www.tebe-trazim.com

1. kolovoz

Sveti Alfonz Marija de Liguori

(1696–1787)

Alfonz se rodio 27. rujna 1696. u Napulju kao sin velikoga admirala Napuljskoga Kraljevstva. Bio je veoma nadaren, volio je glazbu, pjesništvo i slikarstvo, ali se po očevu nalogu morao posvetiti studiju prava. Već sa 17 godina života postao je doktor pravne znanosti. Dvije godine kasnije postao je samostalan odvjetnik. Izgubio je veliki proces između vojvode od Gravine i velikoga toskanskoga vojvode. Tada mu se zgadilo nepoštenje u takvim procesima pa je zauvijek napustio odvjetničku karijeru.

Htio je najprije stupiti u družbu oratorijanaca sv. Filipa Nerija, ali se tome usprotivio njegov otac. Tako je postao biskupijski svećenik i počeo djelovati u svome rodnom Napulju, ali s izvanrednom pastoralnom svježinom i novošću. Posvetio se vjerskoj pouci malih i velikih, brizi za bolesnike. Silna aktivnost naškodila mu je zdravlju pa je teško obolio te bio poslan na odulje bolovanje.

Kako je tada imao vremena, mnogo je razmišljao i u njemu je dozrio njegov životni plan. Više neće davati prednost pastvi u gradu, već na zapuštenim selima. Da bi to postigao, osnova i novi red nazvavši ga redom Presvetog Otkupitelja. Njegovi se redovnici zbog toga zovu redemptoristi. Kao što je Isus slao svoje učenike dvojicu po dvojicu, osobito po selima, da propovijedaju blagu vijest Evanđelja, tako će raditi i duhovni sinovi sv. Alfonza. Zato je sastavio mnogo pastoralnih priručnika i katekizama. U njima se često puta očituje svečeva neobična domišljatost.

Veliko područje djelovanja sv. Alfonza bila je moralna teologija, u kojoj njegov rad otvara novu epohu, koja se u mnogo čemu kao vrijedna zadržala još i danas.

U dobi od 66 godina Alfonz je morao preuzeti biskupsku stolicu postavši biskupom biskupije Santa Agata dei Goti. Bila je to mala, ali veoma raštrkana biskupija. Zbog sve veće kostobolje i uloga svetac je mnogo trpio te molio da bude oslobođen biskupske službe, koju je obavljao vrlo vjerno i savjesno. No Papa mu je na molbu ovako odgovorio: »Meni je draže da vi i dalje upravljate biskupijom, pa bilo to i iz kreveta.« U 79. godini mogao se ipak povući u svoj samostan u Noceri dei Pagani, gdje je proživio daljnjih 12 godina. Ispunio ih je radom oko pisanja nabožnih knjiga kao što su: Veliko sredstvo molitve, Pohodi Presvetom sakramentu, Vječne istine, U Božjoj službi i još mnoge druge.

On je tolikim dušama donio mnogo svjetla i utjehe, ali je sam morao u posljednjim godinama života mnogo pretrpjeti od skrupula i drugih tjeskoba. Umro je kao 91godišnji starac. Bio je velik štovatelj Majke Božje i njoj u čast napisao je glasovitu knjigu Marijine slave, prevedenu na mnoge jezike, i koja je tolike uvela u pravu pobožnost prema Majci Božjoj. Papa Grgur XVI. proglasio je g. 1839. Alfonza svecem. Kasnije ga je papa Pio IX. proglasio naučiteljem Crkve, a Pio XII. nebeskim zaštitnikom svih ispovjednika i moralista.

Sveti Petar Julijan Eymard, svećenik

(1811–1868)

Kršćanin bi po svojoj naravi morao biti euharistijski čovjek. Biskup Mahnić je, parafrazirajući poznatu Tertulijanovu misao, zastupao mišljenje da bi svećenička duša po naravi morala biti euharistijska. Mislim da je to u svome životu kao malo tko ostvario svetac Euharistije Julijan Eymard.

On se rodio 4. veljače 1811. u La Mure, departmanu Isère, kod Grenoblea u Francuskoj, kao sin siromašnog obrtnika što je izrađivao noževe, a dva put se ženio. Bio je to veoma radišan čovjek, dobar kršćanin, oprezan s novcem, jer ga je malo posjedovao. Julijanova majka MarieMadeleine Pelorse bijaše neobično pobožna žena koja je svoga sinčića, dok je još bio u povojima, već sa sobom nosila u crkvu na bogoslužje. Kad je mališan poodrastao i ušao u mladenačke godine, pokazivao je izvanrednu ljubav i pobožnost prema Isusu prisutnom u presvetoj Euharistiji. Njemu nije bilo teško pred njim u svetohraništu proklečati i duže vremena. Euharistijski ga je Isus poput magneta snažno k sebi privlačio.

Na dan svoje prve pričesti, koju je veoma snažno doživio, Petar Julijan Eymard je odlučio postati svećenik. Tako će se još više moći približiti Euharistiji jer svećenik je u najodličnijem smislu riječi službenik Euharistije. Petrov otac se opirao da mu sin stupi u sjemenište, no nakon njegove smrti on je ušao u sjemenište u Grenobleu. Ondje je zbog svoje duboke euharistijske pobožnosti brzo stekao velik ugled i sveopće poštovanje. Student teologije Eymard kao rijetko tko spremao se svim žarom na svećeničko ređenje koje mu je 20. srpnja 1834. podijeljeno.

Kao svećenik djelovao je najprije u svojstvu kapelana na župi Chatte, a zatim kao župnik u Monteyardu. Na obje je župe sate i sate provodio u crkvi klanjajući se Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Postao je svećenik adorator euharistijske tajne. Njegova je duboka pobožnost silno djelovala na vjernike pa je na obje župe imao velikih pastoralnih uspjeha. Svojom izvanrednom dobrotom, ljubavlju i razboritošću uspio je već u drugoj godini pastoralnoga djelovanja da su svi vjernici prigodom uskrsne svetkovine pristupili sakramentu pomirenja i Euharistije.

Julijan je kao svećenik na župi počeo jako osjećati osamljenost. To ga je navelo na pomisao da stupi u koju družbu. Mnogo je o tome razmišljao i molio, a onda zamolio svoga biskupa da smije stupiti u kongregaciju marista, što ju je nedavno osnovao časni Božji sluga Colin. Biskup ga je pustio teška srca jer mu se bilo teško dijeliti od tako pobožna i revna svećenika. Njegov su odlazak teško osjetili i njegovi vjernici.

Odlazeći, susreo je na putu svoju sestru koja se vraćala iz Grenoblea. Ona ga je zamolila da ostane kod nje jedan dan. Brat joj je odgovorio: »Bog me zove baš danas, sutra bi bilo odviše kasno!« Sestra se zbog toga toliko zbunila da je pala u nesvijest. Pritekli su joj u pomoć prisutni suputnici, a Julijan je nastavio put prema novicijatu. Sveci koji put znaju biti čudni i nama neshvatljivi, no to je zato da nam snažno naglase koju istinu. Julijan je naglasio istinu o tome kako Božji glas valja spremno i bez odlaganja slijediti. Ta nije li i sam Isus rekao: »Ako tko dođe k meni, a više voli svoga oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre pa čak i svoj vlastiti život, ne može biti moj učenik« (Lk 14,26).

Otac Julijan Eymard se kao član družbe marista ponadao da će biti poslan za misionara u daleku Oceaniju, no Providnost je s njim imala druge planove. Kao marist Julijan je proveo 17 godina obavljajući službu duhovnika, poglavara, provincijala i generalnog asistenta. Kao duhovnik došao je u malo sjemenište u Belley. Nije bio baš oduševljen za tu službu, no iz poslušnosti ju je ipak prihvatio. U sjemeništu je bila prilično teška situacija, stega gotovo nikakva, pa je prije Eymardova dolaska valjalo poduzeti akciju čišćenja: odstraniti neprikladne iz tog zavoda. Unatoč nepovoljnim okolnostima novi se mladi duhovnik odmah pokazao kao izvrstan odgojitelj. Njegova izrazito veoma naglašena euharistijska pobožnost pomogla mu je da je brzo podigao duhovnu razinu sjemeništa.

Za vrijeme burne godine 1848. jednog se dana Petar Julijan nalazio u Lyonu. Vođen svojom svećeničkom revnošću umiješao se u skupinu buntovnika želeći ih primiriti. No oni počeše vikati: »Sa svećenikom u Rhônu!« Vodeći ga prema rijeci, prepoznaše ga po prezimenu i situacija se u tili čas izmijeni. »Ovoga nećemo baciti u rijeku jer našem gradu čini odviše dobra.« U trijumfu i uz poklike: »Živio otac Eymard!« odvedoše ga u njegov samostan.

S odobrenjem pariškoga nadbiskupa otac je Eymard 13. svibnja 1856. mogao napokon ostvariti svoju davnu želju, naime, da istupi iz družbe marista te osnuje novu kongregaciju svećenika klanjatelja Euharistije. Kasnije osnova sličnu granu i za žene, kojoj je prva generalna poglavarica bila Margareta Guillot. Osnovao je i društvo klanjalaca Euharistije, u koje se mogao svatko učlaniti. Sve je to činio da proširi posvuda poštovanje, pobožnost i ljubav prema presvetoj Euharistiji. Bio je također veliki revnitelj i promicatelj česte svete pričesti. Njegova je lozinka bila: »Isus je u Euharistiji, dakle, svi k njemu!« Njegova je jedina ambicija bila: »O, kad bih, Isuse, mogao postati podnožje tvoga euharistijskoga prijestolja«!

O Euharistiji je često i mnogo propovijedao. Sav je duhovni život temeljio na toj tajni. Njegove su propovijedi skupljene, tiskane, prevedene na mnoge jezike, pa su i one pridonijele nemalo širenju euharistijske pobožnosti. I svečeva pobožnost prema Gospi, koju je štovao kao našu Gospu od Presvetog Sakramenta, išla je k promicanju euharistijske pobožnosti.

I slavni francuski kipar Auguste Rodin (1840–1917) bio je jedno vrijeme Eymardov učenik, pa čak i kandidat za njegovu kongregaciju. Izradio je njegovo poprsje kao trajan znak svoje povezanosti s njime. Otac Petar Julijan Eymard umro je na današnji dan godine 1868. u La Mure d’Isère. Pio XI. proglasio ga je blaženim, a Ivan XXIII. svetim 9. prosinca 1962.

Današnji svetac dana je Sveti Alfonz Marija de Liguori;