www.tebe-trazim.com

Predragi Naggare, kad bih samo smjela, da se on toliko ne boji i da toliko ne bježi od mene, tj, da očito ne želi moje društvo, ja bih tog čovjeka odmad sad zagrlila i poljubila! Odmah bih otrčala do njegovog ureda i zagrlila ga i rekla: Naš najdraži pjevač je jučer proglašen za najboljeg rock pjevača u prošloj godini! (to bi mi bila isprika zašto sam došla..ha ha ha)

Mama me zeza i kaže: Ma reci mu nek se ne boji, da dolaziš u miru....



O predragi Naggare.....kakav si ti čovjek! Kakva prelijepa duša!!!!!!!

I u takvim bolnim trenucima ti nalaziš vrijeme, pažnju i ljubav za nas.... Zbog takvih kao što si ti nikad, nikad neću prestati vjerovati u Boga i ljude jer ti i tebi slični ste mi najbolji svjedoci ljepote Božjeg kraljevstva....

Volim te, predragi Naggare...i radujem se zajedništvu svih nas jednog dana u Vječnosti! Tamo ću i ja upoznati tvog predivnog oca....i s radošću ćemo se prisjećati ovih dana na Zemlji....

-----

preporučam u molitve dvije osobe (iz dva različita para) da im se riješe dvojbe jesu li osobe za koje se žele vjenčati prave osobe za njih

Ugasili su vas kao zadnju cigaretu, zgazili su vas kao da ste list na vjetru, a vi naivni mislili ste da vas vole i da ste im preko potrebni, što vas je to prvarilo u pogledu tom, skitnicom vas napravilo razrušilo dom.....ZEZAM...
Milosrdni i milostivi Bog neka blagolovi sve samce i samice s ovoga foruma, da se uskoro udaju i ožene, i imadnu do kraja života sretan, presretan brak, djecu, obitelj....
Marija Majka Kraljica Mira neka moli za vas....

Pridružujem se ovoj molitvi za SVE samce:a1250: jer i sama molim na ovu nakanu...
Isus, Majko Božija, Sv Josipe, svi sveci i anđeli s neba MOLITE ZA NAS koji želimo kršćanski brak ! Amen

Evo, samo bi Vas zamolila da i moju malenkost uključite u ove molitve..ako je Volja Božja, da nađem čovjeka s kojim ću djeliti život..

Blagoslovljena svetkovina sv. oca Josipa
(Posebno molimo za one koji žele u sakramentu braka ostvariti svoj kršćanski poziv)
uz poticajnu misao njegove velike štovateljice
bl. Marije Terezije od sv. Josipa, utemeljiteljice Karmela BSI:
...
"Božje milosrđe je izabralo i sv. Josipa za zaštitnika njegova Sina. Imalo je obzira prema svijetu i zato je dao svome Sinu poočima, hranitelja, svetog oca Josipa. Koliki stupanj savršenosti i svetosti je morao posjedovati muž kojega je sam Bog pozvao da bude poočim njegovu Ljubljenom Sinu! Možemo biti uvjereni, da je on najveći svetac. Josip nije bio upoznat sa tajnom utjelovljenja Sina Božjega. U njemu se podigla strahovita sumnja. Njegova duševna muka je rasla iz dana u dan. Koliko je boli tada morao pretrpjeti! A Marija je šutjela i trpjela s njim, jer nije bila pozvana da mu saopći tu čudesnu tajnu. Napokon je sam Bog oslobodio oboje od te velike duševne muke i poslao Josipu anđela da ga upozna s božanskom tajnom. Blaženog li jutra, kada je ugledao Mariju bez straha i sumnja! Sada nije više gledao u njoj samo svoju zaručnicu. Ne, sada u njoj gleda majku Božjeg Sina. S koliko strahopočitanja i ljubavi ju je morao gledati! Kako neizmjernim mu se moralo ukazati Božje milosrđe, koje je njega, siromašnog, poniznog tesara izabralo za zaštitnika djevičanske majke i za poočima Djeteta Isusa. Ali sveti Josip nije samo zaštitnik svete Obitelji, nego također i naš, jer ako je Marija naša Majka, tada je i on naš otac. Nije li tada posve naravno, ako ja Mariju častim i ljubim kao svoju majku, da svetog Josipa častim i ljubim kao svoga oca i da se preporučam njegovoj zaštiti, i da ga molim da i meni bude ono što je bio Djetetu Isusu. Uistinu, kojeg bi si boljeg i svetijeg oca mogle poželjeti. Bog na izvanredan način sa zadovoljstvom promatra sv. Josipa. Jedva se može zamisliti, da bi Bog mogao odbiti molbu onome na čijim je rukama Božanski Spasitelj kao malo dijete počivao, koji ga je nosio kroz pustinju, koji je za njega toliko trpio, koji je za njega toliko teško radio, za kojega se on velikom pažnjom i nježnom ljubavlju brinuo. Da li bi mu mogao što uskratiti ili molbu odbiti? Neiscrpivo je kao ocean Božje milosrđe."

Sveti Josipe, moli za nas!

Ove nedjelje sam imala težak dan pa me zanima kako se vi nosite sa sličnim stvarima...

Ni sama ne znam kako, ali nakon mog povratka s mise, u kući su započele male rasprave...i zbog nekog općeg nezadovoljstva se pretvorile u svađe...bolje rečeno svađice...

I ja sam se osjetila jako povrijeđeno, evo zbog čega...i nije mi jasno kako smo mogli doći i do te teme...

Uglavnom, moj mlađi brat mi je prigovorio zašto si ne sređujem život...da moram biti svjesna da će svaki dečko radije pogledati djevojku od 20ak godina, a ne neku od 32...i da više nemam puno izbora...Pa se opet vratio na vječnu temu mog savršenog bivšeg dečka (to cijeloj mojoj obitelji nije jasno...zašto se nisam udala za tog čovjeka kojega sam i ja voljela i koji je volio i voli mene...)..da neću više nikad naći ni 10 posto toliko divnog čovjeka...i nekako su i on i tata zaključili da se ne ponašam dobro....da sam preizbirljiva..da ću na kraju ostati sama...da se ne ponašam kao osoba koja se želi udati...da se hitno moram trgnuti...
Brat mi je otvoreno ponavljao (on ima 29 godina) da nikad ne bi pogledao djevojku od 32 godine, uvijek bi se radije odlučio za onu od 20ak...nek "dođem k pameti" dok imam još jako malo vremena...
Ja sam mu u jadu rekla da koja je razlika između mene i neke djevojke od 25 godina??? Niti se vidi u izgledu, niti u bilo čemu...(jedino što sam ja možda i bolja jer sam pametnija s tim godinama jer imam više životnog iskustva!)??
Na kraju je rekao da da, da se sad razlika ne vidi, ali da će se jednog dana vidjeti....
No..jako me zaboljelo kakav glup stav ima rođeni brat.... On misli da su sve žene s 32 godine jednostavno valjda za odbaciti?? Da nisu nikakav dobar izbor?
Da, i ja sam pobornica teze da je ipak bolje imati mlađu ženu i sama bih također htjela starijeg muža, ali mislim da je on zaista pretjerao...

Osjećala sam se tako jadno da mi je došlo da mu idem nabrajati svoje "silne" udvarače i dati mu do znanja da on ni ne zna kako njegova starija sestra trenutno ima udvarača više nego kad je imala 25 godina...(ok, jest da nisu baš neki savršeni...ali tko jest..?)..Došlo mi je da mu moram dokazivati da VRIJEDIM...da itekako još imam neki kvalitetan izbor...OK, ne više velik kao prije, ali pa valjda je negdje ostao neki dobar izbor...
A kao da se ljubav ne može dogoditi i u 40. godini npr....

Tog sam poslijepodneva imala dogovor s prijateljicom na nekom jezeru... Stigla sam prva i malo sam sama šetala susrećući se u prolazu s mnogobrojnim mladim obiteljima, parovima...tek tu i tamo s nekim društvom....Prvi put u životu ja sam osjetila nelagodu što sam bila sama. Inače mi je uvijek super biti sama.
Imala sam osjećaj da svatko tko me vidi pomisli sa žaljenjem: Vidi je.... Ima 32 godine i nema obitelj..nema čak ni dečka.... Eh, na što je došla... Sve njezine prijateljice su s muževima i dječicom, a ona tu šeće kao što je šetala i sa 17 godina.... Jadna cura! A nije tako loša! Ali vjerojatno je čudna, tko zna što nije u redu s njom da još nije ostvarila brak! A i drži se te crkve previše, valjda u tome vidi neku utjehu??

Kakve su to bile napasti...te nedjelje...grozan osjećaj!

I tad sam shvatila koliko nas može povrijediti ono što nam kaže netko tko nam je najbliži..u ovom slučaju su to bili moj brat i tata. Znam da je sve bilo u dobroj namjeri, ali je bilo rečeno tako bezveze..na tako loš način...
I iako sam tih dana primila možda 20 divnih komplimenata od muškog roda i iako znam da vrijedim i da sam divno Božje dijete koje je imalo milost od najranije mladosti biti obasipano pažnjom....zbog njihovih riječi ja sam tog dana osjećala najnesigurnije nego ikad prije...Stvarno sam pomislila da sam jadna....da nešto možda stvarno nije u redu sa mnom....

No brzo sam došla k sebi....i sad sam opet dobro.

No zaista nije lako nama u 30ima neprestano slušati takve stvari: Dobro, koga ti čekaš? Što se ne udaješ? Kad misliš roditi? Koga li ćeš naći u tim godinama.... Sve si propustila, tko ti je kriv....

OK, nama koji smo imali dosta izbora još možda i ne zvuči toliko bolno: Tko ti je kriv što si ih sve propustila? (iako je i to bolno...pogotovo jer zaista postoji netko koga bi sad rado izabrala...ali tad mi je nedostajalo zrelosti...)..ali zamislite kad se to govori nekome tko je npr. bio ostavljen i tko nimalo nije kriv za to što je još sam?
Iako, ne smatram da je itko baš sad nešto jako kriv što je sam....

Valjda ljudi nisu svjesni koliko mogu svojim grubim pitanjima povrijediti te osobe iznad 30 godina, a koje su još same....

Evo, ja nonstop u zadnje 2-3 godine nailazim na one koji me KRIVE što sam sama. Ne razumijem kako ne shvaćaju da nije to baš naš odabir..da većina nas uopće nije tako zamišljala svoj život i da smo vjerojatno svi mislili da ćemo i mi imati obitelji u tim godinama...

U pon. mi je u ured došla jedna kolegica koja je imala tog dana 31. rođendan...i tako je gorko zaplakala.... Jako me to iznenadilo. Razlog plakanja je bilo to što nije očekivala da će joj tako izgledati život u 31. godini...bila je sigurna da će već u 25. godini biti supruga..majka...a još je sama...dečka nema....
Ona nije imala prilika... Kaže da jednostavno nikad nije imala uzvraćenu ljubav do sad.
K tome je i ateist.
Bilo mi ju je toliko žao da mi je došlo da plačem zajedno s njom...osobito zato jer nije ni vjernica, pa nema baš nikakve utjehe.


Kako se vi nosite s takvim pritiscima obitelji i okoline? Što im odgovorite kad vas napadnu?
A kako se postavite kad vidite da vas žale?

Smatrate li da s ljudima koji imaju više od 30 godina i još su sami nešto ipak nije u redu?
(ja sam zaista tako mislila do svoje 28. godine..sad se sramim toga..i više mi to ne bi palo na pamet...)

..dobro je da žena i muškarac žive u zajednici , koja se zove brak..
..imaju djecu,,itd,.

.no nije OBAVEZNO..

..u košnici ...ima raznih pčela...
..od matice...radilica...trutova.

.-svak ima nek funkciju da bi život tekao dalje...
..kad bi svi sve radili..nastao bi košmar...

..tako je sa ljudskim..životima...
..NE MOŽE ČOVJEK NA SILU..BITI SA NEKIM..
.TO BI GA ČINILO JOŠ VIŠE NESRETNIM..

..bolje je biti SAM.
.bez obzira koliko to izgledalo teško..
.ili osobno..ili promatračima sa strane...od obitelji nadalje..

..što se čovjek više..penje na duhovnoj ljestvici..
..manje ima potrebe za ..tjelesnim strastima...

..što ne znači da su svi..sa tjelesnim strastim ..neduhovni..

..no živjeti sa nekim ..je prvenstveno biti zajedno..i da ti bude DOBRO..

..u biti..potreba za SJEDINJENJEM MUŠKO ŽENSKO JE POTREBITA STVAR..
..zbog opstanka vrste ..i kao takvo zemaljska kategorija..

..gore na nebu...NE POSTOJE TAKVA INTIMNA..SJEDINJENJA..

..SJEDNINJENJA..SU ISTA ZA SVE LJUDE JEDNIH ZA DRUGE U KRISTU..

..jednostavno ne postoje Kategorije...i zajednice...po kojima volimo jedni druge...manje ili više.
..ovisno o našim potrebama...tj..dal je to ljubav za djecu, ljubav za supružnika, ljubav za ostale prijatelje...

..to je jednostavno...kad očistiš zlato...od svih naslaga na njemu..ono blista..JEDINSTVENO..
..LJUBAV..LJUBAV LJUBAV je sve...pa ljudsko biće može...biti ljubljeno od Boga...i ljubiti druge..
..i ako je samo..cijeli svoj vijek...

..pa zato svi vi koji se sami..ne očajavajte..
..bez obzira dal ćete naći svog životnog suputnika..

..jer i ovako sami..ste...Dijete Ljubavi..i na neki način .i .."više nebeski" ..nego zemaljski...
.. a drugo je sve NEBITNO...

Predragi Naggare....


I ja često pomislim da, ma koliko to i želim, brak nije nužan...tj. da jednostavno neki ljudi ne ostvare brak...i da unatoč tome imaju kvalitetan život, pa ponekad čak i bliži Bogu...iako ne mora to biti...
Kako je rekao sv. Pavao - udana se brine za muža i djecu, a neudana za Kraljevstvo Božje.
Vjerujem da to ne mora baš tako biti, tj. da se udane mogu brinuti za Kraljevstvo Božje i više od neudanih..osobito ako se neudane prepuste tuzi i očaju... ili se ne nauče nositi s pritiscima okoline.
Je li moguće da Bog nekome tko se jako želio udati ili oženiti da upravo križ samoće, tj. to što se ne uda ili ne oženi?
Ja mislim da će se, svatko tko to želi, ipak oženiti.... I to na onaj pravi način..Iz velike ljubavi, a ne zato jer će mu biti dosta pritisaka pa će jednog dana reći: OK, dosta mi je svega, idem se i ja oženiti..Da vidimo... s kime..tko je najbolji kandidat od ovog slabog izbora...?

Vjerujem da ću se uskoro naučiti jako dobro nositi s priticima okoline. Da ću im svima znati lijepo i pristojno reći: Ajde šutite i brinite se za Kraljevstvo nebesko i nemojte se opterećivati sa mnom!
Zbog bogatstva života samoga po sebi, vjerujem da bih imala vrlo kvalitetan i ispunjen život i ako se ne udam...uz Boga i tolike drage ljude oko sebe, ne može biti tužno.
Jedino čega me malo strah su financije, tj. kako bih se snašla u ovom osiromašenom društvu i kako bih riješila stambeno pitanje...koje za sad ogađam srediti.
Da, uvijek me čeka divna roditeljska kuća, ali ipak moj život nije tamo... i moram srediti barem svoje stambeno pitanje...a to je trenutno nemoguće.

Evo, dragi Bože, ako već ne može divan bračni drug, molim Te onda za milost da barem imam gdje živjeti i da ne završim na ulici tamo negdje sa 60 kad ću morati u mirovinu....
(ne mogu vam opisati kako me začuđeno i šokirano gledaju roditelji kad im spomenem da se već sad pomalo bojim gdje ću biti sa 60 godina i da mi je to zapravo jedini strah...uz pretpostavku da neću imati muža i djecu....niti ovu divnu mladost...)

Iskreno, ne bojim se samoće nimalo jer je jako rijetko osjećam, ali bojim se financijske budućnosti, ipak je to puuno lakše riješiti udvoje...

Mislila sam da sam bez straha, ali ipak postoji strah i u meni...i to je taj...tek mi se nedavno razjasnilo što me plaši...i svjesna sam da je to napast...

A opet, iako je oko mene sve puno menadžera, nikad, nikad, nikad se ne bih udala samo zato jer će mi netko, ma bio on i divan čovjek zaljubljen u mene, omogućiti miran život... Radije ipak umrijeti, kako često kažem.
No tek ove godine sam počela imati razumijevanja za one žene koje se udaju prvenstveno zbog straha od budućnosti...ili financijske..ili se boje samoće...
Stvarno ih razumijem tek sad, prije sam ih osuđivala i nisam razumjela.


Kako kaže draga Opća opasnost: Samo srušene snove što me još bude noću...ljubav bez ljubavi, laž i samoću...to sam našao tražeći sebe... a ne znam gdje sam iašo i što sam to htio...tražeći sebe..izgubio sam tebe....Pobjegla sam ..priznajem ti sad...ti si me čekao tamo...na našem mjestu...pobjegla sam jer sam se bojala ljubavi...

Srušeni snovi što me bude noću.
To je ta ključna rečenica....Ne žalim za nekim ili nečim određenim...ne žalim na neki način ni za čime....a opet za svime i za svima....tj. ipak me bude srušeni snovi....jer skoro nijedan za sad nisam ostvarila.


Mislim da mi ništa nije teže nego kad me noću sve češće bude srušeni snovi.


Iako znam da je to napast.


No teško je kad dođu u sjećanje sve propuštene prilike...sve divne mogućnosti koje su bile na raspolaganju...i kad shvatite da ste svemu rekli: Hvala, ali ne sad....
A sad kad biste htjeli - sad ne ide....


Ne brinite, nisam u depresiji , samo naglas razmišljam i pitam se: pa dobro, kako odjednom imam 32 godine i baš ništa nije kako sam hjela da bude???


Ali lako je nama vjernicima....da je ne znam kako, mi se izvučemo.... Tj. naš Isus nas izvuče...