www.tebe-trazim.com

Teeja krasno svjedočanstvo

Alenas vidi se da s velikim nestrpljenjem ocekujes karizmatski i put u Medjugorje, stvarno krasno!

Ja imam potrebu reći što mi se sve izdogađalo zadnjih mjeseci.
U mom prvom svjedočanstvu sam vam napisala kako sam otvorila firmu ( strašno sam si jako željela poklon galerijicu i cvječarnu, i to nekoliko godina) no prostor nikako nisam mogla naći.
Prošle godine dok još nisam ni registrirala firmu, išla sam u jedno poduzeće koje je gradilo jedan objekat blizu moje kuće i to me je jako zainteresiralo jer kada mi klinci krenu u školu (a to je za godinu dana) da im ipak mogu biti na usluzi i da sam im blizu.
Tako sam bila kod njih, rezervirala lokal od 24m2. No gradnja je nekako sporo išla, s ceste je sve izgledalo gotovo.
Tako sam u međuvremenu odustala od čekanja i krenula tražiti neki drugi lokal u istom kvartu no bezuspješno. Jednog dana sam se rasplakala i rekla suprugu da ću zatvoriti firmu jer nema smisla da si isplaćujem plaću i imam troškove knjigovodstva i dr. a nema prihoda na što je on rekao neka ne fantaziram i da će sve biti ok.
Tražila sam i tražila no nigdje nisam vidjela tu galerijicu negoli u toj novoj zgradi. Molila sam Gospodina da mi pomogne.
Eh onda sam saznala za cijenu (nesluzbenu) koja mi je bila malčice previsoka i tada sam definitivno odustala od tog lokala.
I tako sam se prepustila, brat mi ima vjenčanje za 10 dana pa sam usredotočena na to, krenula sam i na tečaj keramike...
Prošli petak išla sam zubaru i kada sam se vratila toliko me bolilo da sam legla na kauč kako bi malo odmorila i u tom mi trenu mi kroz glavu prođe da mene ustvari još nitko nije zvao za taj lokal, iako su obećali da će zvat krajem godine, a vidi sada je već veljača... ma ionako me nije briga kad mi je preskupo... ops, zvoni telefon za sat vremena, žena s druge strane slušalice govori: "Dobar dan, zovem iz .... imamo vas ovdje predbilježene za lokal, recite mi da li mozete doći u ponedjeljak u 14 sati na sastanak?"
Ja: ?????? (stopedeset upitnika nad glavom) no vrlo sam poslovno i samouvjereno rekla da nema problema.

E da, dosao je ponedjeljak i ja sam bila strašno nervozna, mama me nazvala i rekla: samo mirno, vidjet ćeš da će sve biti u redu"
Na sastanku sam saznala da sam 5. po redu na razgovoru i dobila privilegiju biranja lokala (ima 26 lokala), izabrala sam jedan mali, od 18m2 na onom mjestu na kojem sam ga i zamišljala svakog dana, cjenovno je prihvatljivo, dobila sam ugovor, izašla van i prvo što sam rekla je bilo: Hvala ti Bože, Hvala Ti!!! i suze mi od radosti krenule niz lice, jako jako sam sretna.
Dobivam sutra ključeve i kroz mjesecdana počinjem sa radom.

Kroz samu priču vam nisam rekla da je u meni bila strašno velika želja za otvorenjem tog dučana, i stvarno sam svakodnevno (nekoliko puta dnevno) se obračala Gospodinu po tom pitanju.

Još jedna stvar, muž mi je na putu već mjesec dana, jako sam bila žalosna kada sam saznala da nećemo zajedno ići na karizmatski u Cibonu, no brzo nakon toga sam saznala da su karizmatski pomaknuli za idući vikend a muz mi se danas vraća s puta i oboje smo sretni što ćemo ipak ići zajedno, a i brat i njegova buduća žena će nam se pridružiti.

Sjećate li se moga bratića koji je bio u komi? Dragi moji on se probudio iz kome, sada je u krapinskim toplicama (loše priča, ne može još hodati, jede samo tekuću hranu) no ŽIV je i probudio se i i dalje ću moliti Gospodina da bude s njim i da mu bude bolje.

Eto, ne javljam se baš svakodnevno iako svaki dan svratim na kratko, no vidite da mi se život nekako okrenuo prema boljem pravcu. Ustrajna sam u molitvi i to je divan osjećaj.

Mir sa svima vama!!!

Hvala ti angels na ovim svjedočanstvima
Bog te blagoslovio!

Prelistavajuci webstranice TEBE TRAZIM, koja je postala moja home page nasla sam Zajednicu Krvi Kristove i njihov web side. Puno za procitat, puno novog i puno starog sto sam nekako oduvijek znala mada mi nitko nije rekao.

Nekako oduvijek sam voljela moliti Litanije Krvi Kristove. Tu sam molitvu ostavljala za najteze i najznacajnije trenutke u zivotu i onda kad mi najvise zagusti molila bih trodnevnicu Litanija Krvi Kritove.

Sjecam se jednom bilo mii je neophonod zbog mojih obveza za posao da prepisem moju djevojcicu iz jedne skole u drugu, zato sto nam je ova bila bila nasem domu. I tako sam ja posla u nemogucu misiju prepisivanja djeteta iz jedne skole u drugu skolu tri dana pred pocetak skolske godine, a na upis ljudi cekaju po tri godine na listama za cekanje, a ja bummm. Tri dana pred pocetak skolske godine, tajnica skole mi rece "zvinjavam se mi u ovo trenutku imamo samo jedno slobodno mjesto u trecem razredu." "Divno." rekoh " to je upravo ono sto trebam. Moja kceka i treba da bude upisana u treci razred."
Zar nije nevjerojatno?!

Bilo je mnogo slicnih situacija.

Nedavno mi se desilo, da sam imala negativno iskustvo sa ljudi na mom novom poslu. Molila sam Boga da me ne salje opet tamo na to odjeljenje, posto imam status "leteceg" pa mjenjam na svakom odjelu kad je netko bolesta ili iz bilo kojeg razloga odsustvuje. Ali opet sam nekog morala zamjenjivati upravo na to odjelu. Kako mi je bilo mrsko ici i kako me je bilo strah, cijelim putem do posla u auto sam samo ponavljala: Krvi Kristova spasime, Krvi Kristova zastiti me, Krvi Kristova budi oklop protiv neprijatelja mojih...
Taj dan na poslu je bio nevjerojatno divan, bili su jako ljubazni sa mnom i kad sam odlazila kuci rekli su mi da im je bilo zadovoljstvo raditi sa mnom i da jedva cekaju da opet dodem.

Eto ja isprica ovo vama za svjedocanstvo a Bogu na hvala i slavu, draga braco i sestre.

Slava Isusu

da nadodam -jos nam je jedan nalaz koji nam je bio los i upucivao na neizljecivu bolest odlican !!!! Slava Isusu

Deo gratias ! Alleluia!

Nek je Bozja volja u svemu

Evo, napisat ću treći dio

11. je veljače 2007. g. Pitam se što da napišem. Čas znam pa ne znam, hoću li vam napisati uopće nešto pametno. Ne znam. Prošlo je dosta dugo vremena od prvog dijela, u kojem si sam čitatelju mogao vidjeti što me ponukalo da ga napišem.

Da, dragi čitatelju, nakon drugog dijela svjedočanstva pokrenuta je udruga pod nazivom Humanitarna udruga Tebe tražim. Angažirao sam se oko mjesec dana radeći oko svega kako bi se ona osnovala 27.10.2006. Počeo sam voditi papire udruge, pisati dopise, vršiti plaćanja i sve što je potrebno. Udruga danas broji 30 članova.

Udruga je zablistala, bili smo uzvanici i glavni gosti H-epicentra kojeg je organizirao Hrvatski katolički radio, u više navrata sam pisao u medijima, lokalnim novinama, večernjem listu i bio pozvan u neke emisije. Kaže urednik Hrvatskog katoličkog radija da je na stranici Tebe tražim prvi put čuo govor u jezicima.

Malo sam se preopteretio. Promijenio sam radno mjesto na poslu, kompijuter više ne vidim, radno vrijeme na Portalu Tebe tražim od sada mi je poslije 3 sata. Kad dođem kući, prvo sjednem za računalo, pregledam mailove, i postove koje stignem pročitati. Malo rad na stranici, udruge. Dobro, fitness sam pomalo zanemario, ali natjerat ću se uskoro. No, na ovaj dio ću se vratiti na kraju, krenimo dalje.

U 12. mjesecu 2006. godine, naša udruga je odlučila, tj. mi smo odlučili organizirati prvu humanitarnu akciju i to za obitelj Radovac kraj Šibovca, koja živi u dosta teškim uvjetima. Obišla su ih dva člana udruge i odnijeli im čokolade. Poslije toga napisao sam na stranici Tebe tražim par crtica o njihovoj situaciji i krenula je prva humanitarna akcija. U manje od mjesec dana skupili smo 10 000 kn i odnijeli smo novac obitelji 30.12. 2006. Bili su presretni. Stvarno im je taj novac bio prijeko potreban.

Kad smo se nas četvorica vraćali nazad iz tog malog sela Šibovac, a ja sam vozio, pred Požegom smo imali tešku prometnu nezgodu. Sletjeli smo s autom i lupili bočno od betonski most, a naš se auto prebacio na krov i doslovce se zgužvao kao prazna kutija cigareta. Doduše, u njoj smo bili nas četvorica. Sve je to promatrao jedan mještanin, taj naš let, i rekao na to sve da nema šanse da je itko ostao živ, tj. svi su mrtvi. Pa i ja sam to mislio, ali u tome svemu, teško je ostati živ pored mrtvih. Bili smo zgnječeni 15 minuta u nepomičnom položaju, kad sam se probudio čuo sam galamu, jauk, jedan glas se nije čuo. Počelo je curiti gorivo po nama, i čujem uzvik ''zapalit ćemo se''. E to, vidjeh smrt pred očima, pokajah se. Sretan sam što nisam bio u smrtno grijehu. Misli da nije teško umrijeti. Odjednom zujanje, krv, mir, blještavilo, šok. Stali su ljudi s jednim autom, jedan se odmaknuo i viknuo: ''ne prilazite autu, zapalit će se'', a ja sam samo rekao: ''ljudi spašavajte nas''. Izvukao sam se sam iz auta, ni dan danas ne znam kako, nekako kroz prozor, čudnovato. A oni nisu. Njih trojica. Vidio sam da sam živ, auto se ljuljao i trebao pasti u provaliju. Počeli smo letjeti i spašavati ih. Sjeklo me cijelo tijelo, ali sam bio u šoku. Došla je policija vatrogasci. Moj bratić me pokupio u auto i odvezao na hitnu. Rekao je da tatu izvlače vatrogasci iz auta, a da su se ova dvojica izvukli. Reče mi da sam ja najgore nastradao. Onesvjestio sam se tri puta, a on je stajao s autom, galamio i šamarao me. Bolnica, hitna, galama uzvici, a u meni strah, strah da netko nije mrtav. Nemam pojma kako je tko. Ja sam dobro, tj. živ sam, a kako su oni? Neznam. Dovezli su mi tatu u bolnicu, on se brinuo najviše za mene, i mislio da meni nije dobro. Bio sam sretan što su svi živi. O kakve li sreće.
Prva riječ koju je bratić rekao mojoj mami je: ''idite uplatite misu zahvalnicu za njih''. A policajci koji su bili na uviđaju su rekli da tokom svog radnog vijeka nisu vidjeli da je netko izašao živ iz takvog auta. Svi su počeli govoriti da nas je Bog spasio. Svi su počeli zahvaljivati Bogu. Nisam se tri dana pomakao iz kreveta, razbio sam malo glavu, ali nisam ništa slomio. Tata je polomio ključnu kost i razbio glavu. Ostala dvojica su bili dosta dobro. No, mi smo svi dobro, svi se čude, nitko ne može vjerovati čudu koje se dogodilo. Ostali smo živi. Zapravo dobili šansu za novi život. Hoćemo li ju iskoristiti??

Malo sam se preopteretio sa svojim radom, s razmišljanjima, s mozganjem. Mnoge stvari sam prepustio sebi, zakomplicirao mnoge stvari. Počeo sam neke stvari raditi sam, na svoju ruku. Uvijek znam da treba ovako ili onako. Upustio sam se u duhovnost, pa se dignem i padnem.

Evo dragi prijatelju, imam osjećaj da Bog želi da se opet vratim na početak. On da raste, a ja da se smanjujem. Jer ja ne mogu ništa. Moram se zagledati u svoju bijedu i nemoć. Nitko se ne može sam spasiti. Jedino nas može spasiti Bog i na svoj način. Moram se opustiti, prepustiti i ništa ne raditi sam. Bog ne želi da mi nužno znamo da on sad djeluje. On želi da se opustimo i prepustimo, on će djelovati, mi ćemo samo biti iznenađeni. Iz dana u dan. Vidjet ćemo silna čuda.

Ja neznam ništa, ni ti neznaš ništa. Ja na mogu ništa, ni ti ne možeš ništa. Ja nemam nikakvu tahtiku, ni ti nemaš nikakvu tahtiku. Prepustimo stvari u Božje ruke i vidjet ćemo ono što oko nije vidjelo i uho nije čulo. Uvijek ostanimo blizu i u Božjoj ljubavi.

Hvala Vjeko....

BOG TE BLAGOSLOVIO CUVAO U MIRU I LJUBAVI....

Bog vas svo cetvero blagoslovio i vi Boga Svevisnjeg blagoslivljali sve vise!