www.tebe-trazim.com

Danas sam ostala doma, jedan dan godišnjeg da odmorim dušu i tijelo od svega.Upravo dok sam spremala ručak, čula sam na vratima zvono i krenula otvoriti.
Na vratima je stajala mlada žena s djetetom u naručju.Vidjela sam ispruženu ruku i nekako me steglo oko srca kada sam pogledala ono djetešce bez čizmica na nogama, samo u debelim čarapicama.Nisam puno razmišljala,otišla sam do novčanika, i dala koliko sam mogla.Sve ovo nije važno, i ne bih niti pisala o ovome jer se sigurno svima događaju slične situacije,nego kada sam pružila ruku i dala novac ostala sam zapanjena.Žena me tako milo pogledala, i rekla : Dijete moje, Bog te dragi voli, i blagoslivlja te.Hvala ti što mu služiš.
Dragi moji, ja sam se skoro rasplakala.Od kuda toj ženi te riječi?
Koliko sam bila šokirana počela sam sumnjati da li je to uopće i bilo pa sam otišla do novčanika provjeriti, ali novca koji sam dala nije bilo.
Sada se pitam, možda sam trebala danas ostati doma?Možda ovo sve i nije čudno,ali ja sam stvarno u čudu

možda ti je On progovorio kroz nju? predivno

Danas mi se dogodilo nešto, mislim sitnica, ali pokazuje kako je uvijek ljudska volja dvosjekli mač i kako se nikad al baš nikad ne isplati dugoročno pouzdati se u sebe i kalkulirati.
(Bila sam jako umorna no ipak da sam si dala malo truda došla bi k sebi već nekako...) uz to danas sam odlučila učiti jer imam ispit za dva dana. Međutim 2 h prije večernje Mise mene uhvatio takav umor da sam već u hodu poluspavala.
I ništa, odem ubit oko i navijem budilicu da ću se ustat prije Mise i spremit. No nisam se nikako mogla ustat, ko drogirana.. odnosno nije bilo dovoljno snage volje u meni.

Pa sam si onda lagala kako ću barem iskoristiti taj propušteni sat u nešto pametno, i učiti.
No međutim tek što sam zasjela za radni stol zazvoni meni mobitel, rođakinja se pozvala k meni jer je u blizini i evo ti nje. Bila mi je lijepa tri sata.

Da sam lijepo otišla na sv. Misu ne bi me ni dobila na mobitel niti bi izgubila 3 sata., već bi lijepo sat vremena provela s Bogom. Ovako sam u svjetovnim gluparijama izgubila i vrijeme, da ne spominjem stanje duševne praznine nakon tog razgovora.
Dobra i vrijedna pouka.

Evo da i ja podjelim jednu kratku zgodu sa vama. Dijabeticar sam vec 14 godina, od svoje 16 godine. Imam tip 1 i ovisna sam o inzulinu. Za Veliki Petak sam po prvi puta odlucila da postim (inace ne mrsim metkom). Bilo me najvise strah kako cu izdrzati zbog inzulina i kako ce moj organizam reagirati. Pomislila sam da ako mi bude lose i ako mi secer bude padao da cu prekinuti post. Preda mnom je bio dugacak dan, ustala sam se u 6 ujutro, radila od 7 do 3:30 i kasnije sam trebala odvesti muza na posao i otici po njega oko 11:30 navecer. U cetvrtak navecer zamolila sam dragoga Boga da mi da snage za sutrasnji dan. Ukratko, uspjela sam u postu, jela sam jednom oko 6 sati popodne i secer mi je cijeli dan bio u prosjeku 6.2 sto je odlicno, jer se ni sama ne sjecam kada je zadnji put takav bio. Nisam imala niske secere taj dan, osjetila sam glad par puta i ona je nestala svaki put cim bi prestala misliti da sam gladna. Ne mogu vam rijecima opisati koliko sam bila sretna na kraju dana i koliko sam puta rekla "Hvala ti Boze!"

Mirela30 hvala Isusu za to.

Mirela30, Bogu hvala i slava!!!

Mirela Bogu hvala

Lijep pozdrav svima...željela bih podijeliti sa vama jedno malo svjedočanstvo, a opet toliko veliko da sam neizmjerno zahvalna dragome Bogu. Sin i ja smo sami doma slavili Uskrs jer nas je njegova bolest sprijecila da odemo na ručak kod mojih roditelja kao što nam je to inaće obicaj, i u čestitarenje kod rodbine. No bez obzira moji su nam donijeli dosta hrane za Uskrs kako bi mogli održati tradiciju sa šunkicom i jajima . Za nas je to zaista bilo i previše hrane pa sam na Veliku subotu zamolila Boga da nam pošalje nekoga za Uskrs tko je u potrebi i treba mu pomoć, aludirajući sama sebi na to kako često sirotinja kuca na vrata u potrazi za novcima i sl....ili ako netko treba hrane da mu podijelim ovo što su nama moji donijeli.
Na sam Uskrs, oko pola 10 ujutro nama netko pozvoni na vratima....otvorim vrata, a ono dva mala dječačića cca 7-8 godina, svaki sa malom vrecicom u ruci. Kažem im neka pričekaju i odjurim u kuhinju spremiti im hrane, pola od svega što smo mi imali...pa i malo čokoladice, slatkiša...kada su vidjeli jaja koja je moj sin obojao rekoše obadvojica u isti glas ozarena lica: 'Jao kako su lijepa jaja' (ne moram ni reci koliko mi je sin bio ponosan na svoje remek djelo i komentar) . Hvala ti Bože što sam i ja barem malo mogla nekome donijeti jedan osmijeh na lice