www.tebe-trazim.com

Znali tko onu staru Hercegovacku?

Tko je potekao iz Hercegovine hercegovac je
a tko je potekao od majmuna majmun je

No salu na stranu.
Darwinova teorija evolucije i teorija da smo nastali od majmuna ima puno ne slaganja.
Zato ja ne vjerujem da smo od majmuna potekli.
Nema uopsce pravih dokaza o postupnom prelasku majmuna u covjeka
a ako imaju kosture dinosaura kako to da nemaju skelete postupnog prelaska.(krapinski covjek i ekipa nije dokaz o postupnome prelasku)

Ljudi ne znaju kako smo nastali pa su onda trazili i najmanju poveznicu da bi dali odgovor koji ne zadovoljava.
Nisam vjerovao u evoluciju majmuna u covjeka ni prije obracenja a sada vjerujem jos manje.
Poveznica je najslicniji DNK,koliko god da je on slican veoma je razlicit.

Da je nas DNK najslicniji šišmišovom rekli bi da smo od betmena nastali.

Kada je Bog dao majmunu(covjeku) dusu?jeli bio majmun ili covjek prvo.
Koliko znam mi smo stvoreni i bili smo u rajskom vrtu živa dusa,vladali smo zivotinjama a isto i majmunima.
Bili smo ljudi kada smo sagrijesili,nismo bili majmuni.

To sto neznaju kako smo stvoreni pa su lupili od majmuna ne znaci da se ja ili bilo tko
mora slagati sa tom teorijom.
Plus to je i teorija a u teoriji nema bas puno dokaza.
A darwinova teorija gadno skripi,jos malo i raspala se.

Mislim da ti na ovo nisam odgovorio.

Mislim da je broblematican zato jer po evoluciji je sve nastalo iz nicega.
Eto to mi nije jasno.
Kako moze iz nicega nastati nesto bez icije intervencije?

A jos mi isto nije jasno kako moze netko vjerovati u to?.

P.S.Jesi otisao na misu kada je bila Nedjelja Bozanskog Milosrđa?
Ako nisi jesi li barem razmisljao?

Predlažem da se i ova tema malo pokrene. Da da, da se pokrene.

Nije potrebno,nema vise ateista sad su agnostici....tema je zastarila

Oprosti sine, ostao san dužan nekoliko odgovora Musavom. Zbog "ignoriraj liste" na kojoj se Musavi "našao" odgovaram tek sada.



Prije svega lipi pozdrav Zamusani!


Hrabro si se držao, moram te javno pohvaliti. Zaslužio si. Ako se kojim slučajem opet nađeš na "ignoriraj listi", budi hrabar kao što si sada bio. Ipak imam jedan prigovor na tvoj posljednji post, ma ne samo na posljednji, na gotovo sve tvoje postove. Najbolje da parafraziram gospođicu Discipula Domini kad je u jednoj raspravi rekla;



Musavi imam dojam da mi pričaš o filozofiji kao da sam upravo sada izašao iz neke špilje u kojoj sam do ovoga trenutka crtao bikove po zidovima i pokušao trenjem dobiti vatru.


Ma nisan, doista se čini kao da je jesan (nisi prvi koji mi to kažeš), ali viruj mi da nisan.


Tebi ovo možda ne izgleda kao fino raspravljanje, meni izgleda sasvim pristojno.


Nisu svi prijatelji prijatelji;

Sir 6,7 Ako želiš imati prijatelja, steci ga kušanjem i nemoj se prebrzo u nj pouzdati.

Ja ću se držat ovog savjeta, a ti ako to želiš, možeš me smatrati prijateljem.



Da je samo Aristotel, bilo bi dobro. Ima tu malo više ljudi. Pa čak da je samo Aristotel, teško da ćeš pronaći čovika koji smatra da je Spinoza dao filozofiji više doprinosa od Aristotela.

Aristotel nije samo najuspješniji nego i najutjecaniji mislilac svih vremena. Visokim stupnjem refleksije, razinom spoznaja, sintezama znanja i svojim sustavom u cjelini bio je stoljećima najviši domet znanja. Boris Kalin "Povijest filozofije"

Da je tome otprilike tako, potvrđuje ova lista filozofa;

Joseph Geyser
Désiré-Joseph Mercier
Dietrich von Hildebrand
John Lennox
Sören Kierkegaard
Aurelije Augustin
Severin Boetije
Etienne Gilson
Jacques Maritain
Edith Stein
Martin Rhonheimer
Gabriel Marcel
Romano Guardini
Bernhard Welte
Piere Teilhard de Chardin
Joseph Marechal
Emerich Coreth
Martin Buber
Maurice Blondel
John Henry Newmann
Bernhard Bolzano
Ruđer Bošković
Gottfried Wilhelm Leibniz
Blaise Pascal
J. P. Moreland
René Descartes
Anzelmo iz Cantenburya
Albert Veliki
Nicholas Wolterstorff
Toma Akvinski
Ivan Duns Scot
Alvin Plantinga
Stanley Ladislas Jaki
Jean Vanier
Robert Spaemann
Jacek Salij
Josef Pieper
Jean-Luc Marion
Bernard Lonergan
Osvaldo Lira
Peter Kreeft
C. Stephen Evans
Bernard Philip Kelly
Alice von Hildebrand
Eugen Biser
Peter Henrici
Michał Heller
Mortimer J. Adler
Józef Maria Bocheński
John Joseph Haldane
Jean Guitton
Cornelio Fabro
Erich Przywara
Brian Davies
Richard Swinburne
Charles Hartshorne
Louis Dupre
Robert Merrihew Adams
Stjepan Zimmermann

Poprilično impresivno, šta misliš? Đe je sad tvoj Spinoza? Manji je od makovog zrna. Znaš koliko ih je ovde? 59. 59 filozofa koji se neće složit sa Spinozom. I ne samo to, svi oni tvrde: Boga ima. Neka ti ovo ne izgleda pristrano, ali ja osobno više virujen ovim ljudima nego npr. tebi. Ti si istraživao kažeš. I ovi spomenuti su istraživali, i to prije tebe. Neki stoljećima prije tebe. Više držim do spomenutih filozofa nego npr. do tvojeg mišljenja. Koliko vridi tvoje mišljenje u usporedbi sa ovim ljudima? Probaj zamislit koliko. Tu je moja snaga, tako raspravljam sa svakim sanjarom koji se pojavi sa privatnim istraživanjima i mudrolijama. Udarim tu đe je najslabiji, udarim po njegovom (ne)znanju i anonimnosti. Ne znan jel si primijetio, ali ja gotovo uvik izbjegavam privatne mudrolije. Nije to slučajno, izbjegavam ih upravo zbog slabosti koje privatne mudrolije nose sa sobom.

Od svih spomenutih izdvojio bi samo dvojicu: Alvin Plantinga i Stanley Ladislas Jaki. Znaš tko su ti tipovi? Viruj, ne želiš to znati. Zapamti ta imena, dobro ih zapamti.


Zar je pored svih ovih spomenutih filozofa bitno jel se ti slažeš ili ne? Zar to nekom nešta znači? Ja se ne slažem sa dosadašnjom praksom onkologije, odnosno tvrdim da se tumor mora liječit drugačije nego se liječi danas. I? Zar svit pati zbog mojeg neslaganja oko liječenja tumora? Budimo ozbiljni.



Nipošto! Baš zato jest savršen, da ne može stvarati bio bi nesavršen. Mislin da će ti tribat dosta truda da suvislo odgovoriš na ovaj cili post, a posebno me zanima kako ćeš osporit ovaj dio;

KKC 293 "Svijet je stvoren na slavu Božju". Bog je sve stvorio, tumači sveti Bonaventura "ne da slavu uveća, nego da slavu očituje, da svoju slavu priopći". Jer Bog nema drugog razloga za stvaranje osim svoje ljubavi i svoje dobrote: "Ključem ljubavi otvorio je ruku, i proiziđoše stvorovi". A Prvi vatikanski sabor objašnjava: U svojoj dobroti i svojom svemoćnom silom, ne da uveća svoje blaženstvo, niti da postigne svoje savršenstvo, nego da ga očituje dobrima koja daruje svojim stvorenjima, taj jedini istiniti Bog u najslobodnijoj nakani od početka vremena stvorio je iz ničega i jedno i drugo stvorenje, to jest duhovno i tjelesno.


Kad postavljamo pitanje o odnosu Beskonačnog i konačnog, moramo paziti da transcendencija Beskonačnoga ostane neokrnjena. Njegova transcendencija pak znači isto što i sloboda: Bog je slobodan u smislu apsolutne moći samoodređenja. Ako dakle želimo odgovoriti na postavljeno pitanje, onda moramo Božju slobodu misliti do kraja. To znači: moramo je misliti u njezinoj neograničenoj mogućnosti nijekanja, i to također nijekanja same sebe, tj. kao negaciju negacije. Može li za slobodu unaprijed postojati neka obveza ili zabrana kojoj bi se ona morala podvrći? Ako da, je li onda ona još sloboda?! Jasno je, dakle, da radikalno mišljena sloboda ne može dopustiti nikakve unaprijed postavljene zapovijedi, zabrane i obveze koje bi dolazile izvana. Sloboda ne može dopustiti ni tu zapovijed da ne raspolaže sa samom sobom, tj. da se na primjer ne bi smjela odreći same sebe i tako odlučiti o sebi. To pak znači da je sloboda nužno slobodna i od same sebe, odnosno da je transcendencija samoj sebi transcendentna. Moguće je, prema tome, da zbiljski transcendentan Bog slobodno uspostavi neki takav odnos koji će biti izraz njegove transcendencije i slobode, a ne njihova suprotnost. Odnos koji uspostavlja Beskonačni i Transcendentni bit će, dosljedno, takav kakav samo on može uspostaviti. Kakva je dotična zbilja, takvi su i njezini odnosi. Zato nije proturječno ako također Bog uspostavlja odnos sa svijetom te ako se on slobodno odriče svoje slobode i ako tako potpunije izražava svoju transcendenciju - transcendenciju, naime, u odnosu na nju samu. Nije protiv Božje transcendencije ako on sam transcendira svoju transcendenciju. Bog nadilazi ili prekoračuje svoje vlastito nadilaženje. Beskonačni otklanja svaku granicu pa i onu koja znači nemogućnost da si sam dade granicu. Time dakako ne kanimo reći da on to mora. Ako ne smijemo reći da Bog zbog svoje transcendencije ne smije stvarati svijeta, onda također ne smijemo reći da on mora nadilaziti (prekoračivati) svoje vlastito nadilaženje i da zato mora stvoriti svijet. Bog ništa ne mora, svako moranje kod njega otpada. Zato je stvaranje svijeta nešto dogodovno, nešto što može ali ne mora biti - dakle je slobodno. Možemo samo reći da nije moguće unaprijed zanijekati mogućnost odnosa između Boga i svijeta. Pritom vodimo računa o tome da se radi o odnosu sui generis, odnosu koji se ne uspostavlja po uzoru na odnose između kontingentnih bića, nego o odnosu koji po svojoj apsolutno slobodnoj vlastitoj pobudi uspostavlja sam Beskonačni. Odnos između Boga i svijeta nije, dakle, nikakv prigovor protiv Božje transcendencije i nije nešto što bi bilo u protuslovlju s njome: naprotiv, taj odnos trebamo shvatiti kao potvrdu Božje transcendencije, suverenosti i slobode. To je potvrda da je Bog slobodan i u odnosu na svoju vlastitu slobodu. Odatle slijedi da moramo također reći kako pojmovi beskonačnosti, apsolutnosti i transcendencije nipošto nisu u protuslovlju sa slobodom i sa slobodnom uspostavom odnosa Boga i svijeta. Transcendentnu i apsolutnu Zbilju (Prabitak) nije moguće podrediti nekakvoj njezinoj beskonačnoj naravi ili transcendenciji koja bi unaprijd zabranjivala uspostavu odnosa. U tom slučaju Bog ne bi bio slobodan od svoje slobode i ne bi mogao transcendirati svoju transcendenciju. Svakako se radi o tome da slobodu, beskonačnost i apsolutnost mislimo do kraja, a ne da iz njih načinimo neki novi oblik vezanosti i podređenosti tako da bismo tu imali neku unaprijed danu narav koja određuje slobodu, beskonačnost i apsolutnost. Tako, dakle, nema nikakvog razloga da bismo Bogu unaprijed poricali mogućnost da uspostavi odnos sa svijetom, pri čemu valja jasno istaknuti da je Božji prvi odnos sa svijetom samo stvaranje tog svijeta.

Time smo već rekli ono glavno o Božjoj stvoriteljskoj slobodi. Beskonačni i transcendentni Bog stvara i drži svijet u postojanju posve slobodno; zato je svijet kontingentan. Nije na odmet da se to jače naglasi jer se uvijek iznova javlja pomisao o nekom nužnom proizlaženju svijeta iz Boga. To je emanacijsko shvaćanje koje si stvaranje predstavlja kao izlaženje, a odnos između svijeta i Stvoritelja kao odnos između rijeke i njezinoga izvora. Time se taj stav približava panteizmu. Pritom se također pomišlja na to da je svijet neposredno vezan uz Boga, da postoji neposredno u Bogu i da nema svojega bitka i svoje supstancijalnosti u pravom smislu te riječi. U skladu s time svijetu bi se zapravo nijekala njegova samostojnost, autonomija. Kad bi tome bilo tako, svijet bi bio samo neka nadopuna Boga ili razvojna etapa Božjega bivanja. Za panteizam je, naime, značajno upravo to dvoje: nužnost stvaranja i nesupstancijalnost stvorenja. Nije potrebno posebno isticati kakve posljedice bi to imalo za čovjeka, njegovu slobodu i dostojanstvo. Židovsko-kršćansko shvaćanje stvaranja pak naglašava da je svijet stvoren od Boga, tj. da ga je Bog stvorio, a ne da iz Boga proizlazi. Ovo poimanje stvaranja oslanja se na predodžbu proizvođenja nečega iz nekog materijala. Tu se odmah pomišlja na nekog zanatliju koji izrađuje svoj proizvod iz zadanog materijala. Takvo gledanje na Božje stvaranje dakako nije primjereno, ali ono ipak ističe jedan važan uvid: svijet je bitno drukčiji od Boga te je u toj svojoj »drukčijosti « (alteritet) različit, kontingentan i relativno samostojan. Stvoreni ili od Boga »načinjeni« svijet nije pripadak Božji, tj. nešto što Bog mora imati jer on bez toga ne može biti. Bogu svijet, koji on stvara, nije potreban i svijet je zato nešto što stoji samo u sebi, on je supstancijamlna zbiljnost: autonomn i samostojan.

Čak i sama mogućnost svijeta dolazi od Boga i ne može mu se nuditi izvana. To je uglavnom jasno. Manje je međutim jasno da Bog ni u samome sebi (»iznutra«) nema nikakvog odredbenog motiva za stvaranje. Hoće se reći ovo: Bogu nije potrebno stvarati bilo što. Dakako, nema ničega što bi mu branilo da stvara. Božja sloboda je sloboda apsolutnog bića koje je neovisno i o samoj svojoj neovisnosti. Bog nije i ne može biti sužanj svoje vlastite samodostatnosti, transcendencije i apsolutnosti koje bi mu branile da stvara. Bog ne treba stvarati i Bog također ne treba ne-stvarati. To proizlazi odatle što nije dopušteno unašati u Boga već spomenutu razliku između naravi i osobe. Bog nema naravi koja bi mu nalagala što smije, a što ne smije. Bog je onkraj svakog trebanja i moranja. Ako ga ništa ne sili na to da stvara, ne slijedi odatle da zato ne smije stvarati. Svaka, naime, alternativa između smjeti i ne-smjeti za Boga je besmislena jer nije na njega primjenjiva. Stjepan Kušar "Filozofija o Bogu"




Jastvo je odnos, kojim se odnosi prema samome sebi. Søren Kierkegaard "Bolest na smrt"

Nije ni čudno što si upao u panteizam. Svi filozofi koji su odgovorili da je svako znanje isključivo subjekt-objekt prirode završili su u panteizmu. Dakako, slažem se samo sa jednim dijelom;

Kod svakog moga doživljaja ja sam u odnosu sa ne-ja (s objektom) utoliko, što sam na nj upravljen ili što ga intendiram. Između subjekta i objekta postoji intencionalni odnos. Taj odnos možemo nazvati predmetovanje ili objektiviranje. Svaki moj doživljaj pripada meni, nalazi se u meni i ostaje u meni; utoliko kažemo, da je imanentan ili subjektivan. Za objekte kažemo, da su prelazni ili transcendentni (transientni), ukoliko »prelaze« sam subjekt ili ukoliko nijesu isto sa subjektom. Ustanovili smo dakle činjenicu, da je svijesni subjekt upravljen na objekte; tu smo činjenicu nazvali intencionalno ili objektivno obilježje svijesti. Stjepan Zimmermann "Temelji filozofije"

No ovde se razilazimo;

Prvi problem koji nam se nameće na početku ovog razmatranja jest kako to subjekt istovremeno može biti i subjekt i objekt spoznaje? Prvo definirajmo što točno mislimo pod pojmom objekta. Objekt, u ovom kontekstu, nije neki predmet, neko biće, prostorno udaljeno od nas već je on predmet znanja. No, kao što to već znamo subjekt koji spoznaje postavlja se uvijek u odnos s objektom svoje spoznaje koji je vidno drugo od njega samog. Ono što inače smatramo znanjem pretpostavlja postojanje subjekta; koji spoznaje, i objekta; onog što se spoznaje. Mi ćemo se zapitati da li je nužno da znanje subjekta o njemu samom isto bude ovakve subjekt-objekt prirode ili je moguće da subjekt spoznaje sebe ne kao objekt već kao subjekt. Svi filozofi koji su odgovorili da je svako znanje isključivo subjekt-objekt prirode završili su u panteizmu. Pokušajmo zato zamisliti drugačiju vrstu znanja, koja će nam omogućiti da riješimo problem koji implicira ograničavanje znanja na ono koje je isključivo subjekt-objekt prirode. Ovakvo, nazovimo ga, savršeno znanje nije subjekt-objekt tipa već je objektno znanje izvedeni oblik znanja. Savršeno znanje je najviše moguće znanje koje u biti predstavlja jasnu samoprisutnost i samosvijest subjekta koji je svespoznajuć i svespoznatljiv u jednom i nedjeljivom sjaju Čistog Čina. Ukoliko to božansko znanje objasnimo i utemeljimo ovako , postaje jasno kako Bog može slobodno stvarati i kako on ne treba objekt da bi stekao znanje o samom sebi već on jest znanje o samom sebi. Naravno, postojanje, i, ovakve vrste znanja ne rješava problem kako je moguće da subjekt istovremeno bude i objekt, jer mi ovdje pokušavamo riješiti problem vezan uz ljudsko, a ne božansko znanje. Već i samo iskustvo svakom čovjeku govori da da bi došao do svijesti o samome sebi treba to učiniti preko objekata. On ne posjeduje znanje o sebi kao Bog. No, mi tragamo za odgovorom na pitanje može li čovjek kao subjekt sebe spoznati kao subjekta, bez pomoći objekta. U potrazi za čistim Ja pokušat ćemo prodrijeti što dublje u sebe, ali ne niti introspekcijom niti dubinskom analizom već na jedan potpuno svakidašnji način-fenomenološki. Kada gledamo drvo ili uživamo u glazbi činimo to sa sviješću da je to za nas na neki način rubno djelovanje, da naš čisti Ja u njemu sudjeluje samo indirektno uz pomoć kvazi-objekata. Ono što mi sada želimo jest doći do stanja koje će se podudarati sa našim čistim ja. Ukoliko se prisjećamo prošlosti, razmišljamo o budućnosti, kada smo uzrujani ili preplašeni približavamo se mnogo bliže čistom ja nego što to činimo npr. promatrajući more, no ipak ga još ne dodirujemo. Ukoliko pak osjećamo temeljnu tjeskobu, ukoliko se utapamo u depresiji, prilazimo još malo bliže našem čistom Ja, no još je uvijek objekt naših misli pomalo udaljen od nas, još uvijek Mi nismo predmet mišljenja. No i ove osjećaje i stanja moguće je preispitivati, dovoditi u pitanje, negirati, što znači izdignuti se iz njih. Dakle kako bi dodirnuli čisti Ja moramo zaroniti još malo dublje, moramo dodirnuti čine spoznaje i volje jer u samom činu spoznavanja i htijenja mi se podudaramo sa svojim Ja.

Ovu tvrdnju dokazat ćemo na sljedeći način. Kada potvrđujem da p jest q ne mogu istovremeno tvrditi i da p nije q. Nakon izricanja tog suda možemo promijeniti iskaz i reći da p nije q, no dok god je naš iskaz mišljen, dok god je on upravo sada mišljena misao ili ˝potvrđujuće potvrđivanje˝ ne možemo ga mijenjati. Tek kada on postane prije mišljena misao ili u prošlosti mišljena misao možemo ga mijenjati. Upravo to ˝potvrđujuće potvrđivanje˝ jest spoznavatelj u meni u činu spoznavanja. Slična stvar se događa i u htijenju. Dok god odlučujem x ne mogu odlučiti ne-x. Naravno, nakon što taj moj voljni čin postane prošlost ja ga mogu mijenjati, ali tijekom samog čina to ne mogu. Ja, volja u činu htijenja, podudaram se sa samim sobom. Pokušajmo ovo podudaranje mene sa čistim Ja u činima suđenja i htijenja objasniti na još pokoji način. Ja se podudara sa Ja kada kažemo :ja znam nešto. Ja, iako ne obraćam pažnju na to da nešto znam ili spoznajem ipak to radim, neovisno o vlastitoj svijest o obavljanju tog čina. Npr. Nogometnu utakmicu možemo gledati do te mjere njome zaokupljeni da nismo ni svjesni čina spoznavanja. No ako nas netko upita što smo radili zadnjih 45 min vrlo jasno ćemo mu odgovoriti: ˝Gledao sam utakmicu˝. Čisti Ja je uglavnom okrenut prema ljudima i objektima, a rjeđe prema vlastitim kvazi-objektima, a vrlo rijetko prema vlastitoj aktivnosti. No, iako je okrenut prema van ili napola prema unutra svjestan je svoje aktivnosti. Čak i ako nismo svjesni da znamo ili ako to niječemo, mi ipak to činimo. To znanje koje posjedujemo, a da ga ne moramo ni biti svjesni nazivamo implicitnim, ne- tematskim znanjem. U trenutku kada ga postanemo svjesni ono postaje tematsko. Dodirnuvši spoznaju i htijenje došli smo do čistog, izvornog Ja. Ovo Ja po svom utemeljenju na neki način sliči Bogu. Bog je subzistentna samointuicija samoga sebe. Čovjek s druge strane posjeduje određenu vrstu samointuicije ali ne kao Bog- vlastite naravi, već intuitivnu spoznaju aktivnosti vlastitog Ja kao njegove aktivnosti. U činima potvrđivanja i htijenja čovjek dolazi u dodir sa najdubljim i najčišćim djelom sebe svojim čistim egom. Čovjek je u svom temelju biće spoznaje i htijenja, on je onaj koji spoznaje i ima volju. U materijalni je kozmos umetnut kroz koncentrične kružnice svojih kvazi-objekata. Čisti Ja je zapravo spoznajni i voljni dio mene, a ja sam, što god činio, uvijek svjestan da upravo Ja činim te čine. Isti Ja upušta se u te čine i svjestan ih je i, dok se oni događaju, na djelu je upravo onaj najdublji dio čovjeka za kojim smo tragali. Darko Štaudinger "Osoba-subjekt" (filozofija.org)


Imamo, — zapravo »ja« imam i svaki pojedinac ima svoje doživljaje. S doživljajima je spojen »ja«. Sa svojim doživljajima svak ima i doživljaj svoga »ja«; ima neposredno (opažajno, intuitivno) znanje o sebi, o svome »ja«. Opažajna egzistencija jastva jest nesumnjiva, kako je nesumnjiva i osjetilno opažajna egzistencija izvanjskih stvari. U opažanju doživljaja uključeno je znanje, da su to vlastiti doživljaji; uključen je u doživljajnom opažanju i »ja«. Čim se obazrem (reflektiram) na svoj »ja«, uviđam najprije to, da »ja« jest nešto (u vezi s doživljajima). To je prva moja misao ili prvi pojam o jastvu: meni se neposredno (intuitivno) očituje sam bitak jastva. Sad nastupa odnošenje (relativiranje): jastvo gledano u odnošaju s doživljajima. Je li »ja« isto što i doživljaji? Nije, jer se doživljaji izmjenjuju, a jastvo ostaje isto. Znanje o razlici između jastva i doživljaja zovemo samosvijest. Ako »ja« i nije isto što pojedini doživljaji, pita se, da li je »ja« o doživljajima neovisan? Već su pojedini doživljaji neovisni od toga, da li na njih mislimo ili ne, te su utoliko »realni«; ali su pojavno ili imanentno realni, tj. oni se nalaze u samom opažanju. Za jastvo se pak pita, da li je transcendentno ili nepojavno realno, tj. da li je nešto što ne egzistira samo u doživljajima (imanentno), nego od njih neovisno. To je pitanje paralelno s pitanjem: da li egzistira nešto neovisno od osjetilnih pojava, tj. da li egzistiraju o osjetilno-opažajnoj svijesti neovisne stvari, tjelesne stvari po sebi, osjetilno nepojavne stvari? Sad se ne radi o osjetilno-opažajnim pojavama (o osjetilnom iskustvu), nego o pojavama svijesnog opažanja, tj. o svim doživljajima; drugim riječima, ja kao psiholog ne uzimam u obzir činjenicu svojeg osjetilnog opažanja izvanjskih stvari, nego sasvim drugu činjenicu: sve svoje doživljaje, sve svoje svijesne pojave. I pitam se: da li je u svijesnim pojavama očitovani »ja« nešto nepojavno; da li je ta jastvena »stvar« neovisna o doživljajima i utoliko »transcendentno realna«? Da jest, evo dokaza: Doživljaji se neprestano mijenjaju, dolaze i prolaze, nastaju i nestaju. Ovo zbivanje ima svoj uzrok. — Doživljaji ne egzistiraju sami u sebi, nego u jastvu; oni su jastvu pripadni. Dakle je jastvo supstancijalni nosilac i uzrok doživljaja. Taj subjekt i uzrok doživljaja zovemo duša. Ova shema dokazivanja hoće samo da pokaže spoznajni put ili metodu, kojom psihologija prelazi (transcendira) doživljajnu ili iskustvenu sferu i dohvata nepojavnu sferu »duše«. To je, kako vidimo, isti onaj dokazni put, kojim smo doznali, da realno egzistiraju tjelesne stvari, tj. put uzročne relacije. A kad se ispostavilo, da realno egzistira doživljujući uzrok, onda se ustanovio i njegov način egzistencije: supstancijalni subjekt doživljaja. U pitanju, da li egzistira i kako egzistira realni »ja«, psihologijska je metafizika kadra da dade objektivni odgovor zato, jer se služi objektivnim spoznajnim pomagalom, a to je načelo uzroka i pojam supstancije. Stjepan Zimmermann "Temelji filozofije"

Samospoznaja se provodi znanstveno i metodički uvidom, introspekcijom, iskustvom, promatranjem sebe i drugoga, sakupljanjem činjenica, testiranjem, anketiranjem i experimentiranjem, tipiziranjem i procjenjivanjem (evaluacija). Kao rezultat brojnih istraživanja anatomije jastva dadu se ustanoviti sljedeće njegove konstante: svijest i samosvijest. Sviješću se otkriva svijet oko sebe, a samosviješću svijet u sebi. To nije samo svjesnost ili svjestitost ega nego i znanje o sebi (selfaivareness), za sebe, tj. svjesna spoznaja vlastitog postojanja i bitka. U tome nam pomažu apriorne analize i aposteriorne sinteze.... Dok je jezgreno Ja još mutno i nerazgovjetno, prijelazom u jastvo postaje prozirno samome sebi. Sad je to Ja svjesno i svjestito, u prvom redu samosvjesno. Stoga naše Ja postaje sposobno za osjećaj i misao te za vlastitu reflexiju. Jastvo je dakle reflexivno Ja. Ono nije više samo potencija kao Ja, sad je subjekt "in actu". Sposobno je internalizirati okolinu i prema njoj se osjeća "veličanstveno". Ono počinje razlikovati sebe od drugoga, te tako ulazi u odnose, najprije prema sebi samome. Jastvo je, dakle, već artikulirano i strukturirano Ja. Kad odnos prema sebi zahvati svijest ega i njegova jastva, dolazimo do učinka koji se zove sebstvo. Ono zaokružuje odnos ega naspram samome sebi. Sad Ja, koje je dosad bilo samo subjekt, postaje ujedno i objekt vlastite reflexije. Ja je sad istodobno i subjekt i objekt ili "misao koja misli samu sebe" (Hegel). Ono englesko "I" sad je još i "me". Jastvo postaje svjesno sama sebe. Živan Bezić "Crkva u svijetu, Lipanj 2001."

Davno je Boetije rekao;

Osoba je individualna supstancija racionalne naravi. Severin Boetije "De persona et duabus naturis"

Tribao si se držat toga.



Pročitao san ovaj tekst (u cijelosti). Viruj da sada imam više pitanja i nejasnoća nego san ima prije čitanja. I ovaj tekst mi ništa nije odgovorio na ona pitanja od Fridla (tekst iz mojeg prethodnog posta). Da sad ne pišem sva nova pitanja, spomenuo bi samo jedno;

Nadalje ću niže bez pomoći ovog poučka pokazati da naravi Božjoj ne pripadaju ni razum ni volja. Baruch de Spinoza "Etika"

Kako to da Božjoj naravi ne pripada razum i volja? Moram zlobno primjetiti, zar je čudo da se ogromna većina filozofa ne slaže sa Spinozom? A ti kažeš;






Nema šta nije trulo u filozofiji tog tikvana. Lol.



William L. Craig nije iznio argument, iznio je problem. Problem kojeg je filozofija i teologija bila svjesna stoljećima prije Craiga. Pa ipak je ogromna većina filozofa i teologa prihvatila vječnost kao;

Vječnost je cjelovito istovremeno i savršeno posjedovanje neograničenoga života. Severin Boetije "De consolatione philosophiae"

Zake je tome tako? Zato jer vječnost na način kako je ti zamišljaš donosi više problema od vječnosti kako je zamišljaju gotovo svi filozofi. Kako bi Bog znao budućnost? Kako bi takav Bog bio sveznajući? Vrime i prostor vežu se uz metafizički sastavljena bića. Kako bi Bog mogao biti sastvaljeno biće? Tko bi bio Božji bitak, budući da bi Bog bio sastavljeno biće? Ako bi Bog bio u vremenu, kako bi ostao nepromjenljiv? Bog nema vremenske protegnutosti, jer njegov bitak ne poznaje prijelaz iz mogućnosti u zbilju, ako bi bio u vrimenu kako bi bio Čisti Bitak? Bog nema vremenskog smještaja, kako da onda kod njega postoji prije i poslije? Ako je Bog uzrok postojanja svih stvari, onda se Bog ne može mjenjati i mora biti bezvremen. Za uzrok svih stvari ne može se reći da se mijenja ili čak da je sposoban za mijenjanje. Ako bi se uzrok svih stvari mogao mjenjati, onda taj uzrok mora biti neko pojedinačno biće, ali uzrok svih postojećih stvari ne može biti takav. Jedino za što se može reći da se mijenja ili da je sposobno za mijenjanje može biti u vremenu. Ako Bog nije uzrok svih stvari tko jest? Svemir? Ovde nastupa teleološki dokaz, dokaz protiv kojeg će se "nerazumni svemir" teško boriti.

Nisu se filozofi bezveze odlučili na klasičnu definiciju koju iznosi Severin Boetije. Zanimljivo sa tom definicijom biblija kaže;

Vječnost je cjelovito istovremeno i savršeno posjedovanje neograničenoga života. Severin Boetije "De consolatione philosophiae"

Iv 10,10 Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.

2 Pt 3,8 Jedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan.


Ti još sada nisi sposoban pronaći tri filozofa koji zamišljaju vječnost u kojoj postoji citiram: "prvih 12 milijuna godina".

No vratimo se na Williama L. Craiga i njegovo spominjanje problema vječnosti kako je shvaća većina filozofa. Nije samo to problem, kršćanstvo poznaje niz problema koje ne može razumit, može razumit samo vjerom;

Krist pravi Bog i pravi čovik?
Krist prisutan u hostiji?
Tri Osobe, jedan Bog?
Bog koji je ljubav, a ovakav svit?
Bog stvara svijet ni iz čega?


Ipak su Kant i Pascal dobro primjetili;

Htjeti riješiti sve zadatke i odgovoriti na sva pitanja bila bi besramna razmetljivost i tako razuzdano samoljublje, da bi čovjek na taj način smjesta morao izgubiti svako povjerenje. Immanuel Kant "Kritika čistog uma"

Zaključni korak razuma jest priznavanje da postoji beskrajan niz pojava koje ga nadilaze. Blaise Pascal "Misli"

Ako se oni (Kant i Pascal) ne srame to priznati, kako bi se onda je toga sramio? Znaš tko je Kant? Jedan od najvećih filozofa svih vremena, nije ni Pascal daleko. No razmotrimo malo drugu stranu: ljudi nisu sposobni potpuno razumit sebe i svit oko sebe. Čovik ne razumije vlastiti mozak u potpunosti, drugim ričima, mozak sam sebe ne razumije u potpunosti. Dalje: bolesti, razne prirodne pojave, svemir, ljudsko tijelo, razne životinje. Može li to čovik u potpunosti spoznati? Nikada. Kakav bi to bio Bog, kojeg bi čovik tako ograničeno biće, mogao u potpunosti razumit? To bi bio mekušac, mlakonja koji bi bio na istoj razini kao i čovik. Bog koji ne bi bio dostojan da se zove Bogom, jer bi njegovo stvorenje bilo kao i on. Kad bi takav Bog postojao, Bog kojeg čovik razumije, onda san ja prvi koji ne bi virovao u takvog Boga. Srića, takav Bog ne postoji. Bog koji bi dao da ga vlastito stvorenje preispituje i sudi. Iako su mnogi to pokušali. Upravo je najveći intelektualac onaj koji vidi da postoji čitav niz stvari koje nadilaze razum, ne samo Bog, nego čitav niz stvari.

Iz 40,13-15 Tko je pokrenuo duh Jahvin, koji ga je uputio savjetnik? S kim se on posvjetova, tko je njemu mudrost ulio, naučio ga putovima pravde? Tko li ga je naučio znanju, pokazao mu put k umnosti? Gle, narodi su kao kap iz vjedra, vrijede kao prah na tezulji.

Iz 55,8-9 "Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti," riječ je Jahvina. "Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli."

Rim 11,33-34 O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom?

Zanimljivo je da je upravo to napast još od Adam i Eve;

Post 3,5-6 ...i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo. Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno...

Bit ćete kao bogovi, stara napast za sva vremena.


Prvo pitanje: šta znači ovo, citiram: "prirodnom zdravorazumskom jeziku". Šta taj pojam znači?

Vječnost Božja mora se shvatiti prema svojoj biti kao apsolutno trajanje bez nastavka koje nije samo bez početka i svršetka, nego sadašnjost koja sama sebe uvijek posjeduje, koja ne poznaje neko ranije i neko kasnije »stoji u sebi samoj«. Utoliko je viečnost jednostavna punina bitka. Karl Rahner & Herbert Vorgrimler "Teološki rječnik"

Filozofski, vječnost ne znači jednostavno beskonačno trajanje (u koje se onda na psihologizirajući način mogu staviti, primjerice, »vječne«, »bezvremenske « logičke i etičke istine), nego bezuvjetnu stvarnost koja se ne gubi u uvjetima vremena (nastajanju i nestajanju). Alois Halder "Filozofijski rječnik"






Nekad? Lol. Još sada nisi sposoban navesti tri filozofa koji shvaćaju vječnost, kako ti kažeš "beskonačno dugo".



Kako to misliš, citiram: "nisu bitni detalji tog primjera" i "Zapravo ne mogu rec ni da se nesto nismo slagali." Ke bolan? Zar je tebi ovo isto, tebi su to detalji;


Vječnost je cjelovito istovremeno i savršeno posjedovanje neograničenoga života. Severin Boetije "De consolatione philosophiae"

Dajte mi pištolj da si pucam u tikvanju. Lol. I onda kažeš zake te stavljam na "ignoriraj listu". Ti me svojim komentarima prisiljavaš da te stavljam na "ignoriraj listu". Ako ovako nastaviš, ne znan kako dugo ćemo raspravljat, ali sve mi govori da to neće biti dugo.



Nisi li prije tvrdio nešto sasvim suprotno, citiram;


Sad pitanje: jel zlo ljudima predstavlja filozofski problem ili ne? Odluči se.



Oko toga smo se složili. Nismo se složili da ateisti, citiram: "jer ateisti na to pitanje imaju odgovor". Koji bi to odgovor bio?



Zar san ja to od samog početka sporio? Sigurno ne, ako jesan citiraj đe. Sporno je ovo: jel za ateista zlo filozofski problem ili nije? Jednom kažeš da nije, sada kažeš da jest. Odluči se.



Nikada. Ako nema Boga, nema smisla, većina riči više uopće nema svoje značenje. Šta mi znači: smrt, život, brat, sestra, moral, dobro, zlo, vječnost, svetost, vrijeme, grijeh, misa, ispovijed, nada, vjera, ljubav, stvarnost, biti, ne-biti, starost, mladost itd. Ako nema Boga, onda san ja bog. Jedino šta mi preostaje- ubiti se. To san ti već spomenuo, čini se da ne razumiš kako bi to bila užasna spoznaja. Dostojevski i Tolstoj to razumiju, ako je to uopće moguće razumit.

Ne shvaćam kako je dosada ateist znao da nema Boga a ipak se nije odmah ubio? Spoznati da nema Boga i ne spoznati istovremeno da si sam postao Bogom- posve je nezamislivo, inače bi morao odmah sam sebe ubiti. F. M. Dostojevski "Bjesovi"

Bijaše rano izjutra, pola sata prije izlaska sunca. Sve bijaše sivo i mračno i sa zapada puhaše hladan vjetar ranog jutra: "Dakle, treba svršiti. Boga nema. Kako svršiti? Sunovratiti se? Plivati znam, ne možeš potonuti. Objesiti se? Pa da, evo ramena, o granu". To mu se učini tako lako i blisko da se užasnu. Ali se moliti nije imao kome. Boga nije bilo. L. N. Tolstoj "Otac Sergije"

Zanimljivo da je to shvatio (doduše na glup i podrugljiv način) zakleti protivnik kršćanstva i Boga- Nietzsche;

Gdje je Bog? Ja ću vam reći! Mi ga ubismo, vi i ja. Svi smo mi njegovi ubojice! Ali kako to učinismo? Kako mogosmo more ispiti? Tko nam dade spužvu da izbrišemo čitav horozont? Što učinismo kad odvezasmo zamlju od sunca? Kamo se ona sad kreće? Kamo se krećemo mi?... Postoji li još gore i dolje?... Ne dolazi li uvijek veća noć? Ne moraju li prije podne svjetiljke biti upaljene? Zar ne čujemo još buku grobara koji pokapaju Boga?... Bog je mrtav. Bog ostaje mrtav! Mi smo ga ubili! Kako da se tješimo mi ubojice nad ubojicama?... Tko će zbrisati tu krv s nas?... Nije li veličina tog djela prevelika za nas? Friedrich Nietzsche "Vesela znanost"

Dobro je opisao dramu koja bi slijedila kad bi Bog bio doista mrtav, ono što je naivno i glupo kod njega jesta da je nakon ove spoznaje krenuo u gradnju "nadčovjeka". Ako Boga nema, čega ima? Na čemu graditi, kamo se okrenuti? Kao što kaže, citiram: "Što učinismo kad odvezasmo zamlju od sunca? Kamo se ona sad kreće? Kamo se krećemo mi?... Postoji li još gore i dolje?... Ne dolazi li uvijek veća noć? Ne moraju li prije podne svjetiljke biti upaljene?" Mi više nemamo pojima tko smo, šta, đe, kako.

Ako nema Boga, onda Schopenhauer ne pretjeruje kad kaže;

Svijet jest pakao u kojem su ljudi istodobno i mučene duše i jedni drugima đavoli; divljaci žderu jedni druge, oni pokorni varaju jedni druge - i to se zove tijek svijeta; svijet je poprište mučenih i prestrašenih bića koja opstoje samo tako da jedno ždere drugo i gdje je stoga svaka zvijer živi grob tisuća drugih, a njezino samoodržanje jest lanac mučeničkih smrti. Arthur Schopenhauer "The World as Will and Representation”


Na čemu se gradi bez Boga? Živimo za bolje sutra ili skupljamo papirnate novčanice, težimo brojnoj obitelji ili kako? Doista ne vidim ni jedan smisao izvan Boga. Izgleda da ga ne vide ni ateisti, pa se svi ljudi makar mrvu nadaju da ovaj svit nije sve. Da je tome tako, potvrđuju sami ateisti (ili da Wittgensteina i Fichtea svrstam kao agnostike?);

Vjerovati u jednoga Boga znači razumjeti pitanje o smislu, znači vidjeti da činjenice svijeta nisu odbačene. Vjerovati u Boga znači vidjeti da život ima smisla. Ludwig Wittgenstein "Suche nach Sinn- Suche nach Gott"

Smisao svijeta mora ležati izvan svijeta. Ludwig Wittgenstein "Logičko-filozofski traktat"

Da samo jedem i pijem da bih opet mogao ogladnjeti i ožednjeti, pa jesti i piti tako dugo dok me podno mojih nogu proguta otvoreni grob i dok sam ne bih kao hrana isklijao iz zemlje? Ja da stvaram bića sebi jednaka da bi i ona jela i pila i umirala, pa ostavljala za sobom bića sebi jednaka koja će činiti isto što sam već ja činio? Čemu ta kružnica koja se neprestano vraća sama u sebe, ta igra koja uvijek opet iznova započinje na isti način i u kojoj sve nastaje da bi nestalo, i nestaje da bi samo opet moglo nastati kao što je već bilo; to čudovište koje neprestano samo sebe proždire da bi sebe opet moglo roditi, i koje se rađa da bi sebe opet moglo proždrijeti? Nikada to ne može biti određenje mojega bića i nikakva bića. Johann Gottlieb Fichte "Odabrane filozofske rasprave"

Nije mogouće da bi ateisti to doista prihvatili, kad bi netko to doista razumio i virovao u to, morao bi se ubiti.

Baš kao što su to dobro izrekli Dostojevski i Tolstoj;

Ne shvaćam kako je dosada ateist znao da nema Boga a ipak se nije odmah ubio? Spoznati da nema Boga i ne spoznati istovremeno da si sam postao Bogom- posve je nezamislivo, inače bi morao odmah sam sebe ubiti. F. M. Dostojevski "Bjesovi"

Dakle, treba svršiti. Boga nema. Kako svršiti? Sunovratiti se? Plivati znam, ne možeš potonuti. Objesiti se? Pa da, evo ramena, o granu". To mu se učini tako lako i blisko da se užasnu. Ali se moliti nije imao kome. Boga nije bilo. L. N. Tolstoj "Otac Sergije"

To je drama života, tu prestaju vridit sve mudrolije, baš kako je to uočio Jung;

Kada je čovjek sam, a noć pri tome tako mračna i tiha da se ništa ne čuje i ništa ne vidi do misli, koje sabiraju i oduzimaju godine života kao duge nizove onih neprijatnih činjenica koje nemilosrdno pokazuju koliko je već odmakla kazaljka na časovniku, kada se osjeća sporo i nezadrživo približavanjeonog crnog zida, koji će nepovratno progutati sve što volim, želim, imam, čemu se nadam i strepim, tada se sve životne mudrosti izgube u nekom nepronalažljivom skrovištu, a besanog čovjeka ophrvava strah kao prijeteća omča. Carl Gustav Jung "Duh i život"

Tvoja tvrdnja, citiram;



Izgleda mi besmislena na duže staze. Bila bi doista jeziva spoznaja kad bi smisao bio nešto konačno, nešto što sam čovik određuje. Da je jedini smisao života onaj smisao koji si mi sami odredimo da jest smisao. Naravno, slažemo se da ovozemaljske stvari nekog ispunjavaju, a nekom su te iste stvari totalna glupost, ali kad bi to bilo sve u životu- jednostavno bi se sada morao ubiti.

Držim kao i Ratzinger da;

Smisao koji mi sami sebi konstruiramo, na kraju i nije nikakav smisao. Smisao, tj. tlo na kojemu može naša egzistencija kao cjelina stajati i živjeti, ne može biti učinjen, već se može samo primit. Joseph Ratzinger "Uvod u kršćanstvo"

Također;

Pitanje o postojanju Boga usko je povezano sa svrhom ljudskog postojanja. Ivan Pavao II. "Prijeći prag nade"

Ako bi netko doista bio siguran nema Boga, i potpuno bi virovao u to, bez mrve nade da ovaj svit nije sve, taj bi se morao istog trenutka ubiti. Moguća alternativa bi virovatno bila da završi u "Jankomiru". Budući da se velika većina ljudi ipak ne ubija (iako mnogi ne viruju u Boga), to mi govori da se ipak nadaju, možda ni sami ne znaju čemu, ali nadaju se da ovaj svit nije sve što postoji.

Što bi odgovaralo Tominoj tvrdnji;

Nevjera je protivna čovjekovoj naravi. Toma Akvinski "Summa theologiae"


Nisam. Ateist zna da postoji zlo, ali ne može odgovorit na pitanje zla. Zlo i neuspjeh nije ni približno isto.

Kad nekom zabijem nož u oko, to bi otprilike bilo zlo.
Kad san dobio jedinicu iz matematike, doživio san nešto kao neuspjeh.

Ako je tebi ovo isto, onda mi nemamo šta raspravljat. I ti bi pričao o filozofiji, jesi li ti svjestan šta si napisao? Gadno.

Postoje tri vrste zla;

Metafizičko zlo
Fizičko zlo
Moralno zlo

Kako ćeš odgovorit na pitanje metafizičkog zla i moralnog zla? Ili smatraš da takvo zlo ne postoji?

Zanimljivo: zlo je težak problem za vjernika, ali, i ateisti će se morati dobro potrudit oko ovog pitanja. Osim ako mislite npr. da ubojstvo nije zlo.


Ovde je opet greška u neispravnom gladanju na metafizičku sastavljenost, odnosno, nesastavljenost Boga. Metafizičko izjednačavanje Boga i čovika.

Bog je jednostavan, nesastavljen. Razlog toj tvrdnji je u tome što je konačno biće, gledano metafizički, složeno po biti i bitku (dva počela bića), što spada u najdublju metafizičku strukturu konačnog bića. Kod Beskonačnoga ta složenost otpada. Bit je u metafizici izvor određenosti, a ova ograničenosti. Zato je po biti svaka stvar »nešto«, a po tome »nečemu« ona je omeđena. Beskonačni Bog pak ne može biti omeđen; stoga ne može biti niti složen iz biti i bitka kao dvaju različitih počela. U Bogu prema tome nema nikakve unutarnje heterogenosti i složenosti iz različitih počela ili principa. Zato se u tomističkoj tradiciji veli da su u Bogu bit i bitak jedno: »suum esse est sua essentia« - i obrnuto. U njemu također nema razlike između osobe i naravi, tj. između subjekta i njegova djelovanja. Kod čovjeka, naime, uočavamo razliku između osobe koju izražava osobna zamjenica »ja« i njezina djelovanja: »mislim«, »hoću«, »radim«, »pišem«... To što je izraženo tim glagolima, razlikuje se od onoga što kazuje »ja«; jednom »ja« mislim, zatim trčim itd. U Bogu nema takve unutarnje različitosti. Zato se u strogom smislu također ne veli: Bog ljubi, Bog jest itd., nego Bog je ljubav, Bog je bitak itd. Poistovjećuju se posve subjekt i predikat, odnosno osoba kao nositelj svojih čina i narav koja se u njima kao djelatna očituje. Stjepan Kušar "Filozofija o Bogu"


U Apsolutu nema biti, koja stoji u odnosu prema bivanju kao kod stvorova. Ono za što mi u stvorovima kažemo da je bit, u Apsolutu je to bivanje (egzistencija). U Apsolutu je bit samo bivanje (ipsum esse). Stoga ćete biti jasniji ako kažete: U Apsolutu bit je bivanje (esse) nego ako kažete: u Apsolutu se bit i bivanje ne razlikuju. Zato je dovoljna najmanja moguća razlika između biti i bivanja u stvorovima, da se korijenski razlikuju od Apsoluta, u kojemu biti u smislu biti u stvorovima uopće nema.
.........
Mi činom opstojnosti postojimo, mi činom mišljenja mislimo, mi činom ljubavi ljubimo, ali nismo ni čin ljubavi, ni čin mišljenja, ni čin djelovanja, mi smo imenica, a ne glagol. Bog je pak glagol, a ne imenica: On je čin postojanja (samo postojanje), on je čin ili radnja mišljenja (sama misao), čin ili radnja ljubavi (sama ljubav). Rudolf Brajičić "Filozofija i filozofije"

Slučajno ili ne, ovaj put William Lane Craig može odgovoriti na tvoje dileme, naravno, sasvim u skladu sa ovim šta je napisano;




Zlo je manjak dobra, ali i manjak egzistencije. Zato je apsurd pomisliti da bi Bog mogao činiti, htjeti ili lažno predstavljati zlo kao dobro. U sklada sa ovim, neću pogriješit ako kažen da je dobro ono što Bog kaže da je dobro. Izrečene dogme Katoličke Crkve sasvim odgovaraju ovim filozofskim tvrdnjama;


God is absolute ontological Goodness in Himself and in relation to others. (De fide.)
God is absolute Moral Goodness or Holiness. (De fide.)

Već od početka tvoja rečenica izjadnačava Boga i čovika, citiram;




Nema? A ke je onda shvaćanje vječnosti u kojoj postoji, citiram:


Te citiram;



pa malo nakon toga,








Znaš ke je Spinoza? Probaj zamislit. A pitanje istine, već san ti spomenuo. Istina je ono što jest. Smatram da je jedan Hans Urs von Balthasar ili npr. Eugen Biser poprilično bliže istini od npr. tebe. Meni je dužnost da tražim istinu, kada je nađem, da pristanem uz nju svojim uvjerenjima i ponašanjem. Definitivno mi nije cilj, ili neka obveza da se povodim za privatnim mudrolijama. Lol.


Čovjek se ne može prisiliti da prihvati istinu. K njoj ga nagoni samo njegova narav, to jest sama njegova sloboda koja ga obvezuje da je iskreno traži, i kada je nađe, da pristane uz nju s uvjerenjam i ponašanjem. Ivan Pavao II. "Prijeći prag nade"



Da, pustimo to. Osvrnuo bi se na nešto drugo;


Možda za početak, ovo;



Đe to biblije kaže? Da te poštedim truda- nigde. A ti si ipak napisao da to kaže, kako to?


Tu je tvoja slabost. Tu je moja snaga. Upravo te tvoje mišljenje čini slabim. Zar doista viruješ da nekog zanima tvoje mišljenje? Ni sebe neću izostavit: zar stvarno misliš da mišljenje nekog Frana 26 nešto vridi? Nemoj me nasmijavati. Pa tko smo mi? Tko će bit toliko naivan da svoje stavove, svoje razmišljanje usklađuje sa tvojim ili mojim mišljenjem? Taj mora da je naivan. Zato ja izbjegavam svoje mišljenje, naravno, što je više moguće. Ali kad nešto kaže jedan npr. Kierkegaard ili Dietrich von Hildebrand, ili možda Blaise Pascal, onda je to već druga priča. Ako 59 filozofa, i to upravo zastrašujućih umova kaže: Bog postoji, kome onda triba npr. tvoje ili moje mišljenje po pitanju Boga? Lol.



Tu si se prevario. Tu je tvoja najveća greška.

Tko je sam svoj učitelj, učenik je budale. Sv.Bernard

Tribao si to slušat. Tribao si slušat svog omiljenog pisca kad kaže;


...kad bi mi netko dokazao da je Krist izvan istine i kad bi bilo realno da je istina izvan Krista, ja bi radje ostao s Kristom nego s istinom. F. M. Dostojevski (cit. prema: Vladimir Stanojević "Tragedija genija" )


Tribao si slušat jednog od najvećih filozofa svih vremena kad kaže;


Zaista, blažen onaj koji se nad njim ne sablazni, blažen onaj koji vjeruje da je Isus Krist živio na zemlji i da je bio ono što je za sebe tvrdio, i čovjek i Bog, Očev jedinorođenac - blažen koji ne zna nikoga drugoga kome bi išao, nego u svemu njemu zna ići. I u kakvim god uvjetima tko živio, bilo da živi u siromaštvu ili bijedi - blažen ako se ne sablazni, nego vjeruje da je on nahranio pet tisuća ljudi s dvije ribe i pet komada kruha; blažen onaj koji se ne sablazni, nego vjeruje da se to dogodilo, ne sablažnjava se zbog toga što se to sada ne događa, nego vjeruje da se dogodilo. I kakva god nečija životna sudbina mogla biti, kakve god da se oluje protiv njega podigle - blažen koji se ne sablazni, nego vjeruje da je on zapovjedio valovima i oni se umirili, blažen onaj koji čvrsto i s pouzdanjem vjeruje da je Petar tonuo samo zato što nije čvrsto i s pouzdanjem vjerovao. I kakav god nečiji grijeh bio, pa neka mu je krivnja tako zastrašujuća da se ne samo on nego i njegov naraštaj boje da im ne će biti oprosta, ipak blažen ako se ne sablazni, nego vjeruje da je on uzetome rekao: »Grijesi su ti oprošteni«, i da mu je to bilo jednako lako kao i uzetome reći: »Uzmi svoju postelju i idi« - blažen koji se ne sablazni, nego vjeruje u oprost grijeha, iako njegovoj vjeri nije, kao onome uzetome, pomognuto izravnim ozdravljenjem. I kakva god nečija smrt bila, kad bi sad njegovi smrtni časi došli - blažen ako se ne sablazni kao onaj suvremenik na Kristove riječi »djevojčica nije mrtva, samo spava«; blažen ako se ne sablazni, nego vjeruje, blažen ako kaže (poput djeteta koje je naučilo prije odlaska na spavanje izgovoriti svoju molitvu i bezbrižno utonuti u san): »Ja vjerujem u njega« i onda usne; zaista, blažen je takav, nipošto mrtav, nego spava. I kakve god patnje neki kršćanin morao pretrpjeti u svijetu, i ako je zbog vjere ismijan, progonjen, pretučen - blažen ako se ne sablazni što je Bog, Očev jedinorođenac, bio ponižen, neznatan i prezren čovjek, on koji je samo kroz patnju znao što to znači biti čovjek, kao kad je za njega rečeno: »Evo čovjeka« - blažen koji se ne sablazni, nego vjeruje da je on bio Bog, Očev jedinorođenac i da je to sve kršćanski i očekuje one koji su kršćani. Zaista, blažen onaj koji se ne sablazni, nego vjeruje; blažene li pobjede! Jer vjera pobjeđuje svijet, pri čemu se u svakom trenutku pobjeđuje neprijatelja u sebi samom, mogućnost sablazni. Ne bojte se svijeta, ni siromaštva, ni bijede, ni bolesti, ni nevolje, ni podvala, ni uvreda, ni zlostavljanja; ne bojte se onog što vas samo izvana može povrijediti, ne bojte se onih koji mogu ubiti tijelo, nego se bojte samih sebe, bojte se onoga što može ubiti vjeru, a time za vas i Isusa Krista - bojte se sablazni koju netko drugi može prouzročiti, a koja je nemogućnost ako je sami ne prihvatite. Strahuj i drhti - jer vjera se nosi u krhkoj posudi, u mogućnosti sablazni. Blažen onaj koji se nad njim ne sablazni, nego vjeruje. Søren Kierkegaard "Vježbanje u kršćanstvu"



Ma koliko se trudio, ne znan šta odgovoriti na ovo.




p.s. A ti bi pričao o filozofiji.

p.p.s. Nemreš. Lol.

p.p.p.s. Slušaš "Budjav lebac"

Vau ovo je impresivno

Na pola me prst poceo boljeti od okretanja kotacica na mišu a od 1/3 teksta sam odustao citati

Da sam na mjestu musavog,priznao bi da si u pravu,inace tko zna kad bi odgovorio na sve ovo.
Predpostavljam da si na godisnjem,dok ti se dalo ovo pisati

To ce musavi i napravit,...........al za koji dan dok procita



Da ti pomognem,sljedeci puta kad pomisls da sam nes krivo napisao,nabacaj lopatom ovoliko teksta
i vjeruj mi sve cu priznati

Ja san intelektualac, a ne neki lajbek. Ja san frajer, ja san osoba koja izgleda kao William Baldwin (i to u najboljim danima, kao npr. u filmu "The Preppie Murder"). Ja san čovik kojem se gadno poremetilo u tikvanji. Ja san sve šta poželin biti. To je prednost ludila.


Postoji izreka: "Šutnja je zlato". Da se Musavi toga držao, možda bi ispao "pametniji" nego što je ispao sada.


Nisam. Post je bio brzo gotov, sve citate skreniram. Ostalo, ostalo izvire iz tikvanje, a toga je malo, budući da se klonim privatnih mudrolija.

.velik izbor kapa..za skidanje...

Nadan se da si zadovoljan komentarom na ostatak tvog posta. Nego, nešto te nema ovih dana. Ne znan šta je, nadan se da nije zbog mene. Nije valjda da si me stavio na "ignoriraj listu"? Lol.

Ovo je najduži post u povijesti tt-a.
Mislim da poslije ovog posta musavi nije više musavi, nago zasrani!
Mislim da ipak nije bio na ignore listi, već je Fran to polako s vremenom pakovao kao djedo mraz, i onda samo pobacao pa nek se zasrani sad misli!
Trebali bi organizirati nagradnu igru, ko pročita cijeli post, pobijedio je, ja nisam, odmah priznajem!!