|
29. srpanj
Sveta Marta
Ono najvrjednije što znamo o sv. Marti nalazi se u Evanđelju. Sv. Luka o njoj piše ovako: »Dok su putovali, uđe Isus u jedno selo, gdje ga neka žena imenom Marta primi u svoju kuću. Ona je imala sestru zvanu Marija, koja je sjela Gospodinu do nogu i slušala njegovu riječ. A Marta bijaše mnogo zauzeta posluživanjem. Ona mu pristupi i reče: ’Gospodine! Tebi nije ništa stalo do toga što me moja sestra ostavila samu da poslužujem? Reci joj da mi pomogne!’ ’Marta, Marta! – odgovori joj Gospodin – brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti,« (Lk 10,38–42).
Sv. Ivan, opisujući potanko Lazarovo uskrsnuće, piše: »Isus je ljubio Martu, njezinu sestru i Lazara« (Iv 11,5). Sestre su poručile po njega dok je Lazar bio još bolestan. Bilo je to na posve diskretan način: »Gospodine, bolestan je onaj koga ljubiš« (Iv 11,3). Isus se uputio u Betaniju tek nakon Lazarove smrti.
»Marta, čim ču da dolazi Isus, iziđe mu u susret, dok Marija ostade u kući. Marta reče Isusu: ’Gospodine, da si bio ovdje, ne bi bio umro moj brat. Ali i sada znam da će ti Bog dati sve što god zatražiš od njega.’ ’Uskrsnut će brat tvoj’, odgovori joj Isus.
’Znam da će uskrsnuti – odvrati mu Marta – o uskrsnuću, u posljednji dan.’
’Ja sam uskrsnuće i život – reče joj Isus. – Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nigda umrijeti. Vjeruješ li ovo?’ ’Da, Gospodine, ja tvrdo vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji je došao na svijet.’
Kad to reče, ode i zovnu sestru Mariju: ’Učitelj je ovdje – reče joj tiho – i zove te.’ Čim ona to ču, brzo se diže i ode k njemu. Isus ne bijaše još ušao u selo, već je i dalje bio na onome mjestu gdje ga susrete Marta. A Židovi koji bijahu s Marijom u kući i koji su je tješili, kad vidješe da se ona brzo diže i iziđe, pođoše za njom, uvjereni da ide na grob plakati. A Marija, kad dođe tamo gdje bijaše Isus i kad ga opazi, pade mu pred noge pa mu reče: ’Gospodine, da si bio ovdje, ne bi umro brat moj.’ Kad je opazi gdje plače i gdje plaču Židovi koji su došli s njom, Isus se potrese u duši, uzbudi i zapita: ’Gdje ste ga položili?’ ’Gospodine – rekoše mu – dođi pa ćeš vidjeti!’
Isus proplaka. Nato su Židovi govorili: ’Gledaj kako ga je ljubio!’ Neki od njih ipak rekoše: ’Zar nije ovaj koji je slijepcu otvorio oči mogao učiniti da Lazar ne umre?’ Isus se opet potrese u sebi te se uputi na grob, što bijaše rupa u špilji i na kojoj je ležao kamen. Isus reče: ’Dignite kamen!’ ’Gospodine, već zaudara – reče mu pokojnikova sestra Marta. – Četiri je dana što je umro.’ ’Ne rekoh li ti – odvrati joj Isus – da ćeš vidjeti slavu Božju ako budeš vjerovala?’ Tada digoše kamen. A Isus podiže oči i reče:
’Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao. Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali ovo rekoh radi ovdje prisutnog svijeta, da vjeruju da si me ti poslao.’
Rekavši to, viknu jakim glasom: ’Lazare, iziđi!’ Pokojnik iziđe obavijen povojima po rukama i nogama. Lice mu bijaše zamotano ručnikom. Isus im naredi: ’Razvežite ga i pustite ga da ide!’« (Iv 11,20–44)
Sv. Ivan opisujući pomazanje Isusovo u Betaniji spominje: »Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje stanovaše Lazar koga Isus uskrisi od mrtvih. Tu mu pripremiše večeru na kojoj Marta posluživaše« (12,1–2).
Sveti Oci i crkveni pisci, tumačeći Sveto pismo, često i rado govore o Marti i Mariji. U jednoj gledaju uzor aktivnoga, a u drugoj kontemplativnoga života. Hvale je vrijedna Martina gostoljubivost prema Isusu, no Isus joj je dao pouku da se sva ne izgubi u tome, već da dadne mjesta i za slušanje Božje riječi. Učio ju je kako bi akciju valjalo spajati s kontemplacijom jer akcija, samo ako se neprestano hrani i napaja kontemplacijom, postaje pravo plodna.
Još više je hvale vrijedna Martina vjera u Isusa. I ona je tu vjeru u njegovo božanstvo na veoma svečan način ispovjedila: »Da, Gospodine, ja tvrdo vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji je došao na svijet« (Iv 11,27).
Zato nije čudno što je ta divna duša za kršćane već od početka bila zanimljiva i što su je odmah nakon smrti počeli štovati kao sveticu. Prošećimo se mjestima gdje je to štovanje veoma živo i razvijeno.
To je u prvom redu Betanija, malo selo na istočnoj kosini Maslinske gore, udaljeno od Jeruzalema samo 2 i pol kilometra. Arapi ga danas svojim jezikom nazivaju ElAzariyeh, što zapravo znači Lazarovo mjesto. »To je selo – piše franjevac Ignazio Mancini – bilo pozornica slatkih i dragih evanđeoskih uspomena. U njemu je opečaćeno kršćansko prijateljstvo. Za Isusa je bila velika utjeha, nakon žestine farizejske mržnje s kojom se susretao u Jeruzalemu, poći u Betaniju, u kuću Marije i Marte i Lazara, dviju sestara i njihova brata, koje Isus ljubljaše. U Betaniji Isus hvali Marijinu pobožnost, a blago prekorava Martinu pretjeranu zaposlenost. U Betaniji je Isus primio počast, što je izazvala protest kod Jude. U Betaniji je Isus uskrsnuo Lazara, koji je već četiri dana bio u grobu. Prije svoje muke i uzašašća na nebo Isus se povlači u gostoljubivu kuću u Betaniju na oproštaj s prijateljima.«
Imajući sve to u vidu, u Betaniji otkrivamo tragove već jedne prakršćanske bazilike, koja se dizala na mjestu Lazarova uskrsnuća, a spominju je hodočasnički putopisi od IV. stoljeća do karolinškog doba. Današnja moderna katolička crkva Sv. Lazara diže se na temeljima i ostacima starijih crkava. Krasne slikarije zorno prikazuju događaje što su se tu zbili. U njima je lik svete Marte veoma značajan.
Zahvaljujući jednoj legendi, kult je sv. Marte veoma raširen i u južnoj Francuskoj. Ta legenda kaže da je ona skupa s Lazarom i Marijom bila bačena u jednu lađicu, koja bi otisnuta na široko more. Lađica nije potonula već ju je morska struja odnijela na galske žale, u staru Masiliju, današnji Marseilles. Ondje sve troje provede ostatak života u molitvi, pokori i naviještanju Evanđelja.
Crkva u Jutarnjoj na spomendan svete Marte pjeva:
Sveta Marta, marna ženo,
Kristu dušo prijateljska,
U dom tvoj on rado svraća
Odmora da ondje nađe.
Riječi dragog Učitelja
Pomno slušaš, vršiš djelom:
Kristu služiš, Krista dvoriš,
Učenice Isusova!
Blaženi Urban II., papa
(1040–1099)
U popisu Božjih ugodnika što se slave na današnji dan Rimski martirologij spominje i blaženog Urbana II. Njega slave biskupije Rim, Piacenza i Reims te benediktinski red. No njegovo je povijesno značenje takve naravi da je poželjno upoznati ga.
Urban II., imenom Eudes, latinizirano Odon, rodio se oko g. 1040. u ChâtillonsurMarne u Francuskoj. Po rodu je bio plemić. Nauke je završio u Reimsu, gdje mu je bio učitelj sv. Bruno, kasniji osnivatelj kartuzijanskoga reda. Reims je tada bio jedno od najslavnijih duhovnih žarišta Europe. Odon je postao reimski kanonik, ali je kasnije stupio u slavni benediktinski samostan u Clunyju. U njemu je poprimio duh crkvene reforme i borbenosti za slobodu Crkve. Jedno je vrijeme obnašao službu priora. Skupa s opatom Hugom našao se u Canossi kod velikog pape Grgura VII. G. 1077. izabran je za biskupa u Ostiji naslijedivši na toj stolici sv. Petra Damianija. Papa ga je Grgur VII. u dva navrata slao u Njemačku kao svoga poslanika.
Odon je 12. ožujka 1088. u Terracini izabran za papu. Izbor nije mogao biti u Rimu jer je ondje stolovao protupapa Klement III. Uzeo si je ime Urban II. Kao papa pokušao je ući u Rim, no uspio se zadržati samo nekoliko dana na Tiberskom otočiću živeći od milostinje dobrih ljudi. Kasnije, tj. 3. srpnja 1089. Urban II. je ipak mogao trijumfalno ući u Rim, dok je protupapa pobjegao u Tivoli.
Zakoniti se papa dao sav na rad za obnovu Crkve. Radi toga je u Melfiju u južnoj Italiji sazvao sabor na kojem je sudjelovalo 70 biskupa. Sabor je izdao 16 kanona, koji su osuđivali simoniju, zabranjivali laičku investituru, od klerika zahtijevali celibat, počevši od reda subđakonata, a od redovnika strogo obdržavanje samostanske stege.
U početku svoga pontifikata Urban je prema klericima, a i svjetovnim knezovima, pokazivao priličnu širinu i popustljivost. No kad je utvrdio svoj položaj, odlučno se borio protiv svakog uplitanja svjetovnih vladara u crkvene poslove. Radi te svrhe mnogo je i putovao. Tako je pošao u Bari, gdje je posvetio baziliku Sv. Nikole. Baš tada su, naime, bile prenesene s Istoka u taj grad relikvije sv. Nikole. Papa je tada posvetio za biskupa u Bariju benediktinca Iliju, koji je bio veoma zaslužan za gradnju bazilike Svetog Nikole.
God. 1095. papa je održao Opću sinodu u Piacenzi, na kojoj je sudjelovalo 4.000 klerika i 3.000 laika. Zbog tolikog mnoštva skup se morao održavati vani na otvorenom. Papa je proglasio odredbe kojima ne priznaje ređenja postignuta simonijom, kao ni ona što su primljena od raskolnika. Obnovio je osudu krivih nauka te osudio protupapu i njegove sljedbenike.
Nakon toga je Papa pošao u Francusku gdje je najavio crkveni sabor u gradu Clermontu. Taj je Sabor po svom značenju ušao u povijest Crkve i svijeta. Na njemu je papa Urban II. svojim vatrenim govorom pozvao kršćane na obranu svetih mjesta u Palestini. Taj je govor proizveo nezapamćeno oduševljenje. Sam Papa preuzeo je na sebe tehničku organizaciju prve križarske vojne. S Genovežanima je pregovarao o potrebnom brodovlju. Na čelo vojne postavio je biskupa iz Le Puya Ademara de Monteila i touluškoga vojvodu Rajmunda.
Ishod prve križarske vojne nije bio baš sjajan, jer je stajala odviše mnogo žrtava. Unatoč tome, 15. srpnja 1099. križari su oslobodili Jeruzalem. Vijest o tome nije zatekla Papu na životu jer on je umro 29. srpnja. Stvarno je Jeruzalem bio već dva tjedna slobodan, no vijest je o tome zbog slabih prometnih veza stigla znatno kasnije
Urban II. je još za života zbog svog stroge askeze, neuništive revnosti, duboke pobožnosti, uživao velik ugled i poštovanje kod svih slojeva vjernika. Njegov kult od pamtivijeka službeno je potvrdio 14. srpnja 1881. papa Leon XIII. Urban II. je u svome pontifikatu imao za uzor svoga prethodnika svetog Grgura VII., čiji je bio i bliski suradnik. Sam je izjavio: »Što je Grgur zabacio, zabacujem i ja, što je on smatrao pravim i katoličkim, to potvrđujem i ja.« Povjesničari Franzen i Bäumer kažu: »Kad je Urban II. umro 29. srpnja 1099., papa je bio priznat kao glava kršćanstva na crkvenom i političkom polju. On je odlučno pridonio ugledu papinstva. Sada više nije bio car vrhovni gospodar kršćanstva već papa. On je onaj koji ujedinjuje sile kršćanskoga Zapada i pokazuje im odlučujuće ciljeve.«
Spomenimo još i to da je Urban II. bio veliki promicatelj štovanja Majke Božje. On je odobrio i veoma proširio praksu moljenja Malog časoslova BD Marije, moljenje Zdravomarije ujutro i navečer te da se subota slavi kao dan posvećen Majci Božjoj. Nešto se od toga zadržalo sve do danas, kad Crkva u vremenu preko godine u bogoslužju slavi svetu Mariju u subotu, dakako, ako u subotu ne padne kakav blagdan ili obvezni spomendan kojeg sveca.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
