeo? -Što, što! Brzo bi se ušlo u trag "trovaču", bio bi okrivljen za pokušaj ubojstva, možda i masovnog trovanja…ako nema strica u našoj vladi, - pokuša se našaliti. -Ne eskiviraj. Optužba bi bila: Iz nemara…ili nehata izaberi izraz…? -Kakvog nemara, Ivo, -snebivao se Mato. Ako staviš natpis da je nešto otrovno, opasno i mada takvo, to ipak staviš u gajbu s pivom… ili kiselom, kako to može biti nemar? -E, TU sam te čekao, - Ivo lupi dlanom po koljenu. - Pazi: sve se vrti oko novca, kojim se krpa državni budžet, jel`tako? Pa čuo sam Šukera, Kosorku, ali i Milinovića i ostale! Tim istim novcem se treba "krpati" zakrpa na zakrpi na razne načine zakrpanog i našega zdravstva. Konkretno: na liječenje oboljelih od rakova svakakve vrste izazvanih pušenjem. I ono najbolnije, sve ove zabrane pušenja po lokalima i ostale gluposti, sve je to pretakanje iz šupljoga u prazno! -A sad sve to prevedi na "lijepo naša horvatsko jezik", može? - mrko će Mato. Ivo podigne kutiju cigareta i nastavi tišim glasom, dajući važnost svakoj riječi: -Da, bilo bi to doista šuplje, kad se ne bi radilo o zdravlju naših građana, o tebi ili meni, kad bi nekome "gore" bilo barem malo stalo do nas…I to uvijek, a ne samo u vrijeme predizborne strke. -`Ej, dogovor je da nema politike… - pobuni se Mato, međutim Ivo kvrcne prstom po kutiji cigareta i nastavi: -Nema tu politike, da znaš,..barem ne moje. Gle! Ne piše li na svakoj kutiji cigareta "Pušenje šteti zdravlju" i "Pušenje izaziva rak"? Isto upozorenje je i kod one solne kiseline. `Ajd`, reci sad! Nakon stanke Mato promrmlja: -Želiš reći da nas masovno truju cigaretama? Griješiš, mi pušači trujemo sami sebe… -Bravo, moj Mata! Pušačima je ponuđen izbor: ako hoćeš truj se, pa si kupi cigarete, a ako nećeš nikome ništa! Ni-ko-me ni-šta?! Ne zaboravi, rekli smo da to baš i nije tako. -Da, da! Državi treba novac, zato i u saboru raspravljaju. Nisu li proglasili ovo pivo prehrambenim artiklom, a zašto? Da HRT ne mora plaćati kaznu. -…Pa sad…ako saobraćajci zaustave pripita vozača, ovaj rekne: "Čujte, pojeo sam tri piva",- dakle neće biti kazne? -Je, je…Ali taj sabor raspravlja i o legalizaciji…Zamisli LAKIH droga! Lajih samo na vagi? Zbilja izmišljaju zakoniče i podzakončiće ostavljajući pušačima dosta manevarskog prostora da mogu pušiti i dalje…Uz alkohol mogu pušiti po lokalima u nekoj za to određenoj zadimljenoj rupi. -A i to će možda uskoro promijeniti…- Ivo dohvati bocu ali ne popije ništa. -Zaboravljaš nešto…- šapne Mato. - Koju Zapovijed Božju krši državni Zakon, a koju Zapovijed Božju kršimo mi dok pušimo? Onu koju je župnik večeras spomenuo…o savjetu ili petu zapovijed? Znaš, ubiti se može… -Da, da,...da, na razne načine! - Ivo naglo ustade s klupe: - Zar smo mi samoubojice? Nastala je tišina. Čuo se samo lepet krila golubova. Ivo počne šetati oko klupe držeći i dalje bocu piva, a nekako likujući, (možda ponosan na sebe?) Mato usprkos temi zapali. Otpuhnuo je dim gore, kao da ga želi odagnati što dalje…tamo sve do vrhova tornjeva katedrale koji strše prema nebu…Ili Bogu? "Ma…Kao da Bog nije i sada tu…samo…gdje smo mi"? - pomisli. Ivo se vratio i uskoro su opet obojica "dimili". Što im se motalo po glavama nakon ovog razgovora znali su samo njih dvojica. Vjerujemo li da će barem večeras, pred počinak, osluhnuti i svoju savjest i razum? Ipak naša savjest najbolje savjetuje, baš onda kad treba! Vjerojatno, a sutra? Pa, opet po starom, barem što se tiče piva, jer treba slušati "savjete" naše HRT, koja bi bez savjeta/reklame za pivo sigurno propala, zar ne? (j-z-h)
|