www.tebe-trazim.com

Za početak, Božji blagoslov svima!
Prošli tjedan sam bila u Zagrebu, malo za promjenu i bilo mi je super
18.10. sam stigla i iako mi je put bio naporan, ostala sam budna dp iza ponoći, družila se s dragim ljudima, pričala, šetala, ispijala kave/vruće čokolade
U petak ujutro u 5h (19.10.) smo iz Zg krenuli na put, na ugodno, edukativno hodočašće
Prvo smo išli u Split na Misu u Katedralu sv. Duje nakon Mise smo imali vodičku koja nas je uputila u povijest i znamenitosti Splita...
Oko 16h smo se uputili prema Međugorju, našoj Majci za zagovor i pomoć...
Išli smo na križni put (kako sam već bila previše u bolovima i utrnuta, bilo mi je teško stajati, pa sam klečala i ono malo prehodala) bilo je prekrasno, u okruženju različitih ljudi, svi smo se nadopunjavali...
U subotu ujutro smo išli na Podbrdo moleći Gospinu krunicu
Inače, dečki iz Chenacola su nosili njih šestero, trebali su i mene, ali sam imala želju ići pješke uz pomoć dva Tomislava, i uspjeli smo
Bila sam presretna što sam mogla ići pješke, hodati Gospi, k njoj se popeti, mada su mi neki rekli da sam možda trebala dopustiti drugima da se žrtvuju noseći me, ali u meni je neki strah da mi je možda opet zadnji put da joj hodam, pa svaki put iznova činim isto dok me tijelo izdržava. Teško mi je to objasniti... Vrijeme provedeno u Međugorju je Milosno vrijeme svaki put iznova
Nakon Međugorja, u nedjelju nakon sv. Mise smo krenuli put Šibenika i tamo uz vodičku upoznali dio grada i katedralu sv. Jakova to mi je bila i prilika da mi dođe draga prijateljica Šibenčanka da se vidimo i uživamo... a oko 16h smo nastavili dalje, put Zagreba..
U Zg-u sam ostala još 4 dana družiti se s prijateljima, ispijati kave, pričati, šetati... bila sam i na duh. obnovi patera Marka Glogovića na Jarunu, i usput vidjela drage mi ljude iz Božje Pobjede
Sve su to prekrasni, mladi ljudi, većina sad već dosta mlađi od mene, bila sam sretna jer zajednica raste i obnavlja se, ostaje mlada
Mada se u meni probudila i nostalgija za vremenima kad sam i sama bila kao i oni, još uvijek poput djeteta tražila Božju blizinu i zaštitu ne razmišljajući o životu predaleko...
Imala sam želju, ali ne i mogućnost otići u četvrtak na zajednicu... jer sam u četvrtak bila naručena za MR mozga na Šalati... nalaz mi nije dobar, pa pokušavam sama sebe natjerati da ne brinem iako u meni čuči strah od toga da ću izgubiti svoju osobnost, identitet jer mi je ovo krvarenje u području desnog ponsa i promjene na kavernomu u donjem dijelu precentalnog girusa desno... malo googlam čemu služi taj dio mozga jer sam počela bit jako zaboravna i zbunjena, pa vidim da bi moglo imati veze s tim.... ak imate nekog online prijatelja koji se kuži u te stvari, proslijedite nalaz pa ak mi može još pojasnit
BVB

Nadimak me osudio na doživotnu borbu? ili će možda biti bolje?
Birokracija, dostojanstvo mene kao čovjeka, prava običnog smrtnika koji se grčevito drži za vjeru iako sumnja u poštenje i pravdu na ovom svijetu????

Milion pitanja me muči, bojim se opet moždanog udara, zapravo bojim se posljedica
A što država/društvo čini da mi olakša (oteža)?
Daju mi odbijenicu za Stacionarnu rehabilitaciju u Toplicama! HZZO reže troškove na nama "nebitnima" jer naš glas ionako ne čuju u udobnim stolicama! i još mi kažu da si mogu platit smještaj i hranu u toplicama, a oni mi možda odobre samo terapije pitam se s čime, primaju li na veresiju ili volontiranje kao naknadu
Gorak okus u ustima i razočaranje na svakom koraku.... trebam li šutjeti ili moliti Boga da po pravdi djeluje SADA?
Pa zar će nas koji smo osuđeni na bolest prozvat patnicima i trpećima, koji put nas prikazat u molitvama i to je sve??? ja ne znam kako drugi, al ja sam umorna i nemam više Snage!!!
Ali ni to nije sve, nije nas samo država abortirala, nego i na faksu šute, ja još uvijek ne znam koji je moj status na KBF-u, jesam li još student, ili sam nezaposlena ili možda nesvrstana, ne znam gdje pripadam, tko sam ja? koji je moj identitet??? što ću napisati kad mi iz socijalnog pošalju upit, tko sam? što sam?
Već godinu i pol čekam da mi odgovore, zar je moja dužnost moliti, preklinjati, naganjati tamo nekog odgovornog za moj društveni status???

Lijepa naša Hrvatska, Bog te čuvao... a ljudi... umrijet će svi baš kao i ja, doć će neki novi klinci
Molite za mene da ne sudim puno
Morala sam s nekim podijelit, a tipkovnica sve trpi

Bog vas blagoslovio!

Ne pišem više, jer sam umorna... al nešto me tjera da tipkam baš ovdje, ne znam zašto, ne vidim smisao, al ajd dobro, pisat ću, možda Bog ima neki razlog pa me na to potiče

Uglavnom, nije dobro kod mene već dugo, zapravo već godinu dana valjda tapkam u svojim mislima, preživljavam svo ovo vrijeme i kao da tonem, kao da mi je stalno smrt za vratom obješena; misli me progone, snovi, neki tjeskobni osjećaji kao da sam na samrti; a koliko tek nezadovoljstvo jer ništa u životu nisam postigla... Nikad me nije mučilo samosažaljenje i sad se i protiv tog osjećaja borim, jer mi misli prezentiraju moju bjedu, neimaštinu...
Ne mogu reći "volim te" onima za koje to osijećam, jer mi se smiju ili se nađu uvrijeđeni, ko da sam nešto uvredljivo izgovorila, pa sam odlučila te riječi ne izgovarati, nego samo moliti za one koje volim i ništa ne govoriti, tu i tamo kad mogu učiniti nešto ispravno pa neka si drugi to protumači kako želi.

A sad, s obzirom da me progone misli koje me uvjeravaju da neću još dugo, mislim si koliko sam neispunjenih želja ostavila, koliko mjesta nisam posjetila, koliko razgovora nisam izgovorila, koliko toga ostalo je neostvareno, zapostavljeno...
Često molim da moji najdraži ne trpe mnogo, da žive u radosti, miru i ljubavi, nenavezani na ovaj prolazni svijet, svjesni da svemu jednom dođe kraj, da Pravda je smrt jedina za sve jednaka.
Često se pitam zašto je smrt tako teška, zašto joj se bar mi Katolici ne radujemo jer ona oslobađa Život, a mi plačemo za prolaznošću i ispraznošću.
Koliko su ekstremne i "kreativne moje misli, to ni opisati ne mogu - od klasičnih odgovora o smislu postojanja, preko življenja radi umiranja, do ljepote pogreba daleko od svijeta i kontakta, u nekom dalekom, zatvorenom samostanu... do okupljanja bližnjih i daljnjih osoba na pogrebima, prepričavanja života... bujice misli, koje ni pamtiti ne mogu, odlaze u beskonačnu prolznost...
Pitam se, bojim li se ja samo zbog svojih neuspjeha, nesavršenosti ili se bojim nedostojnosti i nezasluge vječne Radosti, koja se ionako ne može zaslužiti??

I tako već godinu dana prevrćem i pretačem svoje misli i nikako ih prosuti u neki drugi koš ne mogu; al evo, tješi me, molim, molila sam za pozive za redovnička zvanja, i to mi je Bog uslišao
To mi je valjda jedna od rijetkih radosti, a posebno onaj poziv prijatelja za Kartuziju, za koji sam molila još dok ga ni poznavala nisam; zato je susret s njim bio poseban, ispunjen jasnoćom i prisutnošću Duha Božjega
Preporučam se u vaše molitve, a kad ću opet i koliko pisati, ne znam, al volila bi Gore se sa svima susresti i smijati ovom životu
Bog vas blagoslovio!