Evo ljudi moj drugi dio. Mislio sam jos cekati sa njim, ali jucer mi se nesto stvarno lijepo dogodilo i dok je jos svjeze bolje da zapisem. Za one koji ne znaju prvi dio na stranici prije.
Evo proslo je mjesec daimate na od toga... Koliko se toga moze dogoditi u tako kratkom vremenu je stvarno nevjerojatno. Necu nabrajati sve sitnice, nema ih ni smisla pisati. Uglavnom od tada sam se poprilicno "muvo" po TT forumu, nisam puno pisao uglavnom citao (rebeka nemoj me kritizirati za onu molitvu, nemozes stvarno sve stici ni procitati koliko tema ima ovdje

). Dakle naucio sam poprilicno toga ovdje i kreno pomalo mjenjati molitveni zivot i malo cesce postiti (rece mi jedna prijateljica: "Jedino sto ti vrag nemoze uzeti je post, i u molitvu ti se moze umjesati"). Poceo sam se stvarno "cudno" osjecati (suze tokom molitvi, "strujanja" kroz tijelo kad god spomenem nesto vezano za Boga...). Nesto sto me je poprilicno potaknulo bio je jedan Lukijev post koji je okoprilike glasio da treba biti ili vruc ili hladan a ne mlak jer Bog ne voli bas "mlake". Sjetio sam se da to i stoji negdje u starom zavjetu. Reko sam stvarno se moras mjenjati... Poceo sam malo vise "zagovarati" Boga kod ljudi, uspjesno ili neuspijesno ne znam bas previse. Kad reknes ljudima za karizmatske darove svi te blijedo gledaju i misle kako ce te spremiti na psihijatriju... Zar je ljudima bas toliko tesko to prihvatiti? Pustim im onu snimku dobivanja dara jezika ljudi se udaraju u prsa "Boze oprosti"... I onda mi pricaju kako su se najezili, ovo ono i misle da je to lose. Kako da im ja to objasim? Nece nitko da slusa. Necu duljiti sa tom pricom jer bi potrajala. Eto odlucio sam kreniti na molitvenu grupu (hvala moya i ela za informacije, moya jos specijal hvala za podrsku, fernadno za pjesme

, vjeko - a eto hvala - ne znam za sto bi ti tocno napisao

). Prvo je bio jedan zajednicki susret koji inace bude jednom mjesecno u Mostaru i otisao sam tamo. Ma divno je bilo, jedini problem ja malo ustogljen pa se nikako opustiti

. Hehe. Na kraju je doslo klanjanje. Ja nisam mogao suze zadrzati, samo su isle i isle... Nije onaj "klasicni plac", nego samo idu suze... Sad se pitam sta mi je? Eh placljivko

. Poslije toga svasta se dogadjalo, uglavnom je bilo obiteljskih problema ali sve se dobro zavrsilo. 2 tjedna poslije toga tj. prosli ponedjeljak krenula je nova molitvena grupa i ja sa prijateljicom otisao. Prvi dojmovi naravno super, divno sve naj naj. Ali sutradan navecer mene je uhvatila neopisiva tjeskoba. Jednostavno ne mogu rijecima opisati. I sjetim se da je fra Tomislav (inace vodi molitvene) rekao da mu se obratimo ako trebali pomoc i ja ga zovem ali ne javlja se. Ono sto mi je bilo cudno je to da tjeskoba nestane kad udjem u crkvu i molim se. Tako malo po malo skoro nestala i onda opet u cetvrtak vecer ista stvar. Eh eh. Zovem fra Tomislaa ujutro mozemo li se vidjeti kaze on mozemo... Ma super ja do njega i tako malo kroz pricu, sta te muci i ispricam mu ja sve (nemojte se ljutiti ali ovdje ne mogu to sada iznositi sta je bilo) i stavi on ruke na mene i pomoli se. Ej koji mir... Apsolutni mir. Izaso iz samostana ne cujem ni auta ni strojeve nego ptcice (a bager kopa 100 metara od mene). Sad dolazimo do djela koji me je natjerao da napisem ovo sada. Odlucio sam bio otici u Grude prciznije u Ruzice kraj Gruda na jedan "seminar" za koji mi je rekao prijatelj da postoji (on je iz Ruzica). I odemo tamo. Bila je neka molitvena grupa "Emanuel" i fra Spuzevic je vodio (ja mislim da se tako zove, nikako mu prezime upamtiti). Prvo je isla krunica Duhu svetomu, pa pjevanje pa krizni put pa misa pa klanjanje. Tokom kriznog puta samo mi palo na pamet "zasto odbacujes svoj kriz"... Nisam bas razumio ali kad je doslo klanjanje bilo mi je jasno. I dodje klanjanje i krenem misliti "evo gospodine moj kriz nek bude na tvoju slavu...". Mozda vam je ovo cudno ali moj - akne. Koliko god to glupo zvucalo ali svatko ima svoj a eto taj je moj. I govori fratar "hvala gospodine za jednu osobu koju ozdravljas od raka prostate, hvala gospodine za jednu osobu koja se nije dugo mogla ispraviti a sada moze..." i tako on nabraja a ja mislim oce li ista za mene raci... Pomislim kako dugo "trazim Boga", pokusavam mu se predati, otvoriti srce... i kaze on "Hvala ti gospodine za jednu osobu koja se vec dugo pokusava tebi predati ali nikako ne uspjeva jer uvjek padne...". A ja se sav tresem. I tako se nastavi klanjanje i dodje meni u glavu "sta ces sad kad sam ruzan nece me nijedna cura" - ajde ajde samo se smijite

. I fratar odjednom "brines se za stas... ali ne brini ja te volim takvog kakav jesi. zato sam ti u srce ulio svoju ljubav...".
Eto ljudi moje svjedocanstvo u ljubavi Bozjoj... Sta reci put se nastavlja vidit cemo sta ce dalje biti, pisat cu vam ako Bog da
Pozdrav svima i Bog vas blagosovio!