why napisao:
Ponavljaš rečenice koje si naučio u Crkvi. "Evolucija je od sotone" i slične fraze. Evolucija je dio znanstvene misli. Od ljudi najvećeg znanja, dakle, što će ti tu sotona. To je niska uvreda prema čovjeku.
Čim se referiraš na službene crkvene stavove opstruirao si razgovor i uopće tumačenje Biblije.
Crkva je sama sebe isključila iz mogućnosti da tumači Bibliju.
Čudit ćeš se tome? Zgražati mojoj izjavi?
No vidiš, da citiramo
H. Denzinger - P. Hunermann
ZBIRKA SAŽETAKA, VJEROVANJA, DEFINICIJA I IZJAVA O VJERI I ĆUDOREĐU
Paragraf 3042 Tko kaže da se ljudskim znanostima treba baviti tako, da se njihove tvrdnje
mogu zadržati kao istinite, makar se protivile objavljenom učenju, i da ih Crkva ne
može zabraniti: naka bude kažnjen anatemom [usp. *3017],
Paragraf 3043. Tko kaže da se može dogoditi, da se dogmama koje je odredila Crkva, u skla
du s napretkom znanosti, nekada mora dati smisao drugačiji od onoga kako gaje
shvaćala, i kako ga Crkva shvaća: neka bude kažnjen anatemom [usp. *3020].
Dakle, učenje KC je: "Onako je kako mi kažemo, a ne kako će ikada kazati znanost". Time prestaje svako pravo na razgovor i time se KC isključuje iz bilo kakvog razgovora. Može se ona zatvoriti u svoje samostane i svoje sakristije, ali iz suvremenog svijeta okrenutog proučavanju i slobodi - ona se sama svojom dogmom protiv znanja - isključila.
Vidim da si pobrkao lončiće.
Učenje Crkve prije 2000 godina i danas je isto. Kroz povijest mijenjalo se nešto u formi ali ništa u sadržaju.
Ako znanost negira Boga, Crkva to ne dopušta.
No evo ti jedan tekst, privatna objava M. Valtorte o stvaranju.
Kad se kaže: 'Čovjek, kralj vidljivog svijeta, bio je stvoren s vlašću da vlada nad svim stvorovima', treba misliti da je on, po Milosti i po drugim darovima što ih je primio već u prvom času svog bivovanja, bio sazdan da bude kraljem i samome sebi i svome nižem dijelu, po spoznaju svoje posljednje svrhe, i po ljubavi koja ga je navodila da na nadnaravan način teži za njom, i po vlasti nad materijom i nad osjetilima koja u njoj postoje. Sjedinjen s Redom i ljubiteljem Ljubavi bio je stvoren tako da zna dati Bogu ono što mu mora dati, a svojem Ja ono što je dopušteno dati mu, bez nereda u strasti ili neobuzdanosti nagona. Duh , um i materija sačinjavali su skladnu cjelinu u njemu, i do toga je sklada došao u prvom času svoga postojanja, a ne kroz postupne faze, kako nekoji hoće.
Nije bilo autogeneze (nastajanje samo od sebe), nije bilo ni evolucije, nego je bilo stvaranje što ga je Stvoritelj htio. Razum s kojim ste tako ponosni morao bi vas uvjeriti da se početna stvar ne formira iz ničega i da od jedne i početne stvari ne može potjecati sve.
Samo Bog može urediti kaos i naseliti ga s bezbrojnim stvorovima, koja sačinjavaju Svijet. I taj premoćni Stvoritelj nije imao ograničenja u svome stvaranju, koje je bilo mnogostruko, niti u stvaranju već savršenih stvorova, svakoga savršenoga prema svrsi za koju je bio stvoren. Ludo je misliti da je Bog, htijući sebi dati Svemir, stvorio stvari bez oblika, očekujući da ga slave kad pojedini stvorovi i svi stvorovi postignu, postupnom evolucijom, savršenstvo svoje naravi da bi bili sposobni za naravnu ili nad-naravnu svrhu za koju su bili stvoreni.
I ako je ta istina sigurna za niže stvorove, koji imaju naravnu i vremenski ograničenu svrhu, još sigurnija je za čovjeka, koji je stvoren za nadnaravnu svrhu i besmrtnim određenjem za nebesku slavu. Može li se zamisliti Raj čuje su čete Svetaca što pjevaju aleluja oko Božjega Prijestolja konačni proizvod dugotrajne evolucije
zvjeradi?
Sadašnji čovjek nije rezultat uzlazne evolucije, nego bolni rezultat silazne evoluciji, stoga što je Adamov grijeh zauvijek oštetio čovjekovo fizičko-moralno-duhovno savršenstvo. Toliko ga je oštetio da ni Muka Isusa Krista, iako vraća život milosti svima koji su kršteni, ne može uništiti ostatke grijeha, ožiljke velike rane. To jest, ne može uništiti ona nagnuća koja su propast onih koji ne ljube ili malo ljube Boga, a muka pravednih koji ne bi htjeli imati ni najletimičnije misli što izazivaju glasovi nagnuća i kroz cio život vode junačku borbu damo da bi ostali vjerni Gospodinu.
Čovjek nije rezultat evolucije, kao što ni Svemir nije proizvod autogeneze. Da bi došlo do evolucije, uvijek treba biti neki stvaralački izvor. A misliti da su od jedne same stanice koja je nastala samo od sebe postale bezbrojne vrste, nemogući je besmisao.
Da bi mogla živjeti, stanica treba životni prostor u kome se nalaze elementi koji dopuštaju i uzdržavaju život. Ako se stanica sama formirala iz ničega, gdje je našla elemente da bi se mogla oblikovati, živjeti i razmnožavati? Ako je još nije bilo kad je počela posto-jati, kako je našla životne elemente: zrak, svjetlost, toplinu, vodu? Ono čega još nema ne može stvarati. A kako je onda on, stanica, pri svom oblikovanju našla četiri elementa? I tko, koji izvor joj je dao klicu 'život'? I kad bi se, pretpostavimo, to što nije postojalo bilo moglo oblikovati iz ničega, kako bi se iz njegove jedine jedinke i vrste bilo moglo razviti toliko raznih vrsta koliko ima onih što se nalaze u vidljivom svijetu?
Zvijezde i planeti, zemljane grude, hridi, minerali, raznolike bezbrojne vrste biljnog carstva, još različitije i brojnije vrste i rodovi životinjskog carstva, od kralježnjaka do nekralježnjaka, od sisavca do onih koji se legu iz jaja, od četveronožaca do četveroruka, od vodozemaca i gmizavaca do riba, od okrutnih mesoždera do krotkih ovaca, od onih koji su naoružani i odjeveni čvrstim oružjem za napadanje i obranu, do insekata što ih jedno ništa može uništiti, od gigantskih stanovnika prašuma, čijim nasrtajima ne odolijevaju nego gorostasi jednaki njima, do čitavog razreda člankonožaca sve do jednostaničnih životinja i bacila – zar su svi potekli od jedne jedine stanice? Sve iz jednog samoniklog rođenja?
Kad bi bilo tako, ta bi stanica bila veća od Beskrajnoga. Zašto je Beskrajni,Neizmjerni u svakom svome svojstvu, radio kroz šest dana, šest vremenskih odsjeka da sazda vidljivi svijet, dijeleći stvaralački rad u šest uzlaznih redova stvaranja koji su se razvijali, to da, prema sve većem savršenstvu? Svakako ne zato da bi se sve više naučio stvarati, nego zbog reda koji ravna svim njegovim Božanskim djelima. Taj bi red bio povrijeđen – i tako bi postalo nemoguće da preživi posljednje stvoreno biće: čovjek – da je on sazdan prvi i prije nego što je stvorena zemlja sa svim njezinim dijelovima i postala podesna za stanovanje zbog reda uspostavljenoga u njezinim vodama i kontinentima i prije no što je postala svijetla, lijepa, plodna od blagotvornoga sunca, od sjajnog mjeseca, od bezbrojnih zvijezda; prije no što je postala boravište, smočnica, perivoj za čovjeka zbog svih biljnih i životinjskih stvorova s kojima je prekrivena i napučena.
Šestog dana sazdan je čovjek, kome su u jednoj cjelini predstavljena tri carstva vidljivoga svijeta i, u čudesnoj istini, njegovo stvaranje od Boga za duhovnu dušu što ju je Bog udahnuo u čovjekovu materiju.
Čovjek: prava spojna karika između Zemlje i Neba, prava točka sjedinjenja duhovnoga i materijalnoga svijeta, biće u kome je materija svetohranište duha, biće u kome duh oživljava materiju, ne samo za ograničeni smrtni život, nego za besmrtan život poslije konačnog uskrsnuća.
Čovjek: stvorenje u kome sjaji i prebiva Duh Stvoritelj...
Šesti je dan dakle bio stvoren čovjek, potpun, savršen u svakomu svome materijalnom i duhovnom pogledu, sazdan po zamisli Božjoj, prema redu (svrsi) za koji je bio stvoren: ljubiti svoga Gospodina i služiti mu za vrijeme ljudskog života, istinski ga poznavati i zatim uživati Ga zauvijek u drugom životu.
Bio je stvoren jedinstven Čovjek, onaj od koga je moralo poteći čitavo čovječanstvo a najprije Žena, družica Čovjekova i Čovjeku, s kojim je imala napučiti cijelu Zemlju, kraljujući nad svim ostalim nižim stvorovima. Bio je stvoren jedinstven Čovjek, ona koji je kao otac imao prenijeti svim svojim potomcima sve što je bio primio: život, osjetila, materijalne sposobnosti, kao i zaštićenost protiv svakoga trpljenja, razum, razbor, znanje, neporočnost, besmrtnost i napokon dar nad darovima: Milost.
Postavka (teza) o podrijetlu čovjeka prema teoriji evolucije, koja se oslanja na građu kostura i raznolikost boje kože i izgleda da bi podržala svoju pogrešnu tvrdnju, nije postavka (teza) protiv istine o podrijetlu čovjeka, stvorenja stvorenog od Boga, nego u njezinu korist. Jer upravo raznolikost boje, gradnje, vrsta stvorova otkriva postojanje Stvoritelja, Svemogućega, koji ih je htio...
Oblici na koje bi evolucionisti htjeli položiti zgradu svoje preuzetnosti ne drže je, nego dapače pomažu njezino rušenje...
Htijući sebi stvoriti sinovski narod koji bi širio ljubav kojom preo-bilje i primio ljubav koje je žedan, Bog je stvorio čovjeka izravno, sa svojom savršenom Voljom, jednom jedinom radnjom, koja je bila šestoga dana stvaranja. Tom radnjom učinio je od praha život i savršeno tijelo kome je zatim dao dušu za njegovo osobito dostojanstvo čovjeka, posinjenog djeteta Božjega i baštinika Neba, ne samo dušu 'što je životinje imaju u nosnicama' i koja prestaje sa smrću životinje, nego duhovnu dušu koja je besmrtna, koja živi i nakon smrti tijela i koja će ponovno oživjeti tijelo, poslije smrti, na zvuk truba konačnog suda i trijumfa utjelovljene Riječi, Isusa Krista, da te dvije naravi koje su živjele zajedno na Zemlji, žive zajedno kroz vječnost, uživajući ili trpeći, prema tome kako su zajedno zaslužile.
To je istina. Bilo da je prihvaćate ili da ju odbijate. Ali premda je mnogi uporno hoćete odbijati, doći će trenutak kad ćete je savršeno spoznati i uklesati će vam se u dušu uvjerivši vas da ste izgubili Dobro zauvijek stoga što ste htjeli slijediti oholost i laž.“