www.tebe-trazim.com

Anchi, i ja sam na tebi primijetila da si imala jaako malo šminke, a brzo je nestalo i to malo što si imala!!!
Ti si od onih djevojaka koje imaju lijep ten i lijepe crte lica pa ti šminka stvarno i nije potrebna - osim za neke posebne prilike!!

Eh, kažeš da sam imala samo malo maskare i sjajila...ha ha ha...kako sam te zavarala!!! Imala sam na licu kremu u boji, crnu olovku na očima, maskaru, a na usnama i ruž i sjajilo i Labello - ha ha ha - pa to je skoro kompletan make up!!!
No, ajde baš mi je drago da sam izgledala prirodno!

Da, ta potreba za uređenošću pa čak i kad idemo baciti smeće je sigurno došla zbog svih tih ljepotica koje nam svakodnevno serviraju mediji... Ma koliko bismo htjeli da nam izgled uopće nije važan, ipak nam je ponekad važan - pogotovo to čujem iz muških ustiju: oni jednostavno vole lijepe, simpatične, šarmantne žene, djevojke...
No, sva sreća što postoji i duhovna ljepota koja ipak zasjeni sve tjelesne "nedostatke" i stvarno je istina da čovjek ne mora biti tjelesno lijep, a da bi bio vrlo, vrlo privlačan, šarmantan i da kažemo da ima "ono nešto"...

Mislim da je teže nama ženama. Od nas se nekako očekuje da budemo lijepe i simpatične... A za muškarca i nije baš važno da bude lijep, on mora biti samo šarmantan, duhovno predivan, karakterno besprijekoran, pun divnih manira, pažljiv, nježan, vjeran i - to je to...

Hehehehe, pa vidi ela po ovom je nama lakše (malo pudera, maskara, rumenilo, boja za kosu i nabaciti osmijeh, te eliminirati "kvocanje" - i eto ga lijepe i simpatične), a za nih toliko toga ....uh....jadni oni nisu ni svjesni koliko puno od njih tražimo.
Tražimo od njih u biti da budu kao mi (kako sebe same vidimo, a ne kakve smo u biti).
Tipični primjer je dvojako shvaćanje stvari...npr. ja sam ranije kad se naljutim šutjela i očekivala od njega da se izvinjava jer je podriješio i da mu onda ja teatralno opraštam i mislila sam da je njegova šutnja, koju sam u tim situacijama dobijala umjesto ovog što sam očekivala, znak da misli da je u pravu i da se ne želi isptičati.
No, njegova precepcija je bila drugačija, on je pak mislio da ako ja šutim onda to znači "pusti me na miru, ne raspravlja mi se sada, bolje je da šutiš jer ćeš ako budeš pričao samo pogoršati stvari".
Srećom sad sve jedno drugom kažemo i od tad nema svađe ni ljutnje

[code][size=7]Tipični primjer je dvojako shvaćanje stvari...npr. ja sam ranije kad se naljutim šutjela i očekivala od njega da se izvinjava jer je podriješio i da mu onda ja teatralno opraštam i mislila sam da je njegova šutnja, koju sam u tim situacijama dobijala umjesto ovog što sam očekivala, znak da misli da je u pravu i da se ne želi isptičati.[/size][/code]

e da...to mi je poznato....i ovo da se ocekiva od njega da bude ono sto bi ja htijela da on bude, ili sto ja mislimda jesam...

zozy...drago mi je da ima jos takvih kompliciranih i cudnih zena kao ja...
a ima i nade za mene da cu prestat biti takva...

Draga Aleluja ja sam ti bila apsolutni šampion u kategoriji kompliciranje svog i partnerovog života - heheheeheh. ako se može biti navezan na kompliciranje e onda je i to bila moja navezanost (ovo da ne odlutamo od teme pa da nas Vjeko ne obriše - heheheeh)

Ali sve se polako mijenja..., sad on kuka kako bi se ponekad htio posvađati, a ja ne reagiram na njegove sitne provokacije.
Nakon jedne takve situacije rekao je:"Isuse, vrati mi moju ženu da se mogu s njom posvađati - nakon tog smo obadvoje prasnuli u smijeh, jer je prije molio Isusa da bar ponekad ušutim

Dobra večer. Jedva pronađoh ovu temu, a stvarno mi trebaju savjeti svih koji imaju više iskustva i "znanja" od mene.
Naime, riječ je o navezanosti na osobu.
Imala sam prije neke odnose gdje bih bila navezana na partnera. Nikada nije na dobro izlazilo. To mogu povezati i sa svojim ružičastim naočalama, filmovima, ljubavim romanima koji propagiraju kako je samo takva ljubav poželjna. Mislila sam da sam od toga "izječena" i da mi se to nikada više neće i ne može dogoditi.
Danas sam starija, ni ne želim to više, međutim dogodilo mi se da sam opet poklekla tamo gdje sam bila najslabija (a mislila sam da neću više nikada).
Situacija u kojoj se nalazim je dosta i "komplicirana" (sama sam je zakomplicirala) i sada zbog toga žalim.
Želim se osloboditi navezanosti, želim slobodu, ali i želim (tj. sad mislim da želim - vrijeme će pokazati) pokušaj nastavka odnosa s tom osobom.
Razgovarala sam sa svećenikom koji mi je rekao da to moje nadanje nije utopija i da se navezanost dade "izliječiti", da se ona zna pojaviti u vezama i u braku i da to ne mora nužno značiti prekid kontakta "zauvijek".
Naravno ovdje još ima puno faktora (u mojoj situaciji), ali zanima me kako ste se vi - koji ste bili navezani - toga oslobađali?
Ono, treba mi neki plan.
Za sada molim, idem na misu, čitam i istražujem o odnosima...
Također, kada ste shvatili da niste više navezani i koliko vam je trebalo vremena?

Ja sam drage moje i dragi moji, navezana takodje na osobu....i na internet takodje, zapravo fejsbuk, ali opet zbog te iste osobe....

Marija danijela > devojko iz hrvaca, lol

De se opusti i fokusiraj na duhovni rast, ne na problem. Ono, samo lagano, kaj ne?

Indeed, it seems that I am.
In all aspects and in all replies.

Dragi moji i ja s takoder navezana na osobu. Svoju prijateljicu. Ni sama ne znam kako mi se to desilo, u
smijale smo se zajedno, bile jedna drugoj rame za plakanje. Ona je jednostavno osjetila koliko mice znaci i pocela me ignorirati, na moje male znakove ljubomore uzvracala je ponekad grubim rijecima. A ja sam samo zeljela malo paznje, toliko sam davala a nisam dobila nista. Znam da sam navezana na nju jer patim, jer mi nedostaje, jer sam cesto tuzna i uplakana. Molim ali skoro sam poklekla. Izdire me bol i ne znam kako dalje. Pomagajte.