cirenac napisao:
Kako se izvrsio odabir knjiga koje su usle u Bibliju?
U dokumentarcima (History channel, National Geographic) spominje se Evandelje po Mariji Magdaleni i kojekakve teze o Isusovom uskrsnucu.
O ovom pitanju postoji već mnogo objavljenih knjiga na hrvatskom jeziku. Ukoliko te ova tema više zanima, preporučio bih ti knjige W. J. Harringtona koji nudi jasno i pristupačne uvode u Sveto pisme te knjige Starog i Novog zavjeta.
Ukratko, kanon Pisma je zbirka knjiga što ih je Crkva primila i priznaje ih od Boga nadahnutim (pasivni smisao kanoničnosti) te kojima radi toga pripada neprevarljiv ugled jer sadržavaju i oblikuju pravilo objavljene istine (aktivni smisao). Kanoničnost znači da je neka nadahnuta knjiga, namijenjena Crkvi, od nje prihvaćena kao takva. Dakle, to su knjige u kojima je Crkva propoznala Božansku inspiraciju i uzela ih kao mjerodavne sebi za život.
Iz povijesti nastajanja kanona Crkva je vođena primjerom Krista i apostola koji se sigurno smatrali Stari zavjet riječju Božjom jednom zauvijek proglasila Stari zavjet kanoničnim. Što se tiče kanoničnosti NZ povijesno istraživanja pokazuje da se Crkva utjecala načelu apostoliciteta u odlučivanju koje su knjige Novog zavjeta nadahnute. Kriterij na koji su se crkveni oci pozivali nije uvijek u strogom smislu riječi apostolsko podrijetlo knjiga. Oni su ponekad gledali apostole ne kao autore knjiga, nego kao prvu kariku u lancu predaje koja je izražena u pojedinim knjigama. Nadahnutost se nije prepoznavala preko nekakve izričite izjave o njoj. Crkvi nije bila potrebna izričita objava kojeg apostola da prepozna nadahnute knjige, jer joj je bilo „prirodno“ prepoznati ih. I to iz jednostavnog razloga što je isti Duh i onaj koji vodi Crkvu i onaj koji nadahnjuje spise Crkve. Crkva je na taj način „spontanog osjećaja“ praktično imala kanon prije nego je postojala ikakva teorija o kanoničnosti ili popis kanonskih knjiga.
Kako je tekao razvoj službenog kanona? Možemo istaknuti četiri činitelja koji su utjecali na nastajanje novozavjetnog kanona:
1) Hereza Marciona, koji je bio postavio svoj vlastiti kanon što se sastojao od pročišćenog Luke i deset Pavlovih poslanica (bez pastoralnih i Heb);
2) Mnogi apokrifi koje je Crkva odbacila; (među njima su i oni koje vi navodite a koji se često navode po dokumentarcima kao nešto intrigantno i tajnovito. Za prvu Crkvu oni su jednostavno bili spisi koji nema veze s njom i kao takvi nikada nisu zaživjeli u crkvenim zajednicama).
3) Montanistički heretici koji su tvrdili da i dalje primaju objavu od Duha Svetoga;
4) Veliko obilje gnostičkih spisa.
Općenito se stručnjaci slažu da je kanon Novog zavjeta na početku III. stoljeća obuhvaćao većinu, ako ne i sve kanonske knjige. Čini se da Jakovljeva, Druga Petrova te Druga i Treća Ivanova i Judina nisu odmah prihvaćene, dok se protiv poslanice Hebrejima dizala izvjesna opozicija na Zapadu, a protiv Otkrivenja na Istoku. U grčkoj crkvi Atanazije je 367. načinio popis svih 27 novozavjetnih knjiga te se može reći a je od tog vremena kanon ustaljen.
Kanon Svetog pisma Katoličke Crkve službeno je potvrđen na Tridentskom koncilu 1546. Koncil kao kanonske nabraja 45 knjiga Starog zavjeta i 27 knjiga Novog zavjeta. Kao kriterij kanoničnosti ponovno navodi ono na što se stalno vraćamo – duga i sveopća uporaba u Crkvi. Bez te uporabe koja je nastala kao rezultat prepoznavanja unutar Crkve, nijedna knjiga ne može postati „kanonska“. To daje odgovor i na pitanje: ako bismo nanovo našli neko davno izgubljeno evanđelje nekog apostola bi li ono također bilo nama kanonsko? Dogovor je: ne bi, jer mu nedostaje upravo ono temeljno za kanoničnost – duga i sveopća uporaba u Crkvi.
BTB,
don Damir
*******************
nisi dovoljno iskulirao, Mr. Samsone,
jer nisi odgovorio na pitanje koliko knjiga ima
KATOLIČKA BIBLIJAodgovara ti mjerodavan svećenik.
-
Koncil kao kanonske nabraja 45 knjiga Starog zavjeta i 27 knjiga Novog zavjeta. izvor,
http://www.studentski-pastoral.com/inde ... apelana/20znači ako fali koja knjiga .....
ono što sam od Frana 26, naučio je da za citate navedeš autora, tj. izvor,
inače im je teološka vrijednost na nivou osobnog mišljenja,
kuliraj i nemoj se šišati
Evo, ja ovako neskuliran i čupav odgovaram na tvoje ljubazno postavljeno pitanje o kanonu i apokrifima.
U usporedbi s Novim zavjetom, u pogledu kanona Staroga zavjeta bilo je veoma malo polemike. Hebrejski vjernici prepoznavali su Božje glasnike i prihvaćali da je Bog nadahnuo njihova pisanja. Svakako, bilo je suprotstavljanja u pogledu starozavjetnog kanona. Međutim, već 250. godine poslije Krista, postojalo je gotovo sveopće slaganje o kanonu hebrejskog Svetog pisma. Jedino pitanje koje je preostalo bili su apokrifni spisi … u pogledu kojih se i danas raspravlja. Velika većina hebrejskih znanstvenika apokrife su smatrali valjanim povijesnim i vjerskim dokumentima, ali ne na nivou hebrejskog Svetog pisma.
Postupak prepoznavanja i sabiranja Novoga zavjeta počeo je u prvim stoljećima kršćanske crkve. Veoma rano su bile prepoznate neke novozavjetne knjige. Pavao je smatrao da Lukina pisanja imaju autoritet jednak Starome zavjetu (1. Timoteju 5,18; vidi također Ponovljeni zakon 25,4 i Luku 10,7). Petar je prepoznao Pavlova pisanja kao Pismo (2. Petrova 3,15-16). Neke knjige Novoga zavjeta kružile su među crkvama (Kološanima 4,16; 1. Solunjanima 5,27). Klement Rimski spomenuo je barem osam novozavjetnih knjiga (95. g. n. Kr.). Ignacije Antioški potvrdio je oko sedam knjiga (115. g. n. Kr.). Polikarp, učenik apostola Ivana, potvrdio je 15 knjiga (108. g. n. Kr.). Irinej je kasnije spomenuo 21 knjigu (185. g. n. Kr.). Hipolit je prepoznao 22 knjige (A.D. 170.- 235. g. n. Kr.). Novozavjetne knjige zbog kojih su najviše raspravljali bile su poslanica Hebrejima, Jakovljeva poslanica, 2. Petrova, 2. Ivanova i 3. Ivanova poslanica. Prvi „kanon“ bio je Muratorijev kanon, koji je bio sastavljen 170. g. n. Kr. Muratorijev kanon sadržavao je sve novozavjetne knjige osim poslanice Hebrejima, Jakovljeve i 3. Ivanove poslanice. Godine 363. na Saboru u Laocideji donijeli su zaključak da se u crkvama treba čitati samo Stari zavjet (zajedno s apokrifnim knjigama) i 27 knjiga Novoga zavjeta. Sabor u Hippu (393. g.) i Sabor u Kartagi (397. g.) također su potvrdili mjerodavnost istih 27 knjiga.
Kako bi odredili je li neku novozavjetnu knjigu uistinu nadahnuo Duh Sveti, sabori su slijedili načela slična narednima: 1) Je li autor apostol ili njegov bliski suradnik? 2) Je li knjigu prihvatila velika većina Kristova Tijela? 3) Je li knjiga dosljedna u odnosu na nauk i pravovjerno učenje? 4) Nosi li knjiga dokaz o visokim moralnim i duhovnim vrijednostima koji bi odražavali djelo Svetoga Duha? Ponovno, jako je važno upamtiti kako crkva nije odredila kanon. Ni jedan rani crkveni sabor nije donio odluku u pogledu kanona. Bog i samo Bog je odredio koje knjige pripadaju Bibliji. Bog je samo morao uvjeriti svoje sljedbenike u ono što je on već bio odlučio. Ljudski proces sabiranja knjiga Biblije bio je podložan pogrješkama, ali Bog je u svojoj suverenosti, unatoč našem neznanju i tvrdoglavosti, ranoj crkvi dao da prepozna knjige koje je nadahnuo.
Nadam se da sam zadovoljio tvoju glad za istinom i znanjem.
Božji blagoslov.