www.tebe-trazim.com

Ja mislim da ti sama već znaš odgovor na svoje dileme

Pozdrav svima. Nova sam na forumu. Htjela bi vam reci malo vise o sebi. Dolazim iz Solina, imam 28 godina. Oduvijek sam isla u crkvu na mise, na molitvene zajednice, na vjerske zajednice i crkvene zborove. Medjutim na jednoj duhovnoj obnovi prije par godina sam dozivjela susret sa ZIVIM Kristom i od tada sam malo dublje shvatila vjeru i pokusavam zivjeti vjerski. Jedno godinu i po sam bila u jednoj vezi. Sa jednim deckom katolikom, isli smo skupa na mise, molili skupa pri svakom susretu, isli na obnove, ali to nije urodilo plodom. Ja sam naravno htjela brak, obitelj, on nije. Prekinuli smo prosle godine. Uglavnom prije pola godine sam se zavjetovala Gospi u Medjugorju za pravog, tj molim nju za pravu osobu, predala sam buduceg supruznika Gospi. I evo nedavno upoznam divnog decka. Fin, pristojan, drag i pozove me van. Ne mogu reci da je los prema meni, ne nije, mi se odlucimo za vezu. Ali gdje je ovdje problem. To me muci danima. Znaci on je iz mjesane obitelji, i sebe smatra nevjernikom, otac mu je musliman, a majka katolkinja. On nema sakramente, nit ih zeli imat, a ne smeta mu to sta ih ja imam i sta zivim vjerski. U vezi smo. Lijepo nam je i sve, ali ja sam skroz zbunjena. Po karakteru, nacinu razmisljanja i stavovima smo skoro jednaki. A po vjeri ne. Netko ce mozda rec da vjera nije vazna za brak, a meni je, jer ja znam sta znaci sakramentalni brak zenidbe. Rano je i rec da je on osoba za mene, mozda sam se zaletila za vezu, samo ja mislim da se ja udavat necu. Ja zelim iskljucivo katolika, i sta da ja sad radim, da pokusam vezu nastavit sa takvom osobom, koja postuje moju vjeru, ali kaze za sebe da nije nista, ali kao kad ga se pita da je katolik, a brat mu i otac imaju muslimanska imena. Meni to malo smeta. Ne djelim ljude po rasi, naciji, boji koze. Iskreno za sebe ja zelim samo katolika za buduceg supruznika. Zelim sa takvom osobom odgajat djecu i ucit ih krscanskim vrednotama. Sad je bozicno vrijeme i morat cu svakako na ispovijed i planiram. Zanima me da li imate savjet za mene? Da li da ostanem u vezi, jer sam je tek pocela i nije mi lose, ili da to prekinem i idem dalje, jer mi nema smisla vuc nesto ako ta osoba mozda jednog dana nece mi postati muz? Ne dolazi u obzir da se vjencavam samo gradjanski. To meni nije to. Znaci jedini bi problem jednog dana bila udaja, a to ja ne zelim ni pomislit. Osim ako se on ne bude htio vjencati u crkvi i da se djeca odgajaju po katolickom nauku, ma da sumnjam da bi on na to prista. Jer mu je brat isto nevjernik, u vezi sa vjernicom i nece se crkveno vjencavati kad bude, pa tako ne zeli ni ovaj. Da mu nisu ni roditelji vjencani, pa da ne bi ni on. Ovo mi je velika kusnja. Ja to znam. Ali mene zanima da li postoji ikakva mogucnost da se ovaj momak obrati? Da postane vjernik bez obzira sta ne zna ni on sta je i sta mu je otac musliman, koji ne zivi islam niti slavi muslimanske blagdane. Ja se nadam da cu ubrzo naci neko rjesenje. U mojoj obitelji postoje mjesani brakovi, i mene bi iskreno boljelo da ne mogu sa muzem zivjeti krscanski, to mene sad jako muci. Ja sam molila za pravu osobu, katolika, vjernika, a nisam sigurno molila za ovu kompliciranu situaciju. Al eto prihvatit cu taj kriz, pa sta bude. Ako ja srcem prepoznam da je on taj pravi, onda cu se mozda i udat. Ali samo ako on pristane na crkveni brak, jer bez toga se necu udavat. Ne mislim ja da je on los covjek jer nije, dobar je prema meni, pazljiv, ali ja sam jako oprezna sta se tice buducnosti i necu se sigurno zaletit. On meni cak govori pomalo svjetovno na neke stvari i da mu vjera nije nikad bila bitna, a meni je bitna i tu je veliki problem. Tako da ce tesko ova veza imati buducnost, samo radi ovoga, da se radi o momku katoliku, potrudila bi se da ta veza ide prema braku. A ovako ne zelim sebi unistit zivot sa nekim ko ne vjeruje u npr ISUSA, kao Boga, nego kao nekog proroka obicnog, koji je cinio cudesa, jer tako muslimani vjeruju. Ako tko ima savjet ili neko rjesenje nek mi napise. Hvala vam svima unaprijed i nek vas Bog sve blagoslovi i cuva!

Pozdrav svima. Nova sam na forumu. Htjela bi vam reci malo vise o sebi. Dolazim iz Solina, imam 28 godina. Oduvijek sam isla u crkvu na mise, na molitvene zajednice, na vjerske zajednice i crkvene zborove. Medjutim na jednoj duhovnoj obnovi prije par godina sam dozivjela susret sa ZIVIM Kristom i od tada sam malo dublje shvatila vjeru i pokusavam zivjeti vjerski. Jedno godinu i po sam bila u jednoj vezi. Sa jednim deckom katolikom, isli smo skupa na mise, molili skupa pri svakom susretu, isli na obnove, ali to nije urodilo plodom. Ja sam naravno htjela brak, obitelj, on nije. Prekinuli smo prosle godine. Uglavnom prije pola godine sam se zavjetovala Gospi u Medjugorju za pravog, tj molim nju za pravu osobu, predala sam buduceg supruznika Gospi. I evo nedavno upoznam divnog decka. Fin, pristojan, drag i pozove me van. Ne mogu reci da je los prema meni, ne nije, mi se odlucimo za vezu. Ali gdje je ovdje problem. To me muci danima. Znaci on je iz mjesane obitelji, i sebe smatra nevjernikom, otac mu je musliman, a majka katolkinja. On nema sakramente, nit ih zeli imat, a ne smeta mu to sta ih ja imam i sta zivim vjerski. U vezi smo. Lijepo nam je i sve, ali ja sam skroz zbunjena. Po karakteru, nacinu razmisljanja i stavovima smo skoro jednaki. A po vjeri ne. Netko ce mozda rec da vjera nije vazna za brak, a meni je, jer ja znam sta znaci sakramentalni brak zenidbe. Rano je i rec da je on osoba za mene, mozda sam se zaletila za vezu, samo ja mislim da se ja udavat necu. Ja zelim iskljucivo katolika, i sta da ja sad radim, da pokusam vezu nastavit sa takvom osobom, koja postuje moju vjeru, ali kaze za sebe da nije nista, ali kao kad ga se pita da je katolik, a brat mu i otac imaju muslimanska imena. Meni to malo smeta. Ne djelim ljude po rasi, naciji, boji koze. Iskreno za sebe ja zelim samo katolika za buduceg supruznika. Zelim sa takvom osobom odgajat djecu i ucit ih krscanskim vrednotama. Sad je bozicno vrijeme i morat cu svakako na ispovijed i planiram. Zanima me da li imate savjet za mene? Da li da ostanem u vezi, jer sam je tek pocela i nije mi lose, ili da to prekinem i idem dalje, jer mi nema smisla vuc nesto ako ta osoba mozda jednog dana nece mi postati muz? Ne dolazi u obzir da se vjencavam samo gradjanski. To meni nije to. Znaci jedini bi problem jednog dana bila udaja, a to ja ne zelim ni pomislit. Osim ako se on ne bude htio vjencati u crkvi i da se djeca odgajaju po katolickom nauku, ma da sumnjam da bi on na to prista. Jer mu je brat isto nevjernik, u vezi sa vjernicom i nece se crkveno vjencavati kad bude, pa tako ne zeli ni ovaj. Da mu nisu ni roditelji vjencani, pa da ne bi ni on. Ovo mi je velika kusnja. Ja to znam. Ali mene zanima da li postoji ikakva mogucnost da se ovaj momak obrati? Da postane vjernik bez obzira sta ne zna ni on sta je i sta mu je otac musliman, koji ne zivi islam niti slavi muslimanske blagdane. Ja se nadam da cu ubrzo naci neko rjesenje. U mojoj obitelji postoje mjesani brakovi, i mene bi iskreno boljelo da ne mogu sa muzem zivjeti krscanski, to mene sad jako muci. Ja sam molila za pravu osobu, katolika, vjernika, a nisam sigurno molila za ovu kompliciranu situaciju. Al eto prihvatit cu taj kriz, pa sta bude. Ako ja srcem prepoznam da je on taj pravi, onda cu se mozda i udat. Ali samo ako on pristane na crkveni brak, jer bez toga se necu udavat. Ne mislim ja da je on los covjek jer nije, dobar je prema meni, pazljiv, ali ja sam jako oprezna sta se tice buducnosti i necu se sigurno zaletit. On meni cak govori pomalo svjetovno na neke stvari i da mu vjera nije nikad bila bitna, a meni je bitna i tu je veliki problem. Tako da ce tesko ova veza imati buducnost, samo radi ovoga, da se radi o momku katoliku, potrudila bi se da ta veza ide prema braku. A ovako ne zelim sebi unistit zivot sa nekim ko ne vjeruje u npr ISUSA, kao Boga, nego kao nekog proroka obicnog, koji je cinio cudesa, jer tako muslimani vjeruju. Ako tko ima savjet ili neko rjesenje nek mi napise. Hvala vam svima unaprijed i nek vas Bog sve blagoslovi i cuva!

nova sam, nemojte što zamjeriti...

zanima me kako se vi nosite s padovima? u smislu - trudim se svakodnevno se obnavljati duhovno, prepoznati zamke koje nekad nije lako odmah razaznati, predati se u potpunosti Njemu da me vodi. i skoro svaki put, kad osjetim Njegovu milost i blizinu, pojavi se neko iskušenje i ja opet padnem, zakopaju me vlastite slabosti, a znam da sam mogla bolje...

miamiaa IDES!!! TO! napokon, iskrena djevojka koja se ne boji reci; to sam ja. Hvala ti! "Slavim te O.Gospodaru..."! Ja sam,Mario,katolik,muskarac,Hrvat.(35g.)

Iako je tema stara, zadnjih dana sam i sama opet ovdje tragajući za istim odgovorom.

Isto tako, ja bih povukla neku paralelu (ako se može povući) i s molitvom. Dogodilo mi se i događa mi se da stvarno kada iskreno molim s vjerom u srcu (u razdobljima "milosti") padovi su sve veći i veći. Što više molim, događaju se gore stvari. Zašto? Nije li Bogu molitva mila?

Polako Mario, još se niste zaručili

Same here..

Ne znam kolika je korelacija, ali vjerujem da što više osjećamo Njegovu milost i blizinu smo zapravo bliže izvoru Svjetlosti, te zbog toga se sve naše mrlje (grijesi duše) jasnije vide i mi ih uočavamo. Zato nam se naši padovi čine većima..