www.tebe-trazim.com

Pusti samosažaljenje kameno, Duh Sveti će nastanit...srce tvoje ranjeno
Sada je 17 lis 2019 16:14

Vrijeme na UTC [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 
Autor Poruka
PostPostano: 05 kol 2008 01:39 
Odsutan
Registrirani korisnik
Registrirani korisnik

Pridružen: 16 tra 2008 20:42
Postovi: 31
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 0 zahvala
Sveti Ivan Marija Vianney.

Jedan od rijetkih župnika proglašenim svetim,iako su ga kroz život
pratile poteškoće,bio je izbacivan iz sjemeništa.Ali po trnju do zvijezda,
danas je svetac kojaga se rijetki danas sjećaju.A bio je velik čovijek

Jedva je kojem poniznu, cak i ponizivanu covjeku pala u dio tolika slava kao Ivanu Vianneyju, koji se rodio 8. svibnja 1786., baš uoci same Francuske revolucije, u Dardillyju kraj Lyona. Seljacka obitelj iz koje potjecaše bijaše duboko kršcanska, otvorena siromasima i prosjacima. Ivan je proveo djetinjstvo i prvu mladost u doba strahovlade francuske revolucije, obradujuci ocinska polja. U selu tada nije bilo nikakva ucitelja. Kad mu je bilo 11 godina, prvi put se u kuci pod starim velikim satom ispovjedio kod jednog svecenika koji je odbio položiti prisegu na revolucionarni ustav. Vianneyjeva je obitelj rado primala takve svecenike jer oni su i u najtežim casovima, uz opasnost od nasilne smrti, ostali vjerni Crkvi.
U nocnim je satima Ivan prisustvovao vjeronauku što su ga po selu držale redovnice obucene u gradansko odijelo. Na taj se nacin pripremao na prvu pricest, koju je primio u jednom štaglju, dok je vani stražila dobrovoljna straža. Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne znacajke njegove duhovnosti. Kad su se prilike po Francuskoj revoluciji kako tako smirile, došao je u susjedni Ecully, danas predgrade Lyona, a onda još selo, za župnika pobožni i uceni svecenik Balley. Došao je cak iz Pariza, iz opatije Sv. Genoveve. On je brzo uocio pobožnog mladica Vianneyja iz Dardilliyja te ga uzeo k sebi u župni dvor da ga pripremi za sveceništvo.
Taj je plan bio osujecivan raznim zaprekama. Najveca je bila Ivanova nesposobnost za ucenje. Želio je biti svecenik, ali kako ce kad je nesposoban za ucenje i školu? Nalazeci se u tjeskobi, poduzeo je hodocašce u La Louvesc na grob svetog Franje Regisa. Bilo je to g. 1808. Pošao je onamo pješice, ne kupujuci ništa, vec proseci hranu. Sv. Franjo Regis mu je pritekao u pomoc: »Od tada je toliko napredovao u naukama da više nije upadao u malodušnost.«
Za vrijeme napoleonskih ratova Ivan je bio pozvan u vojsku, a onda silom prilika postao vojni bjegunac. Kad je prošla ta avantura i on se vratio kuci da nastavi s ucenjem, zapreka bijahu sjemenišni profesori koji su Ivana rušili gotovo na svakom ispitu.
On je napokon teškom mukom dovršio svoje nauke. Posljednji ispit što ga je uspio položiti cak je dokazao i stvarni napredak u naukama. Svecenicko redenje, koje mu je 13. kolovoza 1815. podijelio mons. Simon, biskup Grenoblea, ucinilo ga je Isusovim svecenikom zauvijek, jednim od najdostojnijih nosilaca svetoga reda. Svoju prvu misu služio je u sjemenišnoj kapelici odmah sljedeci dan. Toj radosti pridošla je i druga. Tek što se vratio u Ecully, saznao je da ga je lyonski nadbiskup imenovao kapelanom kod njegova dragoga gospodina Balleyja. Taj ga je casni svecenik još više uveo u molitveni, asketski i pastoralni život. Njih dvojica su se upravo natjecala u svetosti.
R. Gilbert o njima piše: »Župnik iz Ecullyja i njegov kapelan divni su svecenici. I jedan i drugi prakticiraju pokoru i odricanje. Kad ne zaborave jesti, posluže se veoma jednostavnim obrokom: kuhanom govedinom i krumpirima. Na tijelu nose oštru kostrijet. A zašto? U duhu pokore za svoje i tude grijehe, da iz bližega slijede Isusa na križu. No, dobri je župnik Balley doskora umro. Ivan ga oplakuje kao što je oplakivao svoju majku. Oplakao ga je g. 1817. kao svoga najvjernijeg prijatelja i najboljeg ucitelja na svijetu.«
Vianney je brzo nakon toga, vec g. 1818., bio imenovan župnikom u Arsu. Generalni vikar Courbon ovako mu je obrazložio to imenovanje: »U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu; vi cete je u nju unijeti.« Vianney je ostao na toj župi sve do svoje smrti 4. kolovoza 1859. te unio u nju mnogo života i ljubavi prema Bogu.
Otputovao je onamo pješice, a za njim su išla siromašna seoska kola vozeci njegovu skromnu prtljagu. Kad je bio vec pred Arsom, uslijed guste magle nije se snalazio. Tada je susreo mladog pastira te ga upitao za put u Ars. Taj ga je odmah uputio jer je i sam bio iz tog sela. Župnik mu se zahvalio rekavši: »Mali moj, ti si mi pokazao put u Ars, a ja cu ti pokazati put u nebo.« Hodocasnik u Ars s ganucem promatra spomenik pred Arsom na mjestu toga susreta.
Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Netko je o njegovim stanovnicima rekao da ih osim krsta ništa ne razlikuje od životinja. Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obracanje svoje župe, najprije strašnim pokorama, dugim nocnim satima molitve pred Presvetim Sakramentom, ozbiljnim i oštrim propovijedima. Veliku je brigu posvecivao i obnovi župne crkve. Njegov je stan bio najsiromašniji, hrana kuhani krumpiri, ali u crkvi je iz poštivanja prema Isusu želio da sve bude što ljepše.
Arški je župnik brzo poceo sudjelovati i na puckim misijama što su ih revni svecenici cinili po okolnim župama. I dok se, kako je sam rekao, medu svecenicima »isticao kao seoski blesan«, ljudi su ipak grnuli k njegovoj ispovjedaonici. On ih je znao ne samo dobro ispovjediti, vec i voditi putem savršenosti prema Bogu. Mnogi su ga poceli pratiti i u Ars i tako je polako poceo onaj arški proštenjarski život, s mnoštvom hodocasnika, što su dolazili k svetome župniku na ispovijed.
»Ars više nije Ars…«, mogao je ustvrditi i sam sveti župnik sa zahvalnošcu Gospodinu. Selo se preobratilo i postalo središte izvanrednog pastoralnog rada u kojem je njihov župnik dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 12 sati, koji put i više. Taj je silni rad uznemirio i samoga kneza tmina, zloga duha, pa je kroz dulje vremena svetoga župnika po noci uznemirivao.
Jedna je od rak-rana Arsa bilo zanemarivanje svetkovanja nedjelje. Arški je župnik o tome svojim župljanima ovako govorio: »Nedjelja je dan dragoga Boga. On je stvorio sve dane u tjednu, on ih je mogao sve sebi pridržati, pa ipak on vam je dao 6 dana, a sebi je sacuvao sedmi. Kojim pravom dirate u ono što vam ne pripada? Znadete dobro da ukradeno nikada ne donosi korist. Dan koji budete ukrali Gospodinu, više vam nece biti od koristi. Poznajem dva sigurna sredstva koja dovode do prosjackoga štapa: to su krada i rad u nedjelju.«
Ljudi su ga ipak poslušali i to se zlo u selu iskorijenilo.
Za dobro svoje župe sveti je župnik osnovao kucu Providnosti, neke vrste sirotište za siromašne i izložene djevojcice. Njima bi svako poslije podne održao vjersku pouku. Za njih je ucinio i svoje prvo cudo: umnoženje brašna za potrebni kruh. Svojom jednostavnošcu, ljudskošcu, pa i humorom ponizni je arški župnik privlacio u Ars mnoštva, pa se to selo pretvorilo u pravo proštenište. Ljudi su narocito u velikom broju dolazili arškom župniku na ispovijed.
Njemu, tj. Isusu, nije trebalo da mu tko dadne svjedocanstvo o covjeku, jer je sam poznavao covjekovu nutrinu« (Iv 2,25). Nešto od toga imao je i sveti arški župnik. Svjedoci koji su svjedocili o njemu u postupku za proglašenje blaženim tvrde da je bila tolika navala oko njegove ispovjedaonice jer je citao u ljudskim srcima. Jedan od njih kaže: »Držim da mu bez narocite pomoci Duha Svetoga ne bi bilo moguce odgovoriti na tolika pitanja koja su mu svaki cas postavljali. Mislim da ga je Bog u svim njegovim poslovima neprestano prosvjetljivao. To je moje uvjerenje.« Citanje savjesti bilo je, dakle, dar koji je Bog dao svome vjernome sluzi da mogne što bolje obavljati službu ispovjednika i duhovnog vode.
Josip Toccanier, kasniji arški župnik, kao svjedok procesa beatifikacije, u dobi od 51 godine, izjavio je: »Jednog sam dana bio prisutan kad je u župno dvorište u Arsu došao neki mladic, koga nikad nisam vidio, jer je bio iz Hyèresa u Provenci, a nisam mu znao ni ime. Vianney mu je rekao: "Prijatelju moj, vi dakle želite postati kapucin?" Mladic se silno zacudio i pocrvenio. On je stvarno imao tu želju, a o njoj još ni s kim nije govorio, pa cak ni sa svojim ispovjednikom koji je kraj njega stajao.
Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama svetac je umro od iscrpljenosti. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna cudesa pa ga je Crkva proglasila blaženim i svetim te zaštitnikom svih župnika. Bio sam u Arsu na njegovu grobu. Ono što je tamo najljepše i najpotresnije jest župni stan, danas muzej, koji je ostavljen u stanju kakav je bio za Vianneyjeva života. Ta kuca odaje krajnje siromaštvo svecenika koji je za sebe malo trebao, a sve dao dragome Bogu. Ars je i danas poznato proštenište u koje svake godine na grob svetog župnika dolazi velik broj hodocasnika, možda i do 300.000. Za vece je skupove sagradena velika podzemna crkva u koju može stati velik broj vjernika. Zahvaljujuci sv. Ivanu Vianneyju, mali je i neugledni Ars postao u Crkvi glasovito i poznato mjesto, i danas stjecište pobožnih hodocasnika.

_________________
Oče u ruke tvoje predajem život svoj


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 04 kol 2009 07:35 
Odsutan
Korisnik s više od 100 postova
Korisnik s više od 100 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 05 svi 2008 15:54
Postovi: 214
Podijelio: 16 zahvala
Zahvaljeno je: 56 zahvala
4. kolovoz

Sveti Ivan Marija Vianney, župnik

(1786–1859)

Jedva je kojem poniznu, čak i ponizivanu čovjeku pala u dio tolika slava kao Ivanu Vianneyju, koji se rodio 8. svibnja 1786., baš uoči same Francuske revolucije, u Dardillyju kraj Lyona. Seljačka obitelj iz koje potjecaše bijaše duboko kršćanska, otvorena siromasima i prosjacima. Ivan je proveo djetinjstvo i prvu mladost u doba strahovlade francuske revolucije, obrađujući očinska polja. U selu tada nije bilo nikakva učitelja. Kad mu je bilo 11 godina, prvi put se u kući pod starim velikim satom ispovjedio kod jednog svećenika koji je odbio položiti prisegu na revolucionarni ustav. Vianneyjeva je obitelj rado primala takve svećenike jer oni su i u najtežim časovima, uz opasnost od nasilne smrti, ostali vjerni Crkvi.

U noćnim je satima Ivan prisustvovao vjeronauku što su ga po selu držale redovnice obučene u građansko odijelo. Na taj se način pripremao na prvu pričest, koju je primio u jednom štaglju, dok je vani stražila dobrovoljna straža. Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti. Kad su se prilike po Francuskoj revoluciji kako tako smirile, došao je u susjedni Ecully, danas predgrađe Lyona, a onda još selo, za župnika pobožni i učeni svećenik Balley. Došao je čak iz Pariza, iz opatije Sv. Genoveve. On je brzo uočio pobožnog mladića Vianneyja iz Dardilliyja te ga uzeo k sebi u župni dvor da ga pripremi za svećeništvo.

Taj je plan bio osujećivan raznim zaprekama. Najveća je bila Ivanova nesposobnost za učenje. Želio je biti svećenik, ali kako će kad je nesposoban za učenje i školu? Nalazeći se u tjeskobi, poduzeo je hodočašće u La Louvesc na grob svetog Franje Regisa. Bilo je to g. 1808. Pošao je onamo pješice, ne kupujući ništa, već proseći hranu. Sv. Franjo Regis mu je pritekao u pomoć: »Od tada je toliko napredovao u naukama da više nije upadao u malodušnost.«

Za vrijeme napoleonskih ratova Ivan je bio pozvan u vojsku, a onda silom prilika postao vojni bjegunac. Kad je prošla ta avantura i on se vratio kući da nastavi s učenjem, zapreka bijahu sjemenišni profesori koji su Ivana rušili gotovo na svakom ispitu.

Zahvaljujući posredovanju i velikoj smionosti generalnog vikara iz Lyona, Balleyjeva osobnog prijatelja, Crkva je u osobi Ivana Vianneyja dobila jednog od svojih najboljih svećenika. Generalni je vikar ovako obrazložio svoju preporuku: »Vianney je pobožan, zna moliti krunicu i štuje Majku Božju. Milost i njegovo srce učinit će ostalo.« Nije se prevario u svome sudu, ni morao pokajati zbog svoje preporuke. Vianney je više nego opravdao dano mu povjerenje.

On je napokon teškom mukom dovršio svoje nauke. Posljednji ispit što ga je uspio položiti čak je dokazao i stvarni napredak u naukama. Svećeničko ređenje, koje mu je 13. kolovoza 1815. podijelio mons. Simon, biskup Grenoblea, učinilo ga je Isusovim svećenikom zauvijek, jednim od najdostojnijih nosilaca svetoga reda. Svoju prvu misu služio je u sjemenišnoj kapelici odmah sljedeći dan. Toj radosti pridošla je i druga. Tek što se vratio u Ecully, saznao je da ga je lyonski nadbiskup imenovao kapelanom kod njegova dragoga gospodina Balleyja. Taj ga je časni svećenik još više uveo u molitveni, asketski i pastoralni život. Njih dvojica su se upravo natjecala u svetosti.

R. Gilbert o njima piše: »Župnik iz Ecullyja i njegov kapelan divni su svećenici. I jedan i drugi prakticiraju pokoru i odricanje. Kad ne zaborave jesti, posluže se veoma jednostavnim obrokom: kuhanom govedinom i krumpirima. Na tijelu nose oštru kostrijet. A zašto? U duhu pokore za svoje i tuđe grijehe, da iz bližega slijede Isusa na križu. No, dobri je župnik Balley doskora umro. Ivan ga oplakuje kao što je oplakivao svoju majku. Oplakao ga je g. 1817. kao svoga najvjernijeg prijatelja i najboljeg učitelja na svijetu.«

Vianney je brzo nakon toga, već g. 1818., bio imenovan župnikom u Arsu. Generalni vikar Courbon ovako mu je obrazložio to imenovanje: »U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu; vi ćete je u nju unijeti.« Vianney je ostao na toj župi sve do svoje smrti 4. kolovoza 1859. te unio u nju mnogo života i ljubavi prema Bogu.

Otputovao je onamo pješice, a za njim su išla siromašna seoska kola vozeći njegovu skromnu prtljagu. Kad je bio već pred Arsom, uslijed guste magle nije se snalazio. Tada je susreo mladog pastira te ga upitao za put u Ars. Taj ga je odmah uputio jer je i sam bio iz tog sela. Župnik mu se zahvalio rekavši: »Mali moj, ti si mi pokazao put u Ars, a ja ću ti pokazati put u nebo.« Hodočasnik u Ars s ganućem promatra spomenik pred Arsom na mjestu toga susreta.

Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Netko je o njegovim stanovnicima rekao da ih osim krsta ništa ne razlikuje od životinja. Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obraćanje svoje župe, najprije strašnim pokorama, dugim noćnim satima molitve pred Presvetim Sakramentom, veoma ozbiljnim i oštrim propovijedima. Veliku je brigu posvećivao i obnovi župne crkve. Njegov je stan bio najsiromašniji, hrana kuhani krumpiri, ali u crkvi je iz poštivanja prema Isusu želio da sve bude što ljepše.

Arški je župnik brzo počeo sudjelovati i na pučkim misijama što su ih revni svećenici činili po okolnim župama. I dok se, kako je sam rekao, među svećenicima »isticao kao seoski blesan«, ljudi su ipak grnuli k njegovoj ispovjedaonici. On ih je znao ne samo dobro ispovjediti, već i voditi putem savršenosti prema Bogu. Mnogi su ga počeli pratiti i u Ars i tako je polako počeo onaj arški proštenjarski život, s mnoštvom hodočasnika, što su dolazili k svetome župniku na ispovijed.

»Ars više nije Ars…«, mogao je ustvrditi i sam sveti župnik sa zahvalnošću Gospodinu. Selo se preobratilo i postalo središte izvanrednog pastoralnog rada u kojem je njihov župnik dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 12 sati, koji put i više. Taj je silni rad uznemirio i samoga kneza tmina, zloga duha, pa je kroz dulje vremena svetoga župnika po noći uznemirivao.

Jedna je od rakrana Arsa bilo zanemarivanje svetkovanja nedjelje. Arški je župnik o tome svojim župljanima ovako govorio: »Nedjelja je dan dragoga Boga. On je stvorio sve dane u tjednu, on ih je mogao sve sebi pridržati, pa ipak on vam je dao 6 dana, a sebi je sačuvao sedmi. Kojim pravom dirate u ono što vam ne pripada? Znadete dobro da ukradeno nikada ne donosi korist. Dan koji budete ukrali Gospodinu, više vam neće biti od koristi. Poznajem dva sigurna sredstva koja dovode do prosjačkoga štapa: to su krađa i rad u nedjelju.«

Ljudi su ga ipak poslušali i to se zlo u selu iskorijenilo.

Za dobro svoje župe sveti je župnik osnovao kuću Providnosti, neke vrste sirotište za siromašne i izložene djevojčice. Njima bi svako poslije podne održao vjersku pouku. Za njih je učinio i svoje prvo čudo: umnoženje brašna za potrebni kruh. Svojom jednostavnošću, ljudskošću, pa i humorom ponizni je arški župnik privlačio u Ars mnoštva, pa se to selo pretvorilo u pravo proštenište. Ljudi su naročito u velikom broju dolazili arškom župniku na ispovijed.

»Njemu, tj. Isusu, nije trebalo da mu tko dadne svjedočanstvo o čovjeku, jer je sam poznavao čovjekovu nutrinu« (Iv 2,25). Nešto od toga imao je i sveti arški župnik. Svjedoci koji su svjedočili o njemu u postupku za proglašenje blaženim tvrde da je bila tolika navala oko njegove ispovjedaonice jer je čitao u ljudskim srcima. Jedan od njih kaže: »Držim da mu bez naročite pomoći Duha Svetoga ne bi bilo moguće odgovoriti na tolika pitanja koja su mu svaki čas postavljali. Mislim da ga je Bog u svim njegovim poslovima neprestano prosvjetljivao. To je moje uvjerenje.« Čitanje savjesti bilo je, dakle, dar koji je Bog dao svome vjernome sluzi da mogne što bolje obavljati službu ispovjednika i duhovnog vođe.

Josip Toccanier, kasniji arški župnik, kao svjedok procesa beatifikacije, u dobi od 51 godine, izjavio je: »Jednog sam dana bio prisutan kad je u župno dvorište u Arsu došao neki mladić, koga nikad nisam vidio, jer je bio iz Hyèresa u Provenci, a nisam mu znao ni ime. Vianney mu je rekao: ’Prijatelju moj, vi dakle želite postati kapucin?’ Mladić se silno začudio i pocrvenio. On je stvarno imao tu želju, a o njoj još ni s kim nije govorio, pa čak ni sa svojim ispovjednikom koji je kraj njega stajao.«

Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama svetac je umro od iscrpljenosti. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna čudesa pa ga je Crkva proglasila blaženim i svetim te zaštitnikom svih župnika. Bio sam u Arsu na njegovu grobu. Ono što je tamo najljepše i najpotresnije jest župni stan, danas muzej, koji je ostavljen u stanju kakav je bio za Vianneyjeva života. Ta kuća odaje krajnje siromaštvo svećenika koji je za sebe malo trebao, a sve dao dragome Bogu. Ars je i danas poznato proštenište u koje svake godine na grob svetog župnika dolazi velik broj hodočasnika, možda i do 300.000. Za veće je skupove sagrađena velika podzemna crkva u koju može stati velik broj vjernika. Zahvaljujući sv. Ivanu Vianneyju, mali je i neugledni Ars postao u Crkvi glasovito i poznato mjesto, i danas stjecište pobožnih hodočasnika.

_________________
Isuse moj u Tebe se uzdam


Vrh
 Profil  
Citiraj  
 Naslov:
PostPostano: 05 kol 2010 14:52 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova

Pridružen: 24 lis 2006 19:46
Postovi: 2307
Lokacija: dalmacija
Podijelio: 12 zahvala
Zahvaljeno je: 8 zahvala
Vjeroispovjest: RMK
:D

_________________
"Hodite dok imate svjetlost da vas ne obuzme tama.
Tko hodi u tami, ne zna kamo ide." Iv 12,35


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 04 kol 2011 08:11 
Odsutan
Korisnik s preko 1000 postova
Korisnik s preko 1000 postova
Avatar korisnika

Pridružen: 05 srp 2009 15:29
Postovi: 2145
Lokacija: Slavonija
Podijelio: 0 zahvala
Zahvaljeno je: 1 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Danas je Sveti Ivan Marija Vianney; :)

Slika

4. kolovoza slavimo spomendan svetog Ivana Marije Vianneya, prezbitera, svetog Župnika Arškog.
Rođen je kad i naš Stepinac, 8. svibnja, ali 1786. kod Lyona. Od najranije mladosti odlikovala ga je
velika pobožnost prema Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
Uz stečeno znanje, krasilo ga je zdravo rasuđivanje, dosjetljivost, te u visokom stupnju prirodni nježni
osjećaj koji je svojstven pravom odgoju srca. Povjerena mu je župa seoca Ars. Župom je divno upravljao.
Uživao je glas cijenjena ispovjednika. Odasvud su mu hrlili pokajnici i zdušno prihvaćali njegove svete savjete.
Umro je 1859.

_________________
Svim srcem svojim Tebe tražim;
Ne daj da zastranim od zapovijedi Tvojih.
(Ps 119,10)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
PostPostano: 04 kol 2016 07:51 
Odsutan
Moderator
Moderator
Avatar korisnika

Pridružen: 09 lis 2013 19:27
Postovi: 927
Lokacija: Požeška biskupija
Podijelio: 358 zahvala
Zahvaljeno je: 292 zahvala
Vjeroispovjest: RKT
Sveti Ivan Maria Vianney

Zaštitnik župnika, ponizan i ponižavan čovjek, sjajna zvijezda koja je pokazivala put u Nebo.

Danas je sv. Ivan Marija Vianney. Rođen je 8. svibnja 1786. godine u mjestašcu kraj Lyona.
Seljačka obitelj iz koje je potjecao bila je duboko kršćanska, uvijek spremna pomoći siromasima i prosjacima.
Njegovo djetinjstvo i rana mladost bili su zasjenjeni dogadajima francuske revolucije,
pa je vjeronauk slušao potajno noću u kućama u koje bi redovnice dolazile obučene u građansko odijelo.

Nakon revolucije u obližnje je mjesto došao pobožni svećenik koji je
u mladom Vianneyu uočio plemenitu dušu otvorenu Božjim poticajima.
Uzeo ga je k sebi s namjerom da ga odgoji za svećenika.
To je išlo teško jer Vianney nije bio nadaren za školu.
Budući da je jako želio postati svećenik, mladić se dao na hodočašće,
prošeći do obližnjega svetišta gdje je bio grob sv. Franje Regisa.
Taj svečev zagovor isprošen hodočašćem toliko mu je pomogao
da je poslije toga napredovao u učenju, barem toliko da više nije upadao u malodušnost.
Ipak, u sjemeništu su ga profesori rušili gotovo na svakom ispitu.
Vrlo smionim zauzimanjem generalnog vikara iz Lyona, Vianney je ipak zaređen za svećenika.

Tako je Crkva u njegovoj osobi dobila vrijednog svećenika, pastoralnog radnika i sveca.
Zaređen je 13. kolovoza 1815. godine, a imenovan je kapelanom u mjestu gdje se spremao na svećenički poziv.
Tu ga je njegov prijatelj svecenik uveo još dublje u molitvu i asketski život, kao i u pastoralni rad.
Tri godine potom imenovan je župnikom u Arsu, s obrazloženjem da u toj župi nema puno ljubavi prema Bogu.

Do svoje smrti, 4. kolovoza 1859. godine, milošću Božjom
preobrazio je župu i brojne hodočasnike koji su tamo pritjecali.
I danas ih godišnje stiže oko 300.000. U ispovjedaonici, u kojoj je znao provesti i više od 12 sati dnevno,
bio je kao sjajna zvijezda koja je pokazivala put u nebo.
Zaštitnik je župnika, a povodom 150. obljetnice njegove smrti,
papa Benedikt XVI. proglasio je Svećeničku godinu.


Izvor;HKR


_________________
"Po ovom će svi znati da ste moji učenici:
ako budete imali ljubavi jedni za druge."(Iv 13-14,35)
"Neka se ne uznemiruje srce vaše!
Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!"(Iv 14,1)


Vrh
 Profil  
Citiraj  
Prikaz prethodnih postova:  Sortiraj po  
Započni novu temu Odgovori  [ 5 post(ov)a ] 

Vrijeme na UTC [LJV]


Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Traži prema:
Idi na:  
Pokreće phpBB® Forum Software © phpBB Group
phpbb.com.hr