Jedan je od najvažnijih i najpotrebnijih darova Božjih je razlikovanje duhova.
Kad se odlučno stupi na Božji put, tada i sile zla pokušavaju umiješati svoje djelovanje u čovjekov rast. A te sile nije lako prepoznati. Zli se pretvara i cilj mu je čovjeka zavesti. Da bi čovjeka zaveo, Zli se pojavljuje i u svijetlom, pobožnom ruhu i zato ga je često teško razlikovati. Ovdje ćemo dati neke naputke o tome kako prepoznati zavođenje Zloga u novosti koja je nastupila predanjem Isusu Kristu i kako stalno rasti u snazi Duha.
1. Obično se u početku upada u dvije krajnosti: ili se pomisli kako se dobilo sve ili pak suprotno, da se misli kako se uopće nije ništa novo dogodilo. Oni koji misle da su već postali savršeni, brzo "udare glavom o zid". Obično puno "propovijedaju" i ne znaju čekati da drugi na njima to vide. Oni pripovijedaju svoje osjećaje, "ne život. I zato nalete na tanak led. Važno je, stoga, biti svjestan da novost koja se dogodila nije još stablo s plodovima, nego tek klica iznikla iz sjemena. Treba vremena da ona izraste, rascvjeta se, razgrana i donese plod. Tek kroz nekoliko mjeseci vidi se pravo i jasno što se doista dogodilo.
Oni koji misle da se nisu ništa promijenili, također griješe. Kod njih se sigurno dogodilo, kao i kod prvih, s tom razlikom da oni drugi to ne doživljavaju eksplozivno nego mirno. Ako smo se iskreno obratili, opredijelili za Isusa Krista i molili ga da nas promijeni i načini živim članom Crkve, to se sigurno dogodilo. Nakon nekoliko mjeseci vidjet će se rezultati. I bolje je da se ništa ne osjeća, barem smo oslobođeni varke kojom stvarnu promjenu zamjenjujemo osjećajima.
2. Dobro je proučiti što sveti Pavao u Poslanici Efežanima 6, 10 - 20 kaže o ponašanju u borbi za vjeru. On nabraja napasti koje nadolaze, opasnosti, posrtaje, i preporučuje "oružje" za borbu do pobjede. Na putu k Bogu ometaju nas požude, ljudi, slabosti, ali i napasti zlih sila oko nas "u zraku". Zato je potrebno uzeti oružje Božje riječi, kao Isus u pustinji, zatim molitvu, vjeru, pouzdanje u Božju ljubav i pomoć.
3. Odsada je neophodno svaki dan naći pola sata slobodnog vremena za molitvu. Molitva neka bude ili slušanje u šutnji ili govor koji može biti molba, slavljenje Boga i zahvaljivanje.
4. Svaki je dan potrebno čitati Sveto pismo, osobito Novi zavjet. Dobro je jednom ili više puta pročitati cijelo Sveto pismo (ili Novi zavjet), a onda svaki dan barem po jedno poglavlje. Molitva i Sveto pismo su kao kiša i sunce za biljku. Isus je sunce pravde. Duh sveti je živa voda. Bez toga dvoga uopće se ne može naprijed.
5. Obavljati savjesno svoje svagdanje dužnosti. Produživati molitve na račun dužnosti i obavljati dužnosti na račun molitve nije u redu. Također pretjerano postiti, tako da čovjek oslabi i biva nesposoban za posao i molitvu, ne dolazi od Boga. Novi život u Duhu jest milost, a ne nešto što bi se moglo iznuditi nekim pobožnim praksama. Svako pretjerivanje znak je zastranjenja u vjeri. Post neka bude normalan, crkven. Molitve odmjerene, ali zato ustrajne i vjerne. Za neobične vježbe treba pitati ispovjednika, duhovnog vođu ili iskusnog vjernika ili svećenika.
6. Kušnje su znak rasta. Važno je da u teškoćama i "križevima" ne prestanemo moliti i čitati Božju riječ. Pravilo je duhovnog života da se vladamo u krizama jednako kao i prije njih. Poput vlaka koji u tunelu juri jednako kao izvan njega. Ne treba se bojati zastrašivanja Zloga. Napast je najlakše svladati ako je se ne uzme ozbiljno.
7. Nikada ne ostati u težem grijehu. Odmah se ispovjediti i odlučiti: nikada više!
8. Čitati knjige koje služe za rast vjere. Dobro je pročitati barem jedan kompletan katekizam za odrasle, npr.: Novi katekizam, Kristova nauka, Snagom Duha. Inače barem mjesečno pročitati neku knjigu duhovnog sadržaja.
9. Ne tražiti stare doživljaje! Ne uznemirivati se kad Bog postane dalek, molitva prazna i tegobna. To je čas milosti. Sada će se vidjeti tko smo i kakvi smo. To je kušnja koju Bog dopušta zato što želi naš rast. Vjera raste, mijenja se, razvija, postaje trezvenija, životnija. Zato nema povratka natrag, nego uvijek u nova iskustva. Na osjećaje se ne može oslanjati. Oni su varljivi i prolazni. "Visjeti" na Božjoj riječi. Nešto je pravo ne zato što to tako osjećaš, nego zato što je Isus tako rekao.
10. Ne od molitve praviti metodu kako bi se bolje osjećao, da budeš zdraviji, da ti bude ljepše, ugodnije. Molitva je razgovor s Isusom. Ona je ljubav. Dosta je da se njome ljubi.
11. Oprijeti se napastima križem Isusovim. Treba naučiti prihvaćati svoj križ u životu. Trpljenje, teškoće, križevi znak su da nas Bog vodi bliže k sebi. Tad samo treba ustrajati u molitvi. Jer, ako se ne odrečemo svega i ne uzmemo svaki dan svoj križ, nismo Isusa dostojni - veli Isus (usp. Lk 9, 23). Čim prihvatiš križ, on nestaje ili postaje lak.
12. Ako je moguće, potrebno je poći u neku skupinu na tjednu zajedničku molitvu. Ako imaš mogućnosti sudjelovati u seminaru za evangelizaciju Crkve, u duhovnim vježbama ili bilo kojem sličnom skupu duhovne obnove, bilo u župi ili izvan nje, dobro je to učiniti.
13. Bog od nas ne traži nemoguće. Nije svaki glas u nama Božji glas. Potrebno je zato savjetovati se sa svećenikom ili ispovjednikom. Dobro je u neodlučnim situacijama pitati i kuma - iskusnijeg vjernika.
14. Nemir je znak napasti. Isus vodi k miru, sigurnosti i praštanju. Spas drugih ne ovidi samo o nama. Ne možemo mi svoj život promijeniti. Osloni se na Isusa, dokle god te ne zahvati mir.
15. Želimo li nekome ispričati što smo doživjeli u obraćenju, možemo to na početku govoriti samo onima koji su prošli isti put. Drugi nas neće shvatiti, nego će povećati nemir i tjeskobe. Zrno bačeno u zemlju treba mir, klicu ne smijemo dirati ako hoćemo da se razvije. S klice ne možemo brati plodove. Dopustiti treba da rastemo i odrastemo dok ne postanemo iskusni vjernici.
16. Bog nam je dao Crkvu da nas vodi, usmjeruje i ispravlja. Zato budimo u njoj živi i ponizni članovi. Voljeti Crkvu znak je ljubavi prema Isusu. Ona je njegovo Tijelo.
17. Nije dobro odmah nakon iskustva vjere praviti velike životne odluke. Radije ostati u onome u čemu jesmo. Tek nakon godinu dana duhovnog iskustva smijemo mijenjati životne odluke. Bog će nam jesno pokazati što treba mijenjati i dati nam snagu da se mijenjamo.
18. Jedni se nakon temeljnog obraćenja osjećaju ugodno, sretni su, nasmijani. Drugi upadaju u depresije i vječno su zabrinuti. Jedni i drugi upadaju u napast da sude one vedre ili one tužne. Važno je poštivati pluralizam doživljaja. Bog se svakome očituje na njegov osobni način. I svakoga sigurno na njegov način vodi svetosti.
19. Kritizerstvo unosi nemir u druge i onesposobljava ih za dobro. Takav stav prenaglašava zlo i ljudsko djelovanje. Boga stavlja na drugo mjesto. Zato uvijek o drugima samo dobro govoriti.
20. Ljubiti Crkvu. Oni koji misle da mogu i bez Crkve, odvajaju se od Isusa, jer je Crkva njegovo Tijelo. Smatrati sve Crkve i crkvene zajednice jednako vrijednima, znak je u najmanju ruku nekritičnosti. Odvajanje od Crkve znak je grijeha koji razjedinjuje ljude.
21. Imati sućuti za ljude, ljubavi za grešnike i bolesne, za one koji drukčije misle i osjećaju. Suosjećati s Isusom Kristom, s njegovim Tijelom - Crkvom, sa svakim čovjekom.
22. Praštanje donosi radost i ozdravljuje duh, dušu i tijelo, te cijelo društvo. Ustrajati u mržnji, živjeti u zavadi s drugima, mrziti ljude ili skupine ljudi zbog drukčijih uvjerenje donosi bolesti, raspiruje ratove i odvaja od Boga.
23. Uvijek napredovati u znanju i molitvi. Ne odvajati riječ od molitve, ni molitvu od vjerskog znanja. Proučavanje Božje riječi i molitva idu skupa i neodvojive su.
24. Čuvati se samouvjerenog misionarenja, sektaškog napastovanja drugih da se obrate. Potrebno je uočiti "kairos". Pravi Duh zrači životom i šutnjom. Sektaštvo je "bacanje pijeska" u oči. Nutarnji mir i obazrivost prema drugima, normalnost u društvu i ljubav, znak su povjerenja u Boga.
25. Svaki duh koji kaže: "Isus je Gospodin!" nadahnut je Duhom Svetim (usp. 1 Kor 12, 3). Svaki duh koji proklinje Isusa Krista naveden je na to od Zloga. Prema tome, tko god slavi Isusa Krista iz iskrena srca, taj sigurno ima Duha Svetoga.
26. Moliti za druge pomaže u rastu vjere i ujedno pomaže produbljenju molitve. Dobro je uključiti se u zajedničku nakanu molitvene skupine ili župe. Ako postoje "kuće molitve", dobro je otići tamo za vrijeme vikenda i moliti sam ili s drugima.
27. Biti vjeran u svojim kršćanskim dužnostima: nedjeljna misa, mjesečna ispovijed, stalna pričest, pomaganje siromaha, davanje milostinje, držanje posta i nemrsa. Dobro je, ako je moguće, svaki dan poći na sv. misu i pričest.
28. Nakon prijeđenog seminara ili rada po ovoj knjizi i dolaženja do iskustva vjere, ne postaje se članom nekog pokreta ili neke grupe, nego se postaje samo još boljim kršćaninom. To znači da se tada još jače uključujem u rad svoje župe, da surađujem sa svim župljanima, da živim "punim plućima" život svoje župe, da tražim svoje specifično mjesto u župi, svoju službu na dobro svih vjernika. Ovo me iskustvo dakle samo još dublje stavlja u moju župu.
Ako je molitvena grupa u župi, onda mi ona samo služi da bih još snažnije bio sa svima u župi i ljubio ih služeći im Kristovim Duhom. Svako odvajanje od svoje župe znak je da nisam u Kristovu Duhu. Molitvena skupina u drugoj župi ne može mi biti bijeg od moje službe u mojoj župi. Odlaženje na molitvu izvan župe služi mi samo boljem služenju u mojoj župi.
29. Kršćanin se ne odvaja od svijeta. Zato nećeš napustiti svoje prijatelje, ma kakvi oni bili, nego ćeš u molitvi tražiti snagu da ne griješiš s njima i da se i oni okrenu svjesnije novom životu. Tako ćeš unijeti Isusa Krista i u najprokletija mjesta svijeta, da ih on otkupi.
********************
"Ukradeno" iz knjige Tomislava Ivančića "Susret sa živim Bogom" ..............................................
ps: Ako ima ikakvih komentara - slobodno "raspalite" ! (Nadam se da tema nije dosadna). . A...zašto otvaram ovakve teme, čak i onakve sa "sufiksom" ZA COPY-PASTE? Ruku na srce: tko bi ikad zavirio da sam to stavio u svoj osobni forum OD SVEGA POMALO? Nadam se da nema ljutnje zbog ovoga...Baren ne prevelike (:
|