13. srpanj
Sveti Henrik (973–1024)
U svetom Henriku svetost se popela na carsko prijestolje, što dokazuje da je ostvariva u svakom staležu. Bog sve zove na svetost, svima daje milost, sveci su bolje od drugih čuli taj zov, bolje prihvatili darovane milosti. I to je njihova temeljna poruka svima nama.
Henrik je bio najstariji sin bavarskog vojvode Henrika Svadljivca. Rodio se 6. svibnja 973. u Abbachu kraj Regensburga. Nitko nije slutio da će on jednog dana postati njemački car, i još više od toga: svetac Katoličke crkve, u svojoj domovini naročito od puka štovan. Odgoj i izobrazbu dobio je u katedralnoj školi u Hildesheimu. Car Oton II. spremao ga je zapravo za duhovni stalež jer je bio u napetim odnosima s njegovim ocem pa ga je kao njegova prvorođenca želio udaljiti od politike i vladavine.
Kad se Henrik iz Hildesheima vratio u Bavarsku, predan je regensburškom biskupu Wolfgangu da pod njegovim vodstvom završi svoje naukovanje. Nakon smrti svog oca Henrik je g. 995. postao bavarski vojvoda. Kao veoma izgrađen i zauzet kršćanin odmah je uočio opalu redovničku stegu po benediktinskim samostanima, sve veće udaljavanje od onog ideala što ga je benediktincima namro i u svome slavnome Pravilu veoma mudro opisao njihov utemeljitelj. Revni je vojvoda samostane na svome području htio vratiti tome prvotnome idealu, nailazeći pri tom na otpore kako kod redovnika, tako i kod nekih bavarskih biskupa. Povijest nas uči da je tako teško obnoviti pale samostane, redovnike i redove. Oni kao da su najokorjeliji. Henrik će samostanima posvećivati veliku brigu za vrijeme cijele svoje vladavine.
Poslije smrti cara Otona godine 1002. Henrik je kao posljednji potomak saksonske kuće postao njemački kralj. Okrunjen je 8. rujna u Aachenu za kralja zajedno sa svojom ženom Kunigundom, kćerkom luksemburškoga grofa Sigfrida. Na svetkovinu Sviju svetih 1007. osnovao je u Bambergu biskupiju i to je jedna od njegovih najdražih zadužbina. Papa Benedikt VIII. 14. veljače 1014. okrunio ga je zajedno sa ženom u crkvi Sv. Petra u Rimu za rimskoga cara.
Na povratku iz Rima Henrik je samostan Bobbio uzdigao na dostojanstvo biskupije, a u Veroni se susreo s velikim svecem sv. Romualdom. Odviše bogatim crkvama oduzimao je suvišna dobra, a pomagao one siromašnije. U braku s Kunigundom nije imao djece. Kasnije se oko toga stvorila legenda da su živjeli u djevičanstvu, što ne odgovara povijesnoj istini. Car je bio krhka zdravlja i mnogo je trpio od bubrežnih kamenaca. Posjetivši g. 1022. Monte Cassino i grob sv. Benedikta, izmolio si je od toga sveca olakšanje u svojoj bolesti. Neki životopisci misle da je po zagovoru sv. Benedikta čudesno ozdravio od svoje teške i neugodne bubrežne bolesti.
Car Henrik je za svoga života bio poznat kao veoma pobožan čovjek koji je svoju pobožnost provodio na razne načine, a bio je i pokornik. Znao je dobro vrijednost pokore pa se za svoje duhovno usavršavanje često laćao i toga sredstva. Nenadano je umro 13. srpnja 1024. u Groni kod Göttingena. Tijelo mu je preneseno u Bamberg te ondje sahranjeno u katedrali što ju je sam bio podigao. Kasnije će kraj njega biti sahranjena i njegova vjerna žena, sveta Kunigunda. Početkom XV. stoljeća majstor je Tilman Riemenschneider nad grobom carskoga para izradio sarkofag s reljefima što prikazuju prizore iz njihova života. God. 1966. kad se u Bambergu održavao 81. njemački Katholikentag, vidio sam kako pobožni narod iz pokrajine Franken još i danas s velikom pobožnošću hodočasti na taj grob.
Papa Eugen III. proglasio je 12. ožujka 1146. Henrika II. svecem i to je jedini sveti njemački car. Narod ga je kao sveca dijelom štovao već za života, a u još većoj mjeri odmah poslije njegove smrti. Crkva je Henrikovom kanonizacijom posvjedočila da je on kao vladar prema svojim silama nastojao što pravičnije vladati i Bogu služiti.
Stari Henrikov životopis donosi o njemu i ove dragocjene podatke: pomazan za kralja, blaženi sluga Božji, ne zadovoljavajući se tjeskobama vremenitog kraljevanja, odluči da bi stekao besmrtnu krunu – vojevati za najvišega Kralja, kojemu služiti znači kraljevati. S najvećim se marom dade na širenje vjerskog bogoslužja. Započe obdarivati crkve posjedima i obogaćivati ih neizmjernim uresima. U svojoj oblasti osnova sasvim novu bamberšku biskupiju te nju, koja je nosila naslov apostolskih prvaka Petra i Pavla i presjajnog mučenika Jurja, uz posebno pravo izruči svetoj Rimskoj crkvi, da bi prvoj stolici iskazao čast koja joj božanski pripada, a i zato da bi svoj zasad čvršće učvrstio takvom zaštitom.
A da bi se sasvim jasno uočilo kojom je budnošću taj blaženi muž i za buduća vremena vodio brigu o dobrima mira i spokojstva svoje mlade Crkve, ovdje kao dokaz donosimo jedno pismo:
»Henrik, božanskom blagošću koja unaprijed sve određuje – kralj, svim sinovima Crkve, budućima kao i sadašnjima. Poučeni smo i opomenuti spasonosnim uredbama svete riječi da ostavljajući vremenita dobra i manje cijeneći zemaljske probitke nastojimo steći ono što trajno ostaje u nebu. Sadašnja je, naime, slava, dok je posjedujemo, prolazna i isprazna ako u njoj nema nečega od nebeske vječnosti. Ali Božje je milosrđe predvidjelo za ljudski rod koristan lijek jer je odredilo da dio nebeske domovine bude nagrada za zemaljska dobra.
Ne zaboravljajući, dakle, tu blagost i znajući da smo uzdignuti na kraljevsko dostojanstvo nezasluženim pogledom božanskog smilovanja, držali smo prikladnim ne samo da uveličamo crkve koje su naši prethodnici sagradili, već da na veću slavu Božju sagradimo i nove te ih uzdignemo dragovoljnim darovima svoje odanosti. Poradi toga, ne oglušujući se na Gospodnje zapovijedi i želeći poslušati višnje nagovore, želimo u nebu pohraniti blago što nam ga je udijelila darežljivost božanske širokogrudnosti. Tamo tatovi niti pretresaju niti kradu, niti razara rđa ili moljac. Tamo nek se češće kreće željom i ljubavlju naše srce, dok se sada prisjećamo svega što smo skupili.
Stoga želimo svemu općinstvu vjernika oglasiti da smo mjesto zvano Bamberg, koje smo primili u nasljedstvo, uzdignuli na sjedište i uzvišenost biskupije, da upravo tu bude naše sjedište, slavni spomen i spomen naših otaca i da se neprestano žrtvuje spasonosna žrtva za sve pravovjerne.«
|