www.tebe-trazim.com

Dajte držite se teme - razgovarajte preko pp-a. Nepotrebne postove brišem.

Nemerem ti reći šta to znači "kada svečano izjavljuje određeni nauk" i odakle uopće taj izraz (ako je wikipedija kloni se toga)? Također, kako je i tko je sve glasao na koncilima Crkve, doista ne bi znao. Možda samo neke druge sitnice po pitanju naše teme. Običan momak je već stavio kanone koji nas zanimaju, dakle: Kan. 749, Kan. 750, Kan. 751 i Kan. 752. Ako te kanone prevedeš na hrvatski, dobiješ da triba slušati papu i biskupe, ono šta smo već utvrdili. Da postoje neposlušni sinovi jest očita činjenica, ali ako se bolje pogleda, čovik se ne želi pokoriti Bogu, kako će se onda Crkvi? Tako da i razumin zašto toliko protivljenje autoritetu.

Ono što smo već utvrdili, sada službeno;


Kad biskupi naučavaju u zajedništvu s rimskim prvosvećenikom, trebaju poštovati kao svjedoke božanske i katoličke istine; vjernici se pak, sa sudom svojega biskupa, što ga on u Kristovo ime iznosi u stvarima vjere i ćudoređa, moraju slagati i uza nj pristajati s religioznim posluhom duha. No taj se religiozni posluh volje i razuma treba na osobit način iskazivati autentičnom učiteljstvu rimskoga prvosvećenika i kad ne govori »ex cathedra«; to valja činiti tako da se njegovo vrhovno učiteljstvo priznaje s poštovanjem te se iskreno pristaje uz odluke koje on iznosi u skladu s njegovom očitovanom nakanom i voljom, što se poglavito vidi bilo iz naravi dokumenta bilo i čistoga predlaganja istoga nauka, bilo iz načina izražavanja. Premda biskupi pojedinačno nemaju povlasticu nezabludivosti, oni ipak nezabludivo iznose Kristov nauk kad se – iako raspršeni diljem svijeta, ali čuvajući svezu zajedništva među sobom i s Petrovim nasljednikom i autentično naučavajući o stvarima vjere i ćudoređa – slože u nekoj odluci kao konačno obvezatnoj. To je još očitije kad su okupljeni na nekom ekumenskom koncilu kao učitelji i suci vjere i ćudoređa za sveopću Crkvu, pa uz njihove definicije valja prianjati s posluhom vjere. Ta, pak, nezabludivost, kojom je božanski Spasitelj htio svoju Crkvu opremiti u definiranju nauka o vjeri i ćudoređu, seže tako daleko dokle seže polog božanske objave koji valja sveto čuvati i vjerno tumačiti. Rimski prvosvećenik, glava biskupskoga kolegija, ima tu nezabludivost sna­gom svoje službe kada kao vrhovni pastir i učitelj svih Kristovih vjerni­ka, koji svoju braću utvrđuje u vjeri (usp. Lk 22, 32), proglašuje konačnim neki nauk u stvarima vjere i ću­doređa. Stoga se njegove definicije s pravom nazivaju nepromjenjivima, i to po sebi, a ne po pristanku Crkve, jer su izrečene uz pomoć Duha Sve­toga obećanoga mu u blaženom Pe­tru; stoga im nije potrebno nikakvo odobrenje drugih niti dopuštaju bilo kakav priziv na koji drugi sud. Tada, naime, rimski prvosvećenik iznosi odluku ne kao privatna osoba, nego on izlaže ili brani nauk katoličke vje­re kao vrhovni učitelj sveopće Crkve u kojem se na jedinstven način nala­zi nezabludivost same Crkve. Crkvi obećana nezabludivost nalazi se ta­kođer u zboru biskupa, kada oni vrše vrhovnu učiteljsku službu zajedno s Petrovim nasljednikom. Tim definicijama nikada ne može uzmanjkati pristanak Crkve zbog djelovanja istoga Duha Svetoga; po tom se djelovanju svekoliko Kristovo stado drži i čuva u jedinstvu vjere. Kada, pak, bilo rimski prvosvećenik bilo zbor biskupa s njime definiraju neku odluku, oni je izriču u skladu sa samom objavom uz koju su dužni svi pristati i s njome se suobličiti; ta se objava – bilo zapisana bilo predavana – po zakonitom slijedu biskupa i u prvom redu marom rimskoga prvosvećenika cjelovito prenosi te uz prosvjetljenje Duha istine pozorno čuva i vjerno izlaže. II. VATIKANSKI SABOR "Lumen gentium"


Izvršavanje papinske neprevarljivosti skopčano je s jasno opisanim uvjetima, koji moraju biti ispunjeni istodobno i čije ispunjavanje treba interpretirati u smislu pravnih odluka striktno, a ne ekstenzivno:
a) Papa mora u izvršavanju svog najvišeg autoriteta govoriti kao vrhovni pastir i učitelj svih Kristovih vjernika.
b) Ono se mora odnositi na jedno »učenje o vjeri ili ću­doređu« (lat. doctrina defide vel moribus).
c) On mora svoju odluku u jednoj takvoj stvari navijestiti obvezatno za sve vjernike »u jednom konačnom aktu« (lat. definitivo actu).

1. vat. koncil naziva jednu takvu odluku odlukom »Ex cathedra« (usp. DS 3074). Opis uvjeta, pod kojima se može podignuti zahtjev za neprevarljivošću, čini još jednom jasnim:
a) Papa nije neprevarljiv na temelju osobnih talenata i sposobnosti u onom moralnom i/ili intelektualnom, nego snagom svoje funkcije u kolegiju biskupa i u cjelokupnoj Crkvi. Zahtjev za neprevarljivošću ne važi habitualno, nego aktualno, to znači u jednoznačno opisivim odnosno opisanim situacijama. Time treba otkloniti i gledište, kako je svako papinsko izjašnjavanje (enciklika, instrukcija i dr.) već izraz neprevarljivog učiteljstva.
b) Neprevarljivost Pape seže toliko daleko koliko neprevarljivost Crkve. Hans Waldenfels "Kontekstualna fundamentalna teologija"


Evo kako Ivan Pavao II. objašnjava "izradu" Katekizma Katoličke Crkve iz 1992. god.;


Nacrt je bio predmetom široke konzultacije svih katoličkih biskupa, njihovih biskupskih Konferencija i Sinoda kao i teoloških i katehetskih učilišta. U cjelini, taj je nacrt naišao na vrlo povoljan prihvat sa strane episkopata. S pravom se može reći da je ovaj Katekizam plod suradnje cijeloga episkopata Katoličke crkve koji je svesrdno prihvatio moj poziv da uzme svoj dio odgovornosti u pothvatu koji se najizravnije tiče crkvenog života. Taj odgovor budi u meni dubok osjećaj radosti, jer stjecaj tolikih glasova doista izražava ono sto možemo nazvati "simfonijom" vjere. Tako izrada ovoga Katekizma odražava kolegijalnu narav episkopata: svjedoči o katoličanstvu Crkve. Ivan Pavao II. "Fidei Depositum"


I kako ga proglašava "sigurnim a poučavanje vjere";


"Katekizam Katoličke Crkve", koji sam odobrio 25. lipnja ove godine, a danas snagom apostolske vlasti određujem da se objavi, predstavlja izlaganje vjere Crkve i katoličkog nauka, kako ih nalazimo posvjedočene i osvjetljene u Svetom pismu, apostolskoj Predaji i crkvenom Učiteljstvu. Proglasujem ga sigurnim pravilom za poučavanje vjere i stoga valjanim i zakonitim sredstvom u službi crkvenog zajedništva. O da posluži onoj obnovi na koju Duh Sveti neprestano poziva Crkvu Bozju, Tijelo Kristovo, hodočasnicu prema svjetlu Kraljevstva bez sjene! Ivan Pavao II. "Fidei Depositum"


Još malo o dogmi papine nezabludivosti;


Dogma papine nezabludivosti (nepogrješivosti) pro­glašena je na Prvom vatikanskom koncilu (1869.-1870.) papinskim dekretom Pastor Aeternus - Vječni Pastir 18. srpnja 1870. Mnogi su biskupi to doživjeli kao napad na biskupski kolegijalitet, kao uzurpaciju crkvene vlasti od strane Pape. Drugi su upozoravali da će Crkva na taj način ostale kršćanske Crkve i sav suvremeni svijet dobiti protiv sebe. Dio biskupa povukao se s Koncila prije glasovanja o novoj dogmi da se ne bi morali izjasniti protiv nje, a time i protiv Pape. Među oporbenjacima bio je i naš biskup J. J. Strossmaver. On se protivio dogmi jer se bojao da će nje­zino proglašenje štetiti približavanju istočne i zapadne Crkve, a to je približavanje bio njegov životni san. Skupina njemačkih i švicarskih teologa-svećenika, sveučilišnih pro­fesora među kojima je najpoznatije ime Johannesa Ignaza von Dollingera, pozivajući se na savjest, odbijaju pokoriti se dogmi. Njihovi su ih biskupi kažnjavali razrješavanjem kanonskih misija (prava predavanja na katoličkim sveuči­lištima), suspenzijama (zabranom vršenja svećeničke služ­be), čak i ekskomunikacijama. Oni su formirali shizmatičku zajednicu pod imenom starokatolici i u pravoslavnima te nekim protestantskim zajednicama našli suradnike u borbi protiv Rima. Evo kako je glasila definicija dotične dogme:

Kada rimski biskup govori 'ex cathedra', tj. kada, obnašajući svoju službu, kao pastir i učitelj svih kršćana, konačno odlučuje na temelju svoje najviše apostolske vlasti da se cijela Crkva treba pridržavati nauka o vjeri i moralu, onda on na temelju božan­ske potpore, koja mu je obećana, posjeduje onu nepogrješivost kojom je božanski Spasitelj htio da bude opremljena njegova Crkva u konačnoj odluci u nauku o vjeri i moralu. Zato su takve konačne odluke rimskoga biskupa nepromjenjive po sebi samima, a ne na osnovi odobrenja Crkve.

Dakle, rečeno je da papa ima karizmu nezabludivosti kad govori ex cathedra, tj. kad na svečani način proglašava neku dogmu koja se tiče vjere ili morala. Papina nezabludivost je praktično nezabludivost Crkve u ime koje papa u nekom trenutku proglašava dogmu. Dakle, to nije svoj­stvo ovoga ili onoga čovjeka, već svojstvo vezano uz ulogu papinstva u Crkvi. Dio kršćana ne zna razlikovati pojmove pa izraz papina nepogrješivost shvaća kao tvrdnju da papa ne može sagriješiti ili pak da ni u čemu što kaže ne može pogriješiti. Ovdje se nepogrješivost ne smije shvaćati kao nemogućnost da papa osobno sagriješi, nego kao karizma (milosni dar) vezana uz papinstvo po kojemu papa, kad govori o stvarima vjere i morala, ne može, ne smije pogri­ješiti, jer bi time uveo u zabludu cijelu Crkvu. Crkva drži da je, ukoliko papa proglasi jednu istinu vjere ili morala kao dogmu (što uključuje karizmu neza­bludivosti), svaki kršćanin dužan u potpunosti prihva­titi takvu formulaciju kao obvezujući iskaz svoje vjere. U dokumentu piše: Oni koji su jednom prihvatili vjeru pod crkvenom službom nauka, ne mogu nikada imati opravdan razlog da promijene tu vjeru ili da posumnjaju. Mladen Parlov i dr. "Vjera u pitanjima"


Šta se događa nepokornim sinovima;


DS 3073-3075 I tako Mi, vjerno se držeći predaje katoličke vjere prihvaćene od početka, na slavu Boga našega Spasitelja, na uzvišenje katoličke religije i na spas kršćanskih naroda, uz suglasnost svetog sabora, naučavamo i definiramo da je od Boga objavljena dogma: da se rimski prvosvećenik, kada govori sa Stolice (ex cathedra), to jest, kada vrši službu pastira i učitelja svih kršćana, i kada svojim vrhovnim apostolskim autoritetom definira učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva, odlikuje onom nezabludivošću, koja mu je obećana u blaženom Petru, i kojom je božanski Otkupitelj želio da bude opremljena njegova Crkva kod definiranja učenja o vjeri i ćudoređu; zbog toga su takve definicije rimskog prvosvećenika nepromjenjive po sebi, a ne po suglasnosti Crkve. Ako bi se pak netko usudio proturiječiti ovoj našoj definiciji, čega neka nas Bog oslobodi, neka bude kažnjen anatemom.




Također jako bitno, kad nije u pitanju dogma;


KATOLIČKE ISTINE (veritates catholicae ili doctrina catholica) nazivaju se u užem teološkom smislu sve one istine koje Crkva izlaže autentično, ali ne nezabludivo (razlika prema dogmi i prema dogmatskim činjenicama). Medu katoličke istine spadaju mnogi teološki zaključci, mnoga izlaganja u papinskim enciklikama i dr. Crkva zahtijeva za tako predložene istine nutarnji pristanak, ali ne apsolutni neopozivi pristanak vjere. Taj pristanak, koji je bio zbog crkvenog autoriteta, može netko napustiti kad dođe do sigurnog uvjerenja, nakon razmišljanja koja nadilaze dosadašnje stanje pitanja, da neko mišljenje koje je Crkva iznosila autentično, ali ne nezabludivo, više ne odgovara tome pitanju. Karl Rahner & Herbert Vorgrimler "Teološki rječnik"


Kan. 752 - Treba iskazivati ne doduše pristanka vjere, ali barem vjernički posluh uma i volje nauku koji o vjeri ili ćudoređu izriču bilo vrhovni svećenik bilo Biskupski zbor kad vrše vjerodostojno naučavanje iako ga ne namjeravaju proglasiti konačnim činom; neka dakle kršćani nastoje kloniti se svega što nije s njim u skladu.


p.s. Jedna zanimljivost;

Opći koncil je sastanak ili skupština svih pravovjernih biskupa čitavog svijeta zajedno sa svetim ocem papom, na kojoj se raspravljaju najvažniji vjerski i crkveni problemi te stvaraju odluke koje obavezuju u savjesti čitavu Crkvu. Opći sabor je najviše zakonodavno tijelo u Crkvi. Što se tiče vlasti, sve što može opći sabor može i papa sam, jer i on sam ima punu i vrhovnu vlast nad čita­vom Crkvom. Ali što se tiče širine, prilagođenosti potreba­ma, pa zato i uspješnosti odluka, tu se mogućnosti pape samoga i općega sabora nipošto uvijek ne poklapaju. Go­tovo redovito u tom smislu više može opći sabor (koji, ra­zumije se, nikad ne može biti bez pape) negoli papa sam. Prije svega saborska odluka već po naravi stvari ima veći utjecaj na svijet negoli odluka samoga pape. Na saboru se očevidno vidi da je to mišljenje i stav čitave Crkve, a ne samo njezina vrhovnog poglavara. Katolici, koji vjeruju da papa ima punu i vrhovnu vlast u Crkvi, trebali bi s jedna­kom spremnošću i zauzetošću prihvatiti odluke samoga pape kao i odluke općega koncila, ukoliko su od jednake važnosti. Ali svijet kao cjelina redovito će s više zanima­nja prisluhnuti što kaže opći sabor negoli što kaže sam papa, pa će to onda imati na svijet i veći upliv. Istina je da se u Rim stječu iz čitavog svijeta vijesti i iskustva, pa tako papa može imati veliko znanje o tome ka­ko ljudi u pojedinim krajevima misle i osjećaju. Zato odlu­ke papine vode računa o tome kako će ih svijet u pojedinim krajevima primiti. Ali je daleko drukčije kad u stvaranju i formuliranju odluka sudjeluju biskupi s terena, koji se svaki dan suočavaju s mišljenjem i reagiranjem svoje sre­dine, koji u toj sredini žive i djeluju. Njihova su iskustva dragocjena. Tako je omogućeno da se ista stvar gleda s mnogo različitih stanovišta, kako bi božanska istina i stvar­nost došla k svakome narodu u onakvu obliku i ruhu kakvo je više usklađeno s njegovim mogućnostima shvaćanja i pri­hvaćanja. Svakako se na taj način lakše postigne da odluke crkvenog vodstva budu općenitije i konkretnim uvjetima ljudi po svijetu prilagođenije, a to onda znači također u duhovnom spasiteljskom smislu uspješnije. Ni u redovitom upravljanju Crkvom papa ne djeluje sam bez suradnje drugih, već ima niz suradnika i pomoćni­ka. To je tzv. Rimska kurija. A u najvažnijim odlukama, ko­je će u savjesti obavezivati čitavu Crkvu, papa obično traži mišljenje svih biskupa čitavog svijeta. Tako je bilo npr. kad je papa Pijo XII. htio proglasiti člankom vjere da je Marija dušom i tijelom na nebo uzeta (g. 1950). On je tada tražio pismeno mišljenje o toj stvari svih biskupa svega svijeta. Tomislav Šagi-Bunić "Ali drugog puta nema"


Tomica Šagi i sam je bio sudionik II. vatikanskog koncila, zna čovik iz prve ruke.

Johnny kad se spominje rasprava između sv. Petra i sv. Pavla često se zaboravlja tko je bio sv. Pavao. Ako itko misli da je ravan sv. Pavlu neka slobodno kritizira Papu. Kad spominješ sv. Ivana Damašćanskog možemo spomenuti dva crkvena Oca sv. Jeronim i sv. Augustin. Žestoko su se svađali i na kraju je Crkva od obojice uzela ono najbolje. Crkvina je zadnja bez obzira koliko je npr. sv. Augustin bio protiv načina na koji je sv. Jeronim prevodio Vulgatu.
I na kraju kardinal Dolan nije rekao ništa što 2VS nije izjavio prije njega.
http://zrno.wordpress.com/teoloske-teme ... tate-1965/

Ok.
Ne znam odakle mi izraz – biće da je wikipedija – mea culpa - mea culpa - mea culpa. Al u suštini se slaže s kanonom – tak da ne vidim neku bitnu razliku.

Znači vako.
1. Ako se neki nauk IZRIČITO proglasi nezabludivim – onda je nezabludiv – i gotovo - nema levo desno ni milimetar. Ako šta kažeš protv toga - sam si sebe ekskomunicirao. Aj – to je skroz jasno –recimo.
2. To da je neki nauk dogma može reći sam papa i to je dovoljno, ali je eto uvjerljivije za svijet ako se složi sabor. Aj to isto ima smisla.
3. „Kad biskupi naučavaju u zajedništvu s rimskim prvosvećenikom, trebaju poštovati kao svjedoke božanske i katoličke istine; vjernici se pak, sa sudom svojega biskupa, što ga on u Kristovo ime iznosi u stvarima vjere i ćudoređa, moraju slagati i uza nj pristajati s religioznim posluhom duha.“ Co to je - religiozni posluh duha?
Co to je - religiozni posluh volje i razuma?
Šta znači „u stvarima vjere i čudoređa“? Do kud sežu ovi pojmovi? Jel neka odluka upravnog karaktera u širem smislu stvar ćudoređa ili ne? Gdje je granica između naučavanja o čudoređu i politikanstva npr. pojedinog biskupa o stvari koja je recimo specifična samo za njegovu zemlju i o kojoj papa nema pojma?
4. KATOLIČKE ISTINE (veritates catholicae ili doctrina catholica) nazivaju se u užem teološkom smislu sve one istine koje Crkva izlaže autentično, ali ne nezabludivo (razlika prema dogmi i prema dogmatskim činjenicama). Medu katoličke istine spadaju mnogi teološki zaključci, mnoga izlaganja u papinskim enciklikama i dr. Crkva zahtijeva za tako predložene istine nutarnji pristanak, ali ne apsolutni neopozivi pristanak vjere. Taj pristanak, koji je bio zbog crkvenog autoriteta, može netko napustiti kad dođe do sigurnog uvjerenja, nakon razmišljanja koja nadilaze dosadašnje stanje pitanja, da neko mišljenje koje je Crkva iznosila autentično, ali ne nezabludivo, više ne odgovara tome pitanju. Karl Rahner & Herbert Vorgrimler "Teološki rječnik"
Koji klinac ovo znači?
Zahtjeva se nutarnji pristanak, ali ne apsolutni neopzivi pristanak vjere? I ovaj ostatak mi nije jasan.
Ovo općenito ne razumijem i tako je uopćeno napisano – da se ovo de facto ne može tumačiti – odnosno može se svakako tumačit - osim ako su ove riječi standardi ( što vjerojatno jesu) – pa su opisane u nekom dokumentu na temelju kojeg je nastala ova Karlova besjeda. Ovako se pišu ustavi – kao načelne proklamacije. Jel imamo štogod konkretnije?

To znači da triba slušati Crkvu. Triba slušati biskupe i papu. Ako oni kažu da je nešto crno onda to doista jest crno. Nema propitkivanje, nema zake i kako. Ako biskup s oltara kaže da triba glasati za HDZ onda triba glasati za HDZ. Ako papa kaže da u Međugorju nema ništa nadnaravnog onda s razlogom možemo virovati da u Međugorju nema ništa nadnaravnog. I može mi doći 100.000 ljudi i kazati suprotno, ne, nipošto im neću virovati. Ako naprotiv papa utvdi da se Gospa doista ukazuje u Međugorju onda se Gospa doista ukazuje u Međugorju. Kraj priče. Baš tako i sabor naučava;


...Sveti sabor naučava da su biskupi po božanskoj ustanovi naslijedili apostole kao pastiri Crkve; tko njih sluša, sluša Krista, a tko njih prezire, prezire Krista i Onoga koji je Krista poslao (usp. Lk 10, 16). II. VATIKANSKI SABOR "Lumen gentium"


...religiozni posluh volje i razuma treba na osobit način iskazivati autentičnom učiteljstvu rimskoga prvosvećenika i kad ne govori »ex cathedra«; to valja činiti tako da se njegovo vrhovno učiteljstvo priznaje s poštovanjem te se iskreno pristaje uz odluke koje on iznosi... II. VATIKANSKI SABOR "Lumen gentium"


Ti si dobro primijetila, citiram;



Može svakako tumačiti samo onaj koji nema čiste namjere, onaj koji se ne želi podvrgnuti autoritetu Crkve. Siguran da su ovi termini negde definirani, zato se i nalaze u Crkvenim dokumentima. Nažalost, meni nije poznato đe bi to bilo opisano. No poznato mi je nešto drugo. Onaj koji želi biti neposlušan sin taj će sve pronaći samo da bude neposlušan, dok naprotiv onaj koji jest poslušan papi i biskupima sasvim jasno razumije ove rečenice;

..Sveti sabor naučava da su biskupi po božanskoj ustanovi naslijedili apostole kao pastiri Crkve; tko njih sluša, sluša Krista, a tko njih prezire, prezire Krista i Onoga koji je Krista poslao (usp. Lk 10, 16). II. VATIKANSKI SABOR "Lumen gentium"


...religiozni posluh volje i razuma treba na osobit način iskazivati autentičnom učiteljstvu rimskoga prvosvećenika i kad ne govori »ex cathedra«; to valja činiti tako da se njegovo vrhovno učiteljstvo priznaje s poštovanjem te se iskreno pristaje uz odluke koje on iznosi... II. VATIKANSKI SABOR "Lumen gentium"

Prevedono na hrvatski jezik: triba slušati papu i biskupe. Jednostavno ih triba slušati. Ne se voditi privatnim mudrolijama, ne propitkivati papine nakane i nakane biskupa Ratka Perića, nego ih slušati i pokoravati im se. Jesmo li dužni virovati u papine enciklike koje nisu dogma? Netko će reći nismo, netko će opet napisati jesmo. Ako vjernik ima iskrene namjere onda mu je sasvim jasno da triba poštivati enciklike i držati se onog šta one naučavaju, iako nisu dogmatski definirane. Sasvim jednostavno. Baš će sad neki anonimac dovodit u pitanje papinu encikliku, ili neki dokument I. vatikanskog sabora. Pih. Pa opet, ne bi se začudio da se i to dogodi, s obzirom na to koliko su ljudi neposlušni.

Ovo je najbolje što ti znam objasnit, ako ti je ovo barem mrvu pomoglo da se odlučiš na koju stranu, tko sritniji od mene.

U knjizi Renza Allegrija, Padre Pio, Čudesan život
na str.376. su nabrojane stjegovne mjere, tj. kazne, od strane
Svetog Uficija, Vrhovnog suda Crkve, i razna poniženja, lažne optužbe...
pa je čak i blaženi Ivan XXIII, potvrdio, nastavak , presude.
a, proglašen je blaženim, i prozvan u narodu (ne bez razloga)
Dobri, što i jest bio, ali je isto ko i svi drugi ljudi, bio grešan,
......a "neposlušan" narod , je posjećivao padra Pia, (koji je ponizno, sa bolom u duši,
prihvaćao sve kazne, a u to vrijeme mu se i pismom na latinskom, obratio
i kardinal.............Karol Vojtila, da moli za izlečenje jedne žene)
čak ni zrakoplovi, nisu bombardirali samostan ni okolicu,
sa darom bilokacije je posjećivao i blaženog Alojzija Stepinca,
sve je dokumentovano, i argumentirano......
i kaj sad, đe je zabuna,
i zašto je sv. Otac Papa, poslušao sv. Katarinu Sijensku,
da se vrati u Rim iz Avinjona,
kako je smjela "naređivat", Papi,
i zamisli bruke............on je posluša,
ccccccccccc, to bi ja sve na lomaču, a i zahladilo je.....
mislim na srca........