7.DAN- O dvijema najgorim mukama u Čistilištu
I.Dvije nepodnošljive muke trpe duše u Čistilištu, to je udaljenost Božja i muke vatre. Na ovome svijetu sve je materijalno, stoga se malo brine za Boga i njegovu blizinu; smije se i šali s grijehom u duši, iako nam to teško naplaćuje grižnja savjesti, no ipak se živi radosno bez Boga. No, na drugom svijetu stvari su užasno postavljene svaka na svoje mjesto: Bog postaje za čovjeka jedini izvor radosti; on je Otac i centar, potreba srca, žar koji raspaljuje. Duša bez Boga ne može više živjeti. Na Nebu su zauvijek neprestano sretni, jer žive s Bogom; u Paklu su stalno i neprestano očajni jer su bez Boga; u Čistilištu su privremeno nesretni i trpe istu bol kao u Paklu, jer ne posjeduju Boga. Mi, govorila je neka duša sv. Margariti, trpjeli bi i duplo od onoga što trpimo sve do posljednjeg suda, samo kada bi mogli vidjeti da nam se Isusovo lice obrati prijateljski! Duše prokletnika osjećaju istu užasnu potrebu u sebi. Tko si ? Upitalo se jednom jednog opsjednutog. Onaj koji mrzi Boga. Zašto mrziš Boga ? Jer ne mogu uživati u Njemu. Što bi učinio da ga možeš posjedovati ? Samo kada bih ga mogao posjedovati jedan čas, pomirio bih se da budem u Paklu zauvijek. I tako je uzdisao da je to izgledalo pravo lavlje režanje. Može se zamisliti s kolikim žarom duše koje su svete uzdišu za tim dobrom i koliko moraju trpjeti radi toga što ga ne posjeduju! Ako na svijetu, tumači sv. Katarina, ne bi bilo nego samo jedan jedini kruh, koji bi morao zasititi sve ljudstvo na svijetu, a ovi ne bi mogli niti umrijeti, niti doći do kruha da ga se nasite, te kad bi svakim danom rastao taj užas gladi u njima, sve to je samo približna slika onoga užasa što trpe i osjećaju te duše ne posjedujući Boga, kruh nebeski, jedini kruh koji hrani i daje život ! Tako se priča u životu sv. Nikole Tolentinskog, da kada je umro Pelegrin Ozimski njegov subrat, ukazao mu se u viziji te ga zamolio da služi jednu sv. Misu za njega. Gledaj, reče mu, gdje se nalazim i pogledaj koliko njih je tu sa mnomu u tako teškoj muci. Tada se ukaže sv. Nikoli, kao da se otvorila jedna velika ravnica pustinjačkog samostana krcata dušama, koje su bile s užarenim licima, mučeći se na najrazličitije načine, te okrečući suzna lica prema Nebu. Ti koji si drag Bogu, nastavio je Pelegrin, imaj milosrđa s nama, prikaži za nas sv. Misnu Žrtvu!... Svetac nije mogao zadržati suze, te je čitavu noć molio za njih; dobio je dozvolu da kroz sedam dana prikazuje sv. Misnu Žrtvu za njih, postio je i nosio na bokovima lance, te je činio razne pokore. Đavao, koji mrzi duše, došao je više puta da bi ga odgovorio od toga čina, no on je ustrajao te je primio tu utjehu da je nakon sedam dana vidio fra Pelegrina s drugim dušama kako uzlaze u Nebo, slaveći i radujući se da idu gledati Boga. Vidjeti Boga, uživati Boga, evo to je uzdisaj svake duše; to je užasna glad koja će razdirati za sve vjekove vjekova prokletnike u Paklu! II.Što se tiče druge muke, tj. vatre, razmatrajmo, da se ne prevarimo, jezik svetih Otaca. Pitate me, govori sv. Toma, što je ta vatra ? A ja vam odgovaram, da nije ništa drugo već vatra samoga Pakla: razlika postoji samo u trajanju: sv. Grgur ne nalazi nikakvu usporedbu sa mukama ovoga svijeta, već ga uspoređuje sa zbrojem svih boli ovoga svijeta! Sv. Augustin se bori sa sljepoćom onih koji su govorili: na kraju će ipak prestati i mi ćemo ići u Nebo. Ne govorite tako, kaže on; bol one vatre nadilazi sve ono što možete zamisliti, pa makar da ste ga pretrpjeli samo jedan tren! Što se tiče objave svetaca, koliko dirljivih primjera bi imali za ispričati! Bl. Stanislav, dominikanac, mnogo je puta razgovarao s dušama iz Čistilišta, koje su mu dolazile s Božjom dozvolom, da bi mu pomogle naučnice /vigilije/ i u pokorama koje je činio za njih. Ukazavši mu se tako jedna duša koju je proždirala užasna vatra, izgledla je kao užareno željezo u kovačnici; pun samilosti zamoli je da bi on pretrpio samo malo one vatre. Nije moguće, odogovri mu ona, smrtniku podnijeti niti najmanji dio te vatre, a da ne umre! O kako je, pun ljubavi, Svetac nadalje tražio, duša pusti da mu padne na ruku jedna kap znoja: Iako je bio navikao trpjeti, počne strašno vikati, te pade bez svjesti na pod. On se osvjesti pošto mu subraća pritekoše odmah u pomoć, no njegova ruka bijaše natečena i sva goraše. Ispriča im tada strašan događaj, te ode u krevet, a nakon godinu i po dana u nevjerojatnim mukama umrije. On nikada nije prestajao napominjati svojoj subraći da se sjete strogosti Božanskog Suda; ne treba se govoriti kako je taj događaj oživio u samostanima Dominikanaca revnost za dobro, da se spase od strašnih muka! A iznijet ću još i ovo što govori Vasquez kralja Sancia u Španjolskoj Kronici. Taj kralj umrije otrovan. Kraljica, njegova žena se povuče u samostan u Kastilji, gdje bi pokopan kralj; tu se neprestano molila za sebe i za njega. Jedne subote uvečer, dok ga je preporučivala Gospi, ukaza joj se, ali jao, u kakvom strašnom stanju! Njegovo tijelo izgledalo je kao da baca dim i plamene iz sebe! Kad bi ti znala koliko trpim, reče joj, radi mojih grijeha! Ovi plamenovi me uništavaju, a ja ne znam koliko ću još morati to podnostiti! Dobra kraljica podijeli siromasima milostinje, dade služiti sv. Mise u čitavoj Španjolskoj i svom snagom se borila da ugasi onu strašnu vatru. Prođe tako četrdeset dana. Dok je jednog jutra, kao i obično, molila, Sancio prođe pokraj nje te joj treče: Tvoja pobožnost me je spasila, idem u Nebo i tamo te čekam. Kraljica pruži ruke da ga zagrli, no on nestade. U životu sv. Dominika iz Kastilje dva su si dobra redovnika iz Zamora u Španjolskoj obećali obostrano da će se vratiti onaj koji prvi umre da se ukaže ovom drugom te su se molili Gospodinu svakodnevno za tu milost. Umrije jedan od njih, dok je ovaj drugi pripremao stol u blagovaonici; ukaza mu se onaj prvi te mu reče da je spašen, no da mora mnogo trpjeti radi nekih pogrešaka, za koje se nije dovoljno pokajao na ispovijedi. Ništa na zemlji, reče, se ne može usporediti s ovim mojim mukama! Staviviši zatim svoju ruku na stol ostade trag kao od užarenog predmeta. Stol pokazivaše u Zamori vjernicima, te ga sačuvaše sve do zadnjih revolucija. III.Mi, nježni ljubitelji naših komotnosti, moramo se pred tim primjerima prestrašiti. Kako ćemo opstati u onoj vatri, kako odoljeti onoj velikoj boli; ne želimo niti čuti o postu, dosađujemo se ako treba malo duže zadržati se u crkvi; i na najmanju uvredu postajemo zli, psuje se i prostači ako je pala kiša ili je puhnuo vjetar, radi vrućine ili hladnoće ? Kako ćemo moći, kažem, ostati u onoj strašnoj vatriO O dobri Isuse usadi nam u srce malo ljubavi za pokoru i prema križu. Daj nam da shvatimo potrebu mrtvljenja da ne nakupimo materijala za loženje u onoj strašnoj vatri! Umrla tako jedna monahinja Dominikanka u samostanu gdje bijaše opatica s. Božja Agneza od Isusa; dok je ta Svetica noć iza išla moliti na njezin grob, vidje je kako joj prilazi kleknuvši se njoj do nogu reče: Jao onima koji čine djela ljubavi nemarno! Učinite Majko, da moje susestre služe Boga s revnošću, te da vrše pokoru tijekom života! Kada bi se mogla shvatiti sva čistilišna muka, kako bi se čuvali da je se izbjegne! Najveći pokornici su oni koji su vidjeli Čistilište. Kada su pitali sv. Kristinu zašto si peče ruke na vatri te je danima bez jela, a noću se baca u rijeku, odgovarala je uvijek istim riječima: Vi biste činili isto da ste vidjeli ono što sam ja vidjela! Oh! Razmislimo dakle, draga braćo! Moji grijesi, govorio je pobožan sv. Bernard, iziskuju od mene tešku pokoru! Mnogi su moji grijesi; što ću učiniti, Gospodine, da platim Tvojoj Pravednosti moje dugove?... Taj dobar Svetac je postio, bičevao se, bdjeo noću. Toliko je izmučio sam sebe da je umirući molio za oproštenje čak svoje tijelo: Tukao sam te, govorio je, izgladnjivao sam te, no učinio sam to za tvoje dobro! Vidjet ćeš kako čeć biti zadovoljno u Nebu!... A mi, činimo li pokoru ?
Praksa
Svaki kršćanin može zadobiti potpuni oprost da se posluži u času smrti te tako umrijeti i odletjeti u Nebo. Jednog dana po vašoj želji ispovijedite se i pričestite s pravim činom ljubavi, te učinite slijedeću izjavu: Gospodine Bože, već od ovog časa dragovoljno i rado prihvaćam iz Tvojih ruku bilo kakvu smrt koju ćeš mi Ti odrediti, sa svim njenim bolima, mukama i tegobama koje će je pratiti: Požurite se to učiniti s dozvolom vašeg ispovjednika.
Molite danas za duše vaših roditelja i vaše braće.
Litanije...
|