 |
| Korisnik s preko 1000 postova |
 |
Pridružen: 10 lip 2008 20:55
Postovi: 3439
Lokacija: Santa Fe (New Mexico)
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 72 zahvala
|
nikolina napisao: nova sam, nemojte što zamjeriti...
zanima me kako se vi nosite s padovima? u smislu - trudim se svakodnevno se obnavljati duhovno, prepoznati zamke koje nekad nije lako odmah razaznati, predati se u potpunosti Njemu da me vodi. i skoro svaki put, kad osjetim Njegovu milost i blizinu, pojavi se neko iskušenje i ja opet padnem, zakopaju me vlastite slabosti, a znam da sam mogla bolje...
pretpostavljate - opet mi se isto desilo, duša mi se raspada na komadiće, pokušavam se vratiti... s jedne strane čujem glas koji mi govori: Bog je ljubav! Bog te voli!, ali opet - ne vidim se dostojnom niti da mu pogleda uputim Ako te pritisnu tvoje bijede, ne budi žalostan. Hvali se svojom slabošću kao sveti Pavao, jer djeci pristaje da oponašaju starije, bez straha da će pritom biti smiješni. Sv. Josemaría Escrivá "Put"
Ne udaljuj se od Boga zbog svojih pogrešaka i nesavršenosti, pa ni zbog teških grijeha. Nejako dijete, ako je pametno, privija se bliže svojemu ocu. Sv. Josemaría Escrivá "Put"
Ako ponekad padneš, sine moj, brzo se uteći Ispovijedi i duhovnome vodstvu: pokaži ranu!, da ti je potpuno ozdrave, da uklone svaku moguću zarazu, premda te može boljeti kao kod kirurškoga zahvata. Sv. Josemaría Escrivá "Kovačnica"
Ako si pao ili se osjećaš pritisnut teretom svoje bijede, postojanom nadom ponavljaj: Gospodine, vidiš da sam bolestan. Gospodine, ti koji si zbog ljubavi prema meni umro na Križu, dođi i ozdravi me. Imaj povjerenja, ponavljam: nastavi kucati na njegovo preljubljeno Srce. Ozdravit će te, kao gubavce iz Evanđelja. Sv. Josemaría Escrivá "Kovačnica"
Ne kloni duhom, naprijed!, naprijed sa svetom upornošću koja se, u duhovnome okružju, naziva postojanost. Sv. Josemaría Escrivá "Kovačnica"
Nisi gori. - Stvar je u tome da sada imaš više svjetla da bi se upoznao: izbjegavaj i najmanji znak obeshrabrenja! Sv. Josemaría Escrivá "Kovačnica"Kada je netko prešao određeni put u duhovnom životu i doista želi ljubiti Gospodina od sveg srca, kada je naučio imati u njega povjerenja i predavati mu se usred poteškoća, tada još uvijek ostaje jedna okolnost u kojoj može lako izgubiti mir i spokoj duše i koju demon želi iskoristiti, da bi ga obeshrabrio i uznemirio. Radi se o spoznanju vlastite bijede, o iskustvu vlastitih pogrješaka i padova koji se događaju na određenim područjima, usprkos dobre volje i želje da se čovjek ispravi. I ovdje je važno biti svjestan činjenice da žalost, obeshrabrenje i zabrinutost duše koje osjećamo nakon što smo počinili neku grješku, nisu dobri, i da nam valja sve učiniti da bismo ostali u miru. Evo osnovnog načela koje nas treba voditi u svakodnevnom iskustvu naše bijede i naših padova: nije potrebno činiti nadljudske napore da bismo se potpuno riješili nesavršenosti i grijeha (što je u svakom slučaju iznad naših snaga) već, nakon što smo zapali u pogrješku ili bili uznemireni iskustvom naših nesavršenosti, znati što je moguće brže ponovo naći mir, izbjegavajući žalost i obeshrabrenje. Taj stav ne znači niti opuštenost, niti pomirenje sa osrednjošću, već put prema bržem posvećivanju, i to iz više razloga. Prvi razlog jest osnovno načelo koje smo spomenuli u više navrata: Bog djeluje u duši koja je mirna. Vlastitim snagama se nikako nećemo moći osloboditi od grijeha: samo milost Božja može mu stati na kraj. Umjesto da se uznemirujemo zbog nas samih, mnogo je djelotvornije ponovno pronaći mir i pustiti Boga da djeluje. Drugi razlog jest da je to samom Gospodinu draže. Da li Bog više voli da se nakon pada obeshrabrimo i mučimo, ili da uzvratimo govoreći: "Gospodine, molim te da mi oprostiš, opet sam sagriješio, evo za što sam sposoban po mojim vlastitim snagama! S pouzdanjem se predajem tvojem milosrđu i tvojem praštanju, zahvaljujem ti da nisi dopustio da još teže sagriješim. Predajem ti se s pouzdanjem, jer znam da ćeš me jednog dana potpuno izliječiti, a dok na to čekam, molim te da mi daš milost da me iskustvo vlastite bijede učini poniznijim, blažim prema drugima i svjesnim da sam svojim snagama nisam ni za što sposoban, već da moram sve očekivati od Tvoje ljubavi i Tvojeg milosrđa"!? Odgovor je jasan. Treći razlog jest činjenica da su nemir, žalost i obeshrabrenje koje osjećamo nakon nekog neuspjeha ili pogrješke rijetko čisti. Rijetko se radi o tome da žalimo zato što smo uvrijedili Boga. Uglavnom je riječ o dobroj mjeri oholosti. Žalosni smo i obeshrabreni ne zato što je Bogu nanesena uvrjeda, nego zato što se savršena predstava koju smo imali o sebi odjednom našla grubo narušena. Naša je bol vrlo često uzrokovana time što nam je ponos bio pogođen! Pretjerana žalost je upravo znak da smo računali sa sobom i s našim vlastitim snagama, a ne s Bogom. Poslušajmo riječi koje je napisao Lorenzo Scupoli, kojeg smo već naveli:
"Čovjek uvjeren da se uzda u Boga, a ne u sebe (što je temelj duhovnog života kojeg se moramo truditi postići) najbolje će znati da li se radi o taštini kad iskusi neki pad: ako bude smeten i žalostan i ako izgubi nadu da će moći ponovno napredovati u vrlini, tada je to znak da se nije uzdao u Boga, već u sebe sama. Što su žalost i očajanje veći, to veća je i krivica. Ako čovjek, koji se uvelike uzda u Boga i koji pazi na to da ne računa previše na sebe sama, počini neku grješku, on se tome niti čudi, niti je zabrinut ili žalostan zbog toga, jer dobro zna da je do toga došlo zbog njegove slabosti i jer se nije dovoljno uzdao u Boga. Pad ga uči tome da se što manje pouzdaje u svoju snagu i što više u pomoć Onoga koji je jedini moćan. Takav čovjek iznad svega mrzi svoj grijeh, osuđuje strast ili poročnu naviku koja mu je bila uzrokom, i trpi što je uvrijedio Boga. Njegova je bol uvijek mirna i ne sprječava ga vratiti se poslu, podnositi uobičajene kušnje i do smrti progoniti gorke neprijatelje... Vrlo je uobičajena iluzija držati vrlinom taj strah i nemir koje čovjek osjeća nakon grijeha: iako je nemir koji slijedi nakon grijeha uvijek praćen žalošću, ona ipak uglavnom proizlazi iz oholosti i skrivene taštine uzrokovane prevelikim pouzdanjem u vlastite snage. Kada, dakle, zahvaljujući žalosnom iskustvu svojih padova, čovjek koji prezire napasti i koji je mislio da je čvrsto ukorijenjen u vrlini spozna da je slab grješnik kao svi drugi, on se tome čudi kao nečemu što se nije trebalo dogoditi i, izgubivši slab oslonac na kojeg je računao, prepušta se tuzi i očajanju. Ta se nesreća nikada ne događa poniznima koji se ne uzdaju toliko u sebe koliko u Boga: kada oni pogriješe, nisu ni iznenađeni ni uznemireni, jer svjetlost istine koja im svijetli daje im vidjeti da je to prirodna posljedica njihove slabosti i nepostojanosti." (Duhovna borba, 4. i 5. poglavlje). Jacques Philippe "Traži mir i idi za njim"Blagost možemo vježbati na sebi tako da se ne ljutimo na sebe i svoje nesavršenosti; jer, premda razum zahtijeva da zamrzimo na grijeh, ako nam se dogodi da sagriješimo ta mržnja ne smije biti oštra, puna gnjeva i ljutnje. Griješe, dakle, oni koji se rasrde na sebe zato što su se rasrdili, razgnjeve zato što su se razgnjevili, razljute zato što su se razljutili; jer, tako im srce stalno sve dublje tone u srdžbu; i premda im se čini kako ova druga srdžba uništava prvu, ona zapravo širom otvara vrata novoj koja će se prvom prigodom pojaviti; osim toga, ove srdžbe, ljutnje i gnjev protiv sebe upereni su na oholost ali potječu iz samoljublja; a samoljublje vrijeđa naša nesavršenost. Dakle, trebamo se za svoje pogreške kajati staloženo, ozbiljno i odlučno, jer kao što sudac bolje kažnjava krivce ako im presudu izriče razumno i staloženo nego kad to čini naprasito i strastveno, ne kažnjavajući pogreške po onome što one zaista jesu nego po svojoj strasti; isto tako sami ćemo sebe bolje kazniti kajemo li se staloženo i ustrajno nego kad to činimo s gorčinom, u srdžbi i tjeskobno; jer, kajući se u srdžbi nije nam na umu veličina naših pogrešaka nego sklonosti koje su u nama. Tako primjerice onaj tko je sklon čistoći žestoko će se srditi na svaku pa i najmanju pogrešku koju je učinio protiv nje a teška kleveta koju počini izgledat će mu smiješno. Ako su pak nekome mrski kleveta i ogovaranje neobično će se uznemiriti ako koga i najmanje okleveće a neće mariti ni ako počini najveći grijeh protiv čistoće, i tako redom; to se događa poglavito zato što ljudi ne prosuđuju po svojoj savjesti razumom nego strašću. Vjeruj mi, Filotea, kao što na dijete više djeluje i popravlja ga ako ga otac kori blago i srčano, nego kad to čini žestoko i ljutito; tako je i s našim srcem; više će ga se kosnuti i više ćemo žaliti ako ono počini kakvu pogrešku pa ga prekorimo blago i smireno, s više samilosti, nego kad to činimo žestoko i strastveno, tražeći da se popravi. Kad bih, primjerice, ja osobito želio i nastojao ne upasti u grijeh taštine a ipak se taštinom teško ogriješio, ne bih svoje srce korio ovako: "Nisi li bijedno, jadno i odvratno kad si se nakon toliko odluka dalo zanijeti taštinom? umri od stida, ne podiži više bestidno oči k nebu, ti izdajničko i svome Bogu nevjerno srce!" i tome slično, nego bih ga nastojao popraviti razumno i samilosno: "Hajde! jadno srce moje, evo, upali smo u jamu koje smo se tako odlučno htjeli kloniti; daj! ustanimo i bježimo iz nje zauvijek; zamolimo za Božje milosrđe i ufajmo se da će nam od sada pa na dalje biti od pomoći, i vratimo se na put poniznosti; glavu gore! Od sada bolje pazimo! Dat će Bog, bit će bolje." Na tom bih prijekoru nastojao izgraditi čvrstu odluku da više neću pasti u ovaj grijeh, koristeći se pritom svim prikladnim sredstvima i slušajući opomene svog duhovnog voditelja. Ako pak netko misli da mu ovako blaga opomene ne može dirnuti srce, neka ga k tome žestoko ukori, da se duboko postidi, no nakon toga sve kajanje treba završiti utjehom i spokojnim svetim pouzdanjem u Boga. Nasljeduj u tome velikog pokornika koji je svoju potištenu dušu ovako tješio: Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog! (Ps 42, 6). Pridigni srce svoje kad padne, učini to blago, silno se ponizi pred Bogom kad spoznaš svoju bijedu, i ne čudi se svome padu, jer nije nikakvo čudo što je nemoć nemoćna, slabost slaba a bijeda jadna. Svim srcem zamrzi uvredu koju si Bogu nanijela te hrabro i ufajući se u njegovo milosrđe vrati se na put kreposti s kojeg si zastranila. Sv. Franjo Saleški "Filotea"
Kada se nađeš ranjena jer si upala u kakav grijeh zbog svoje slabosti ili čak ponekad zbog želje i pakosti, nemoj biti malodušna i nemoj se zbog toga uznemirivati, nego se odmah obrati Bogu govoreći mu: "Evo, moj Gospodine, ponašala sam se onako kakva sam, od mene se drugo i nije moglo očekivati doli padovi." I ovdje načini kratku stanku, osjeti se ponižena u vlastitim očima, probudi žalost zbog uvrede prema Gospodinu i da se ne smutiš, u sebi probudi odvratnost protiv poročnih strasti i osobito one koja ti je prouzročila pad. Nastavi potom: "Ni ovdje se, Gospodine, ne bih zaustavila da me ti nisi svojom dobrotom zadržao." I ovdje mu se zahvali i uzljubi ga više nego ikada čudeći se tolikoj milostivosti budući da ti, premda od tebe uvrijeđen, pruža desnu ruku kako ne bi iznova pala. Naposljetku, s velikim pouzdanjem u njegovo neizmjerno milosrđe, reći ćeš mu: "Učini, Gospodine, prema onome kakav si; oprosti mi, ne dopusti da ikada živim odijeljena i daleko od tebe niti da te više uvrijedim." Nakon što to učiniš, nemoj misliti o tome je li ti Bog oprostio ili nije: to nije drugo doli oholost, nemir razuma, gubljenje vremena i đavolska varka pod prividom dobrih izlika. Stoga, slobodno se prepustivši Božjim milosrdnim rukama, nastavi svoje vježbanje kao da uopće nisi pala. I ako bi puno puta na dan iznova padala i bila ranjena, čini ovo što ti rekoh ne s manje pouzdanja drugi, treći ili posljednji put. I sve više prezirući sebe i sve više mrzeći grijeh, nastoj razborito živjeti. Ova vježba je jako mrska đavlu budući da vidi kako je Bogu jako draga, a i stoga jer ostaje zbunjen našavši se pobijeđen od onoga koga je on prije pobijedio. Stoga se na razne prijevarne načine upinje kako bismo napustili ovu vježbu i mnogo puta uspije zbog naše nemarnosti i premale budnosti nad nama samima. Ako bi ti zbog kakva razloga u ovoj vježbi našla kakvu poteškoću, tada se još više trebaš upinjati započinjući ovu vježbu više puta iznova čak i u jednom padu. Ako bi se nakon grijeha osjetila uznemirenom, zbunjenom i bez pouzdanja, prva stvar koju trebaš učiniti jest nanovo zadobiti mir, smirenost srca i pouzdanje. Opskrbljena ovim oružjem, obrati se potom Gospodinu budući da uznemirenost koja se osjeća zbog počinjena grijeha nema kao objekt uvredu Bogu, nego vlastitu štetu. Način na koji iznova možeš zadobiti mir jest da za trenutak zaboraviš posve svoj pad i počneš razmatrati neizrecivu Božju dobrotu te kako je on, iznad svakog načina, uvijek spreman i želi oprostiti bilo kakav grijeh, čak i teški, pozivajući grešnika na razne načine i raznim putovima da se vrati njemu i da se s njime sjedini, kako bi već u ovom životu bio posvećen njegovom milošću te njegovom slavom učinjen vječno blaženim u drugom životu. Budući da ćeš ovim ili sličnim razmatranjima umiriti razum, okrenut ćeš se potom svome padu te učiniti kako ti rekoh. Zatim ćeš se za vrijeme sakramentalne ispovijedi, a potičem te da je često obavljaš, prisjetiti svih svojih padova i s novim bolom, sa žalošću zbog uvrede Bogu i s nakanom da ga više ne uvrijediš, otkrit ćeš svoje padove svome duhovniku. Lorenzo Scupoli "Duhovni boj"
|
|
Login
FAQ
Chat
Traži
.
tako da sam pod isprikom da moram na toalet otišla pomoliti himan Duhu Svetomu!Uf....
Isusu.
pitam se zašto 
. Zbog moje situacije misle da sam se "uhvatila" za vjeru zbog boli u kojoj sam se našla, ALI ja se nisam obratila nakon muževlje bolesti i smrti nego točno nekoliko mjeseci prije. Otac je znao što mi treba i kada će mi to trebati.
i na kraju komentiraju ono u smislu, a da ti si jednostavno takva ili kada se nađeš u takvoj situaciji moraš...