|
2. svibnja
Sveti Atanazije, biskup i crkveni naučitelj
(295-373)
Teško je dostojno, a u isto vrijeme i iscrpno, prikazati jednu duhovnu veličinu. To pogotovo vrijedi za sv. Atanazija, prvoborca pravovjerja u doba arijanizma, kad je aleksandrijski svećenik Arije zanijekao Kristovo božanstvo i time dirnuo u srž i žilu kucavicu kršćanskog nauka. S Kristovim božanstvom kršćanstvo stoji ili bez njega pada. Ako Krist nije Bog, onda je i kršćanstvo, kakogod bilo lijepo i uzvišeno, samo ljudskoga, a ne božanskoga podrijetla. To je dobro shvatio sv. Atanazije, a posljedica je bila onakva neusporediva borbenost za istobitnost Kristove s Očevom naravi. Upoznajmo toga borca za Kristovo božanstvo, koga mnogi pisci nazivaju "stupom Crkve", a popularni Hünermann "aleksandrijskim svjetionikom".
Atanazije se rodio u Egiptu, veoma vjerojatno u tadašnjem glavnom egipatskom gradu Aleksandriji, i to oko g. 295., dakle, dok su još trajala progonstva kršćana i dok se borba za Krista bila mučeničkom krvlju. Njegovo grčko ime svjedoči da su mu roditelji bili grčkoga podrijetla. Iz jednog govora sv. Grgura Nazijanskoga "u pohvalu blaženoga Atanazija" doznajemo da je bio brižno odgajan. Izobražen u bogatoj helenističkoj kulturi, koju je spojio s elementima egipatske - dobro je govorio i pisao i koptski, dakle, egipatski - postat će nositeljem kršćanske teologije vrhunskog dometa, osobito na području kristologije.
Zanesen kršćanskim asketskim idealima Atanazije je još kao mladić otišao u pustinju, gdje je bio učenik sv. Antuna, pustinjaka, čiji će životopis kasnije napisati i tako postati jednim od prvih i najslavnijih hagiografa. Vjerojatno je već u to vrijeme napisao dva svoja značajna djela: Govor protiv pogana i O utjelovljenju Riječi. U prvom podvrgava oštroj kritici mnogoboštvo te pobija idolopoklonstvo. U drugom, većem i značajnijem djelu, razvija već visoku teologiju dokazujući mogućnost i nužnost Božjeg utjelovljenja te smrti Isusa Krista, pobijajući razne prigovore tom nauku, koji su ponajviše dolazili od Židova.
Atanazijev će se teološki talent razviti za arijanske krize. Kad je aleksandrijski svećenik Arije u svojoj crkvi Baucalis počeo naučavati svoju protutrojstvenu herezu, koja Božju Riječ svodi na puko stvorenje, koje je Otac pobožanstvenio, Atanazije, još đakon i tajnik biskupa Aleksandra, upozorava na opasnu herezu i hvata se s njome u koštac. Vjerojatno je on sam bio sastavljač pisma svoga biskupa u kojem taj sve biskupe Istoka i papu, svetog Silvestra, obavještava o Arijevoj zabludi i osudi njegova nauka.
Atanazije prati svoga biskupa na I. opći sabor u Niceju, gdje je bilo osuđeno arijanstvo i proglašen pravovjeran nauk o istobitnosti Sina s Ocem. Arijeva osuda na saboru nije još značila i kraj arijanstva jer će se glavna borba tek kasnije voditi. U tu će borbu Atanazije uložiti sve svoje sile, svu svoju energiju, dosljednost, nepomirljivost sa zabludom i tako postati jednim od najsjajnijih likova crkvene povijesti.
Aleksandrijski biskup Aleksandar umro je 17. travnja 328., a naslijedit će ga u službi Atanazije. Puk ga je primio s oduševljenjem, veličajući ga kao "vjerodostojnog kršćanina, asketu i pravog biskupa". On je obilazio svoju prostranu biskupiju koja je obuhvaćala golemi prostor sve do Assuana u Tebaidi.
Kao biskup morao je mnogo trpjeti. Bio je klevetan, proganjan: četiri puta prognan iz svoje biskupije. No, svojim je spisima i govorima branio pravovjeran nauk spreman za njega sve žrtvovati pa ako ustreba i život. Umro je ipak u noći između 2. i 3. svibnja 373. naravnom smrću predavši svoju "veliku i apostolsku dušu" Bogu, kako o njemu reče sv. Bazilije.
Od pisanih su mu djela naročito spomena vrijedna još ova: Govori protiv arijanaca, Izlaganje vjere, O dekretima Nicejskoga sabora, Povijest arijanstva. Njegov pak životopis sv. Antuna, pustinjaka, postade uzorom srednjovjekovne hagiografije.
Da od Atanazijeve misli okusimo bar nešto, evo jedan mali izvadak iz njegova Govora protiv arijanaca: "Jednostavno stvoreno biće ne može združiti s Bogom druga stvorena bića, jer samo upotrebljava pomoć da bi se s njim združilo. Dio stvorenja ne može donijeti spasenje ostalim dijelovima, kad je i samo potrebno otkupljenja. Zato je Bog poslao svoga vlastitoga Sina. Taj Sin postade Sin čovječji te uze stvoreno tijelo. Svi su ljudi bili podvrgnuti zakonu smrti. Odsada je odluka o osudi izvršena, jer su u Kristu svi umrli. Ali u isto vrijeme po njemu svi odriješeni od grijeha i njegova prokletstva..." Sv. Atanazije, vatreni borac božanske naravi u Kristu, silno naglašava i ulogu njegove ljudske naravi, njegova tijela kao sastavnoga dijela one sudbonosne uzajamnosti između Krista i nas. Mi smo s njim "sutjelesni" i "sustvarni". Tijelo je bilo u prvom redu prostor, u kojem se u čovjeku nastanio grijeh. Božja Riječ, uzevši tijelo, iskorijenit će grijeh. "Kad je odstranio tjelesna djela, sve nas je oslobodio, jer smo s njim u istom tijelu. I od tada smo združeni i s Riječju."
Sv. Atanazije smatra da na vezu između Krista i nas valja gledati kao na nešto fizičko, a ne samo moralno. "Riječ je postala čovjek, da bi pridobila sebi jednake. Uzela si je tijelo slično našemu. Tako se sa svime što je u njoj ljudsko postavila kao temelj, na koji smo mi postavljeni kao neki dragocjeni kamenovi, da sačinjavamo hram u kojem prebiva Duh Sveti..."
Sveti Atanazije često ponavlja tvrdnju da smo Božji hram, a time želi izraziti onu uzanu nazočnost "božanskoga" u nama, što je posljedica utjelovljenja Sina Božjega i pashalne tajne. Mi smo ipak samo pobožanstvenjeni, a ne Božje naravi kao što je Sin. Mi smo dionici Božje naravi, a on je sama božanska narav.
"Atanazije je sam sebe stopio s Božjom stvari tako snažno da je sve žrtvovao, sve pretrpio. Kušnje su ga pročišćavale i poučavale da šuteći trpi. Atanazije je svoje ljudske nedostatke iskupio svojim životom, jer čitav njegov život bijaše ispovijedanje vjere" (A. Hamman). Dobro je da od toga diva vjere i mi što naučimo. A to neka bude svestrano životno, svakidašnje zalaganje za ono što vjerujemo. Našu vjeru mora pratiti čitav naš život, jer vjera traži čitava čovjeka.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
