www.tebe-trazim.com

Pročitala sam već odlomak "Vjera i nevjera", stavio si negdje to već.
Na kraju, ja sam vjernica, uvijek sam i bila... Bogu hvala!

Neznam gdje su, no, mene taj " DanijelB." malo vuče na "why".
I nisam pogledala ontološki dokument. Još....gledam nešto drugo, nemogu se maknuti.

Argument.

HAhahahahahaha! Ja gledam šta ponavljaš za mnom, i tek sad vidim da sam napisala "dokument"...
Ali uporno sam čitala "argument"....

Uglavnom;

Gospodine, koji vjeri udjeljuješ spoznanje, daj da u onoj mjeri u kojoj ti to smatraš potrebnim spoznam da jesi kao što vjerujemo i da jesi ono što vjerujemo. A mi vjerujemo da si ono od čega se nešto veće ne može zamisliti. Zar, dakle, da ne postoji takva narav jer bezumnih reče u svom srcu: „Nema Boga!" No sigurno je da i sam taj bezumnik kad čuje ovo što kažem: „ono od čega se nešto veće ne može zamisliti" spoznaje što čuje, a što spoznaje, to mu je u umu, ako i ne zna da to jest. Naime, jedno je da je nešto u umu, a drugo je spoznati da nešto jest. Jer dok slikar smišlja što će načiniti, on doduše već ima u umu to što još nije stvorio, ali još nije spoznao da to jest. Kad naslika, on to ima i u umu i zna da jest ono što je stvorio. Uvjerit će se, dakle, i bezumnik da barem u umu postoji ono od čega se nešto veće ne može zamisliti, jer kad to čuje, on to i spoznaje, a sve što je spoznato, to je u umu. Dakako, ono od čega se nešto veće ne može zamisliti ne može biti samo u umu. Naime, ako je samo u umu, može se zamisliti da jest i u stvarnosti, što je veće. Prema tome, ako je ono od čega se nešto veće ne može zamisliti samo u umu, onda je upravo to od čega se nešto veće ne može zamisliti ono od čega se može zamisliti nešto veće. A to, dakako, ne može biti. Nedvojbeno je, dakle, da i u umu i u stvarnosti postoji ono od čega se nešto veće ne može zamisliti.

Svakako, to je tako istinito da se i ne može zamisliti kako ne postoji. Naime, može se zamisliti nešto za što se ne može zamisliti da ne postoji, pa je veće od onoga za što se može zamisliti da ne postoji. Stoga, ako se može zamisliti da ono od čega se nešto veće ne može zamisliti ne postoji, onda upravo ono od čega se nešto veće ne može zamisliti nije ono od čega se nešto veće ne može zamisliti, a to se ne može složiti. Prema tome, uistinu jest nešto od čega se nešto veće ne može zamisliti, tako da se ne može ni zamisliti da ne postoji. Sv. Anselmo "Proslogion"

Hvala na citatu...da sam to na engleskom gledala, u videu, još bih manje skužila.

Don't, don't you want me
You know I can't believe it
When I hear that you won't see me
Don't, don't you want me
You know I don't believe you
When you say that you don't need me
It's much too late to find
You think you've changed your mind
You'd better change it back
Or we will both be sorry

Ma tu sam ja. Više čitam, manje pišem, nego, neda mi se baš pisati po forumima. Dođem i pročitam si nešta. Nisam baš aktivan kada je pisanje po forumu u pitanju. I nemoj me miješati sa ta dva lika, oni su likovi, ja sam nešta više od toga
Zašto, zato što je ovaj aristotel napisao "Ako ima onih koje bi zanimala ova tema, pisat ću o njoj još." a ovo ne bi napisalo ni malo dijete, čak bi i ono bilo ozbiljnije.
S druge strane ja priznajem svoje neznanje kada je teologija ili filozofija u pitanju.

Kako ateistu pokušati objasniti ili ga uputiti na određenu literaturu da je moguće da Bog postoji kada taj isti ateist (jedan moj prijatelj) o vjeri govori posprdno, cinično, naime, on u startu odbija to kao glupost i budalaštinu, a ako u startu odbija logično je da se sa takvim čovjekom uopće ne može razgovarati, vjeruj mi znam iz iskustva.

Drugo, ako Božja opstojnost nije dokazana kako onda vjerovati kada svi traže dokaze, ateist kaže da ne vjeruje zato što nema dokaza, on doslovno želi da mu se Boga stavi na stol i secira u detalje, a pošto se to ne može ne vjeruje.
Moderan čovjek ne može vjerovati, tu je više uzroka, koji su to uzroci. Malo o tome piši. O uzrocima nevjere u modernih ljudi. Opširna tema. Ako sve ima svoj uzrok onda mora i nevjera imati svoje uzroke.


Šta je vjera, jel vjera samo strast ili nešto više od toga, ako je strast šta je strast. Ako je strast osjećaj tada se ne mogu složiti da je vjera strast tj. osjećaj. U psihologiji strast spada pod osjećaje. Vjerujem da je vjera nešta više od toga, vjera ne može biti puki osjećaj. Ne mogu se složiti sa ovom tvrdnjom u tom smislu.

Trebalo bi se definirati šta je strast uopće, kao i vjera. Tako je sa svim stvarima pa tako i sa Bogom, ljudi pričaju o Bogu, a u isto vrijeme se tvrdi da se o Bogu ne može ništa reći jer je iznad svega, nespoznatljiv, nepoznat, pa zašto onda pričati o Bogu kada se ne može dohvatiti, uvijek nam izmiče i uvijek će nam izmicati....
Zašto pričamo o Bogu kada ga ne možemo dokučiti niti umom niti vjerom, zašto čovjek svoju volju predaje Bogu kada ga nikada neće moći u potpunosti spoznati. Ako je nespoznatljiv čemu vjerovati kada ga nikada nećemo moći u potpunosti spoznati. Nije li to uzaludan posao?

Ja sam za to da ako se o Bogu ne može ništa reći zato što je iznad svega tada se o Njemu mora šutjeti. No nitko ne šuti, misli se da se zna šta Bog je, no Bog nije ono što mi mislimo da on je.

Znam da je paradoks to što tvrdim i mislim da je Bog nespoznatljiv pa se o njemu ne može ništa reći, a u isto vrijeme upravo samim time što kažem da je nespoznatljiv tvrdim odnosno kažem nešta o Bogu. Ne može se drugačije, pokušavam samo reći da nije moguće spoznati nespoznatljivo.

Ja sam na putu, kao što i piše. Nisam napisao nevjernik, iz postova se više iščitava sumnja nego nevjera, kada bih se opisao šta sam, najbliže bi bilo reći agnostik zato što dajem mogućnost da Bog postoji (ne negiram kao ateist), no nisam dovoljno uvjeren u to da postoji. Da bi išao u crkvu ili se molio moram biti uvjeren u Božju opstojnost ili doživjeti radikalno obraćenje, ovako kada bi otišao u crkvu ili se molio to bi bilo nepošteno od mene. Ne može se čovjek iskreno moliti ako nije sto posto siguran, ne postoji molitva na pola, ili se bacaš (bolje rečeno daješ) do kraja ili nikako.
Kod mene je ili-ili situacija nisam još odabrao stranu iako naginjem nevjeri.
Nemam vjere, negdje je nestala, nemam pojma gdje. Ja bi volio otići u crkvu i moliti se, no nemam taj osjećaj ili strast, izgubio sam tu sposobnost. Zanima me religija, kršćanstvo, a i čitam u zadnje vrijeme određene teologe i na netu duhovnu riznicu pravoslavlja jer vidim da me to interesira više nego cijepanje drva, odlazak u grad i cuganje, mladost-ludost i te stvari što opet ne znači da me ne zanima mladost-ludost i gluposti i strasti koje ona pruža, a pruža dosta.

Ja bi htio vjerovati u Boga no ne mogu, to je problem, nisam jedini. Za vjeru u Boga potrebno je radikalno obraćenje koje nema veze sa sentimentalnošću, teško da će se to obraćenje dogoditi kod mene, to bi bilo čudo, da će se to ikada dogoditi. Volio bih vjerovati no ne mogu.

@fran26
Stavi Nietzschea njega voliš , Schopenhauer ti ne paše uz avatar

Evo kaj veli papa Franjo: