www.tebe-trazim.com

Spominju se posljedice grijeha predaka.

Kod "obiteljskog stabla" stvar je u tome da se tu ne radi o iscijeljenju posljedica prvog grijeha Adama i Eve, nego o povezanosti sa nekim specifičnim osobnim grijesima predaka. To je bitna razlika koju ovdje treba razlikovati.

Kada bi se kod "obiteljskog stabla" radilo o "duhovnom kodu", tj. sklonosti na grijeh koja potječe od Adama i Eve, ne bi bilo potrebe borbu sa tom sklonosti označavati kao iscijeljenje "obiteljskog stabla". Takvo tumačenje bi onda značilo da se iscijeljenjem "obiteljskog stabla" nastoje iscijeliti posljedice Adamovog grijeha. Onda bi se to moglo nazivati iscijeljenje "Adamovog grijeha" ili "Adamovog stabla". To bi bila još veća zabluda.

Iz KKC:

404 Kako je taj Adamov grijeh postao grijehom sviju njegovih potomaka? Cio je ljudski rod u Adamu "kao jedno tijelo jednoga čovjeka".[278] Tim "jedinstvom ljudskoga roda" svi su ljudi zahvaćeni Adamovim grijehom, kao što su svi zahvaćeni Kristovom pravednošću. Ipak je prenošenje istočnoga grijeha tajna koju ne možemo potpuno shvatiti. Po Objavi znamo da je Adam primio izvornu svetost i pravednost ne samo za sebe, nego za svu ljudsku narav: popuštajući zavodniku Adam i Eva čine osobni grijeh, ali taj grijeh zarazuje svu ljudsku narav koju će oni prenijeti u palom stanju.[279] To je grijeh koji će se svemu čovjecanstvu prenositi razmnožavanjem, to jest prenošenjem ljudske naravi lišene izvorne svetosti i pravednosti. Zato se istočni grijeh naziva "grijehom" na analogan način, to je grijeh "naslijeđen" a ne "počinjen", to je stanje a ne čin.

405 Iako je svakome vlastit,[280] istočni grijeh nema ni u kojem Adamovu potomku biljeg osobne krivnje. To je nedostatak izvorne svetosti i pravednosti, ali ljudska narav nije potpuno pokvarena: ona je u vlastitim naravnim silama ranjena, podvrgnuta je neznanju, patnji i vlasti smrti, sklona je grijehu (ta se sklonost zlu naziva "požuda"). Krštenje, dajući milosni Kristov život, briše istočni grijeh i vraća čovjeka k Bogu, ali posljedice grijeha na oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaju u čovjeku te ga izazivaju na duhovnu borbu.
(Više u KKC 396-409)

Sporna ili (nesporna) ja dakle osobna odgovornost za grijeh i čovjekova sloboda.
James i DeGrandis govore o tome kako naši grijesi mogu biti posljedica specifičnih grijeha predaka.
Tu je tanka granica. Naši grijesi su uvijek naši, i ma tko utjecao na njih, uvijek ostaje osobna odgovornost za grijeh.
Na nas mogu utjecati demoni koji su utjecali na naše pretke, ili okruženje kakvo su nam stvorili ili ostavili naši preci, ali hoću li griješiti ili ne, uvijek je osobna slobodna odluka.
Npr. moj djed i otac mogu biti alkoholičari i ako ja živim u takvoj okolini, možda ću i ja biti u većoj napasti da griješim istim grijehom (možda će me napastovati demoni koji i njih napastuju), ali moj grijeh nikada neće biti posljedica njihovog grijeha, nego posljedica moje slobodne odluke i za svoj grijeh ću snositi odgovornost (iako je naravno grijeh i druge navoditi na grijeh, pa će u tom pogledu i oni imati odgovornost za taj svoj grijeh, ali ne i moj).
Može se naslijediti napast (putem demona), ali ne mogu nikad reći da je posljedica mog grijeha neki grijeh predaka.

Ne prihvatiti osobnu odgovornost za grijeh, nego reći da je posljedica mog grijeha, grešno ponašanje nekih drugih osoba, bilo bi pogubno općenito za cijelo društvo, jer tada bi uvijek netko drugi mogao biti kriv za moje postupke. Mi utječemo jedni na druge svojim postupcima, ali na kraju ostaje sloboda i odgovornost. Preko drugih može doći samo napast, ali grijeh je osoban.

Iz KKC:
1734 Sloboda čini čovjeka odgovornim za vlastite čine u mjeri u kojoj su voljni. Napredovanje u kreposti, poznavanje dobra i askeza povećavaju gospodstvo volje nad vlastitim činima.

Pa ti sam kažeš da se nasljeđuje napast na grijeh ( a ne grijeh)

pa šta je ta " napast na grijeh" negoli posljedica grijeha (opačina) predaka o kojima pričamo
tj.nije šija nego vrat

jel po tebi u istoj situaciji onaj koji ima zdravo stablo, i onaj kojemu je stablo predaka puno nekih jakih grijeha
da li će u istoj situaciji biti oba ta potomka, ili će prvi biti više navlačen , kušan na neki grijeh
ta navezanost na grijeh je posljedica ponašanja predaka
ili ti tvrdiš da što god činili preci da ćeš biti u istom položaju kao netko tko ima zdravo obiteljsko stablo
ja shvaćam da je svakome se osobno boriti s grijehom, ali ti tvrdim da je svakako u težoj situaciji oduprijeti se napasti ako si iz nezdrave obitelji
i ako se s time slažeš , onda dolazimo do pojma "posljedice grijeha" o kojem cijelo vrijeme pričamo
ne pričamo o grijehu nego posljedici

Zdravo stablo, misliš na bukovinu ili trešnju???

Dakle ako u obiteljskom stablu slučajno nisu sve sami kanonizirani sveci, onda treba bit zabrinut jel si pod utjecajem tzv. obiteljskog stabla. A dobro daj reci kako se u tu filozofiju i logiku uklapa nauk Crkve o krštenju i učincima sakramenta krštenja???
I do kojeg koljena se treba brinut o svom obiteljsom stablu, jel do 15 ili 88???

Uglavnom, nažalost preko protestantizma i pentekostalizma katolički "karizmatici" su uvukli taj nauk u Crkvu(iako neslužbeno), mada prije nigdje toga nema, a najgore je kad bolesne i jadne ljude ubjeđuju da su pod utjecajem obiteljskog proklestva. To su samo neki od problema s Katoličkom karizmatskom obnovom a ima ih još brdo.

Evo jednog odličnog članka: http://www.ad2000.com.au/articles/2003/feb2003p12_1239.html

Napast na grijeh se ne može gledati kao direktna izravna posljedica grijeha predaka.
Ona (napast) može biti u nekim slučajevima nešto zajedničko što se pojavljuje kod predaka i potomaka.
No njezino polazište nije u ponašanju predaka, nego u napastovanju koje dolazi od demona i koje je puno dublja stvarnost. Korijen vuče već od Adamova pada kada je i on sam bio napastovan. Ili još dalje, od pobune prvih anđela.

U obredu, tj. sakramentu krštenja krštenik se odriče đavla i svih djela njegovih.
Tim se prekida svaka veza sa đavlom i demonima, pa i onima koji su napastovali pretke i koji su možda htjeli napastovati i njihove potomke. Zbog toga obred krštenja sadrži egzorcizam.
Iz KKC:
1237 Buduci da krstenje oznacuje oslobodjenje od grijeha i od djavla, zacetnika grijeha, nad pripravnikom se izgovara otklinjanje-egzorcizam (jedan ili vise njih). Krstitelj ga maze katekumenskim uljem ili polaze na njega ruku; potom se ovaj izricito odrice sotone. Tako pripravljen moze ispovjediti vjeru Crkve kojoj ce krstenjem biti povjeren.

Poslije krštenja su svi u istoj poziciji.

U stvarnosti se ipak i poslije krštenja mogu vidjeti zajednički grijesi predaka i potomaka. To je ono što uočavaju karizmatici (i što im priznajem) ali i neki drugi svećenici. Problem je kako tko tumači tu pojavu.

Pojave koje se događaju poslije krštenja sigurno ovise o životu krštenika (osobna odgovornost) nakon krštenja (ili o roditeljima i kumovima koji su preuzeli brigu za krštenika u slučaju krštenja male djece).
Poslije krštenja ostaje i dalje ona "Adamovska sklonost" na grijeh.
Također, poslije krštenja demoni i dalje ostaju ljudska stvarnost, i demon koji je prije napastovao pretke može opet doći napastovati koga god želi pa tako i potomke. Također, ne samo demoni koji su napastovali pretke, nego svi mogući demoni mogu doći i napastovati svakog.
No potomcima i svakom kršteniku je poslije krštenja Bog u Crkvi dao "oruđe" pomoću kojih nam se boriti protiv svih demona, pa tako i protiv onih koji su napastovali pretke.

Zbog toga su bez obzira na obiteljsko stablo svi u jednakoj poziciji.

Problem je kakvim životom krštenik živi poslije krštenja, u kakvoj obitelji i okolini?

Kod tumačenja ove pojave "obiteljskog stabla" ili pojave zajedničkih grijeha kod predaka i potomaka (što u stvarnosti postoji) treba se zato uskladiti sa dvije bitne stvari:
1. Sakrament krštenja (prekid sa prošlošću). Više o sakramentu krštenja u KKC-u 1213-1284.
2. Sloboda i osobna odgovornost (život poslije krštenja). Više u KKC-u 1730-1748.

Također dobro je za svako tumačenje provjeriti koliko je u skladu sa KKC i svime što u njemu stoji.

Nekako mi je ova tema najslicnija onome sto bih pitao.
mozda ima odgovor ali skoro 50 stranica mi je puno za citati,nemam toliko vremena.

Sada stavimo ovo naslijedje grijeha postrani.

Mene zanima,ako smo se krstili i istocni grijeh otpusten.
Zasto onda mi imamo sklonost ka grijehu?
Nije to samo spoznaja dobra i zla..da jest odlucivali smo se za dobro.
Ili je to samo oprastanje?
moguce da je samo oprastanje nisam dugo nitu citao
ni slusao o tome.

nije mi jasno ni zasto bi netko isao u pakao za grijeh
koji nije napravii i ne moze biti teski,po meni.
kao sto je bio ili jos ima ili vjeruju da ima limb.

Zar ne bi na krstenju trebali biti ocisceni od grijeha.

Ja sam bas razmisljao i sjecam se da sam sgrjesio prije nego sam
u skolu krenuo,znaci 4-5 do 6 god.mislim koliko djete moze zgrjesiti
ali sada bi mi bio grjeh sigurno.

Naišao sam na molive ozdravljenja obiteljskog stabla i grijeha predaka, pa kako je moguće da smo opterećeni takvim stvarima ako smo na krštenju postali novi ljudi, tj. očišćeni smo od grijeha? Imaju li grijesi predaka ikakve posljedice na njihove potomke, odnosno ispaštamo li mi za grijehe naših predaka? Primjerice, u slučajevima samoubojstva ili nekog drugog teškog grijeha koji je učinio neki naš predak?


Dragi čitatelju,

Inače, Crkva nema neki službeni dokumenti o "ozdravljenju obiteljskog stabla" po kojem bi se morali ravnati. Vjerojatno je jedan od razloga za to što se tim pojmom izražavaju vrlo različite stvari. Stoga ni moj odgovor ne može biti generalan, već ću se pokušati osvrnuti na neke od najčešćih interpretacija toga izraza.

1. Nasljeđivanje moralne krivice

Prije svega i najvažnije, moramo znati da je po katoličkom nauku grijeh uvijek rezultat slobodne i osobne odluke pojedinca i da se on kao takav nikada i ni u kakvom slučaju ne može nasljeđivati. Jedini "grijeh" koji se nasljeđuje je istočni grijeh. Međutim, tu se radi o "grijehu naravi", a ne osobnom činu. Ljudska narav je grijehom praroditelja izgubila svoju izvornu svetost i pravednost i svi ljudi osjećaju kako se nalaze u palom stanju. Dakle, istočni grijeh je stanje (!) koje nasljeđujemo, a ne sam čin. Stoga Katekizam naglašava sljedeće: "Zato se istočni grijeh naziva 'grijehom' na analogan način, to je grijeh 'naslijeđen' a ne 'počinjen', to je stanje a ne čin." (KKC 404) Da bi se neki čin mogao zvati grijehom u punom smislu, tj. grijehom koji sa sobom nosi moralnu odgovornost, on mora biti učinjen s određenim unutarnjim pristankom. Katekizam kaže da je grijeh "riječ, čin ili želja protiv vječnog zakona" (KKC 1849). Dakle, kao što smo vidjeli, ne postoji nikakav grijeh u punom smislu riječi koji se nasljeđuje rođenjem. Iako Crkva od početaka uči da svim ljudima po naravi pripada istočni "grijeh", on nije povezan s osobnom krivicom, već s nesavršenošću ljudske naravi u kojoj se rađaju svi ljudi:

"Iako je svakome vlastit, istočni grijeh nema ni u kojem Adamovu potomku biljeg osobne krivnje. To je nedostatak izvorne svetosti i pravednosti, ali ljudska narav nije potpuno pokvarena: ona je u vlastitim naravnim silama ranjena, podvrgnuta je neznanju, patnji i vlasti smrti, sklona je grijehu (ta se sklonost zlu naziva "požuda"). Krštenje, dajući milosni Kristov život, briše istočni grijeh i vraća čovjeka k Bogu, ali posljedice grijeha na oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaju u čovjeku te ga izazivaju na duhovnu borbu." (KKC 405)

Prema tome, bilo koji nauk koji govori o nasljeđivanju moralne (!) krivice s roditelja na potomke je pogrješan i potpuno nekršćanski.

2. Nasljeđivanje posljedica grijeha

Kada smo razjasnili ovu početnu nedoumicu, možemo se zapitati drugo pitanje: mogu li se nasljeđivati posljedice grijeha? I tu nam je najbolji vodič Katekizam koji nas uči da se krštenjem brišu svi grijesi i sve posljedice grijeha koje priječe ulazak u Kraljevstvo Božje, ali da u čovjeku ostaju određene slabosti:

1263 Krštenjem se opraštaju svi grijesi, tj. istočni grijeh i svi osobni grijesi kao i sve kazne za grijehe. U onih, naime, koji su preporođeni ne ostaje ništa što bi ih priječilo da uđu u Kraljevstvo Božje, ni Adamov grijeh, ni osobni grijeh, ni posljedice grijeha (!), od kojih je najteža upravo odvojenost od Boga.

1264 Ipak u krštenima ostaju stanovite vremenite posljedice grijeha kao što su trpljenje, bolest, smrt ili slaboće vezane uz život, kao što su karakterne slabosti itd., zatim sklonost na grijeh, koju predaja nazivlje požudom ili slikovito "klicom (izvorom) grijeha"("fomes peccati"): "Budući da je požuda ostavljena u nama radi kušnje, ona ne može škoditi onima koji na nju ne pristaju i koji joj se hrabro odupiru milošću Kristovom. Štoviše 'I natječe li se tko, ne ovjenčava se ako se zakonito ne natječe'" (2 Tim 2,5).

Dakle, katoličko je učenje da krštenje briše sve grijehe i sve kazne za grijehe. Unatoč čovjekovoj slabosti, krštenje nas čini novim stvorenjem koje postaje ucijepljeno u Kristovu smrt i uskrsnuće te tako otvoreno milosti. Krštenjem hodimo u novosti života i više ne robujemo grijehu! Svaki krštenim umire grijehu da bi živio u Bogu. Sv. Pavao to snažno naglašava u poslanici Rimljanima 6,3-11:

Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću. Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu. Ta tko umre, opravdan je od grijeha. Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!


Iz ovog ulomka vidimo da krštenjem postajemo novi ljudi kojima više ne gospodari smrt ni grijeh. Prema tome, nama ne gospodare niti neki nasljeđeni grijesi naše prošlosti. Ucjepljenjem u Krista hodimo u novosti života u kojoj po sakramentima uvijek imamo pristup milosti. Čovjek je, naravno, i nakon krštenja pozvan na rast i na borbu. Njegov ljudski razvoj se ipak odvija u "palom svijetu" i u nesavršenom ljudskom tijelu. Međutim, to ne znači da su te životne teškoće rezultat prokletstva koje je na njega prešlo iz ranijih generacija. Ne možemo svaki (!) problem u životu objasniti nekom greškom predaka što se jasno vidi iz 9. poglavlja Ivanova evanđelja:

Prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: "Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?" Odgovori Isus: "Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. (Iv 9,1-3)

Čak i posve pravedni ljudi trpe velike nevolje - cijela knjiga o Jobu zapravo govori o tome.

Osim toga, "grijehe rodoslovnog stabla" krivo bi bilo shvaćati kao neke datosti koje sprječavaju osobnu slobodu. To bi se protivilo i nauku o sakramentima i nauku o milosti jer bez osobne slobode nismo sposobni ni počiniti grijeh. Svaki čovjek u svakom trenutku ima šansu započeti novi život u Bogu, bez obzira na osobnu prošlost i bez obzira na obiteljsku i porodičnu prošlost. Ukratko, "nasljeđivanje grijeha" ne može se shvaćati ni u smislu da nam posljedice grijeha predaka uzrokuju sve životne nedaće i umanjuju slobodnu volju do te mjere da se određenim grijesima ne možemo oduprijeti.

3. Životne poteškoće kao rezultat duhovnog nasljeđa

Prema tome, jedino legitimo pitanje vezano za "grijehe obiteljskog stabla" ostaje: mogu li grijesi koje su učinili preci stvoriti određene duhovne probleme potomcima koji za njih ne snose nikakvu moralnu odgovornost? Pri tome se misli na probleme u obliku kušnje, a ne prisile na grijeh.

Kada malo bolje promotrimo mehanizam grijeha, možda ćemo moći dati bolji odgovor na ovo pitanje. Grijeh po sebi narušava čovjekov odnos s Bogom, ali on kao posljedicu ima narušene odnose među ljudima. Nekada tako narušeni odnosi mogu trajati generacijama i prerasti u svojevrsne "strukture grijeha". Osoba koja se rađa i odrasta u takvom okruženju nažalost bez svoje krivnje ulazi u disfunkcionalnu situaciju i nužno osjeća njezinu teškoću. Svatko je se od nas nažalost osvjedočio o slučajevima zavađenih obitelji, supružnika, rođaka i sl. Nekada strukture grijeha ne moraju biti jasno vidljive. Na površini izgleda da sve dobro funkcionira, ali u sebi ljudi su duboko ranjeni. Neki grijesi koje čovjek učini imaju vidljive izvanjske posljedice. Neki grijesi mogu ostati nepoznati drugim ljudima. Ali ipak, i jedni i drugi uništavaju odnose. Svaki svjesno učinjeni grijeh narušava duhovnu blizinu među ljudima i utječe na čovjekov odnos prema drugima.

Ako "grijehe obiteljskog stabla" shvatimo u takvom smislu, tj. da se osoba bez svoje krivnje može roditi i odrastati u odnosima koji su poremećeni i teški, u tome nema ništa neobično. Jasno je da će takva utjecati na razvoj osobe i na popravljanju odnosa treba neprestano raditi. Koliko mi je poznato, velik broj molitava za "ozdravljenje obiteljskog stabla", se sastoji upravo u tome da čovjek oprosti i moli za svoje pokojne, što se ni na koji način ne protivi kršćanskom pozivu da obraćenje, pomirenje i molitvu. Štoviše, gledano samo sa psihološkog aspekta jasno je da okolina u kojoj odrastamo bitno utječe na formiranje osobnog identiteta, pa i stava o vjeri i odnosa prema Bogu. Veliki broj psihoterapeuta koji nemaju nikakve veze s vjerom također istražuje obiteljsku situaciju osobe (i više od jedne generacije), da bi mogla bolje detektirati narušene relacije i probleme s kojima se suočava pojedinac.

4. Nužnost posebnih molitava?

Napokon, ostaje još jedno pitanje oko kojeg se zapravo najviše razilaze mišljenja katoličkih teologa: mogu li ljudi koji u punini žive sakramentalni i vjerski život, bez ikakve vlastite krivnje trpjeti zbog grijeha svojih predaka te to trpljenje otkloniti posebnim molitvama za "ozdravljenje obiteljskog stabla".

Oko ovog pitanja je vrlo teško dati jedan rezolutan odgovor. Ipak, valja opet upozoriti na neke krive zaključke. Prije svega, važno je znati da osoba vrlo često može bez ikakve vlastite krivnje prolaziti velike životne teškoće. One ne moraju biti rezultat nikakvog nasljeđenog "prokletstva". Mnogi sveci su imali iskustva s teškim tjelesnim i duševnim kušnjama. Ali one nikada ne umanjuju čovjekov moralni status, štoviše, postaju mu šansa za rast.

Osim toga, treba izbjegavati svaki fatalizam u razmišljanju o "grijesima predaka". Gotovo redovito se u raspravama o ovoj temi poteže sljedeći argument: "Ako otac koji je bogat prokocka svome imanje, potomci će živjeti u siromaštvu i, premda za to nisu krivi, ispaštat će." I onda se ovaj zaključak prenese i na duhovno polje. Unatoč tome što teza na prvi pogled zvuči uvjerljivo i odgovara popularnim narodnim mudrostima, ovdje je napravljena logička (i teološka) pogreška što je poistovjećeno materijalno bogatstvo s duhovnim blagoslovom. Jer, čak i djeca oca koji je prokockao imanje ne moraju osjećati nikakvu duhovnu prazninu zbog toga. Možda upravo suprotno! Kada bismo se vodili takvim zaključivanjem mogli bismo reći i sljedeće: Djeca oca koji je ukrao veliku svotu novca će i bez svoje krivice živjeti u bogatstvu. Ali, znači li to da je ukradeno bogatstvo koje prelazi na potomke pozitivno? Naravno da ne! U oba slučaja se radi o očevu grijehu, ali niti materijalno siromaštvo jednih niti bogatstvo drugih ne određuje na koji način će se oni duhovno razviti.

Dodatni problem u shvaćanju bio bi automatizam - očekivanje da će se moljenjem određenih obrazaca životna situacija sama od sebe promijeniti. Zapravo - neće! Ideja molitve je da čovjeka mijenja i da ga učini otvorenijim za Božji poziv. A Bog nas poziva da budemo mirotvorci, da se izmirujemo, da činimo dobro itd. Očekivanje da će molitva djelovati bez čovjeka ili izvan čovjeka je praznovjerje. Bog treba nas da svijetu budemo sol i svjetlo, a ne da stojimo sa strane dok se situacija ne "osoli" i ne "osvijetli". Naravno, iskrena molitva Bogu za naše pokojnike i pretke koji se možda nalaze i čistilištu može učiniti puno za te duše. Jednako tako, molitva Bogu da nam da pomogne promijeniti i izliječiti stvari koje ne uviđamo, odnose koji su poremećeni a ne znamo zašto, teškoće kojima ne vidimo korijena itd. savršeno je dobra. Kao ljudi smo ograničeni. I naše sposobnosti su ograničene. Ako bismo se uzdali samo u njih ništa ne bismo postigli. Samo oslanjanjem na Božju pomoć i milost i dubokim pouzdanjem u moć Isusa Krista možemo stvari iz dubine mijenjati. U skladu s tim, takva molitva za "ozdravljenje" je posve u redu, ali se stvari u konačnici neće odviti bez nas i mimo nas.

Ipak, nakon ove podulje rasprave, ostaje još jedan prijeporni moment: mogu li postojati određene kušnje (tj. pojačane sklonosti na grijeh) koje su plod grešaka naših predaka i koje nismo naslijedili odgojem? Odnosno, jednostavnim riječima: ako je nečiji pradjed bio kockar, a ta osoba, recimo, posvojena i odrasla u posve drugačijoj životnoj (i duhovnoj) sredini, hoće li ona i dalje osjećati veću kušnju na grijeh kockanja?

Kao što vidimo, pitanje je vrlo slično starom prijeporu o ulozi gena u razvitku osobina ličnosti, samo je u ovom slučaju prenešeno na duhovno polje. Ako primjerice raspravljamo o alkoholizmu, to možemo promatrati i s jednog i drugog aspekta jer se radi i o biološkom i o moralnom problemu. Stoga se možemo pitati je li (i u kojoj mjeri) alkoholizam nasljedna sklonosti. Veliki broj medicinskih znanstvenika smatra da u razvoju alkoholizmu određeni utjecaj može imati i genetska predispozicija. Nije teško prihvatiti da ona posljedično stvara teškoće i na duhovnom polju. Ali to onda znači da ta "kušnja" ostaje takva čitava života (popularno rečeno - "zapisana je u genima") i da ju ne možemo ukloniti molitvom, već se samo aktivno boriti protiv nje. Ostaje nam dvojba postoji li jedan skup duhovnim predispozicija (neovisan o genima), s kojima se rađamo i na koje možemo utjecati u većoj ili manjoj mjeri. Kada bi predispozicije shvaćali samo kao darove/talente, mogli bismo jasno dati pozitivan odgovor. Netko se rađa s više, a netko s manje darova, ali su ih svi pozvani umnažati. Problem nastaje samo kada postavimo pitanje negativno - rađamo li se svi, uz darove, i s određenim negativnostima? Preciznije, s negativnostima koje su posljedica naših predaka?

Na ovo pitanje je vrlo teško, ili možda nemoguće, dati posve pouzdan odgovor. Sigurno je da Bog svaku dušu stvara tako da može postići savršenost. Ulaskom u tijelo ona već "nasljeđuje" određeni teret svojih prvih predaka. Na koji način to isto tijelo može nositi teret svojim bližih predaka nadilazi naše znanje. Ipak, iz svega dosad rečenog možemo barem biti sigurni da s Božjom milošću nismo nikada i nikako osuđeni ni na prokletstvo ni na propast. U govoru o "ozdravljenju obiteljskog stabla" trebali bismo izbjegavati spomenute krive teorije. Jednako tako, trebamo biti otvoreni životnom iskustvu ljudi i prosuđivati ga na osnovu sigurnog Crkvenog nauka. I, za kraj, nešto vrlo važno - ne bojte se! Svaka teorija koja vam u življenju kršćanstva ne donosi radosnu vijest, već samo strah i bojazan od krive je strane. Iskrena molitva za svoju obitelj i obiteljsko stablo nikako nam ne može štetiti, ako je pravilno shvaćamo. Ali, neka svaka vaša molitva bude radost!

U prilogu Vam šaljem linkove na nekoliko članaka katoličkih autora o ovome problemu. Primijetit ćete da su mišljenja prilično različita što će Vam pomoći da i sami bolje odvažete argumente:

Mihály Szentmartoni - Liječenje obiteljskog stable: hrcak.srce.hr/file/2073
Mladen Faraguna - Neki problem u katoličkim karizmatskim pokretima: http://www.srce-isusovo.com/index.php?m ... i&news=267
o. James Manjackal - O iscjeljenju obiteljskog stabla: http://www.jmanjackal.net/cro/crotree.htm
Intervju s Rajkom Bundalom (na sredini teksta se raspravlja o temi obiteljskog stabla): http://www.katolik.hr/aktualnomnu/inter ... /174-proba
O. Robert DeGrandis, "Osobna molitva za obiteljsko stablo": http://obracenje.ning.com/profiles/blog ... arastaje-o

BTB,

Don Damir
http://studentski-pastoral.com/index.ph ... pelana/183

ja ću ti pokušati pojasniti
jako puno je pojasnio naš dobri i potkovani-jaki pastir don damir stojić čiji detaljan odgovor i varijacije nam prenosi Cirenac u ranijem postu

mi imamo SKLONOST ka grijehu naslijeđen još od naših prvih predaka - adama i eve...to je tzv. izvorni ( istočni, iskonski grijeh)
inače ovaj pojam istočni koji se kod nas najčešće koristi ,a po meni je bolje koristiti iskonski ili izvorni , nema veze sa istokom /stranom svijeta/ nego taj pojam potječe od riječi: istjecati- isticati

po meni ,a i po karizmaticima i npr, laiku vjerniku rajku bundalu - "velikom" laiku katoliku sa puno osobnog znanja i svjedočanstava na polju vjere, Božjeg djelovanja i Božje milosti čiji je on svjedok u masi slučajeva ( pročitaj neke njegove knjige koje su pune osobnih svjedočanstava i potvrda njegove duboke vjere- on je inače potomak ateista i pravoslavaca iz Bih, prihvatio je katoličku vjeru jer je duhovno spoznao da je katolička vjera jedina prava Kristova vjera ), kao što izvornim grijehom nasljeđujemo sklonost ka grijehu ( znači ne čin , nego je to stanje i karakteristika naše slabe naravi), tako i velikim grijesima- opačinama naših predaka naslijeđujemo određene sklonosti na neki grijeh

krštenje briše grijehe i kazne za grijeh , ali krštenje ne briše našu sklonost ka grijehu, krštenje ne izlječuje našu od pragrijeha adama i eve našu ranjenu narav koja i poslije krštenja ima sklonost ka grijehu
kako se ta narav i sklonost prenosi? nego našim genima , kromosomi majke i oca se spoje i stvore novo živo biće sa genetskim materijalom i oca i majke

ako naši geni , pa recimo možda preciznije duhovni geni prenose sklonosti još od adama i eve ( na tisuće godina i na stotine generacija....sada bi se moglo postaviti pitanje koliko je to: jel cca 6.000 godina kolko tvrde židovi i neki katolički teolozi koji su unazad točno računali sve generacije ili je možda 10 000 g..ili čak puno više- pa i milijuni ( po meni ne!) ??...nije toliko važno - to je stvar za neku drugu temu i detaljnu raspravu) , onda je lako zaključiti da se kroz gene ( duhovne gene) može još puno lakše prenositi sklonost ( predispozicija) ka nekom grijehu (opačini) naših nedavnih predaka....znači samo jedno, dva, tri ili recimo i sedam koljena unazad...

nesporno je da nasljeđujemo gene predaka i svi genetičari spominju da se nesporno prenosi genetski materijal naših predaka barem četri koljena unazad...naravno, da materijalistička, ateistička znanost spominje samo pojam tjelesnih osobina koji se prenose genima...materijalistička znanost koja zastupa i Darwinovu suludu teoriju evolucije ( akoja kaže da čovjeka nije stvorio Bog , nego da je čovjek nastao mutacijama od jednostaničnog organizma!??-sic!- koji nonsens...a današnja znanost pa čak i teologija aksiomski prihvaća tu teoriju koja nije ničim dokazana, čak štoviše u zadnje vrijeme kada se jako puno zna o genima , genomu čovjeka, dnk- rnk itd ,sve je više ruši intiligentni dizajn i kreacionizam- i dokazuje se da TE nije točna , jer da je točna onda nas Biblija laže da je Bog stvorio čovjeka!! a posljedično tome naša vjera , katolička ili recimo kršćanska je lažna i neistinita)

i sam KKC - paragraf 1264 kaže:

1264 Ipak u krstenima ostaju stanovite vremenite posljedice grijeha kao sto su trpljenje, bolest, smrt ili slaboce vezane uz zivot, kao sto su karakterne slabosti itd., zatim sklonost na grijeh, koju predaja nazivlje pozudom ili slikovito "klicom (izvorom) grijeha" ("fomes peccati"): "Buduci da je pozuda ostavljena u nama radi kusnje, ona ne moze skoditi onima koji na nju ne pristaju i koji joj se hrabro odupiru miloscu Kristovom. Stovise «I natjece li se tko, ne ovjencava se ako se zakonito ne natjece»" (2 Tim 2,5).

znači i najslužbenija dogmatika spominje pojmove: sklonost na grijeh, karakterne slabosti , slaboće vezane uz život, a koje su u biti baš to o čemu pričamo kada tvrdimo da zbog opačina- grijeha predaka u našim genima ostaje sklonost na grijeh, klica koja nas pojačano navodi na grijeh predaka

tvoje pitanje je ako se ne varam : zašto imamo sklonost na grijeh

zato jer krštenjem ne "ubijamo sklonost ka grijehu" i zato jer kroz "najjaču" stanicu u nama, spolnu stanicu , koja je spoj kromosoma spolne stanice majke i spolne stanice oca , kroz ljudske gene koji nas čine baš ljudima ( a ne životinjama ili biljkama) i koji nam daju određene talente, osobine, vrline ali tako i mane ( a to su određene pojačane sklonosti na određeni grijeh!) , nasljeđujemo određene predispozicije ( i tjelesne i duhovne) , pa tako i predispozicije na određene sklonosti na neke grijehe ( koje su činili naši preci)
tu duhovnu sklonost nećete nigdje pročitati kod genetičara , biologa , medicinara ( barem ne u našim izvorima ) jer je službena znanost koja drži sve važnije medije i medicinske publikacije ateistička i nesklona duhu nego samo materiji i tjelesnome ( dok se duhovno prešućuje i eksplicite ne spominje)

ali zdrav razum i logika, i kod samih laika, amatera nam lako ukazuje da ako se nasljeđuju čisto materijalne, tjelesne osobine , da se nasljeđuju i psihičke- duševne, ali i duhovne osobine predaka!
za to nam ne treba doktorat medicine , genetike isl. nego samo činjenica da vjerujemo i u nematerijalno, da nismo ograničeni samo na ono što se može vidjeti ili opipati , znači materijalno , nego da smo svjesni da postoji i duhovni svijet koji se ne vidi ( isto kao što se ne vidi drugi svijet- raj, čistilište, pakao) ali mi vjerujemo da postoji duhovna sfera)

ne znam jel ti sada šta jasnije,a ko nije precizno pitaj šta nije , pa ćemo pokušati nešto odgovoriti

PS. zanimljivo je da si primjetio introspekcijom da si već sa 4-5 godina bio kadar činiti grijehe....isto tako neke opačine naših predaka se aktiviraju u određenom kasnijem periodu našeg života ( alkoholizam, bolesna spolnost, bludnost se normalno aktivira kasnije u mladosti a ne npr u djetinjstvu..jer preci su jako bludničili ili jako opijali se sa preko recimo 20 godina a ne sa npr. 12 godina)

u nedostatku vremena copy/paste

" Prije nego što je grijeh po neposluhu naših praroditelja
ušao u svijet, čovjek se nalazio u stanju izvorne svetosti,
u stanju prijateljstva s Bogom, savršenog sklada sa
samim sobom i sa stvorenjem koje ga okružuje[5] .
Jedan od glavnih pokazatelja tog stanja očitovao se u
nadmoćnosti razuma nad osjećajima – čovjek u stanju
izvorne svetosti svoje je djelovanje temeljio na razumu
koji je gospodario njegovim osjećajima [6] . Zbog toga su
čovjek i njegova žena mogli biti jedno pred drugim goli i
ne osjećati stida (usp. Post 2,25), bez bojazni od pojave
ikakve neuredne želje ili sklonosti.
Nakon Pada situacija se drastično mijenja. Čovjek gubi
posvetnu milost, izvorni sklad između Boga, čovjeka i
stvorenja biva narušen, odnosi postaju u znaku požude i
gospodarenja, smrt ulazi u povijest čovječanstva. Kao
posljedica svega toga, gospodstvo duhovnih moći duše
nad tijelom biva slomljeno [7] – emocije počinju vladati
nad razumom. Zbog toga svaki čovjek pokazuje
određenu sklonost na grijeh, koju sv. Predaja označava
riječju požuda (lat. concupiscentia) [8] . Požuda tako
dovodi do stanja sukoba unutar naše volje: razumski
znamo da trebamo činiti jedno, a emocije nas navode da
činimo upravo suprotno (npr. preljub, krađa,
prisluškivanje, i sl.). Iako nas krsna milost, kao i ona
koju primamo u sakramentu sv. pričesti[9] , ne oslobađa
od požude[10] , ona nas čini sposobnima za borbu
kršćanskoga života [11] , tj. nastojanje da u svom
djelovanju i ponašanju dademo primat razumu. Sv.
Pavao nam jamči da nam požuda ne može nauditi
ukoliko se ustrajno i hrabro borimo uz pomoć Božje
milosti: „Budući da je požuda ostavljena u nama radi
kušnje, ona ne može škoditi onima koji na nju ne
pristaju i koji joj se hrabro odupiru milošću Kristovom.
Štoviše ‘I natječe li se tko, ne ovjenčava se ako se
zakonito ne natječe’“ (2 Tim 2,5).
To naravno ne znači da su sve emocije loše, već samo
to da čovjek mora svojim razumom biti kadar razlučiti
dobre od loših emocija. Ukoliko je neka emocija dobra
(npr. zaljubljenost u svoju odabranicu/odabranika;
osjećaj utjehe prilikom molitve; osjećaj tuge u
skrušenom pokajanju; osjećaj sreće u radosnim i velikim
životnim trenucima), onda ju treba zadržati i dati joj
prostora. Ukoliko je pak neka emocija loša (npr. zavist,
ljubomora, zaljubljenost u muškarca/ženu koji/koja nam
ne pripada, nepravedna srdžba) onda ju treba, koliko je
to u našoj moći, izolirati, budno paziti da ne utječe na
naše odluke i ne temeljiti na njima svoje djelovanje. Pri
tome je uputno koristiti milost duhovnog vodstva, uz
redovito primanje sakramenata koji nas trajno čine
baštinicima božanskog milosrđa."

Odakle si ovo c/p...tko je autor citata, članka ili knjige iz koje je uzeto?

Šta je na kraju tvoj stav...nejasno je iz svega ovoga?

Ovo je bio odgovor slugi na pitanje: "Zasto onda mi imamo sklonost ka grijehu? Nije to samo spoznaja dobra i zla..da jest odlucivali smo se za dobro."

-Rijec je o clanku "Primat razuma u krscanstvu"/katolik.hr- cinilo mi se jasnijim i preciznijim od onoga sto si ti sve napisao

-Sta je nejasno? Kakav moj stav ako c/p?

Samo treba biti oprezan da se ne ode u praznovjerje. A oko ove teme i pitanja svatko si daje za pravo iznosenje misljenja i "iskustava".