|
Najtopliji pozdrav svima!
Jako bih voljela čuti vaše mišljenje ili savjet o jednoj mojoj životnoj situaciji koja se uklapa u naslov ove teme BRAK I LJUBAV. Ukratko ću ispričati svoj slučaj: imam 27 godina, u vezi sam nekoliko godina s dečkom koji dolazi iz nevjerničke obitelji pune problema. Glavni je problem njegov otac koji ne želi već godinama imati nikakve veze s njima (otišao je od njih, a u djetinjstvu ih je sve tukao i psihički zlostavljao). Uglavnom, taj je čovjek zaista bio grozan prema svojoj supruzi i troje djece, kao da im je smrtni neprijatelj. Kad je počeo rat, on ih je napustio i tad su na vrata kuće mog dečka pokucali Jehovini svjedoci i njegova mama (jako dobra osoba) je s oduševljenjem prihvatila njihov nauk i sad je ona već dugo godina aktivan Jehovin svjedok. Čak je i moj dečko i njegov brat posjetio nekoliko njihovih sastanaka, proučavao je Bibliju, ali nije se našao u tome (hvala Bogu!). Njegova mama do tad nije upoznala nikakvu vjeru i da je njoj bilo tko pokucao na vrata u toj teškoj situaciji, ona bi vjerojatno u svakome spoznala Boga. Eh, da su bar katolici zakucali tad na vrata!! Djed mog dečka je bio komunist, ni baka nije bila vjernica, pa stoga ni mama mog dečka nije imala vjere. Uglavnom, to je obitelj u kojoj nema nikakve katoličke vjere. Otac mog dečka je također nevjernik, ali izgleda da simpatizira indijske religije, tj. liječi se kod nekakvih indijskih iscjelitelja. Kad sam ušla u tu vezu, bila sam toliko zaljubljena da mi nije smetalo to što mi dečko nije katolik, bilo mi je jedino važno da je on dobar i moralan čovjek i da me voli, tj. da je zaljubljen u mene. I eto, tri godine sam ja živjela slijepa od zaljubljenosti, sve je bilo savršeno...tako sam mislila. Nažalost, iako sam znala da radim krivo i da je to protiv mojih uvjerenja, ipak sam spavala s njim. Prije 2 godine sam osjetila da više ne mogu tako, da ne mogu kršiti Isusove zapovijedi i odlučila sam da živim potpuno čisto, i tjelesno i duhovno. Moj je dečko najbolji dečko kojeg sam upoznala, pun je razumijevanja i budući da je znao koliko mi je vjera postala važna - prihvatio je moju odluku i nikad me nije odgovarao od nje. Dakle, 2 godine mi živimo čisto... i tek tad sam ja postala JA, kao da sam se nanovo rodila nakon prekida s tim teškim grijehom! I što se počelo tada događati - ja sam sve dublje ulazila u vjeru, pronalazila u Isusu jedini smisao života...jedino što je ispravno. Zadnjih godinu dana imamo velike probleme u našoj vezi - stigli smo do trenutka gdje treba odlučiti hoćemo li se odlučiti na brak ili ćemo prekinuti. Naime, oboje smo se nekako udaljili jedno od drugog, idemo si na živce svojim stavovima (on ne prihvaća moj stav da je jedino naša vjera prava, ne prihvaća kad mu govorim koliko zla može proizaći iz reikija, joge, budizma, transcendentalne meditacije..., a u meni se probudi sve najgore kad čujem te njegove liberalne stavove i njegovo poštivanje svake religije, svake sekte, po njemu Isus nije Bog, nego samo prekrasan čovjek). Ako ćemo se vjenčati, pristaje da to zbog mene bude u Crkvi, pristaje da krstim djecu, pristaje da idu na vjeronauk i da ih ja odgajam u katoličkom duhu...Ali - on bi njih ipak ostavio otvorenima svim utjecajima pa nek sami odluče, npr. "Djeco, vaša je mama katolkinja, vi isto idete na taj vjeronak, ali znajte da postoje i druge religije, jednako vrijedne..." Nešto otprilike tako. Dragi moji, ja na to poludim - dođe mi da se rasplačem (često se i rasplačem), gotovo ga i zamrzim u tim trenucima kad mi tako nešto kaže. Ne mogu prihvatiti da je za njega i Saibaba prekrasan čovjek koji te može odvesti do Boga! Vjerujem da nam te svađe ipak dolaze od Sotone jer ja u tim trenucima postanem sve samo ne katolik koji ljubi svog bližnjeg (zaista tad nemam ni mrvicu ljubavi za njega nego samo s ogromnom tugom i ljutnjom zaključim da je on pod utjecajem Zloga). Nema više puno veselja među nama, svi razgovori nekako sami od sebe kreću uvijek prema tim našim različitim stavovima i na kraju sve odvede u tešku svađu... On više ni ne zna ima li smisla boriti se za našu vezu jer vidi da ja ne mogu prihvatiti njegove stavove. Iskreno, više ni ja ne znam... Da mi obeća da će vjerski odgov djece prepustiti samo meni - mogla bih se udati za njega (barem tako mislim), ali ovako - sigurna sam da ne bih mogla živjeti s mužem koji će mi djecu možda odvesti na neki budisitički seminar. On od mene traži da ga prihvatim takvoga kakvog jest i da ga ne podcjenjujem. Iskreno, on je zaista divan i moralan čovjek, nema takvih puno i u nekim je stvarima bolji čovjek od mene i znam da me još voli unatoč tim našim razmiricama... Za sad ne postoji nikakva šansa da se on preobrati - ja sam mu našu prekrasnu vjeru učinila odbojnom zbog svojih krutih (tako ih on naziva) stavova. Nažalost, ja nemam dar da bih mu mogla dati odgovore na pitanja koja mi zna postaviti u vezi naše vjere i tako ispadam neznalica, on nekako misli da sam ja pod velikim utjecajem Crkve, tj. svećenika i da sam samo slijepo prihvatila sve što čujem od njih, a da svojom glavom nisam došla do vlastitih zaključaka. Tako me zabole te riječi... Ne mogu ja njemu objasniti da sam ja ipak dugo, dugo molila Svetog Duha da mi da dar vjere, da sam puno molila, bila na raznim seminarima, redovito kod svete mise, na pričesti, na ispovijedi,post... Za njega je to sve samo obred. A Svetog Duha on baš i ne razumije. Pa me zna pitati neka mu objasnim Sveto Trojstvo i naravno da je nezadovoljan mojim siromašnim objašnjenjem pa mi kaže: Eto kakva si, Crkva je iznijela teoriju o Trojstvu, ti je ne možeš objasniti, ali ipak je priznaješ za nepogrešivu istinu!
Nikako mu nisam dobar primjer vjere, neprestano mu Isusovo učenje činim odbojnim i krivo ga shvaća. On ne razumije ništa o našim sakramentima, za njega su to ljudske izmišljotine, moja mu objašnjena ne ulijevaju smisao, a kad ga uputim na stručna mišljenja (teologa ili
iskusnijeg vjernika - ne zanima ga baš previše). A ne zanima ga jer kaže da mi katolici nemamo odgovor ni na jedno pitanje i naprosto mu je nevjerojatno kako možemo tako vjerovati, a znamo tako malo o svojoj vjeri. On sebe smatra vjernikom, tj. osobom koja vjeruje u Boga. Ali ne zna tko ili što je Bog. Pa se ljuti kad mu ja kažem da je on nikakav vjernik, da je još izgubljen. Nedavno je rekao da i u njemu prebiva Sveti Duh pa sam mu ja probala objasniti da ipak nije to tako jednostavno... da ne može Sveti Duh prebivati u nekome tko smatra Saibabu ili hinduistička božanstva jednako vrijednima kao i našeg Boga... Ne znam jesam li vam uspjela dočarati naša duhovna stanja...većinom sam iznosila naše razlike i probleme. Uglavnom, moje je pitanje vama - ima li smisla ući u brak s čovjekom za kojeg se bojim da će našu djecu okrenuti u krivom smjeru? Iskreno, toliko sam već umorna da me nije briga hoće li se on preobratiti ili neće (ja sam pokušala skoro sve što sam u svom siromašnom duhu mogla, vidim da za sad moja molitva za njegovo preobraćenje ne djeluje, znam da će Isus imati razumijevanja za njega pa se više ni ne bojim toliko za spas njegove duše - dobar je on čovjek koji živi po svojoj savjesti). Naravno, bit će teško slaviti Božić, Uskrs i nedjelje bez njegovog sudjelovanja, ali na to nekako pristajem (jer se ipak nadam da bi on kroz naš zajednički i moj pravilni katolički život nekako došao do preobraćenja, tj. nadam se da će ga možda Isus ipak jednog dana dotaknuti). Ja sam umorna od svega i često mi dođe da prekinem, ali nemam snage jer ipak ga još uvijek volim i cijenim, iako smatram da je potpuno u krivu što toliko poštuje baš sve...Sve možeš, ali sve ne koristi... Znam da on nije imao sreću da vjeru naslijedi preko roditelja ili da kroz život sretne nekog katolika koji je zaista živio kako treba... Znam da on ipak ništa ne razumije kad kaže da je našu vjeru Crkva prekrojila kako god hoće i kako joj odgovara... Nema on sklonost napadati Crkvu i zna da i u našem stadu postoje prekrasni i pravi Kristovi sljedbenici, ali ponekad ga tako izludim svojim gorljivim zalaganjem za Crkvu da me izaziva pitanjima o inkviziciji, pa da Crkva mijenja neke stavove (ne znam otkud mu te neke informacije koje mi ponudi kao dokaz, vjerojatno je to čuo od mame i Jehovinih svjedoka). Molim vas za vaša mišljenja i je li netko imao ili ima slično iskustvo. Većina svećenika s kojima sam razgovarala kaže da su male šanse da takav brak uspije. A opet - neki kažu, ako smo dovoljno jaki i zreli - da se može. Ja zaista ne znam više što da mislim. Neka vas sve Bog blagoslovi, hvala vam i šaljem vam najveći pozdrav na svijetu!
|
Login
FAQ
Chat
Traži
