Dragi moji,
molim vas da me se sjetite u molitvi kad stignete....za moj novi životni put.
(ovo baš i nije svjedočanstvo, ali pod ovu temu pišem te neke stvari koje me muče ili koje me jako dirnu...)
Prije nekoliko tjedana sam dala otkaz u dobroj firmi u kojoj sam provela 10 godina. Bilo mi je lijepo raditi jer sam bila okružena divnim kolegama i nadređenima, imala lijepo radno mjesto, ali poslovni svijet nije moj svijet, od prvog dana otkad sam ušla u tu banku, znala sam da nikad neću do kraja pripadati tom poslovnom svijetu, srce se opiralo.
Nisam zarađivala puno, odbila sam sve prilike za promaknuća jer me bankarstvo nije zanimalo i trudila sam se svih ovih 10 godina ne ući duboko u taj svijet visokih položaja, novca, bogatih klijenata...ali ipak - bile su ovo prelijepe godine, a poslovnih i privatnih prilika je bilo jaako puno (sve ih odbila).
Kad su čuli o mom otkazu, "prvi ljudi" banke su me pokušali zadržati. Ostala sam dirnuta i iznenađena njihovom pažnjom. Imala sam osjećaj da mi se nude "sva blaga svijeta" samo da ostanem.
Ipak sam ostala odlučna i odlučila otići. Možda sam prvi put u životu bila odlučna u tako velikoj stvari, inače sam jako neodlučna i ovih 10 godina ovdje sam provela gotovo po nekoj inerciji...iako je uvijek u meni tinjala želja da odem.
Dosta me i zdravlje natjeralo na odlazak - ne mogu zamisliti još sljedećih 5-10 godina sjediti u uredu s obzirom na probleme s kralježnicom koji su se pojavili.
Ostaje mi još nekoliko tjedana za odraditi, napasti su velike: svi me pitaju što mi je bilo da sam odlučila ostaviti tako dobar posao za stalno, osobito sad kad su mi htjeli dati priliku u kojoj sam mogla postaviti svoje uvjete, dobiti skoro sve što sam htjela... No, srce zna da mi tu nije mjesto.
Ponekad se ovih dana čak i rasplačem jer znam da će mi nedostajati taj užurbani način života na koji sam navikla..nedostajat će mi svi divni klijenti s kojima sam radila...kolege da i ne spominjem. Posao mi je bio takav da je moj zadatak većinom bila komunikacija s ljudima...toliko je tu bilo druženja da svih ovih 10 godina ja nisam ni izlazila jer nisam imala potrebu - nije bilo dana da u sklopu posla ne bih primila barem 10 poziva na kavu, ručak...od zanimljivih i dragih ljudi....gotovo svi su poželjeli osim poslovnog odnosa, ostvariti i prijateljski odnos. Naravno da nisam mogla družiti se sa svima njima jer ih je previše, ali - bilo je lijepo biti okružena takvom pažnjom i uzvraćala sam koliko sam mogla i smjela. Vjerojatno mi i zbog toga do dana današnjeg ne nedostaje ozbiljno to što još nemam muža ni svoju obitelj...jer nikad nisam ni na sekundu osjetila usamljenost....
Novi posao bit će promjena cijelog života.
Vraćam se u svoj rodni grad...gdje su svi mojeg godišta već godinama u svojim obiteljskim gnijezdima. Vraćam se u roditeljski dom (nadam se, privremeno).
Radit ću za jednu stranu turističku agenciju...ono što mi ionako najviše leži - družit ću se s ljudima...tj. bit ću turistički pratitelj i pola godine ću provoditi na putovanjima...a drugu polovicu koju ću biti slobodna planiram provoditi volontirajući (još nisam smislila gdje, to ću moći tek od listopada).
Ovih sam mjeseci izgubila nekoliko kilograma, bilo je toliko neprospavanih noći, toliko suza.....toliko muke oko donošenja te odluke....veliki pritisak od savjeta roditelja, prijatelja, kolega...pa i ta borba ljudi iz uprave za mojim ostankom.....u suzama sam sve to odbila jer znam da bih nekako do kraja uvenula na tom poslu jer ipak to nije moja struka, ma koliko sam se dobro snašla u svemu tome..
Zapravo želim posvjedočiti da se sva moja ljubav koju sam unosila u svoj rad na kraju itekako vratila. Nije da su me oni željeli zadržati zbog mog znanja i sposobnosti (jer ima puno onih koji imaju više znanja), otvoreno sam im rekla da ne volim bankarstvo - htjeli su me zadržati upravo zbog te ljubavi prema radu s ljudima...na kraju mi se vratila sva ta ljubav.... rekla bih - stostruko.
U novom poslu neće biti uspostavljanja dubljih kontakata, to će biti ljudi s kojima ću provoditi samo po 8-10 dana....većinom ću ipak biti sama...
bez svojih 1 700 kolega koliko ih imam sada...bez Zagreba u kojemu je ipak moj cijeli život - svi moji prijatelji....
Nadam se da će Bog urediti moje životne prilike tako da ću se ipak uskoro ponovno moći vratiti u Zagreb jer osjećam da tu pripadam i dušom i tijelom i ne mogu zamisliti kakav je to život u malom gradu...kad imaš 33 godine i kad nemaš dečka... kad će odjednom nestati svi ovi brojni ljudi koji me sad obasipaju pažnjom... Znam da će me svi ispitivati "Jesi li luda? Ostavila si takav posao i Zagreb i vratila se ovamo??"
Vjerujem da će Bog pronaći način da ću si moći priuštiti život koji će biti takav da sam 6 mj na putovanjima, a drugih 6 mj ipak u Zagrebu.
Kad vidim svoje prijatelje u rodnom gradu - kako su tjeskobni, kako tužni...što niti imaju posla, niti imaju kamo izaći, tj. nemaju više gdje upoznati nekoga...Malo me ipak hvata strah od pomisli da ću i ja možda završiti tako??
Ah, valjda neću....
Pokušat ću im pomoći da se i oni malo trgnu i odvaže na neke promjene, na optimizam....
Nisam sigurno uspjela prenijeti situaciju u kojoj sam, vjerojatno vam i nije jasno što me zapravo muči, ali ipak vas molim - sjetite me se u molitvi!
Eh, skoro je 6 godina otkad sam došla na ovaj divan Forum.....dala bih sve da se mogu vratiti tih 6 godina unazad i da imam 27, a ne 33 godine!
Tad se ove promjene ne bih bojala, nego bih joj hrlila ususret s najvećim osmijehom!