 |
| Korisnik s preko 1000 postova |
 |
Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3439
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
|
musavi napisao: Vjecnost je ili beskonacno vrijeme, koje je mucenje, jer sve dosadi nakon nekog vremena, ili skamenjena vjecnost bez kretanja, bez misli i promjene. U takvoj vjecnosti ne mozemo zivjeti kao osobe koje smo sad, u njoj eventualno prezivljava neka iskra, dusa, ali koja nije ni blizu onom sta si sad, s tvojom osobnoscu i ljudskocu i osjecajima nema veze. Takve vjecnosti necemo dozivjeti. Da, to jest pomalo primitivno poimanje vječnosti. Doista, mi ne znamo kakva bi vječnost bila, ono što možemo znati jest da vječnost nije takva kakvom si je ti predstavljaš. Stjepan Kušar ukazuje na ono što je uvik bilo kršćansko poimanje vječnosti, kad kaže da je: "pitanje o vječnosti zapravo pitanje kvalitete bivanja, a ne njegove kvantitete (trajanja)." Bog je vječan, tj. gledom na vrijeme beskonačan. Pojam vječnosti ne uključuje u beskraj protegnuto vrijeme trajanja, nego naprosto ono što valja misliti kao onkraj vremena kao takva. Bog nije vječan zato jer nije postao, a kako nije postao - zaključuje se dalje - onda ni ne može prestati bivati; kad ne bi bilo tako, on bi bio poput drugih vremenitih bića. Njegova vječnost značila bi prema tome samo u beskraj protegnuto vrijeme trajanja. Međutim, tome nije tako; riječ je naprosto o nevremenitosti. Pokušajmo to shvatiti. Filozofija povezuje vrijeme s promjenama i veli: vrijeme je broj promjena ili mjera gibanja s obzirom na prije i poslije (Aristotel, Toma). To se vidi kada dođe do promjena. U korijenu toga jest bitak bića koja bivaju prelazeći iz nekog mogućeg u neko zbiljsko stanje. Zato vrijeme nije nešto što je neovisno o bitku, nego je povezano s našim načinom bivanja. Nije pritom toliko važno je li taj prijelaz iz mogućnosti u zbiljnost jednom započeo i hoće li jednom završiti, važnije je o kakvu je bivanju, odnosno bitku riječ. Uvijek se radi o kontingentnome bivanju, dakle o bićima koja ozbiljuju neke još do sada neozbiljene mogućnosti. Vremenitost ima, dakle, svoj izvor u trajanju koje možemo odrediti kao bivanje ili bitak koji po svojemu prelaženju iz mogućnosti u zbiljnost (događanje promjena) neprestance prevladava mogućnost i prijetnju ne-bitka. Stjepan Kušar "Filozofija o Bogu" Filozofski, vječnost ne znači jednostavno beskonačno trajanje (u koje se onda na psihologizirajući način mogu staviti, primjerice, »vječne«, »bezvremenske « logičke i etičke istine), nego bezuvjetnu stvarnost koja se ne gubi u uvjetima vremena (nastajanju i nestajanju). Alois Halder "Filozofijski rječnik"Ne otkriva li sam Krist Gospodin u kojem smjeru triba zamišljati vječnost kad kaže; Iv 10,10 Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.Znači, neizmjerno bolji život u vječnosti, a ne polu-retardirani život kakvog si ti Musavi opisao. Apsolutna (metafizički nužna) besmrtnost pripada Bogu; ona je apsolutna neugrozivost i punina života, štaviše Božja prerogativa. Čovjeku pripada besmrtnost, ne ukoliko njegov biološki život ne bi imao konačno vremensko obličje koje završava u smrti, nego ukoliko se čovjek upravo unutar toga biološkog vremena ispunja kao duhovna osoba u slobodi, stoga predaje to prostorno-vremensko biološko obličje (od sebe, iako se ta zadaća provodi protivnošću biološkog života i uzrocima izvana), tako ne »traje dalje« »vremenski« nego posjedujući svoje ispunjenje egzistira nadvremenski i to živuće ispunjenje više ne može izgubiti. Ta mu besmrtnost pripada jer je njegova duša supstancijalni, »nadmaterijalni«, princip kojega funkcija bitno nadilazi ono čisto oblikovanje vremenski-materijalnoga, a već se sada može doživjeti transcendencijom. Karl Rahner, Herbert Vorgrimler "Teološki rječnik"musavi napisao: U ovom postu kazes, koliko ja vidim, samo "ja vjerujem da postoji bog" i "zar je moguće da je smrt stvarno kraj?". To sta bi ti volio da nije ima jednaku tezinu ko to sta bi ja volio imat milijun dolara  Konačno da se i mi jednom slažemo. Ništa se ne dokazuje ako napišemo npr. Bog je istina, ili Bog postoji, baš kao što se ništa ne dokazuje ako napišemo: Boga nema. Za takva pitanja je uvik potrebna osobna odluka, a teško da će netko nekog uvjerit u Božje postojanje, odnosno nepostojanje, pomoću nekog linka ili RAZNO PODEBLJANIH SLOVA. Lol. To ne prolazi.  Nema, naime, ništa gorega od površna ateizma i od sladunjave vjere. Treba, dakle, brižljivo razmotriti sve uvriježene prigovore protiv Božje opstojnosti. Jednako tako valja izložiti sve uvjerljive argumente u prilog Bogu, sve do poznatih "dokaza za Božju opstojnost". Tek tada svatko može sam odlučiti što mu se čini prihvatljivijim, dakako, uzimajući u obzir osobno životno iskustvo. Manfred Lütz "Bog - mala povijest Najvećega"Upravo to i baš kao što Karl Rahner razmišlja, mogu i ja razmišljati; Gdje početi, ako želimo reći i ustvrditi da danas smijemo imati hrabrosti za vjeru? Ako ne možemo reći sve, valja odabrati i donekle samovoljno odrediti polazište promatranja. Počinjem time da sam se već pronašao kao onaj koji vjeruje, te da nisam našao nikakva razloga koji bi me silio ili poticao da ne vjerujem. Rođen sam kao katolik jer sam se rodio i bio kršten u vjerničkoj sredini. Uzdam se u Boga da se ta vjera, što je do mene došla preko tradicije, preobrazila u moju vlastitu odluku, u istinsko vjerovanje, da sam i u središtu svoga bića katolički kršćanin, što na koncu ostaje tajna Boga i moje nedokučive dubine, koju ni sam sebi ne mogu izreći. Kažem: ja, ovaj vjernik, još nisam susreo ni jedan razlog koji bi me ponukao da prestanem biti onaj koji jesam. Shvaćam da bi čovjek morao imati razloga promijeniti se na način protivan zakonu prema kojem je nastupio. Tko bi se, naime, mijenjao bez takvih razloga, tko ne bi bio voljan ostati vjeran tradicionalnoj situaciji svoje životne stvarnosti, onome što je jednom u svojoj duhovnoj osobi ostvario, bio bi čovjek koji bi pao u prazninu, koji bi u nutrini mogao biti još samo rasulo. Ono što je dano načelno se — sve dok se ne dokaže suprotno — mora gledati kao ono što valja nužno prihvatiti i sačuvati, ukoliko čovjek ne želi zatajiti sama sebe. Živjeti i rasti može se samo iz korijena koji je živ i stvaran, samo od iskona kojemu je darovano izvorno povjerenje života. Ako je nekome predaja podarila ono visoko i sveto, otvorila neizmjerne daljine i uputila mu apsolutni i vječni poziv, onda to samo, kao nereflektirano iskustvo i jednostavno izvršenje bez primisli i dvojbe, pred kritičnom savješću ispitujućeg uma, još ne znači izrecivo i reflektirano obrazloženje te predaje kao naprosto istinite. No jedno mi je uvijek bilo i ostalo jasno uza sve napasti vjerovanja, koje sam, mislim, i sam iskusio, i držalo me dok sam ja držao ovo: uvjerenje da se ono baštinjeno i primljeno ne smije jednostavno razarati prazninom svakidašnjice, duhovnom tupošću, nejasnom mračnom skepsom, nego naprotiv čuvati uz pomoć onog moćnijeg koji zove u veću slobodu i u neumoljivo svjetlo. Baštinjena je vjera dakako uvijek bila i osporavana. No uvijek je bila doživljavana kao ona koja me je pitala: »Hoćete li i vi otići?« i kojoj smo uvijek samo mogli reći: »Gospodine, kome da idemo«, kao vjera koja je bilo jaka i dobra, koju bih bio mogao napustiti jedino kad bi bilo dokazano nešto protivno. To znači, sve do dokazane protivnosti. A eto: taj mi dokaz još nitko nije pružio, pa ni iskustvo moga života. Jasno mi je: takav bi dokaz morao duboko zahvatiti, morao bi biti sveobuhvatan. Karl Rahner "Teološki spisi" Dokle god je u nama taj "sveti nemir", možemo biti mirni. I kad mnogo "većih glava" je kroz povijest bio "sveti nemir", ne vidin razloga zake ne bi taj isti "sveti nemir" bio u nama. A o kakvom je tu "svetom nemiru" riječ dobro opisuje Mario Ruggenini; Za suvremenog je čovjeka Bog jedna od riječi koje kazuju njegovo podrijetlo, ako je istina da je njegova sadašnjost obilježena uznemirujućom dvoznačnošću navještaja Božje smrti. No je li istina da ta mahnita Nietzscheova riječ predstavlja šifru sadašnjega doba? I kako je treba iščitati, kao oduševljujuće obećanje neizmjernih obzora za stvarateljsku čovjekovu moć, ili kao naredbu koja zakonski potvrđuje svršetak svake iluzije smisla, ili na koncu jednostavno kao potvrdu gubitka zanimanja za određenu vrstu problema, zahvaljujući kojemu najposlije postaje mogućim mirno prianjanje svakodnevnim zadaćama? S obzirom na svaku od ovih perspektiva, misao ne može a da ne intervenira zbog vlastitog interesa da pita. Ona tako obznanjuje svoju nezadovoljivost, svoju nesposobnost da mirno otpočine, da se uspava na jednostavnoj osiguranosti da se više ne događa određeni slijed pitanja (Bog ili neko drugo).
...ako je smrt Boga šifra sadašnjega doba, ne vidi se kako teologija može izmaknuti provokaciji tog nevjerojatnog i uznemirujućeg navještaja? Što ima od Boga u vremenu njegove smrti? Kakvom Bogu ćemo se obraćati namjesto onomu u kojega smo vjerovali? Ili, da li ćemo jednostavno morati naučiti okaniti se Boga? Mario Ruggenini "Odsutni Bog"Šta je ostalo od: Svi su bogovi mrtvi: sada hoćemo da živi nad-čovjek. Friedrich Nietzsche "Tako je govorio Zaratustra"Postoji riječ 'Bog'. Već je samo to vrijedno promišljanja.
....
Stoga se može kazati da je za čovjeka u pitanju o Bogu najjednostavnija i najneizbježnija činjenica da je u njegovom duhovnom opstojanju dana riječ 'Bog'. Tu jednostavnu, premda višeznačnu činjenicu ne možemo izbjeći tako što ćemo pitati o mogućoj budućnosti, bi li ikada moglo postojati neko čovječanstvo u kojemu više naprosto ne bi postojala riječ 'Bog' te se tako ili uopće više ne bi pojavljivalo pitanje, ima li ta riječ neki smisao i podrazumijeva li ona neku zbiljnost izvan sebe same, ili bi to pitanje nastajalo na sasvim drugačijem mjestu, na kojemu bi ono što je toj riječi davalo izvornost moralo s nekom novom riječju iznova sebi priskrbiti prisutnost. Kod nas je ta riječ, u svakom slučaju, prisutna. Nju uvijek iznova postavlja i ateist kada kaže da ne postoji nikakav Bog ili da nešto poput Boga ne bi imalo nikakav navedivi smisao; kada osniva muzej bezbožnih, kada ateizam uzdiže do stranačke dogme i kada izmišlja još mnogo toga sličnoga. I ateist na taj način pripomaže daljnjoj egzistenciji riječi 'Bog'. Karl Rahner "Temelji kršćanske vjere""Sveti nemir" a ne "smrt Boga".
|
|
Login
FAQ
Chat
Traži
To je ono što bi bilo bitno. Iako kod tebe stoji;
