www.tebe-trazim.com

Nije njima lako!.. rasuđivati ono što ne poznaju, tj. nemaju o tome praktičnog iskustva.
Zamislimo situaciju u kojoj laik govori svešteniku o karizmama, a on ne zna što da mu na to kaže, a oseća se pozvanim da rasuđuje i po tom pitanju jer je to njegovo poslanje. Koliko ih je spremno poniziti se u tom pravcu i priznati da taj laik 'ima' nešto što on nema? Rađe će staviti upitnik onde gde bi trebao biti uskličnik i dovesti u pitanje verodostojnost te karizme, nego priznati da o tom nema pojma ili pak tražiti od tog laika da mu pomogne da i on uđe u to iskustvo.
I.Pavao II je rekao da jedan sveštenik ukoliko hoće služiti Duhovnoj obnovi i sam lično mora ući u iskustvo darova Duha Svetog. A većina 'velikih' karizmatika (poput Jamesa, Betankura, Tardifa i dr.) su ušli u to iskustvo 'krštenja u Duhu' upravo preko laika. Međutim njihova veličina nije bila samo u tome što su to dopustili, nego što to neprestano i javno propovedaju i ne stide se to priznati. Upravo to je znak da oni slavu daju Bogu, a ne da potajno sebi nastoje pripisati zasluge, a kamoli još da 'ratuju' sa laicima s primisli u sebi: 'E, nećeš ti meni govoriti što i kako! Ja sam onaj koji je završio teologiju. Ja znam kako treba.'
Na žalost vrlo malo ih je koji se u tim situacijama postavljaju kao otac koji je zbog tog ponosan na svog sina i kome će on to otvoreno i reći, nego će rađe neprestano govoriti o opasnostima. A upravo je govor o opasnostima najveća opasnost jer vodi ka nepoduzimanju i mrtvilu.
O, kad bi samo bili svesni koliko je uočljiv taj njihov strah za svoju čast usled posebnog izabranja i povlađivanja od strane onih koji nisu svesni svog dostojanstva.
I nemalo puta u njima probuđuju osećaj krivnje nabijajući im na nos upravo svoj greh.
Ta taština i oholost se zna neopazice uvući u njih kao što plin prodire u neku prostoriju kroz najsitnije rupice, dok pri tom zanemaruju ono o čemu govori današnje čitanje: "..propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vernost.." ili ono jučerašnje koje kaže kako stoje na vratima i preče prolaz onima koji hteli proći. a sami ne ulaze.
Kad bi samo smogli hrabrosti naglas izustiti riječi iz 1Solunjanima .. ne zbog nas, nego radi sebe:
"2Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama 3spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim. 4Svjesni smo, braćo od Boga ljubljena, vašeg izabranja 5jer evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini. "
.. umesto da se osećamo kao "neželjena" deca
No, majko.. no, oče.. nema veze.. mi vas ipak volimo

Miriam je napisala
Upitno je ponekada koliko taj "Autoritet crkve" slijedi volju svoga AUTORITETA, danas, barem za mene, a to pripisujem zbunjenosti koju izazvase u meni mnogi koji me pozivaju na poslusnost. Kome? Obojica su autoriteti koji slijede Njegovu Volju. Jednom kojemu na ispasu dolaze na desetke tisuca ovcica ili pak drugomu, koji ne moze kako treba skupiti niti desetak ovcica , ali koji tvrdi da je onaj prvi nekakav vrac iz Indije koji nas kljuka otrovom. Meni koliko je poznato niti jedna se ovcica od onog prvog ne otrova i mnoge odose site sa te ispase, a onih jadnih desetak kod onog drugog i dandanas gladuju.
Marija-Nada napisala
Ne vjerujem da je mnogo stosta sto se desava danas izricito samo Volja Oca nasega. Njemu zaista nije stalo da mu ovcice gladuju pored toliko toga sto nam u svom svom bogastvu i ljepoti nudi, nego ce biti da On, u toj Svojoj silnoj Ljubavi koju ima i prema pastirima svojim, postuje slobodu i volju njihovu. Dozvoljava, ali mozda ne odobrava. U to da dozvoljava smo se uvjerili svi, a da li odobrava to ce zasigurno najprije saznati oni sami(pastiri). Na nama je da molimo da to sto prije doznaju.

Zašto su neki pomalo skeptični prema kariz.seminarima? Evo jednog pomalo ironičnog objašnjenja. Koliko god bili ZA karizmat.susrete, moramo priznati da ima nečeg istinitom i u napisanom:

TULUM U DUHU (Palma, 8.8.2001.)
Čuo sam da bi se globus zatresao kad bi svi Kinezi istovremeno u pravilnim razmacima stali poskakivati. Zbog brojnosti bi to vjerojatno i Indijci mogli proizvesti. I odmah sam pokopčao. Velečasni iz Indije, James Manjackal ovog ljeta po našim stadionima isprobava tajno oružje. Okupljenim tisućama odbrojava: "Jedan, dva, tri", a oni poskoče i kliknu: "Slava Isusu!" Što on vjerojatno džepnim seizmografom sve bilježi. Ma šalim se, velečasni tek ima dobre štoseve. Zna zapaliti masu. Napraviti štimung dobrog tuluma. Ruke gore, idemo… ludnica. Svaka mu čast. Nakon njegove gaže, ima da te prođe svaka zlovolja, minu sve glavobolje. A i rakovi, multipleks skleroze, artirtisi, na tren odu. A kako i ne bi kad se onakvom glasinom izadere na Duha Svetoga. Ima da ti se od straha Božjega ošamuti u glavi kad on u transu obznani kako vidi otvoreno nebo iz kojeg kao snijeg pada milost na sve okupljene. Pa onda stane nabrajati kolike stotine Svevišnji upravo sad ozdravlja, i još ih poimence počne prozivati. Fenomenalna stvar. Nešto kao kad se Goran Ivanišević nakon Wibeldona pojavio na splitskoj rivi. Reci pravo, tko se tog dana nije zdravije osjećao!? Zato otiđi na seminar ako već nisi – zapleši, skači, plješći, otkači se. Ljeto je, vrijeme za relaksaciju i laganije teme.

A Duh Sveti u svemu tome? Pa nije baš da ga nema. Jer okrenu se ljudi Bogu, navale na ispovjedaonice. Ali sve nekako s "James sindromom". Mislim ono kad je sadržaj vjere ispravan, ali ne i način na koji se vjeruje. Kad se vjeruje iz oduševljenja a ne iz uvjerenja. Ne iz slobode, veći iz zavedenosti. Ne kao katolik, već kao sektaš. Kad se svijetli, ali samo dok smo pod dojmom. Onako kao flourescentna kazaljka sata koja još neko vrijeme žmiga nakon što je obasjana. Seminar atakira mutne slojeve iracionalnog u nama. Ohrabruje da popustimo nagnuću regresije i podložimo se autoritetu koji bi nas lišio tjeskobe slobodna odlučivanja i napora da vjeru usklađujemo s razumom. Mozak na pašu i vjeruj, to je to.

Ali vjera je to izrasla na plitku tlu. Sunce ograne i ona sahne. Budući je izrasla na emocijama – pa kao što ju je jedna emocija pokrenula, tako je drugi može zaokrenuti. Prije Jamesa Hrvatskom je krstario jedan njemu sličan, koji nas je uvjerio da ne smijemo dopustiti da na nas nepoznata osoba polaže ruke. A sada nas James u istoj proročkoj maniri uvjerio da to činimo. A da takva povodljivost može imati i svoje drastičnije oblike primjer su oni iz evanđelja koji su najprije Isusu klicali: "Hosana!", a po tom: "Raspni ga!"

Seminar ostavlja dojam iščašenog katolicizma. Na primjer, još se nekako može razumjeti da neka jadna žena iziđe za mikrofon i pred nekoliko tisuća okupljenih posvjedoči kako ju je Gospodin na seminaru oslobodio grijeha samozadovoljavanja. Ali perverzno je kad to propovjednik poslije ističe kao primjer Božjeg čudotvorstva.

Motreći sve to iz svog zrenika izvaljen na tribinama, moram priznati svoju zlobnu žalost što nas James nakon što smo pljeskali Isusu, plesali, skakali – još nije pozvao da lajemo na mjesec za Isusa. Misliš da ne bi lajali? Bi, bi… Ako ne zbog Isusa, onda zbog Jamesa.

..viking...Sv.Augustin je živio (tek ) u petom stoljeću...
misliš da je "Autoritet Crkve"... i onda slijedo svoga AUTORITETA...?
.. Pa...Augustin je svejedno, slušao glas i takvog Crkvenog autoriteta..
zbog žive vjere i ljubavi..prema AUTORITETU NAD SVAKIM AUTORITETOM...!

Augustin je jednom prilikom izjavio kako su izvanredna čudesa bila pridržana na poseban način u pracrkvi, ali je kasnije povukao tu svoju izjavu, te još k tomu sastavio knjigu s izvještajima izvanrednih čudesa (preko stotinu) koja su se desila u njegovoj biskupiji za vreme njegovog službovanja.

Da Miriam, mozda i ja to ucinim jednog dana, ali uz pomoc jednog od tih "cudnih" pastira i to zbog istog razloga koji je vodio i Sv. Augustina.
Radije cu plesati, poskakivati sa tisucama ljudi i klicati "Slava Isusu"na takvim skupovima nego dolaziti na svaku nedjeljnu misu da bih, poput nekoliko uspavanih, neupucenih "baka", ne razumijevajuci amabas nista od te velicanstvene prilike da susretnu zivoga Boga, molio krunicu. Da, oni svo vrijeme mise mole krunicu. Da nisam imao srece i milosti od Onoga koji mi posla knjige pokojnog o. Emilijana Tardifa, kazete sa seminara o. Jamesa Manjackala i jos nekih ja bih danas mozda predvodio te krunice sto se mole u vrijeme mise. Od tradicionalnog vjernika, postah tradicionalni nevjernik i vjerujte mi to je jako, jako blizu i jako, jako lako, i tek zahvaljujuci tim imenima koje vec spomenuh a ponajprije zahvaljujuci dobroti i milosti Onoga kojemu svoju hvalu ne mogu nikako iskliktati i ispjevati, oslobodih se te tame. Sad me opet guraju u sablone i to me jako zalosti. Srce vristi i vuce na jedu stranu a razum pozivajuci se na poslusnost na ovu drugu. Zbunjen sam, ali opravdavaju me i vele, " A sto bi ti tako malen htio, preko noci Sv. Augustin da postanes"

Možda neki i bi, jer ima nas svakavih, isto kao što ima i onih koji laju a da im se i ne kaže da laju. .. na njihovu, a i našu 'zlobnu žalost'..
Možda bi i njemu bilo bolje da je malo ustao .. zaplesao i zapevao , ako ne kao James, a ono kao David
P.S. Ne mora se skidati (poput Davida) da mu ne bi zamerila koja 'sluškinja', budući vodi dosta računa o 'sveukupnom dojmu'

Za me nije nužno biti na Karizmatskom susretu...lijepo jeste...puno je ljudi koji slave....i meni je žao što sam bila samo na dva susreta..ako Bog da bit će ih još za mene...
cijeli život sam išla u Crkvu ,,,,na jednoj Sv. Misi bude oko 200-ak ljudi......pa nema to veze....da ih je samo troje....
..Bog moj je svugdje...
ja Ga vidim u svemu....
Njegova ruka je stvorila sve.....zemlju, prirodu, ljude,
kad pogledam oko sebe......ja Ga vidim,,,,
kad pogledam u Nebo......i tamo Ga vidim......
sve što me okružuje.....sve je On.....
tako da nije najnužnije biti među masom ......
bitno je biti s Njim......

Pa odi onda u planine

Pa možda i bih......