Ja imam ozbiljnog dečka kojem je 32 godine, meni je skoro 26. Naizgled svi misle kako ćemo se brzo vjenčati, u vezi smo malo manje od godinu dana, kao nemamo što čekati. Nitko ne zna koliko se ja svake minute, svaki put kad ga netko spomene, pitam da li je to to, i vrijedi li ulaziti u brak ako nisi siguran u svoje osjećaje. Primjećujem samo mane na njemu (kojih nema puno), ne mogu reći da se veselim kad ću ga vidjeti, daleko od toga da mi nije drago vidjeti ga, ali pitam se nedostaje li u našem odnosu najbitnija komponenta- dovoljno ljubavi sa moje strane. Primjećujem druge dečke, razmišljam još o jednom dečku s kojim sam izašla nekoliko puta prije godinu dana, iako mi razum kaže da je sadašnji dečko mnogo bolji izbor, katolik, poštuje mene i sve moje stavove, drži me kao kap vode na dlanu, ali ja se još pitam, jer ne mogu reći da se osjećam sretnom. Prisutna je neka praznina koju ne mogu opisati. sama pomisao braka mi je naporna, pogotovo što živim u sredini gdje se obilježava mnogo toga, pa mi je pomisao na brak danas -sutra, samo asocijacija na neka zvanja na koja mi se ne ide, i kako se moram prilagoditi životu obitelji u koju bih došla, još kad vidim oko sebe toliko frustriranih žena zbog svakodnevnih obveza, pitam se da li brak svakoga dovede do toga.. Većina mojih prijateljica se udaje ove godine ili dogodine, i svaka ima u glavi potpuno drukčiju sliku braka od mene, onda nekad pomislim da ja ili jednostavno Ne volim svog sadašnjeg dečka i sve mi danas sutra u budućnosti sa njim predstavlja teret, ili da nisam spoznala pravo značenje ljubavi, koja predstavlja žrtvu i koja nije zanesenost koju ja želim osjetiti..
Više od svega se bojim da ću donijeti pogrešnu odluku i da ću se sutra u životu pitati jesam li pogriješila sa svojom odlukom, i propustila pravu, dubinsku ljubav.. i najviše se bojim da ću se to pitati što god da odlučim..
Itko od iskusnijih forumaša sa savjetom ?

Ovo si napisala prije nekoliko godina. Kažeš da poječeš iz mnogobrojne obitelji pa vjerojatno imaš starije sestre u braku. One bi ti mogle dati koji dobar savjet, ili da ti rasvijetle tvoju poziciju.
Pozdrav svima

Ovim putem bih vam se obratila i zatrazila pomoc u savjetu,vlastita iskustva su uvijek dobrodosla.. Imam 23 godine,potjecem iz mnogobrojne katolicke obitelji gdje je mama bila ta koja je preuzela brigu o odgoju djece,da je bilo po tati,stvarno ne zelim zamisljati sto bi bilo od nas kad odrastemo..Moj tata nikad nije imao oca za autoritet,tako da njegovu nemoc i nedostatak karaktera u odgoju djece mogu shvatiti,i ne osuđujem ga.Moja obitelj je primjer obitelji koja je izvana divna,tata slovi za predobrog covjeka,mama za divnu zenu dobra srca koja je uspjela toliki broj djece podici na noge i odgojiti u pristojne ljude. Situacija unutar obitelji je drukcija-mama se za tatu nije udala iz ljubavi(razlozi za to su dugi),tako da on nikad ni u cemu od nje nije imao potporu ,tako da se i on vremenom pretvorio u covjeka kojemu je sve bilo na prvom mjestu osim obitelji,a mama je bila ta koja je drzala,ne 3,nego 4 stupa kuce,metaforicki receno.Otkad znam za sebe,pamtim samo neslaganje između njih i svađu i zbog najmanje sitnice. Da ne duljim pricu-ja sam sad odrasla osoba,zavrsavam tezak fakultet,uvijek se od mene mnogo ocekivalo,i to mi je uvijek stvaralo velik pritisak,pogotovo jer je mojim roditeljima previse stalo sta netko drugi misli o nama. To je rezultiralo time da mama misli da zna sta je za mene najbolje,ali pri tome ne mjeri "duhovnim mjerilima",nego "mjerilom ovog svijeta". Uviđam da je to licemjerje,svaki dan moli Krunicu,ide cesto na Svetu Misu,ali sebi uzima za pravo da mi govori kakav je koji decko,kako bi mi bilo sa njim u braku ,iako nijednog od njih nije upoznala,previse analizira ,povezuje neke stvari,i stvara mi ogroman pritisak. Ako ima dobro misljenje o roditeljima nekog decka sa kojim ja izlazim,i ako se on njoj ucini kao miran decko,a meni se kroz druzenje ne svidi,pocne mi nabijati na nos kako ja nista ne vidim,kako je on fin momak,ali sam ja slijepa,kako svakome nađem manu i slicno..Prije nego se meni svidi,bitnije je da se svidi "selu",zatim njoj,pa tek onda meni. Nikad nisam imala ozbiljnu vezu,prije par godina sam nekoliko mj-hodala sa deckom koji je njoj bio skroz po volji,nakon sto sam prekinula jer se nisam nimalo fino osjecala sa tim deckom,ona si je uzela pravo od tada,pa sve do danas,predbacivati mi kako sam propustila super momka,kako bi bio divan muz,kako mu je divna obitelj,itd.. Ja shvacam da svaki roditelj svome djetetu zeli sve najbolje,ja prva cijenim dobre karakteristike kod decka ,ali protiv sebe se ne moze,ili postoji ono nesto ili ne

Prije skoro 2 godine sam upoznala decka u kojeg sam se odmah zaljubila,ne samo da su postojali osjecaji,nego je imao i sve karakteristike divnog momka,vjernik je,ja sam mu bila na prvom mjestu uvijek,hodali smo oko godinu dana,cak planirali i zajednicku buducnost.. Svi su mislili da je napokon TO TO. No,on je iznenada izgubio posao,tako da su svi nasi planovi morali stati.. Tada se opet pocela mama petljati.."a sta ako ne nađe posao,ti nemas posla,od cega cete zivjeti,kako cete ista planirati,koliko cete morati hodati (misljenje moje mame je da ako djevojka dugo hoda sa deckom i prekinu,da ce svi misliti da je on mene ostavio

). Ispocetka je nisam dozivljavala,no vremenom je pritisak postao neizdrzljiv,svakog dana mi je ubacivala zajedljive komentare,kao nece mi se ona mijesati,ALI.. tako da kad god bi izasla sa deckom,trazila sam mu podsvjesno i najmanje mane,to je rezultiralo cestim svađama i da me on poceo zivcirati,no on je bez obzira na sve preko svega prelazio,i uvijek prvi popustao,iako to nimalo nisam zasluzila. U konacnici smo prekinuli,moji osjecaji kao da su se potpuno promijenili,postala sam hladna prema njemu i tako nije moglo dalje..Od prekida je proslo 8 mj,i dalje smo u kontaktu,on nema pojma koji su moji razlozi bili za prekid,rekla sam mu da su mi se osjecaji jednostavno promijenili.. Ali ne mogu se trgnuti od osjecaja da je mama krivac za nas prekid,po prirodi je pesimisticna ,meni je stvorila osjecaj slijepog puta ako nastavim vezu sa njim,ukazujuci mi da ja mogu bolje i slicno,kako moram prosirivati vidike i slicno. Ironija je ta sto svaki dan moli Krunicu,ide na Misu nekad svaki dan,prica o Bozjoj Providnosti,ali kad se treba uzdati u Boga i providnost,samo vlada pesimizam. Izlazila sam nakon njega sa par momaka,ali nikako nemam osjecaja da je to netko "moj" ,nemam tog osjecaja koji sam imala za njega.. I dan danas kad se vidimo,kao da vidim nekog svog..Nekoga za koga mogu sutra staviti ruku u vatru da cu mu ja biti uvijek na prvom mjestu,i da cemo se međusobno poticati u vjeri..da se pozelim sad pomiriti,on bi me docekao rasirenih ruku i sve zaboravio. Ali si postavim i logicno pitanje- ako sam bila tako sigurna u nas,kako sam dopustila da me ista pokoleba ? Kako sam postala podlozna utjecaju mame,da li je onda nasa veza bila nestabilna i građena "na pijesku",ne mogu da se ne upitam da li je Bog djelovao preko mame da nas razdvoji ako nismo jedno za drugo.. Iako su mamini razlozi bili daleko od razloga jedne pobozne vjernice,ali me sve ovo uvlaci sumnju.. Odlucila sam se srcem moliti za buduceg supruga ,i da Bog udalji od mene sve ljude koji negativno djeluju na mene ,i da postanem otvorena poticajima Duha Svetog,a ne poticajima ljudi. Ispricavam se na dugom postu

Ako netko ima slicno iskustvo ili savjet na ovom forumu,bila bih mu zahvalna