U OKOVIMA VLASTI I SUŽANJSTVA
VRIJEME DOGAĐANJA: 10. do 7. stoljeće prije Krista.
Ustalivši se u svojoj državi i hramskom bogoslužju, Izraelci sve manje žele promjenu, a sve više žele sačuvati ono što su stekli. Kraljevi i svećenici osiliše se. Jedni i drugi žele vladati, a ne služiti. Uslijed toga se i država cijepa na dva kraljevstva. Bog će ih podvrći bolnom čišćenju. Proroci osuđuju zloporabe i pripremaju narod za tešku kušnju.
--
DRŽAVA JE PRIVREMENO RJEŠENJE
S prorokom Samuelom, u prvim desetljećima prvog tisućljeća prije Krista, svršava se razdoblje sudaca. Do tada zapravo nema države u Izraelu. Narod živi u plemenima, zajednički interesi okupljaju ih na privremene zadatke pod vodstvom sudaca i junaka. Suci rješavaju i tekuće sporove. Narod ujedinjuje zajednička vjera u Jahvu, Boga osloboditelja, a u Jahvino ime govore proroci s kojima on izravno saobraća. No, u to vrijeme nameće se potreba čvršćega jedinstva. Samo savršeno društvo moglo bi postojati bez države i vladara kao oruđa prisilnog poretka. Samo savršenim ljudima ne bi trebalo druge vlasti osim Boga. Zbog toga tih godina narod želi imati kralja, državu, kao i drugi narodi. Bog prihvaća tu činjenicu, nije time oduševljen, ali ne odvraća se ipak od naroda. Žaleći preko proroka što je narod tako nezreo da mu treba kralj, Bog će im ipak dati kralja (1 Sam
. Ovdje je u Bibliji jasno izražena misao da država kao oruđe prisilnoga poretka nije' nešto idealno, nešto zauvijek dano, nego da je samo neizbježna stepenica u razvitku ljudskog društva. To se događa u svim narodima na svijetu. Izrael je ipak iznimka, jer drugdje svećenici podižu državu na razinu božanstva, kraljevima daju božanske počasti, te podanici misle da Bog želi da država bude uređena tako i nikako drugačije. Naprotiv, u Izraelu Bog preko proroka Samuela podsjeća narod da je država prolazna tvorevina, da Bog nije zadovoljan ni s kojim postojećim oblikom državnoga ni društvenog uređenja, da uvijek treba težiti boljem uređenju.
Kraljevi u Izraelu nemaju božansku čast. Proroci im ne daju da zaborave kako su samo sluge Boga i naroda. Ti izraelski kraljevi mogu se bogatstvom i sjajem, pa i okrutnošću vladanja, povoditi za drugim kraljevima, ali onda se zna da griješe, onda u narodu raste neslaganje, i kraljevi su odbačeni. Nezadovoljni narod ne mora se u takvim zgodama poput drugih naroda oslanjati samo na svoj nemoćni bijes, na prirodni osjećaj pravde. Izraelac zna što je Bog nakanio, što Bog očekuje od naroda i od kralja. Zbog svega toga povijest države, povijest kraljevstva u narodu Izraelu nešto je sasvim jedinstveno, nema u tome premca u povijesti nikojega drugoga naroda. Kao i drugdje, i u Izraelu se u određenim trenucima dižu pobunjenici, revolucionari, pučisti. Ali lako. ih je razlikovati. Jedni se bore za osobnu vlast, za prestiž svoje kuće, svog roda. Ti žele vladati u svoje ime. I ti redovito donose propast sebi i narodu. Drugi se dižu u Božje ime, u ime sudbine Izraela kako ju je Bog zacrtao, potaknuti od proroka. Ti ne grabe vlast sebi, nego djeluju svjesni da služe Bogu kao njegovo oruđe. To su spasioci, osloboditelji. Božji ljudi. A događa se, što je sasvim naravno, da neki od tih vladara u Izraelu započne u Božje ime, a zatim se pokvari pa stane vladati sebično, oholo. Prepušteni igri prirodnih društvenih zakona, Izraelci dijele sudbinu malih potlačenih naroda, postaju robovi velikih susjeda. Vrijeme kraljeva traje oko četiri stoljeća i dovodi do rasapa naroda, osiromašenja, političke slabosti, bratoubilačkih ratova. Tada Bog primjenjuje drugačije odgojne mjere, pušta svoj narod da robuje tuđincima, da se u patnji i poniženju pročisti i ponovno upozna svoje pravo i jedino poslanje. (Ovaj dio povijesti spasenja zabilježen je u knjigama: I. Samuelova, II. Samuelova, I. Kraljeva, II. Kraljeva, Jeremije.)
--
SKROMNA OHOLICA
Biblijski prikaz izbora prvoga kralja Šaula - iz plemena Benjaminova - pokazuje, među, ostalim, kako široki slojevi naroda nisu bili previše svjesni osobitosti svoje vjere. Proroka poštuju, boje ga se, ali ga malo shvaćaju. On je za njih »vidjelac«, pogađač, kao neki čarobnjak koji može znati Što drugi ne znaju, koji raspolaže nekim tajnim moćima, pa može i pomoći u izvanrednim nevoljama. Saul traži izgubljene magarice, računa da bi za srebrni novac mogao od Samuela doznati gdje su se izgubile. A prorok već ima Božji nalog da Šaula pomaže za budućeg kralja. Na velikom narodnom zboru u Mispi prorok pušta da se kralj izabere kockom, ždrijebom, kao na lutriji. Prepustili su to slučaju, kocki, vjerujući da će kocka pasti na onoga koga Bog hoće (1 Sam 9-10).
Postavši kralj, Saul se nije odao raskošnom životu. Ostao je pastir i ratar, nije se stidio raditi svojim rukama. Ipak ubrzo počinje vladati svojeglavo, po prirodnoj pameti, a ne po Božjem nalogu. U ratu s Amalečanima Saul se ponaša kao zemaljski vladar koji traži plijen, a ne kao Božje oruđe. Prisvaja sebi i ratnicima dio plijena koji je morao biti uništen (herem). Prorok tada postupa okrutno, neumoljivo. Njemu je, kao i Abrahamu, riječ Božja iznad svake ljudske razboritosti, čak iznad ljudske dobrote (1 Sam 15). Izrael mora vršiti svoj povijesni zadatak. Kralj koji to ne razumije neće dugo kraljevati. Samuel uči Šaula da je Bogu više od ikakvih žrtava i darova milija poslušnost »njegovu glasu«, tj. spremnost bezuvjetno ostvarivati Božji naum.
Nije čudo što je u tim okolnostima Šaul izgubio duševnu ravnotežu, počeo zapadati u neraspoloženje, u gluhu šutnju i nagli bijes. Biblija bilježi da ga je salijetao zloduh. Uzalud je pozvao dječaka Davida da mu tjeskobu razgoni svirkom na harfi (1 Sam 16, 14-23). Davidova mladost i ljepota, strah da će ljudi zavoljeti toga mladića više nego njega, sve je to pojačavalo bijes. Ostavljen od Boga, Šaul traži izlaz iz svog straha u dozivanju duhova - kao i mnogi suvremeni ljudi u spiritizmu i horoskopima - da na kraju, očajan zbog neuspjeha, izvrši i samoubojstvo (1 Sam 31). Za toga se kralja ne može reći ni da je bio bludnik ni da je bio pohlepan. Njegov je osnovni grijeh oholost, samovolja pred Bogom. Da se znao poniziti, predati se bezuvjetno Bogu, osjetiti se služiteljem, a ne vladarom, zacijelo se mogao izliječiti i spasiti. No, on se nije htio promijeniti. I postao je neupotrebljiv za dalje ostvarivanje Božjeg plana. Na njegovo će mjesto doći mladić koji je pun strasti i mana, koji će upadati u različite grijehe mnogo više nego Šaul, ali koji će se isticati potpunim predanjem Božjoj volji. Kad od slabosti ili naglosti pogriješi, on će se znati kajati, čovjek koji neće tražiti svoju slavu ni svoju osobnu vlast, koji će znati podnijeti i najteža poniženja i neuspjehe ne odvrativši se od Boga. To je David iz plemena Judina.
--
PONIZNI GREŠNIK
Davida također Bog preko proroka izravno određuje za kralja. U kući Jišaja bilo je više braće, izabran je najmlađi (1 Sam 16, 1-13). Uvijek ista biblijska znakovitost: izabire se mlađega, slabijega, onoga kojemu po prirodnim i društvenim mjerilima to ne bi pripadalo. Izabranje i pomazanje je tajno. David će još dugo služiti Šaulu. Božji naumi o budućnosti redovito se kriju u neznatnim, nepoznatim ljudima i pojavama. Oni su kao sjeme koje je zasijano da proklija i poraste u svoje vrijeme. Dječak David pobjeđuje slab i slabim oružjem gorostasa Golijata (1 Sam 17). Opet ona znakovitost o kojoj smo govorili. Kao što se Abrahamu rađa Izak kad za to više nije bilo nikakve nade, tako David pobjeđuje moćnog neprijatelja kad su već i kralj i sva vojska ostali bez nade. I ne pobjeđuje prirodnom snagom, nego sasvim neočekivano, upravo nevjerojatno, uz Božju pomoć.
No, za površnog promatrača sve što se dalje događa moglo bi izgledati prirodno, sklop sretnih okolnosti za mladog Davida. Pobjeda mu pribavlja ugled među vojskom i narodom. Šaulov sin Jonatan divi mu se i voli ga kao brata. Kralj Šaul postaje ljubomoran i htio bi ga ukloniti, ali je oprezan da se ne zamjeri narodu. Zapliće se i mrsi se klupko dvorskih spletki. I David se u potrebi služi lukavstvom, pa i prevarom. Kad je očito da će ga kralj ubiti, odmeće se s vjernom družinom u hajduke (1 Sam 19, 8-30, 3). U ilegalnosti čeka svoje vrijeme. Uživa simpatije plemenitih ljudi. Svećenik Ahimelek usudio se nahraniti Davida i njegove ljude posvećenim kruhom, jer nije imao običnoga. Poslije će Isus spomenuti tu zgodu da pokaže zaslijepljenim farizejima kako je čovjek uvijek važniji od zakona, jer je - eto - u davna vremena svećenik znao da je važnije nahraniti gladnoga nego strogo obdržavati zakon koji je zabranjivao da se taj kruh upotrijebi izvan žrtvene svečanosti. Nije čudo što se Šaul uplašio saveza pobunjenika Davida sa svećenstvom. Odmah je dao pogubiti svećenika Ahimeleka i sve žitelje svećeničkog grada Noba. Šaul, očevidno, više ne računa na Boga, želi se održati što je dulje moguće na vlasti, makar protiv Božje volje.
Zgoda s Abigajlom (1 Sam 25) ne čini se naročito značajnom, ali nas uvodi u svakodnevni život Davidove družine, način njegova četovanja, opskrbljivanja, pa i ucjenjivanja. David je i okrutan i silovit, kao što je naravno za odmetnika, hajduka. Ali se stalno ističe da nije kao drugi hajduci. On se osjeća iznutra vezan nekom osobitom plemenitošću, pravednošću, dobrotom, pa gdje god je to u onim uvjetima života moguće, on tako i postupa. Naročito je plemenit i pun strahopočitanja prema još živom kralju Saulu. Šaul Davida progoni, želeći ga ubiti, a David bi ga više puta mogao ubiti, ali to ne čini (1 Sam 24; 26). U naglašavanju tih zgoda moguće je ipak nazreti želju pisaca koji su bili prijatelji kasnijih kraljeva da uvjere svijet kako je kraljeva glava nešto posvećeno, te nitko ne smije dignuti ruku na njega, čak ni u slučaju kad kralj čini zlo. No, mnogo je jači biblijski duh koji pokazuje kako Jahve ruši nedostojne kraljeve. Kralj kojega se Jahve odrekao zapravo je već živi mrtvac.
Šaul je zajedno sa sinom Jonatanom i mnogim vrlim junacima Izraela pobijeđen na brdu Gilboi. Ne mogući podnijeti poraza, sam je sebe nabo na mač. David pak pjeva znamenitu pjesmu tužaljku za prijateljem Jonatanom, iskreno plače i za nesretnim kraljem (2 Sam 1, 17-27). David ne zna mržnju, voli svoj narod i njegovo dobro više od osobne sigurnosti. Iznad svega želi biti poslušno oruđe u rukama Boga osloboditelja.
Nakon šaulove smrti David je počeo kraljevati najprije u Hebronu. Prvo ga je priznalo kraljem pleme Judino. Kroz dvije naredne godine nad svim ostalim plemenima kraljuje šaulov sin Išbaal, kojemu je do vlasti pomogao Šaulov vojvoda Abner. Nakon toga priznaše Davida kraljem sva izraelska plemena (2 Sam 2-5). Bilo je to oko godine 1000. prije Krista. David je počeo kraljevati u tridesetoj godini života, a kraljevao je četrdeset godina.
Ubrzo je novi kralj osvojio Jeruzalem, koji su sve do tada držali starosjedioci Jebusejci. Osvajanjem Jeruzalema stvoreni su uvjeti za čvrsto okupljanje cijelog naroda u nacionalno i vjersko jedinstvo. Taj grad će kroz stoljeća biti sveti grad, središte pravog bogoštovlja, slika Božjeg naroda. I vječna budućnost nazvat će se kasnije u Svetom Pismu Novim Jeruzalemom. Preko proroka Natana Jahve obećaj e Davidu da će njegovi nasljednici zauvijek kraljevati (2 Sam 7). Kao što je Jeruzalem znak vječnog stanja u koje ćemo prispjeti, a također i znak Crkve kroz sva vremena, tako je i Davidovo kraljevanje znak trajnog kraljevanja Boga Osloboditelja među narodom. Taj Bog Osloboditelj koji je utvrdio Davida bit će upravo Davidov potomak, što je čudno, čak u tom trenutku nerazumljivo. Ali Isus će se kasnije na to pozivati. Moguće je da David i njegovi nasljednici budu grešni ljudi, čak da budu nevjerni Bogu. Bog će ih tada kažnjavati, na različite ih načine dozivati k pameti, ali ih neće odbaciti. Bog će biti vjeran svome narodu i domu Davidovu, čak i onda kad taj narod i taj dom budu nevjerni Bogu. Čuvši proročanstvo, David se nije uzoholio, nego se u molitvi ustrašio, smatrajući se nevrijednim tolikih obećanja.
Biti izabran ne znači još biti savršen. David je još čovjek s mnogo slabosti i neukroćenih strasti. Odavši se leškarenju jednoga vrućega dana, ne zna odoljeti napasti i griješi s tuđom ženom, Bat-Sebom. Opijen bludnim grijehom, ne zna se na vrijeme pokajati. Bojeći se sramote pred svijetom, zločinački daje pogubiti njezina muža Uri ju, te se nakon malo dana oženi, udovicom (2 Sam 11-12).
Takve stvari radili su mnogi kraljevi i velikaši diljem svijeta. David nije iznimka u grijehu. Ali je iznimka u kajanju. Nigdje na svijetu ne bi se bilo moglo dogoditi da Božji prorok, čovjek bez moći i bez vlasti, upadne pred kralja i ukori ga za njegov grijeh. Natan je to učinio. Na istočnjački način, pričom koja je Davida navela da sam sebe osudi. Shvativši dubinu svog zločina, David se odmah kaje. Ne pokušava se opravdavati. Tada nastaje potresni Davidov psalam 50: »Smiluj mi se, Bože...« Kaznivši ga za grijeh, Bog ga opet voli. Iz braka koji je tako započeo, rađa se najslavniji kralj Izraela, premudri Salomon.
Posrćući tako na Božjem putu, David ostaje Bogu vjeran, ali i žalosti Boga i sebe svojim nevjernostima. Zbog toga doživljava i mnoge nesreće u obitelji. Podigao se protiv njega sin Abšalom (2 Sam 15-19). Kad vojska ide skršiti pobunu, David je više čovjek i otac nego kralj. Vojvodi Joabu i drugim zapovjednicima on preporuča: »Čuvajte mi mladića Abšaloma!« Kad su pobunjenici ipak na brzinu ubili vođu pobune, David ne likuje nad pobjedom, nego oplakuje sina: »Oh, da sam ja umro mjesto tebe! Abšalome, sine moj, sine moj!« I pred samu smrt David preporuča svome nasljedniku Salomonu: »Ti budi hrabar i pokaži se čovjekom.« A govoreći prije smrti narodu, naglašava da vladar u Izraelu mora vladati pravedno i u strahu Božjemu. Vladar nije najviša vlast, Bog je iznad svakoga kralja. Taj je Bog temelj slobode, mjerilo kraljeve pravednosti.
--
PREMUDRI SLABIĆ
Salomon je u predaji proslavljen kao najmudriji vladar Izraela. Počeo je izvanredno. U molitvi priznaje Bogu da se ne osjeća sposobnim vladati. Vlast mu nije zgoditak, nego zadatak. Zato moli Boga za mudrost da pravedno sudi, da razlikuje dobro od zla. Bog ga onda nagrađuje i bogatstvom i slavom, jer pravednost je temelj blagostanja (1 Kr 3, 1-14); vladar koji osjeća strahopoštovanje pred narodom zaslužuje da ga narod poštuje.
Poznati su slučajevi u kojima se osobito istakla Salomonova mudrost u sudovanju. Sud dvjema majkama, kad je bilo teško odrediti kojoj od njih pripada preživjeli dječak, pokazuje kako kralj poznaje psihologiju, ima povjerenja u majčinsku ljubav, u dobrotu ljudi (1 Kr 3, 1&-28).
Prilike su se u državi utvrdile, Jeruzalem se razvio kao glavni grad, došlo je vrijeme da se u Jeruzalemu podigne hram Jahvi. Taj zadatak pripade Salomonu. Građu za hram nabavio je David s Libanona uz pomoć tirskog kralja Hirama.
Veliki Hram, obložen plemenitim drvom i zlatom, postao je izraz nevidljive Jahvine prisutnosti u narodu. U svetištu je smješten kovčeg Saveza (1 Kr 5, 15-6, 38; 8, 1-13).
Salomonova slava proširila se cijelim poznatim svijetom. Čak je kraljica iz Sabe, s ruba Afrike, došla u Jeruzalem da upozna Salomonovu mudrost (1 Kr 10, 1-13). Taj dio Afrike, Etiopija, već je onda održavao prisne veze s Izraelom. Zanimljivo je da je to jedina zemlja afričke unutrašnjosti gdje se proširilo kršćanstvo i do danas ostalo utvrđeno. Etiopski carevi smatrali su se uvijek potomcima te kraljice od Sabe i kralja Salomona.
Biblija ne dopušta ni da Salomon izraste u legendarnu savršenu ličnost. I on je bio čovjek s ljudskim slabostima. Previše slave i uspjeha udarilo mu u glavu. U starijim godinama odao se slatkom životu, postao igračka u rukama svojih brojnih žena. Bile su mnoge od tih žena poganke, pa je tako u Izrael prodirao tuđinski utjecaj (1 Kr 11, 1-13). Da bi mogao održavati sjaj svoga dvora, Salomon je nametao narodu sve teže poreze. Od njegova nasljednika, sina mu Roboama, Izraelci su tražili smanjenje tih daća. Ali mladić je obijesno odbio te zahtjeve i zaprijetio još težim porezima. Tada je deset plemena priznalo svojim kraljem Salomonova slugu Jeroboama, kojega je na to ohrabrio prorok Ahija. Tako godine 932. prije Krista dolazi do diobe kraljevstva (1 Kr 12). Roboam je ostao kraljevati u Jeruzalemu nad samim Judinim plemenom, jer je Bog vjeran obećanju da Davidovo potomstvo neće biti odbačeno. Sjeverno kraljevstvo s deset plemena zove se odsada Izrael, a južno se zove Judeja. Dioba kraljevstva Božja je kazna za nevjernost kralja Salomona. Jedinstvo je uvijek plod vjernosti Bogu. Kad nema jedinstva u čovjeku, nema jedinstva ni među ljudima. Roboam pokušava nasiljem ponovno ujediniti kraljevstva, ali Bog to ne dopušta. To je moguće u drugim narodima koji nisu nosioci budućnosti. Izrael ne smije tako. U njemu jedinstvo zemlje i naroda može biti jedino plod stvarnog jedinstva u vjeri i vjernosti svome povijesnom poslanju.
--
OGNJENI PROROK
Tako opet nastupa vrijeme kad Bog mora izravnije preko proroka održavati narod u svijesti naročitoga povijesnog poslanja. Nižu se veliki proroci u oba kraljevstva. Sredinom 9. stoljeća pr. Kr. vlada u Izraelu kralj Ahab. Oženio se Izebelom, kćerkom sidonskoga kralja. U glavnom gradu Samariji, koju je podigao njegov prethodnik kralj Omri, pod Izebelinim utjecajem gradi se hram poganskog krivoboga Baala. Izebela daje pobiti svećenike Jahvine, a »uvozi« 450 Baalovih svećenika da šire u Izraelu krivu vjeru. Tada se diže Ilija iz Tišbe i u Božje ime navijesti kaznu. Nastupa strašna suša i zbog nje glad u zemlji. Ilija se pred kraljem krije na potoku Keritu. Bog ga ondje čudesno hrani. Kad je i taj potok presušio, Ilija se sklanja u Sarfatu Sidonsku k nekoj ženi udovici. Ta žena ga velikodušno prima, a Bog joj to uzvraća umnažanjem hrane i oživljenjem sina kad ga je bolest bila shrvala (1 Kr 17). U tjeskobnim trenucima Božji ljudi pokazuju izvanrednu vlast nad prirodom, po mjeri svog pouzdanja u Boga. Treće godine suše Ilija izaziva Baalove svećenike na neobičan dvoboj. Pred cijelim okupljenim narodom pušta ih da uzalud zazivaju svog krivoboga Baala ne bi li im ognjem s neba zapalio žrtvu na žrtveniku. Nakon njihova neuspjeha Ilija izvodi to čudo, te oduševljeni narod kažnjava Baalove svećenike. Odmah je pala željena kiša (1 Kr 18). A Ilija pobježe prije nego što je Izebela dospjela da mu se osveti. Bježao je u Judeju. Osjetio se sam, napušten od sviju. Čudesni uspjeh ne donosi mu slavu. Božji ljudi često moraju doživljavati takve teške dane, kad im se čini da je i Bog daleko, a svijet da se nikada neće promijeniti. Zato Ilija moli Boga da mu dade smrt, jer vidi da ni sam nije bolji od svojih predaka. No Bog mu opet izvanredno pomaže. Dobiva kruh koji ga toliko okrijepi da može pješačiti
mnogo dana do Božje gore Horeba. Ondje u špilji žalosno govori pred Bogom kako je sve bilo uzalud. Tu mu se Jahve javlja vrlo znakovito. Najprije se pojavio silan vihor koji je drobio kamenje. Ali Jahve nije bio u vihoru. Zatim potres, ali Jahve nije bio ni u potresu. Ni. u ognju koji se pojavio nije bio Jahve. Jahvina se prisutnost očitovala tek u šapatu lakoga i blagog lahora (1 Kr 19).
Sto bi to moglo značiti? Vihor, potres i oganj idu pred Jahvom. U povijesti Bog priprema ostvarivanje svojih nauma i silovitim sredstvima, ali prava Božja prisutnost nalik je na šapat tihoga osvježujućeg lahora. To je slika iz Edena, raja zemaljskoga, i slika vječne budućnosti gdje će Bog trajno saobraćati s ljudima u slobodi. Kad je to shvatio, Ilija mora ponovno zaroniti u povijesna zbivanja: Bog ga šalje da pomažu je nove kraljeve i da odgaja nove proroke. Prorok može naoko očajavati, ali ne smije šuštati. Daleko je ostvarenje Božjih nauma, daleko je blagi lahor vječnosti, ali treba ga kroz stoljeća pripremati na različite načine.
Događaj s Nabotovim vinogradom (1 Kr 21) nalik je na poznati Davidov grijeh. Ovdje je riječ o pohlepi koja može biti strašnija od bludnosti. Izebela krivim svjedocima odstranjuje vlasnika vinograda, nesretnog Nabota. Ilija opominje kralja i izriče Božju osudu. Ahab je Izraelac i kaje se. Izebela, strankinja, nema smisla za izraelski odnos s Bogom i ustraje u svojoj zloći.
Odlazak proroka Ilije s ovoga svijeta prikazan je kao čudesan događaj. Prorok ognja nestaje pred očima svoga nasljednika Elizeja ovijen nebeskim ognjem. Elizej to opisuje kao ognjena kola koja su vukli ognjeni konji (2 Kr 2). Među Izraelcima proširilo se vjerovanje da Ilija nije umro, da ga Bog negdje čuva i da će se ponovno pojaviti. Nazivajući Ivana Krstitelja Ilijom koji je došao, Isus nam je pokazao da se to vjerovanje može tumačiti i slikovito, u prenesenom značenju. Poznato je da i u drugim narodima postoje slične predaje. Narod ne želi vjerovati da su veliki i plemeniti junaci u kojima je počivala sva nada naroda naprosto nestali. Vjerujući da su ti junaci negdje živi i da će se vratiti, narod zapravo vjeruje istinu da njihovo djelo nije prestalo, da će se ono što su oni htjeli i za što su se borili u određeno vrijeme ostvariti. Tako su narodne pjesme sačuvale vjerovanje da Marko Kraljević negdje spava i da će se probuditi da potjera neprijatelje. I potomci poraženih boraca naše seljačke bune kroz stoljeća pripovijedaju da Matija Gubec, Gubec-beg, sa svojim vojvodama živi negdje u Sljemenu i da će doći da oslobodi seljake, da izbori pravdu. U određenom smislu te su priče istinite, jer zaista misli tih junaka nisu umrle; svjedoci smo da se, iako mnogo kasnije, ostvaruje i nacionalno i društveno oslobođenje. Tako je sasvim sigurno i biblijski prikaz o odlasku Ilije Tišbijca i vjerovanje o njegovu povratku bitno istinito. Jer Bog nije odustao od svoga nauma, te su mnogi veliki proroci nastavili Ilijino djelo, a sam je Isus potvrdio da se Ivan Krstitelj može nazivati Ilijom koji je došao da pripremi veliko vrijeme Božje pobjede. Prihvaćajući ovakvu smislenu istinitost tog prikaza, mi nipošto ne možemo tvrditi da znamo kako je Ilija zapravo otišao i što je s njim bilo. Možemo samo reći da ne raspolažemo s dovoljno podataka za iscrpno tumačenje tog opisa u Bibliji.
Naaman, vojskovođa aramskoga kralja, kojega je Elizej oslobodio gube (2 Kr 5), značajan je zbog toga što je bio stranac, a Bog mu se smilovao kao da je jedan od izabranih - Izraelaca. Ovu će zgodu, kao i zgodu s udovicom strankinjom koja je hranila Iliju (2 Kr 4), navesti Isus kad bude htio dokazati svojim vjernim suplemenicima da spasenje nije ograničeno na sam Izrael. Prorok pazi da ne uzme nagradu za dobročinstvo koje je učinio strancu. Važno je da svjedočenje o snazi i dobroti Jahvinoj bude čisto, slobodno od svakoga sebičnog interesa. Prorokov sluga Gehazi, koji ipak pokušava od Naamana uzeti plaću, podliježe zakonima trgovanja. Na njega odmah prelazi i guba koja je nestala s Naamana.
--
PRIPREME UOČI MRAKA
Nalog što ga je Ilija primio da se za kralja u Izraelu pomaže Jehu, izvršio je Elizej preko jednoga svog pomoćnika (2 Kr 9). Jehu je primio nalog da makne s prijestolja Ahabovu obitelj. Ahab je već bio poginuo u boju, vladao je njegov sin Joram, a Izebela je i dalje širila krivoboštvo. Vojska je priznala Jehua novim kraljem. Pogubljenog Jorama baciše na njivu Nabotovu. Tu je ubijen i judejski kralj Ahazja. Izebelu su bacili kroz prozor. Na ulici je izjedoše psi, kako proreče Ilija.
Nakon toga došlo je do niza ubojstava na dvoru u Jeruzalemu. Ahazjina mati Atalija pobila je sve prinčeve i zavladala sama. Tako je osigurala tuđinski utjecaj i krivoboštvo. No svećenici su spasili jednoga princa - Ahazjina sina Joaša, krili ga šest godina u hramu, a onda ga pomoću vojske postaviše na prijestolje. Atalija je pogubljena i Baalov hram srušen. Tako je sredinom 9. stoljeća pr. Kr. - uoči velikih nesreća koje su dolazile - još jednom obnovljen savez naroda s Bogom (2 Kr 10-11).
Elizej je umro brinući se za budućnost naroda (2 Kr 13, 14-21). Pod kraljem Jeroboamom Izrael slabi. Bliži se propast koju naviješta prorok AMOS. On osobito kori raskoš i nebrigu za duhovne stvari. Nakon Amosa u Izraelu prorokuje HOŠEA. On naviješta nadu, jer Bog je vjeran i neće odbaciti svoga grešnoga naroda. Nakon kazne dolazi obnova. U isto vrijeme u Judeji živi jedan od najvećih proroka: IZAIJA. On je bio prorok i državnik, savjetnik kraljeva. Od godine 736. vlada u Judeji kralj Ahaz. Aramski kralj u savezu s izraelskim navali na Jeruzalem, ali bez uspjeha. Izaija je u Božje ime smirivao kralja u .opsjednutome gradu (2 Kr 16; Iz 7). U proročanstvu koje je Izaija izrekao tih dana spominje se Djevica koja rađa Sina, a taj je Sin »Bog s nama« - Emanuel. Novi Savez prepoznao je u tom proročanstvu navještaj da će se Spasitelj-Bogočovjek roditi od Djevice.
Ahaz je u metežu tih dana uspio predobiti za sebe kao saveznika asirskoga kralja, te je taj pokorio aramskog kralja Rasina, saveznika Izraela. Bratoubilački rat i bijedni savezi sa strancima. A Izaija naviješta svjetlost koja će ipak sinuti. Bog će slomiti jaram robovanja. Uskoro su Asirci pobijedili i Izrael. Godine 722. pala je Samarija, i narod Izraela odveden u ropstvo i rastjeran po svim dijelovima asirskog carstva (2 Kr 17, 5-23). Jeruzalem se još neko vrijeme drži. Asirci godine 701. pokušavaju osvojiti i Jeruzalem. Stranac nije ni mogao biti iskreni saveznik Judeje. Ali tom prigodom asirska vojska je stradala od kuge i povukla se. Izaija tumači da je to Bog pomogao narodu (2 Kr 18-19).
Nakon Ahaza u Judeji vlada Ezekija, zatim Manaše, Amon i Jošija (638-608). Bliži se rasap i Jeruzalema, nestaje država Božjeg naroda (2 Kr 19-25). Ali svećenici i proroci znaju svoj zadatak. Što je opasnost veća, to više treba okupiti i ojačati svijest o Savezu s Jahvom. Kad uopće ne bude države, ta će svijest okupljati u jedinstvo Izrael po svim dijelovima svijeta. Za vrijeme Jošije pronađeni su davno izgubljeni dijelovi Svetoga Pisma, knjiga Ponovljenog zakona. Kralj je bio duboko dirnut. Nastojao je iskoristiti vrijeme i na temelju tog zakona očistiti svoje kraljevstvo od različitih krivih vjerovanja i štovanja kojekakvih idola. Jošija se ubraja među pravedne kraljeve. Knjigu Ponovljenog zakona pronašao je u hramu veliki svećenik Hilkija. Pred okupljenim starješinama kralj je dao pročitati knjigu i opet obnoviti Savez s Jahvom. Iz hrama su izbačeni i spaljeni svi predmeti koji su služili krivobogovima. Zabranio je svako gatanje, vračanje i bajanje, svaku praznovjericu (2 Kr 22-23). Tako su u Jeruzalemu mudro iskorištavali vrijeme prije 'propasti. To je trajna praksa Božjega naroda. Kad se spremaju katastrofe, nema očajavanja. Treba okupiti duhovne i intelektualne snage, da se ima od čega živjeti u danima robovanja i neslobode. Iako im je bilo preostalo zaista malo godina, taj se postupak pokazao vrlo uspješnim.
--
SUZE NA ZGARIŠTU I U TUĐINI
Za vrijeme Jošije javlja se još jedan veliki prorok: JEREMIJA. I on je vrlo zauzet u političkim prilikama. Više puta zamjerio se kraljevima. On naviješta razaranje i pustoš, ali uvijek jamči da će se Bog smilovati, da će ostati Ostatak iz kojega će ponovno ojačati Izrael. Njegova je ocjena svega zla što im se događalo vrlo jasna. U ime Božje govori narodu: »Jer ste mene ostavili da biste služili tuđim bogovima, služit ćete tuđincu u zemlji koja nije vaša.«
Nad zemljom se nadvila opasnost i s juga. Josi ja je poginuo u borbi protiv Egipta. Nasljednik Joahaz bio je zao. I bio je zapravo vazal egipatskog faraona. Faraon ga svrgne i zamijeni bratom mu Jojakimom. Jojakim ubire teške poreze da udovolji faraonu. No uskoro potpada pod vlast Babilonaca. Zatim se pokušao pobuniti i sve do smrti se borio. Naslijedio ga je Jojakin. Vladao je samo tri mjeseca i pao u ropstvo Nabukodonozora, kralja babilonskoga. Stranci su opljačkali i odnijeli sve vrijedne predmete iz Hrama. Mnogi žitelji Jeruzalema odvedeni su u ropstvo. U pokorenom gradu okupator je postavio za vladara kraljeva strica Mataniju, nazvavši ga Sidkija. Bio je to zao vladar. Što se drugo moglo i očekivati od sluge tuđinaca? Uzalud se pokušao pobuniti. Nabukodonozor je odmah krenuo s vojskom da upokori nevjernog slugu.
Sidkija u nevolji zamoli Jeremiju proroka da isprosi Jahvinu pomoć. Tada se s juga približiše Egipćani, pa se sjeverni neprijatelji povukoše. Kralj se ponadao, ali Jeremija upozorava da je to isprazna nada. Ne može se spasiti sloboda nečasnim pogađanjem s protivnicima, plesanjem na konopcu napetih interesa velikih sila. Sve je već kasno. Grad će propasti. Jeremija je mislio da nema više smisla boriti se, da je bolje predati se da se barem životi sačuvaju za budućnost naroda. Zbog toga je kralj dao Jeremiju zatvoriti, optužujući. Nije htio poslušati Jeremijine savjete. Ljeti godine 587. Jeruzalem je pao. Mnogi su Judejci pobijeni. Mnogo ih je odvedeno u ropstvo. Jeremiju je pad grada zatekao u tamničkom dvorištu (Jr 37-39). Poznate su njegove tužaljke nad opustošenim gradom. Te se tužaljke pjevaju u bogoslužju Velikog tjedna. Zarobljenici koje je kralj Nabukodonozor odveo u sužanjstvo ostali su vjerni Bogu. Svjesni da je sva nevolja koja ih je stigla plod njihove nevjenosti Bogu, oni u sužanjstvu jačaju vjersku svijest, drže se zajedno, mole bez prestanka, odgajaju djecu u vjeri, zajedno čitaju svete knjige. Ondje nastaju i tužni psalmi, pjesme prognanika. Najpoznatiji je među njima psalam 137. Taj psalam izražava vjernost Bogu, čežnju za Jeruzalemom, ali se također vidi kako je taj narod još daleko od savršenog zakona ljubavi koji će biti naviješten tek po Isusu. Moleći Boga za oslobođenje, kunući se na vjernost Bogu, Izraelci u sužanjstvu također žele zlo svojim tlači-teljima, zazivaju na njih teške nesreće, žele se osvetiti čak njihovoj djeci.
No, boravak u sužanjstvu imat će dvostruki blagotvorni utjecaj na duh Izraela. S jedne strane, Izraelci vide da je njihovo najveće blago Savez s nevidljivim Jahvom, a ne jaka država. S druge strane, živeći među strancima oni će se naučiti cijeniti i druge ljude, shvatit će da Bog svoje naume izvodi i pomoću tuđinskih vladara, da se i u tuđinskim kulturama nalaze velike vrijednosti, lijepe predaje i mudri zakoni. Nešto od svega toga izrazit će se i u onim knjigama Svetoga Pisma koje nastaju poslije tih dana.
(nastavlja se)