|
7. srpanj
Sveti Vilibald (oko 700–787)
Eichstätt je manje mjesto u Bavarskoj. Kao sjedište starodrevne biskupije u svojoj katedrali ljubomorno čuva relikvije svoga svetoga biskupa Vilibalda. Njegov se blagdan u Eichstättu stoljećima svečano slavio pa se i štovanje svetoga Vilibalda proširilo i postalo popularno po cijeloj Bavarskoj. Bavarci su u prošlosti bili veoma pobožni, pa i onda kad su odselili u strani svijet, na primjer u SAD. Znak njihove pobožnosti bilo je i štovanje svetaca. Upoznajmo se s jednim od njih!
Vilibald nije bio Bavarac, već rođen u Engleskoj negdje oko godine 700. Otac mu Rikard – koji se također štuje kao svetac – bijaše odličnik, a majka mu se zvala Winna. Bila je to svetačka obitelj koja je, osim svetog Vilibalda, Crkvi dala i sv. Vunibalda i sv. Walburgu. Ona je bila u krvnome srodstvu i sa svetim Bonifacijem, apostolom Njemačke.
Vilibald je već u dobi od pet godina dan na odgoj u samostan Waltham. To nas ne treba ništa čuditi jer tada drugih škola osim samostanskih nije bilo. Ondje on ostade sve do svoje 20. godine. Bilo je to vrijeme u kojem je primio solidan kršćanski odgoj te stekao zamjernu literarnu izobrazbu. Čovjek, razumom i srcem obdareno biće, oduvijek je težio za znanjem i ljepotom. U prijašnja vremena tu je težnju mogao ispuniti samo malen broj ljudi jer su škole bile rijetkost. U tom smo pogledu mi danas u daleko boljem položaju, ali, na žalost, mnogi to ne znaju pravo cijeniti pa ih više ne privlači nikakva ozbiljnija pisana riječ.
Mladi je Vilibald bio mladić velikih želja. Da bi svoju vjersku i literarnu kulturu što više usavršio, dao se na putovanja i hodočašća pa je tako posjetio Rim, Carigrad i Jeruzalem. Bio je daleko od svake pasivnosti i učmalosti. Znao je da nam je život dan da se usavršimo i spremimo za svoje životno poslanje.
Pogledajmo kako je izgledalo njegovo putovanje! Sa svojim ocem i bratom Vunibaldom ukrcao se u lađu u Hamwichu. Prešavši Kanal stigoše na ušće rijeke Seine te njome zaploviše prema Rouenu. Odatle su pješke prešli preko cijele Francuske, pa onda preko Alpa, dok ne stigoše u sjevernu Italiju. U gradu Luki Vilibald je izgubio oca, koji ondje umrije. Sinovi ga oplakaše i s najvišim počastima sahraniše. Nakon toga uputiše se u Rim. U Vječnom gradu ostadoše preko dvije i pol godine nastojeći se upoznati s benediktinskim redovničkim pravilom i načinom života. Nenaviknut na rimsku klimu, Vilibald se razbolio, ali je unatoč bolesti pokušavao da što više uđe u bogatu tradiciju i baštinu benediktinskog reda.
Dva neumorna putnika – Vilibald i Vunibald – dadoše se iz Rima na daljnje putovanje. Put ih je vodio na italski jug u lijepu Kampaniju, čarobni Napulj, a onda na najljepši među otocima, na Siciliju, gdje posjetiše Kataniju i Sirakuzu. Bilo je to godine 723. Za Uskrs preko egejskih otoka i mora stigoše u Pafos na otoku Cipru. S Cipra se prebaciše na maloazijsko kopno te dođoše u grad Emesu na rijeci Orontu. Tu ih je dočekala prilična neugodnost. Postali su sumnjivi, okrivljeni zbog špijunaže te predvedeni pred sud. Izbjegli su zatvoru i zlostavljanju posredstvom hispanskih trgovaca.
Zadobivši slobodu, puni radosti uputili su se put Svete zemlje, Isusove zemaljske domovine, cilja kršćanskih hodočasnika od davnine. Zaustavili su se u Damasku, gradu gdje se bješe obratio sv. Pavao, a onda dođoše u raspjevanu Galileju, u dragi Nazaret, Kanu, a uspeše se i na brdo Tabor. Tko bi mogao opisati njihove osjećaje! Nešto od toga osjeti svaki hodočasnik Svete zemlje. U siječnju 724. bijahu na obali svete rijeke Jordana, a u studenom iste godine na vrhuncu svoga hodočašća stigavši u Jeruzalem. Nastanivši se u tome svetome gradu, naši su hodočasnici putovali u obližnji Betlehem, u Gazu, u Hebron, u Tripoli, u Tir, Sidon i Esdron. Sve to govori o dobro smišljenom i planski organiziranom hodočašću. Put je u tadašnjim prilikama bio doduše težak, naporan, uz to pun opasnosti, pa ipak se isplatio. Vidjeti i doživjeti Palestinu, doživljaj je s kojim se ne može ništa drugo usporediti.
U Tiru Sidonskome nakon duga čekanja ukrcaše se u lađu što je plovila prema Carigradu. Vožnja je bila i duga i teška. U Carigrad stigoše tek malo pred Uskrs g. 728. Tu se zaustaviše. Vilibald je želio upoznati i glavne tekovine bizantske kulture, a zaletio se i u Niceju, gdje je nekoć bio slavni opći sabor. Nakon toga Vilibald se vraća u Europu i to preko Katanije, zaustavivši se u Reggio Calabria, Napulju i Kapui. U jesen 729. stiže napokon u Monte Cassino, kolijevku benediktinskoga reda, gdje ga je s radošću primio tadašnji opat Petronace. Slavni je samostan brojio tada mali broj redovnika. Vilibald je ondje ostao neko vrijeme te čak obavljao i neke službe. I tako se njegov boravak u Monte Cassinu oduljio na otprilike deset godina.
Dobivši dopuštenje da putuje dalje, otpratio je u Rim jednog svećenika iz Hispanije. Ondje ga sebi pozove papa Grgur III. ispitujući ga o njegovim putovanjima. Papa mu na koncu razgovora izrazi želju njegova rođaka Bonifacija koji ga je želio imati uza se u svome misijskome radu u Njemačkoj. Vilibald se oprosti od Tidberkta, svoga vjernoga pratioca na svim putovanjima, te prešavši Alpe, stiže u grad Eichstätt, gdje 22. srpnja 740. bude zaređen za svećenika, a u listopadu 741. od samoga sv. Bonifacija za biskupa. Kao biskup Vilibald sudjelovaše 21. travnja 742. na Prvom njemačkome crkvenome saboru.
Došavši u Eichstätt Vilibald je sagradio samostan s prostranom crkvom. U njoj je želio da se obavljaju onako svečani obredi kako se to običavalo činiti u Monte Cassinu. Inače o biskupskom životu i radu sv. Vilibalda nemamo baš mnogo podataka. Znamo ipak da je bio dobar i veoma revan propovjednik Božje riječi. God. 750. započeo je gradnjom opatije Heidenheim, u kojoj postade opatom njegov brat Vunibald. Sudjelovao je na raznim pokrajinskim crkvenim saborima. Potpisao je 25. ožujka 783. darovnicu u korist opatice Enhilde u Miltzu. Njegova sestra Walburga osnovala je u Heidenheimu samostan benediktinki te mu kao opatica stajala na čelu. U svoj je samostan prenijela mrtvo tijelo svoga brata Vunibalda koji je umro godine 761.
Svetome Vilibaldu pripisuje se osnutak opatije u Solenhofenu te kaptola kod crkve sv. Sebalda u Nürnbergu. Biskupovao je svega 45 godina, preminuvši u dubokoj starosti 7. srpnja 787. O svome putovanju na Istok i boravku na Monte Cassino kazivao je u pero nekoj redovnici u Heidenheimu po imenu Ugeburki. Iz toga latinskoga rukopisa doznajemo mnogo dragocjenih pojedinosti ne samo o svecu već i o tadašnjem vremenu. Kasnije se više ljudi od pera latilo posla da napišu svečev životopis, a kao temelj služio im je uvijek spis Hodoepericon, što ga je on sam diktirao. Iako je živio u davnom vremenu, zahvaljujući pisanim podacima, znademo ipak prilično toga o njemu.
Blaženi Benedikt XI., papa (1240–1304)
Nicollò Boccasino, budući papa Benedikt XI., rodio se god. 1240. u Trevisu kao sin malih i neuglednih ljudi. Majka mu je bila pralja rublja u dominikanskom samostanu pa je tako mladi Nikola rano došao u dodir s dominikancima kojima će kasnije pristupiti te pridonijeti slavi njihova reda. U dominikance je stupio god. 1257. Životopisci naglašavaju da je bio sposoban i nadaren, dobre ćudi te da su ga 1262. godine poglavari poslali na studij logike u Milano, središte Lombardije. Kad mu je bilo 36 godina nalazimo ga kao profesora u njegovom rodnome Trevisu. Neki zaključuju da ga ili nisu držali vrijednim kakvoga odličnoga učilišta ili je on sam želio ostati u pozadini, u provinciji, daleko od velikih i uglednih središta znanosti. Ovo drugo je veoma vjerojatno jer je iskrena poniznost uvijek bila njegova vrlina. On se nikad nije gurao naprijed.
Naš blaženik je iza sebe ostavio komentar Evanđelju sv. Mateja, Psalmima, Jobovoj knjizi i Otkrivenju. Prve dvije knjige su kasnije bile čak i tiskane. Ti spisi, iako vrijedni, ne odaju ipak ništa izvanredno. Ni po čemu se ne razlikuju od sličnih teoloških djela tadašnjih dominikanskih učitelja. Za njega je, kao i za njegova suvremenika sv. Tomu Akvinskoga, te mnoge druge dominikanske teologe sve do naših dana: »Teologija znanost koja brani načela vjere protiv onih što ih niječu i koja ih nastoji shvatiti te iz njih izvući zaključke« (GarigouLagrange). A načela su vjere zapravo vjerske istine i tajne.
Nikola je osim zbog svojih spisa bio cijenjen i zbog svoje duboke pobožnosti te blagosti u ophođenju sa svakim. Subraća su ga izabrala za provincijala lombardske provincije godine 1286. Kao provincijal pomirio je svoju subraću s građanima Parme. Bila je to prva njegova mirotvorna misija, a bit će ih u njegovu životu još mnogo. Zato jedan pisac i piše o njemu da je bio »blag, mrzio svađe i ljubio mir«. Službu provincijala je obavljao u dva navrata, a onda je na kapitulu u Strasbourgu bio izabran i za generalnog poglavara reda naslijedivši vrlo strogoga Stjepana iz Besançona.
Kao general uspio je pomiriti francuskoga kralja Filipa IV. Lijepog s engleskim kraljem Eduardom I. Papa Bonifacije VIII. nagradio ga je zbog toga kardinalskim šeširom. Dominikanac je kraj sve svoje poniznosti primio tu čast posve jednostavno i priprosto ne otimajući se od nje. Papa je pak tim odlikovanjem htio nagraditi i vjernost dominikanskoga reda koji je tada i u Crkvi i u društvu uživao velik ugled te imao izvanredan utjecaj.
Kad je na papu Bonifacija VIII. u Anagniju bio izvršen napad, kraj njega se nalazio kardinal Boccasino. Papa se tada držao veoma dostojanstveno, a bilo mu je na veliku utjehu što se uz njega nalazio baš taj dobroćudni kardinal. Nakon smrti Bonifacija VIII. on će 22. listopada 1303. u Vatikanu biti izabran za njegova nasljednika. Pokušat će u Rimu umiriti uznemirene duhove, one od kojih je mnogo pretrpio Bonifacije VIII., ali kad mu to nije pošlo za rukom, premjestio je svoje sjedište u Perugiju. Ondje je brzo umro, vladavši kao papa samo 8 mjeseci i 16 dana. Umro je na današnji dan godine 1304. Narod ga je odmah počeo štovati kao sveca i čudotvorca. Papa Benedikt XIV. uvrstio ga je godine 1748. u Rimski martirologij te potvrdio da se smije štovati i zazivati kao blaženik.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
