www.tebe-trazim.com

Meni je nepoznato,a zato sam napisala ovaj post.
Recimo živim s osobama koje su u meni stvorile radost i veselje,pune topline,mane koje nisu uopće za spominjanje,u srcu hvalim Bogu jel ih imam u svom životu.
Bez obzira što ne žive sakramentalnim životom,vidim kako ih Bog ljubi i kako imaju dobrotu,no onda...pljas.Iznenada krenu reagirati da ih ne prepoznajem,imam osjećaj ćim sam više u povezanosti s Bogom,tim su njihove reakcije negativnije.
Znam da ta osoba nikada u srcu ne bi rekla to što onda kaže,i onda sam
Pokušam ja na lijepo objasniti,onda je kaos,još gore.Povlaćim se,zaista onda neznam kako...eto.
Nije tu riječ o nikakvom zanosu ili uzdizanju,da bih za utjehu bila u miru sa takvom situacijom,razmišljam zbog čega je ta meni draga i topla osoba "ugrizla",namjerno sam tako napisala jer uvrede mogu imati niski i blaži ton,a ove koje šokiraju su po meni "ugrizi".

Ne mjerim dosljednost, dosljednost ili jest ili nije. Ona se očituje u prekticiranju vjere kad je teško i kad je manje dobro, i pred drugima i pred sobom.
Ne mislim da je "popovanje" nešto dobro, svaki od nas mora evangelizirati, bez obzira na otpore i uspjehe...
Evangelizacija laika se provodi tako da, na primjer, kad si u nekome muškome društvu u kojem se govori o ženama, mačistički, seksistički, gledajući ih kao seksualne objekte, ti pokažeš da se s time ne slažeš i zastupaš stajalište da je svako ljudsko biće čovjek sa svojim dostojanstvom. Ili posvjedočiš bračnu vjernost.
Ili se baviš svojim djetetom, ocem, majkom, bakom , djedom, susjedom.
Družiš se s ljudima, pomažeš.
To ti je evangelizacija, djela i koja riječ ili šutnja u slušanju sugovornika.

A to da se kritika uopće ne prihvaća ili zbog nje nastaju problemi jest psihološki problem.
Imaju je svi, od državnih ili crkvenih poglavara do nas koji ovdje divanimo...
Utemeljena kritika jest u redu, no Mandolina je pričala o nerazumijevanju i otporu prema njenoj religioznosti....

Bar sam tako shvatio.....

Jednostavno je objašnjenje da im nedostaje Duha Svetoga.
Bog im se smiluj!

Znam za to, nije uopće rijetko i posljedica je nedostatka vjere, zapravo je većina tih ljudi dosta neuka ili neupućena u vjeru, podložni su mainstream medijima (čitaj tv) i njihovo mišljenje formira se na osnovi slijedećeg, naravno odnosi se na preneseno značenje:"Imam li želudac pun, dobro je! Ako je prazan, nije dobro!"
Od takvog načina razmišljanja dolaze i njihova razmišljanja da je u ex Jugoslaviji bilo bolje jer se više imalo...

Na žalost ti je to sve tako, no na nas utječe Dragi Bog, a ne nekakvi novinarčići ili njihovi vlasnici...
Naši su ciljevi duhovni, a njihovi materijalni i onda je tu uvijek nekakav antagonizam mišljenja...

U potpunosti se slažem s ovim šta si napisala pero.
Sjećam se da je neko pisao cura me prevarila ljubila se s drugim , šta da radim, meni isto nije normalno da bi na forumu tražio savjete za takve situacije. Ok, lakše je ak se izjadaš al za ozbiljne situacije pitat na forumu nepoznate ljude je za mene x-files, twilight zone.

Ok perokvrzica,procitat cu ovo
moje misljenje je da ljudi koji su emocionalno nestabilni a u srcu sebicni,mogu biti u zanosu nakon otkrica vjere,ali takvi su nestalni i solo igraci(da se tako izrazim),kad dodju prve muke otpadaju jer nemaju snage otvoriti se Bogu a i ne zele.Zele nastaviti po svome,ne mijenjati se, a pricaju cijele dane i svakome o vjeri,te namecu svima svoje misljenje.A Bog ima plan za svakog i cudi su putevi Njegovi.
Ja san jadan i bijedan grijesnik i necu suditi nikog i neman nikakvo pravo na to.Kako kaze veceras u homiliji u sv.Stosiji(u ZD) kadinal Vinko Puljic:"Ja nisam kakav mislim da jesam,nisam ni onakav kakvog me drugi vide.Ja sam iskjucivo onakav kakvog me Bog vidi".

A zanesenjaka ima,slazem se sa tobom tu iako mislim da su u manjini,citao sam o tamnoj noci duse ali jos stiva nece skodit

Gledaj,svi smo različiti i svatko od nas ima različite probleme i životne situacije,mene je zanimalo kako se ponašati prema osobama koji ne vjeruju,i u tim situacijama dolazi do sukoba,prepreka.
Nigdje nisam iznjela svoj osobni problem u detalje,i zapravo me veseli da sam dobila ovih nekoliko postova od ljudi koji su bili otvorena srca.
Kad sam bila djevojka(neudata),nisam imala tolikih obveza i imala sam više vremena otići poslušati Božju rijeć izvan mise.
Danas mi to nedostaje,nije mi samo dovoljno čitati duhovnu literaturu,nedostaju rijeći,dijela i ostalo,pa mi je u srcu drago kad na ovaj naćin mogu s nekim podjeliti problem i iskustvo.
Zato sam i navela u samom početku posta da nisam okružena vjernicima putpuno otvorenih Bogu.

Ovim postom ste poruku uputili izravno meni,gle lude traži pomoć na forumu,i vjerujem obeshrabrili nekoga tko bi isto možda želio čuti drugo iskustvo,mišljenje i sl.,samo ovisi u kojoj mjeri će osoba i koju riječ prihvatiti.

Meni su neke rijeći s ove teme pomogle,i drago mi je da ima divnih ljudi koji su uputili riječ iskustva i mišljenja.
Ukoliko je na ovom forumu zabranjeno postavljati vlastite životne neduomice(a vjerujem da nije),onda sam "fulala",uostalom zašto pišete ukoliko odmažete ,imate bezbroj drugih tema,ovdje nije pisano "JE LI BI POTRAŽILI POMOĆ NA FORUMU",nego je napisano "JE LI VAM TEŠKO"?

Ovo šta sam napisao sam konkretno mislio na to da je neko napisao cura me prevarila dal da ju ostavim, tak je nekak bilo, na takve stvari sam mislio, a bilo je više takvih varijacija.
Drugo ne mislim da si luda, zaš bi bila luda.
Nije ništa zabranjeno, nego je pitanje šta je bolje, meni osobno je bolje popričat sa osobom face to face, a pretpostavljam da smo svi takvi. Isto tako mi je lakše kad odem u župu pa čujem tamo od drugih slična iskustva. Na to sam mislio, a ne da je meni problem šta ti pišeš.
Ne znam kak je u župi gdje jesi jel ima kakva molitvena zajednica, jel imaš uopće vremena za to, uglavnom to ti znaš.

Svako dobro.

Nažalost ne,ima par ženica koje su u zboru,i to je to.Prije je bio zbor mladih,no ni toga sad nema,došao je novi svećenik ima lijepe propovijedi,no ništa dalje od toga,znači za nas obiteljske ljude,ništa.Ima u glavnom dekanatu,no nekako bih voljela danas sutra zbog djece da nemoraju u drugu župu odlaziti pjevati,i sl.
Baš mi je žao zbog toga,gledala sam u crkvi slike od prošlogodišnje Sv.pričesti,pjeva taj ženski zbor,umjesto da dječica pjevaju na toj posebnoj njihovoj i Isusovoj svećanosti.
Župa ima tri crkve,nemamo ni Karitas,onda kad odnesem u drugu župu,pitaju što ne nosim u svoju,i tako.Moji prijatelji neidu uopće tu na misu,nekako se ne osjećaju kao kod kuće,eto...pomalo tužno.

Šteta da je tako, možda da se vas par obiteljskih ljudi organizira pa da u župi jednom tjedno se nađete na molitivi i razgovoru, napamet pričam.
Uglavnom da ponovim šta sam napisao da ne bi mislila da je ti jadaš a ja te ušutkavam ili mi smeta šta pišeš, ak je tebi lakše ispiši još sto strana, meni to ne smeta, niti je to loše samo po sebi.

Ajd budi dobro, Bog bio s tobom.

Ako je vjerovati Mihaly Szentmartoniu (a trebali bismo mu biti u stanju vjerovati s obzirom da je čovjek profesor na Institutu za duhovnost Papinskog sveučilišta Gregoriana) - psihička nestabilnost nije nikakva prepreka postizanju svetosti:

"Naš studij ima specifičnu svrhu: željeli bismo uočiti duboku međovisnost koja postoji između tipa ličnosti i duhovnoga života...iz svakog tipa ličnosti može se izgraditi svetost, pa i onda ako u sebi nosi neku patologiju." Mihaly Szentmartony, Psihologija duhovnoga života

A ako su se i sveci kolebali u vjeri, ne znam zašto bi to za nas "obične" bilo toliko nevjerojatno?

»Gdje je bio Bog i kako je mogao dopustiti sve ovo?« zapitao se lani papa Benedikt XVI. u koncentracijskom logoru u Auschwitzu. To je pitanje koje si postavlja svatko, ne o Božjem postojanju, jer u njega vjeruje i svojim svjedočenjem mu pridonosi, već o djelovanju Zla u svijetu. A svi znaju dobro kroz koliko je zlo i u kolikom je zlu cijeli svoj život provela blažena Majka Terezija zahvaljujući upravo - vjeri. Pomoćnica i spasiteljica milijuna najbjednijih potpuno se predala u Božje ruke i tako uzdignute glave izišla iz svoje mračne noći duše donoseći Boga i njegovu utjehu tamo gdje je drugima to - gotovo nezamislivo. A upravo bi joj ta »mračna noć duše« mogla donijeti i ono što se u procesu proglašenja svetim traži - življenje kršćanskih kreposti »na junački način«
- baš onako kako ih je živjela mala-velika bl. Terezija iz Calcutte »umotana« u jednostavni plavo-bijeli sari.

http://www.glas-koncila.hr/index.php?op ... s_ID=12709

"Ova sumnja da je od Boga odbačena uzrok je neizmjernoj žalosti i boli; pače dodajem da je jedna od najtežih muka, koje je trpio blaženi Job dok je bio oštro kušan od Gospodina, bila upravo ona tjeskobna misao koja je činila da usklikne:
ga
Zašto si kao metu mene uzeo,
zbog čega sam Tebi teret postao?"

"Već smo rekli da se tama, na koju duša ovdje misli, odnosi na osjetne, unutarnje i duhovne težnje i moći, jer se one sve u ovoj noći potamnjuju u svome naravnom svjetlu, a očistivši se od naravnog svetla mogu biti rasvijetljene nadnaravnim.
I zaista, sada su osjetne i duhovne težnje uspavane i umrtvljene tako da ne mogu uživati ni u kojoj stvari, ni u božanskoj ni u ljudskoj; duševne su sklonosti pritisnute i ne mogu se maknuti niti igdje mogu naći oslona; mašta je vezana,
niti može išta suvišno zamisliti: pamćenje je ugašeno; razum je u tami, pa je stoga volja suhoparna i tjeskobna i sve su druge moći prazne; ali, što je teže od toga, gust i težak oblak leži nad dušom i drži je u tisuću muka kao da bi bila daleko od Boga.
Ipak, uza sve što stoji u tami, duša veli da hoda sigurno." , sv. Ivan od Križa "Tamna noć"

Čovjek koji ozbiljno shvaća težinu teološkog pothvata u odnosu na ljude našeg vremena iskusit će i spoznati ne samo teškoću tumačenja nego i nezaštićenost svoga vlastitog vjerovanja, tjeskobnu moć nevjerovanja usred vlastite želje da vjeruje. Tako će onaj, tko danas iskreno pokušava da sebi i drugima položi račun o kršćanskoj vjeri morati biti spreman uvidjeti da on nipošto ne nosi tek takvu odjeću koju bi trebao samo promijeniti pa da uzmogne uspješno poučavati druge. Daleko više, morat će shvatiti da se njegova situacija ne razlikuje tako potpuno od situacije drugih, kao što je to možda ranije mislio. Postat će svjestan da su u objema skupinama nazočne iste snage, premda, dakako, katkada i na različite načine.

Ponajprije vjernik osjeća ugroženost pred neizvjesnošću, koja mu u trenucima iskušenja nenadano ukazuje kako je krhka cjelina što mu se obično pričinjavala kao po sebi razumljiva. Ovo ćemo objasniti uz pomoć nekoliko primjera. Tereza iz Lisieuxa, ta ljubazna i prividno tako naivna svetica, svetica bez problema, uzrasla je religiozno potpuno zaštićena. Njezin je život od početka do kraja bio savršeno i do u tančine prožet vjerom Crkve, tako da je svijet nevidljivih stvari bio dio njezine svakidašnjice, još više, nevidljivi je svijet postao sama njezina svakidašnjica, gotovo opipljiv, nešto bez čega nije mogla biti. »Religija« je bila prirođena njezinu svakidašnjem životu, s time se ona ophodila kao što se ljudi ophode sa stvarima koje su im na dohvat ruke. Ali upravo nam je ta žena, prividno zaštićena neugroženom sigurnošću, ostavila iz posljednjih tjedana svog trpljenja priznanja, koja su njezine sestre, preplašene, ublažile, a koja tek danas dolaze na vidjelo kad raspolažemo doslovnim izdanjima njezine literarne ostavštine. Tako, na primjer: »Naviru mi misli najgorih materijalista.« Na njezin um nasrću svi postojeći argumenti protiv vjere. Čini joj se kao da više nema osjećaja za vjeru, kao da se nalazi »u koži grešnika«? To znači da se ovdje i čovjeku, u prividno građenom svijetu nenadano otvara ponor koji vreba iza čvrstih konstrukcija vladajućih konvencija. U takvoj situaciji ne nalazi se više u pitanju ova ili ona stvar, nešto o čemu se možda inače raspravlja: uznesenje Marijino, da ili ne, ovakav ili onakav način ispovijedanja – sve to postaje sasvim sekundarno. Tad se postavlja pitanje o cjelini, sve ili ništa. I to preostaje kao jedina alternativa, te se čini kao da ne postoji nikakvo uporište za koje bi se čovjek pri tom naglom padu moga uhvatiti. Vidljiv je još samo beskrajni ponor ništavila, kamo god čovjek upravio svoj pogled. J. Ratzinger, "Uvod u kršćanstvo"
"...i vjernik i nevjernik, svaki na svoj način, i sumnjaju i vjeruju, ako se baš ne skrivaju pred samima sobom i pred istinom svojega bića. Nitko ne može potpuno umaći sumnji, niti itko potpuno vjeri. Nekomu vjera postaje nazočna protiv sumnje, nekomu kroz sumnju i u obliku sumnje. Takva je u svojoj biti ljudska sudbina: da čovjek jedino u ovom trajnom su­parništvu između sumnje i vjere, između iskušenja i sigurnosti može naći konačno svoga bića. Možda bi upravo sumnja mogla postati mjestom komunikacije, jer ona priječi i jednog i drugog partnera da se zatvore u svoj vlastiti svijet. Sumnja obojicu priječi u tome da se potpuno zaokruže u sebi; ona vjernika upućuje na onoga koji sumnja a onoga koji sumnja na vjernika. Za prvoga sumnja znači njegovo udioništvo u sudbini nevjernika, a za drugoga način kojim mu se vjera, usprkos svemu, nameće kao izazov." J. Ratzinger, "Uvod u kršćanstvo"



Slažem se.



Ne slažem se. Menščini da je itekako duhovne prirode ilitiga da je to grijeh koji se zove oholost.





A ti si, brate, svijet podijelio na dobre kršćane i zločeste ateiste.

Katekizam uči da je ateizam - »time što odbacuje ili niječe Božje postojanje« - grijeh protiv kreposti bogoštovlja. Nakane i okolnosti mogu uračunljivost glede te krivnje mnogo umanjiti. Nastanku i širenju ateizma »mogu nemalo pridonijeti i sami vjernici, ukoliko zanemarivanjem vjerskog odgoja ili netočnim i pogrešnim izlaganjem nauka ili također nedostacima svoga vjerskog, moralnog i društvenog života, pravo lice Boga i religije prije sakrivaju nego otkrivaju«. Sam se ateizam često »temelji na krivom poimanju ljudske autonomije koja ide čak do nijekanja svake ovisnosti o Bogu«. Zapravo, »priznavanje Boga nipošto se ne protivi ljudskom dostojanstvu, jer je tom dostojanstvu temelj i savršenstvo u samom Bogu«. Crkva zna »da se njezina poruka slaže s najdubljim željama ljudskog srca«.
http://www.glas-koncila.hr/index.php?op ... s_ID=16450