DAN 20. – Naše dužnosti prema dušama u Čistilištu
I.Dakle, Bog ljubi vrlo nježno te kćeri u Čistilištu, te stoga ništa drugo ne želi već da ih što prije postavi u onu slavu koju su zaslužile. One pak, na žalost ništa ne mogu učiniti za sebe same; no ako si je On pridržao u ruci pravdu, radi koje je neophodnio da zadovoljština bude potpuna i savršena, stavio nam je u ruke svoje milosrđe, te je povjerio nama na neki način ključeve Čistilišta, dozvolivši nam da im možemo pomagati dobrim djelima. I tu se pokazalo veliko milosrđe Bižje, no isto tako velika je naša odgovornost pred licem Crkve. Mnoge su obveze kršćana, te jadni niti ne misle, na njihovu nesreću, te u tim obavezama zaboravljaju na one prema pokojnicima. Naša je vjera slaba. Ako oko ne vidi, srce ne vjeruje. Ako neki naš susjed legne u krevet, spremni, što je vrlo pohvalno, nudimo mu našu pomoć, zovemo liječnika, provedemo noć bdijući kraj njega. Ako se dogodi neka nesreća, eksplodira auto, zapali se kuća, stotinu ruku se brinu kako pomoći, pomaže se ranjenicima, skače se u vatru. To se sve čini i to je dobro; ali zašto mi, koji znamo da se tisuće i tisuće duša naše braće nalaze u najgoroj nesreći koja im se može dogoditi, prema kojoj sve nesreće ovoga svijeta su ništa, mi kažem, koji smo tako spremni i rado se iskažemo u tim djelima ljubavi, ne suosjećamo već nešto malo ili ništa prema dušama ? I najgora trpljenja na ovome svijetu kratkotrajna su. Na kraju svoje muke duša se odjeljuje od tijela i odlazi. Za ta trpljenja nađu se olakšanja lijekom, prijateljstvom ili suosjećanjem. Vidjeli smo pak kako su strašne muke u Čistilištu, kako su dugotrajne i kako im nema olakšanja. Oh užasnog li ljudskog propusta ! Što na svijetu smatramo ljude dostojnim naše pažnje, a svete duše ako nas ostavljaju indiferentnima u njihovim bolima, koje, ako ćemo imati tu sreću da se spasimo, bit će nam družice i prijateljice zauvijek ? To poštovanje ne možemo osjećati radi naše slabe vjere, jer kada bi se mislilo, da samo mi, samo mi im možemo pomoći, dobro bi shvaćali našu odgovornost. Kako im se može pomoći, sa tako malo žrtve! Jednom Krunicom, milostinjom, sv. Misom, oprostom, kratkim molitvicama, uzdasima i kada bi se na to mislilo, gledalo bi se više na veliki račun koji ćemo morati davati Bogu zbog tih naših propusta, te bi se mislilo na vrijeme kako prakticirati taj veliki čin ljubavi. Ah! Gspodine, i ovdje možemo uskliknuti, umnoži našu vjeru, umnoži našu vjeru! II.Osuda koju će nam Bog dati na danu suda, jer Bog od nas iziskuje milosrđe, bit će nepromjenjiva; tko nije bio milosrdan milosrđa neće primiti. Sluzi dužniku, onome kojem je mnogo oprošteno, a ne oprašta svom dužniku onaj malidug: Zli slugo, viče ljutiti gospodar, zar nije bilo potrebno da ti budeš milosrdan s tvojim drugom, kako sam ja bio milosrdan s tobom ? Uzmite ga i predajte ga krvnicima. To će se dogoditi onima koji nemaju milosrđa, napose onima koji nemaju milosrđa s dušama, koje On toliko mnogo ljubi, koje toliko trpe, a koje su tako dobre. Baš tu Bog postaje osvetnik radi napuštenog i siromašnog. Neka svjetovna gospođa ukazala se poslije mnogo godina iza svoje smrti jednoj svetici. Ona je skupo plaćala zaboravnost radi primljenog dobra i za lijepi život kojeg je provodila! Već je bila dugo godina u Čistilištu i nije znala do kada će biti, radi pravednog suda Božjeg, bila je zaboravljena od sviju. Ja nisam molila, govorila je, tokom mog života; za moje pokojnike, pripremala sam raskošne pokope, kitila ih cvijećem, učinila sam sve kako se to radi u svijetu; na Uskrs i na njihove godišnjice, nisam nikada uplatila sv. Misu za njih; nisam ništa drugo učinila, samo sam tu i tamo davala male milostinje i sada me Bog kaznio. Nitko ne misli na mene, moji sinovi žive u zabavama i raskoši, kako sam ih odgojila. Tako radi pravedne kazne, sve sv. Mise i molitve od mog pokopa, Bog nije dao za mene! Na taj način je uglavnom kažnjem onaj koji nije imao milosrđa prema svojima!...Koliko ću još morati ostati ovdje zaboravljena ?... To ni sama ne znam! Ta priča bi nas morala dobro prosvijetliti. Sastanci, vijenci, pompozni pogrebi služe više da zabave žive, nego što pomažu pokojnicima; isto tako preuveličani plač, žalopojke, jadikovke, što se tiče pokojnika ne pomažu mu ništa. Tomas iz Cantipratesea priča da jedna njegova prabaka, jer je izgubila jednog sina, nije prestajala plakati. Jedne noći ukaže joj se žalostan i strog sin: “Daj ! Prestani već jednom uzaludno plakati, već radije moli za mene; tu sam bez pomoći. Je li to ljubav koju osjećaš prema meni ?...” Oh, kolikim dušama bi bilo potrebno više sv. Misa, milostinje siromasima i oprosta, nego plač, crnina i razni javni vanjski izražaji pijeteta! Nadajmo se, o moj čitatelju, da se nitko neće morati na taj način žaliti na tebe! III. Sveci, koji su bolje od nas razumjeli tu zapovijed ljubavi, bili su svi vrlo pobožni prema Čistilištu, a svoju pobožnost su popratili s najvećim i najtežim pokorama. Mi koji smo nježne konstrukcije, nikada nećemo niti sanjati nešto slično! Sv. Gertruda je svaku bolest poklanjala dušama u Čistilištu, davala je sve zasluge preko dana, odričući ih se, tako da je na času smrti došao đavao mučiti je govoreći joj da je prokleta, jer nije učinila ništa dobrog za sebe; i morao je sam Isus doći utješiti je! Sv. Filip Neri zamolio je da trpi od bolnih gnojnih čireva na nogama, tako da ima svaki dan nešto prikazati za duše. Sv. Dominik je vršio pokoru bičujući se do krvi, moleći za njih Krunicu, koju ga je poučila moliti Bl.Dj.Marija. Sv. Lidvina ostala je 38 godina bolesna na daskama, te je poslije smrti obećala ići ih obradovati i olakšati im muke. A tko može reći što su sve učinili sv. Vinko Ferreri, sv. Bernard, sv. Magdalena i stotine drugih za Čistilište? O službeniku Božjem Nierembergu piše; kako je bila bolesna njegova penitenkinja ili od straha pred smrću, tvrdila je da će umrijeti u očaju, čak je odbijala primati svete Sakramente; on da je oraspoloži u nadi preuze na sebe da će zadovoljiti umjesto nje sve muke u Čistilištu; i zaista predana i pomirena s Bogom umrije, no od toga dana mučile su tog herojskog patra najgore boli, te umrije nakon šesnaest godina u teškim mukama. Sv. Nikola iz Tolentina da se pri svakom koraku sjeti njihovih muka, nosio je preko pasa jedan opasač sa željeznim prstenjem, koji su mu kod svakog koraka prouzrokovali jake bolove, te su ga razdirali do krvi. Bl. Franjo iz Fabriana osim strogoće pravila, spavao je na podu, izlagao se najgoroj hladnoći, te je prikazivao svaki sat Ocu nebeskom agoniju Isusa Krista na križu, te je preporučivao svima, da se mole za duše u Čistilištu. Kad nije govorio drhtao je od straha! Mnogobrojne duše koje je spasio svjedoče kako su njegove pobožnosti bile dobro prihvaćene. Tako bezbrojne pobožne duše herojski su prikazivale Gospodinu njihova trpljenja, koja izgledaju nadčovječna; to je zato, jer je njihova vjera bila živa, te su razmišljali da oni sami neće naći milosrđa kod Gospodina, ako neće i sami biti milosrdni. A što mi mislimo ? Svecima se činilo sve to malo, pa su umirali dršćući pred sudom Božjim, a nama se čini previše jedna sv. Misa, post, malo milostinje, Krunica, djelo milosrđa! Bijednici! Bijednici! Dok gubimo naše vrijeme u ljenčarenju ili u djetinjastim mislima, smrt nas čeka, a Anđeo će intonirati: Nećete naći milosrđe, jer niste bili milosrdni!
Praksa
Kod sv. Pretvorbe podignite oči prema svetoj Hostiji, te spustivši ih odmah kažite: Gospodine moj i Bože moj!...zadobivate 7 godina Oprosta. Isti Oprost ćete zadobiti ako je izloženo Presveto, te ako izmolite tri Zdravo Marije na kraju sv. Mise, Presveto Srce Isusovo smiluj nam se. Stvorite iz toga svoje blago! Poučite i vašu djecu!
Danas molite za duše koje najviše mole za sv. Oca i za povrat u Crkvu protestanata i otpadnika od vjere.
Litanije...
|