www.tebe-trazim.com

ako mene pitaš ja se zbog toga kajem i ne mislim da je to neka prednost.Nije samo u pitanju grijeh nego i to što sam svoju intimu dijelio s drugom.Srećom prošlo je puno godina od tada pa mi je i sjećanje na sve to skupa izbljedilo ali radije bi da nije bilo tako.Naravno,da tako nije bilo ni ja ne bi bio ovo što sam sada ali ja se svejedno kajem i zbog toga što sam intimu s drugom dijelio.Nije samo stvar grijeha nego i onoga što nije grijeh ali je ipak neka intima koja bi trebala biti rezervirana za osobu s kojom smo u braku.O tome lijepo piše u slijedećoj knjizi


http://www.verbum.hr/knjige/emocionalna ... srca-1951/

Tu se već radi o "finesama" tj.o stvarima(emocijama) koje nisu grijeh a uključene su u odnos dvoje ljudi.Mislim da je to najbolje razumljivo onima koji su propatili jer je njihov partner/partnerica prije njih nekoga drugoga volio.Kršćanski gledano ljubav nije grijeh nego bi to čak trebalo biti nešto pohvalno ali kad se radi o osnobnim odnosima onda je to kod većine ljudi nešto što smeta partneru.No ima logike,ako je neko od partnera bio emotivno vezan za drugu osobu onda njegove emocije često ne budu potpuno za sadašnjeg partnera nego zna ponešto ostati u dubini srca.A iz iskustva znam da treba vremena i trpljenja da se srce od toga očisti.Moja sreća je da sam dugo godina bio samac i u tom vremenu nisam ulazio u veze s djevojkama

Iznijet ću svoje iskustvo vezano uz krepost čistoće.

Na seminaru duhovne obnove na Taboru imao sam jedno iskustvo koje neću zaboraviti dok sam živ.Naime imao sam susret sa zloduhom,doživio sam ga kakav je i od užasa i spoznaje što mi ulazi u srce kad sagriješim rasplakao sam se.Sad mi je jesno kad kažu da je jedna od muka u paklu stalno društvo sotone.Ridao sam jedno 15-tak minuta,poslije mi je bilo poprilično neugodno što sam se rasplakao pred toliko nepoznatih ljudi.Nakon toga od straha nisam teže sagriješio nekih godinu dana.Strah je polako blijedio i ja sam se vratio na staro,doduše u puno manjoj mjeri nego prije i ne bi se predavao bez borbe(ili barem pokušaja da se othrvem) ali i dalje sam s vremena na vrijeme padao.Nakon pada išao sam na ispovijed čim prije sma mogao jer mi se nije dalo biti u tom stanju a također sam čuo da neki svećenici preporučuju što bržu ispovijed nakon pada.Onda sam se počeo družiti s jednom osobom za koju sam vidio da istinski živi tu krepost.U početku mi je izgledala malo "staromodno" ili da u najmanju ruku pretjeruje ali s vremenom sam i ja zavolio tu krepost.Nakon toga sam počeo redovito moliti za čistoću jer sam shvatio da bez ciljane molitve za čistoću nema šanse da je imam kako treba jer sam svakodnevno bio u napasti.Tek tada sam imao značajan pomak.Teži padovi su bivali sve rijeđi sve dok nisu,malo po malo prestali.A meni je sve teže bivalo kad bi pao,kad bi mi se to dogodilo nakon toga bi plakao i trebalo bi mi i po mjesec dana da u svojoj nutrini dođem sebi.

Moj put obraćenja po tom pitanju je bio polagan i trajao je više godina,iz toga mi je postalo jasno ono što se govori mladima da kakvi uđu u brak,takvi će biti u braku.Ili kako Sudac kaže"Što uneseš u brak,to ćeš imati u braku".Mnogi misle kako će se nešto značajno dogoditi kad se vjenčaju,da će ih to promijeniti ali kako kaže don Damir Stojić put obraćenja je polagan.Doduše vjerujem da uvijek postoje iznimke jer imam prijatelja koji je čistoću dobio na dar na seminaru fra Zvjezdana i nije pao 7-8 godina.Jednako vjerujem da ima onih koji ulaskom u brak postanu drugačiji i to su iznimke.Ali također računati da će se iznimka dogoditi baš u tvom slučaju nije mudro.

Kažu da sve ono što se teško dobije više se i cijeni.Teško sam došao do kreposti čistoće i teško je i puštam,zato svaki dan za nju molim,idem na pričest i čuvam se i u malim stvarima.Dobra stvar koju sam napravio je što sam se zavjetovao Gospi da me čuva od grijeha,napose od bludnosti a ja ću svki dan moliti molitvu Tri Zdravomarije.Jer kad pogledam unazad velika većina teških grijeha su grijesi protiv čistoće,zapravo to je po mojoj procjeni 95% mojih teških grijeha koje sam napravio u životu.

I postoji razlika kad padne neko ko je sam i kad padne neko u braku,kad neko sam padne onda u najvećoj mjeri samo njega pogađa,kad padne neko u braku to što je ušlo u njegovo srce ide i na bračnog druga i na djecu.Jer dvoje(ili još i djeca) su kao sistem spojenih posuda,što se ulijeva u jednu posudu prelazi i u onu drugu(tako sam barem ja to doživio a kasnije na seminaru don Damira Stojića isto to je i on rekao).

I prije svega ovoga imao sam želju ući čist u brak ali nisam bio dovojno utvrđen u toj želji kao ni u toj kreposti.Da sam onda našao djevojku vjerujem da bi vrlo brzo pao,zato je trebalo proći puno muke da me Bog u tome koliko-toliko utvrdi.Kažem koliko-toliko jer sam bio svjestan da ako me djevojka bude izazivala da bi mogli pasti pa sam je zamolio da se baš ne oblači previše izazovno.

Naravno time što smo izdržali do braka opasnost nije prošla,jedan svećenik je rekao da bludnost umire tek kad tijelo umre pa zato svaki dan i dalje molim da me Bog sačuva takvih padova i molim za čistoću jer ne želim riskirati i misliti kako sam siguran a u biti mislim da niko nije siguran ko ima normalno i zdravo tijelo

imaš u vjerskim knjižarama njegove knjige a na ovoj temi sam stavio neke njegove tekstove i linkove na druge tekstove pa možeš i to pročitati

pa napisah gore da sam od moderatora zamoljen da napišem da nije dopušteno pisati po osobnoj temi,osobno meni je draže da i drugi ovdje iznesu svoja iskustva osim mene ali bez chata ili pisanja gluposti

volio bi nešto spomenuti što malo ljudi uočava,a to je da svi mi o braku učimo od naših roditelja ili susjeda ili ljudi koje znamo,učimo što vidimo i što nam govore.A tko to od njih ima brak kako Crkva uči?Tko od njih svoju djecu odgaja za brak kako Crkva uči?Nije ni čudno što većina ljudi ima pogrešne stavove o braku,zajedničkom životu i djeci,samo nasljeduju roditelje.Mene prvog roditelji nisu odgajali da treba hodati u čistoći,da se treba čuvati za pravu osobu i za brak,da Bog treba biti na prvom mjestu pa bračni drug pa tek onda djeca,da je ljubav smisao braka a ne djeca,...moja sreća je što sam se na vrijeme prihvatio čitanja Frkinovih knjižica i što sam počeo moliti za bračnog druga,tako sam i došao do svega što Crkva i svećenici govore o braku.A imao sam i jasno rasvjetljenje da je moja molitva za bračnog druga bila "Bože pripremi me za brak" a ne "Bože daj mi djevojku" iako sam cijelo vrijeme molio da mi je da a ne da me pripremi.

Većina brakova su krpanje a ne sreća pa ni ne čudi odakle toliko razočarenje u brak kod mladih kad svugdje oko sebe vide takve primjere,počevši od svoje kuće pa na dalje.Zato smatram jako bitnim da,kad nas već roditelji svojim primjerom i riječju nisu pripremili na brak,da se sami o tome educiramo i usmjeravamo.Većina ih misli da je dovoljno da se dvoje privlače i da će stvari u braku ići same od sebe...a upravo je suprotno,za sretan brak je potrebno puno toga.Potrebno je da su ljudi u vjeri,ali praktični vjernici,da žive sakramentalno,da zajedno mole,da hodaju čisto,da imaju dobru komunikaciju i da se slažu,potrebna je stalna nježnost i pažnja prema bračnom drugu,potrebno je predanje u Volju Božju,da se prepoznaju kao dar od Boga jedno drugome,...i još toga.Neka se izostavi samo nešto do ovoga i u braku će prije ili kasnije nastati nemali problem,ovisno o tome što je izostavljeno.Brak se gradi puno godina prije negoli se sretne budući bračni drug

osvrnuo bi se na temu srodnih duša.Neki vjeruju da postoje srodne duše a neki vjeruju da potencijalnih budućih supružnika može biti više a na nama je da nekog izaberemo.

Znam da je Zlatko Sudac rekao kako svatko ima svoju srodnu dušu.Dakle jedna osoba koju je Bog nekome namijenio za životnog suputnika.U nekoj knjižici neka časna sestra je pisala kako je imala viđenje da ako Bog ima u planu dvije duše da budu zajedno,da te dvije duše stvori tako da jedna drugoj odgovaraju kao puzzle i da jedna duša ima sve ono što će trebati onoj drugoj kroz čitav život,i obratno.

Netko možda ne vjeruje u ovo ali vjeruje u Volju Božju i plan Božji za nečiji život(tako kažu),ja bi rekao da je to ista stvar samo drugim riječima rečena.

Kad sam bio sam,godine su prolazile i počeo sam razmišljati da moja srodna duša nije slučajno bila neka od mojih bivših djevojaka samo ja to nisam prepoznao i sve upropastio ostavivši je.Ali opet vratila mi se misao da Bog računa s mojim slabostima,da zna što će biti u budućnosti pa mi je taj strah nestao.No ono što mi je davalo sigurnost je što sam tražio Volju Božju,ma šta god to bilo i što sam imao duhovnika koji me je pratio i dobro poznavao.Na kraju mi je postalo svejedno hoću li se oženiti,ići u svećenike ili ostati sam ali to je druga priča.

Dok sam još molio za bračnog druga(zadnjih godinu dana samoće sam isključivo molio za Volju Božju) često sam znao moliti da ne budemo zavarani,ni ta moja buduća ni ja,da ne odemo za nekim drugim i da se prepoznamo.Bog mi je preko nekih svećenika dao čak i njene godine i neka životna usmjerenja,kao i neke njene osobine i to nekoliko godina prije nego smo se sreli.Ja sam to shvaćao kao dobar savjet a u biti bilo je proročanstvo,točno su se poklopile njene godine,životno usmjerenje i neke njene osobine a to sam prepoznao tek kroz hodanje kad smo se počeli upoznavati.

No vjerujem da svakako ono najbitnije što mi je pomoglo da prepoznam jel ona za mene je što smo hodali u čistoći pa nije bilo nikakve navezanosti strastima.Don Damir Stojić preporučuje mladima da se čak prestanu i ljubiti,kaže neki će prekinuti a neki će ostati zajedno.Znam neke osobe koje su se prestale ljubiti pa su prekinuli.Njima je bilo žao ali zapravo nisu svjesni da ih je tu Bog samo sačuvao od pogrešne osobe.Jer plod grijeha ne može biti dobar,druga stvar je što to Bog na dobro kasnije okrene ali čineći loše ne može se postizati nešto dobro(kao što ni djevojke ne mogu postići da ih mladić voli ako ucjenjene pristanu spavati s njime prije braka).Poljubac ne mislim da je možda neki teški grijeh,zapravo smatram da je to sitnica ali ne možemo reći i da je francuski poljubac čistoća jer ipak u ispitu savjesti piše da se takve stvari moraju ispovjediti.

Znam parove koji se niti poljubili nisu,takvi su brzo ušli u brak i nisu imali dilema jesu li jedno za drugog.Znam neke koji su se ljubakali pa su imali problema dok se nisu uvjerili jel to prava osoba za njih jer očito im je i ta mala mrlja zaklanjala jasni pogled.

Po mom mišljenju najbitnije je prepoznati pravu osobu.Jer,osobno vjerujem da se posljedice predbračnih odnosa mogu ispraviti prije ili kasnije,lakše ili teže a i Zlatko Sudac je rekao da je vidio sretne ljude u braku iako nisu čisto hodali(iako je ta sreća došla nakon teških patnji),osobno sam vidio obitelji s puno djece i sretne supružnike koji za sebe kažu da nisu čisto hodali,očito im je ta žrtva koju imaju zbog prihvaćanja brojne djece donijela sreću u brak.Ali ako netko nije prava osoba(srodna duša)to se nikad ne može ispraviti.Drugi uvijek ostaje takav kakav je(narav se nikad ne mijenja),drugačijih životnih zadaća i usmjerenja,mislim da je takav brak pa i uz najbolju volju više krpanje nego prava ljubav,sreća i predanje.Vjerujem da Bog takvim daje neke druge milosti i utjehe(posao,novac,prijatelje,djecu,....)da bi nadomjestio nedostatak razumijevanja,utjehe,komunikacije i svega onoga što im treba doći od bračnog druga a ne može jer im bračni drug potpuno ne odgovara.Samo,kako to kaže vlč.Radigović shvate kad je prekasno jer su sakramentalno vjenčani.

No i oni koji su se stvarno našli a nisu čisto hodali kasnije u braku znaju imati krize po tom pitanju jer za vrijeme hodanja nisu sa sigurnošću prepoznali radi li se o pravoj osobi.Tu priču sam čuo više puta i to od ljudi koji imaju 4 i više djece.

Čuo sam također priču da nikad nisi 100% siguran jel to prava osoba.Ja naprotiv tvrdim suprotno,da se oko toga treba biti 100% siguran kad se ulazi u brak jer to je do kraja života i pogrešan izbor bračnog druga(ili nesigurnost jel to prava osoba)mogu kasnije imati pogubne posljedice.

Evo nešto za sve one koji su već u braku (ili će jednog dana biti u braku),apostoloski blagoslov Ivana Pavla II za obitelj unaprijed izrečen svim bračnim drugovima koji svoju obitelj posvete Srcu Isusovu i Marijinu

http://i1151.photobucket.com/albums/o63 ... ar/002.jpg

Jedan meni poznati svećenik je više ovakvih posveta ostavio u crkvi,uzeo sam jednu ali nisam htio potpisivati nego sam dao da se skenira da mogu podijeliti s drugima.Treba samo isprintati,potpisati i uokviriti.

Inače,svi bračni parovi koji su se vjenčali unazad pola godine,mogu zatražiti u Vatikanu pergamenu s Papinskim blagoslovom Benedikta XVI

evo jednog lijepog svjedočanstva,da mladi vide kako oni koji žele hodati u čistoći nisu nekakvi rariteti nego da ima dosta mladih koji tako hodaju.A i iz kruga ljudi u kojem se krećem ima dosta onih koji su čisto hodali i tako ušli u brak



http://www.duhos.org/index.php?option=c ... &Itemid=98

za brak je jako bitan osobni odnos muža i žene,u ljubavi i poštivanju,u istini i iskrenosti.Jedno drugom bi trebali biti,odmah nakon Boga na prvom mjestu,čak i ispred djece.A upravo se ona bezuvjetna ljubav gubi bludnošću jer Duh Sveti je ta bezuvjetna ljubav.Isto tako se gubi i poštivanje,zapravo po riječima jednog svećenika koji je zadužen za pastoral obitelji u biskupiji,poštivanje se prvo izgubi kad se bludno griješi.

U osobni odnos treba"ulagati" tj.brinuti se da taj odnos gradi,čuva kao nešto dragocjeno,moliti za njega i za bračnu ljubav.Jer inače ako se stvari prepuste slučaju,kola nerijetko krenu nizbrdo a sve što se u tome pokvari treba se opet i popraviti,što uvijek nije lako.Također treba čuvati bračnu čistoću jer i tu stvari lako izmaknu kontroli a zapravo sve polazi od malih stvari pa lakše je budno paziti na male stvari nego kasnije popravljati velike.

Meni je svećenik koji nas je pratio dok smo hodali rekao da je moja zadaća da se brinem da mi žena bude sretna.Svatko će reći da je to logično ali nakon nekog vremena mnogi to zaboravljaju.U životu dolaze svakakve nedaće i problemi ali nikad se ne smije zaboraviti poredak da je najvažnija osoba u životu bračni drug.A ako se tako gleda na stvari onda se i čitav život tomu prilagođava.Jer ono što nam je najvažnije u to najviše vremena i truda ulažemo a tu nam je i srce.A gdje ti je srce tu ti je i blago.Na odnos sa ženom gledam dvojako:prvo,da li je Bog zadovoljan mojim odnosom prema mojoj supruzi i da li izvršavam sve bračne obaveze kako treba.Jer moje je životno poslanje biti suprug i to je tu uključeno.I drugo,da li je ona zadovoljna kako se odnosim prema njoj.A vjerujem da je Bog prije zadovoljan nego ona Šala mala,nije ona toliko zahtjevna,dapače.

Ovo nisu nikakve nove stvari i svi ovo znaju.Samo problem leži u tome što većina s vremenom to zaboravi.Na vjenčanju svi pred Bogom obećaju jedno drugom ljubav i vjernost u dobru i zlu dok ih smrt ne rastavi i to obećanje vrijedi do kraja života.S vremenom zaljubljenost splasne ali baš zato treba stalno moliti i truditi se oko bračne ljubavi jer kad dođu kušnje onaj ko se stalno u tome izgrađuje lakše će proći kušnje nego onaj ko misli da sve ide samo od sebe

svakako moli i ne posustaj jer molitva ti daje snagu i rasvjetljenje za situaciju za koju moliš.Jedan svećenik nam je na bračnom putovanju objašnjavao da kroz molitvu dobijamo svjetlo istine tj.rasvjetljenje i dobijamo svjetlo ljubavi tj.snagu da tu istinu i živimo.

Drugo,Gospa je u ukazanju u Fatimi rekla da nema problema koji se molitvom krunice i postom ne može riješiti,bio taj problem svjetski,nacionalni ili osobni pa ne bi loše bilo da moliš krunicu i da postiš za to.

A ovo što si napisala da nisi znala sve ovo,oprosti sebi to što je bilo jer ti je i Bog oprostio.Dobro je da se kaješ jer ti se kroz to srce čisti ali nemoj prenaglašavati svoju krivicu jer nisi znala sve to a više nisi ni kriva pošto ti je Bog u ispovijedi oprostio.I nemoj misliti da je sve time izgubljeno,možda da probaš razgovarati s onim starim svećenikom na Kaptolu,fra Vatroslavom Frkinom,on se problematikom braka bavi već 40 godina i kaže da je radio na više od 10 000 slučajeva bračnih problema pa bi ti on mogao dati dobar savjet.

Kad se nalazim u nekoj težoj situaciji,uvijek molim Duha Svetoga da me obrani,bilo od drugih bilo od samog sebe jer se znam uhvatiti da krivim sebe za nešto što,realno gledajući ne bi trebao