Nakon ovog Moyinog maila i prekrasnog svjedočanstva što znači boriti se i trpjeti... vidim da ni ja nikad nisam bila na dnu.
Često blizu dna, ali nikad na dnu.
Ispričat ću vam jednu svoju veliku kušnju.
Blizu sam dna bila u 19. godini i tad me čuvao sam Bog jer moj je razum tad bio nerazvijen, vjera siromašna. Obožavala sam jednog pjevača. Pravo djetinje ludovanje u stilu: Ja ću se udati za njega kad narastem! Tako sam govorila od najranijeg djetinjstva, nitko mi to nije branio, svi su znali da je to moj omiljeni pjevač. I u srednjoj sam školi nastavila "voljeti" tog pjevača. Upoznala sam ga u 17. godini, bila sam zadivljena vidjevši da sam ostavila jak dojam na njega.
Ja sam u 17. bila pravo dijete kojemu nije palo na pamet seks ili nešto sl. Nije mi palo na pamet da bi njemu tako nešto moglo pasti na pamet.
Ja sam bila sretna što sam ga upoznala i - to je bilo dovoljno. Neka zna da postojim i da je on moj omiljeni pjevač.
Tad još nije bilo tako puno mobitela, ali on mi je ostavio svoj broj da mu se obavezno javim.
Nisam još spomenula najglavnije - on je bio oženjen.
Meni ni to nije ozbiljno dolazilo do svijesti jer sam mislila - pa neću se ja ljubiti s njim ili tako nešto, smijem ga voljeti kao omiljenog pjevača.
Zaista nisam imala nikakve namjere bilo što loše učiniti. Tad nisam bila baš nešto jaka u vjeri. Više onako, tradicionalno i neozbiljno.
Ipak ga nikad nisam nazvala.
Kad sam u 18. došla na studij u Zg, u prva dva tjedna sam naletjela na - njega. Imao je probe u dvorani kraj mog faksa i vidio me iz auta kad sam prolazila. Kakve li slučajnosti...
Odsjekle su mi se noge kad je vikao za mnom. Otišla sam onako zbunjeno i gotovo u nevjerici s njim na kavu. Nisam mogla vjerovati da me zapamtio, a vidio me jedanput. Nisam mogla vjerovati da sam u samo 2 tjedna boravka u Zagrebu naletjela na njega. Ja sam mislila da je to neki Božji znak!!
Odmah sam i sa svojih naivnih 18 godina vidjela da ga zanimam na onaj tjelesni način. Nije bio direktan, bio je vrlo fin i šarmantan, ali nekako ipak nisam mogla povjerovati da se eto on sad baš ludo zaljubio u mene. Svašta mi je govorio. Da zašto me nije sreo ranije, kad još nije bio oženjen, da sam sve ono što on traži...
Bila sam s njim na jednoj kavi, jednoj večeri i jednom piću. Danas žalim i zbog toga. Sretna sam što me nikad nitko nije snimio s njim u društvu, zamislite što bi to ispalo. Tko bi mi vjerovao da nije bilo ništa... Da sam bila naivna 18-godišnjakinja koja misli da je normalno naći se na kavi s oženjenim muškarcem koji je njen omiljen pjevač od najranije mladosti.
Bože, hvala ti što si me čuvao da ne padnem u njegov đavolji zagrljaj.
Kako tad nisam imala mobitel, nikako nije mogao doći do mene. Nakon tri susreta sam vidjela da je on na neki način poludio i da želi spavati sa mnom, da mu je to najzanimljivije. Tek tad sam postala svjesna u što sam se uvukla. Tad sam gotovo preko noći odrasla. Bila sam zgrožena time da bi on htio da spavam s njim. Jednostavno sam se prestala javljati. Budući da smo se upoznali u mom rodnom gradu - počeo je dolaziti na popularna mjesta za izlaske u moj grad. To sam čula od konobara - onako slučajno. U stilu: E znaš ko je opet bio tu...
Jednom je došao baš za Valentinovo. Nekako sam znala da nisu njegovi nagli i česti dolasci u Varaždin slučajni. Kad sam ga opet srela u blizini fakulteta, priznao je da me tražio u mom gradu. Nije nikog ništa ispitivao (hvala Ti, Bože!) ali je dolazio na mjesta za koja je znao da sam ja tamo dolazila. Opet mu nisam dala broj iako sam tad već imala mobitel.
Nisam ga vidjela nekoliko godina i tad sam se zaposlila u banci. Radila sam u početku na info desku. Sjećam se, nisam radila ni par dana - evo njega ispred mene, evo njega kao VIP klijenta... Opet ga je NETKO poslao...
Bio je i šokiran i sretan kad me vidio nakon par godina.
Hvala Bogu što sam ja već do tad sazrela i više nisam bila ni slična po ponašanju onoj 18-godišnjakinji, više me nije zbunjivao. Tad sam već prihvatila Isusa, On je bio moj vođa (nisam još bila do kraja u vjeri, ali ipak puno naprednija nego u 18. godini).
Često je navraćao u banku, često me zvao na kavu, imao je moj službeni broj, često me zvao i jadao se - loš brak, loš život, da sam ja jedina koju voli i koja mu može pomoći...da zašto sam tako hladna.
Nikad nisam pristala naći se s njim, ali sam se ponekad javila na telefon kad bi nazvao. Pokušavala sam mu objasniti kako ja kao vjernica gledam na njegovo ponašanje, jel on svjestan koliko si težak grijeh želi nakalemiti na dušu, jel svjestan tko je Isus, jel svjestan da nema te sile koja bi mene natjerala da ga poljubim ili sl... Pokušavala sam od njega učiniti preko tih razgovora kršćanina. Toliko sam mu pričala o vjeri da me stvarno prestao nagovarati na bilo što. Dojadila sam mu. Rekao je da mi je Crkva isprala mozak. Da on mene voli i da nije grijeh nekoga voljeti...da bi se on i oženio sa mnom. On uopće ne zna što je ljubav. On je nevjeran ženi od prvog dana. On traži mlade djevojke jer se boji svoje starosti koja lagano kuca na vrata. On vjeruje u Boga, ali uopće ne živi po Njegovim pravilima...On je potpuno izgubljen.
U toj 18. godini sam bila blizu pada. Malo je falilo da ga tada ne zagrlim i ne poljubim. A zna se što bi vjerojatno bilo nakon toga... Ja sam tad u njemu vidjela najdražeg čovjeka na svijetu, koliko god mi sad to zvuči grozno i još se ponekad sramim toga prisjetiti. Nisam gledala realno - da je to oženjen čovjek s kojim se ne smije ići ni na kavu.
Hvala Bogu, taj je čovjek dignuo ruke od mene. Ne zove me već godinu dana, promijenila sam radno mjesto pa ga više ni ne srećem. Ali kako je Sotona grozan, kako nikad ne spava - još nam ponekad spoji putove, još se ponekad slučajno sretnemo. Još uvijek me prate njegove pjesme u skoro svakoj trgovini u koju uđem, još uvijek bend svira njegove pjesme kad dođem u neki klub.. To ne volim jer me onda podsjeti na to kako sam tad bila naivna.
A opet - upravo ta zbunjenost i ti događaji s njim u 18. godini su me natjerali da se zapitam zašto se ne smije zaljubiti u nekoga tko je oženjen, tek tad sam počela istraživati sve o sakramentima, sve o posljedicama grijeha... Tu je počela moja vjera. I sad znam da je sve to bilo od Sotone - kako mi je htio smjestiti to sve s njim. Znao je da sam tu slaba, znao je da sam godinama govorila da se želim udati za njega (iako tad nisam ni znala što govorim i nisam mislila ozbiljno), znao je da mi godi njegova pažnja... A znao je i da je on slab na mlade djevojke.
Eto, to nije bio nikakav pad, ali sam bila na rubu... I još danas osjećam posljedice tog ruba. Ne volim čuti njegove pjesme (a jako volim tu glazbu i pjesme su prekrasne), ne volim kad sretnem nekoga iz osnovne i srednje pa me pitaju:"Hej, jel još voliš..." Uh, tako mi je tad žao što sam uopće ikad zavoljela njegove pjesme.
Sretna sam što me Isus tad čuvao pada i što me potpuno oslobodio bilo kakvih nepriličnih osjećaja prema tom čovjeku. Jedino što je ostalo je ta nelagoda kad čujem njegove pjesme.
Eto, ovo zvuči baš kao neka pričica iz časopisa za tinejdžere... Uh, ja vam ne mogu opisati kako sam sretna što me Bog tada čuvao od propasti. Jer sigurna sam da bih se teško opravila od svega što je moglo proizaći iz toga.
Nisam sigurna jel pametno što sam ovo napisala, nije to bio pad, ali - na neki je način za mene i bio. To razdoblje pamtim kao tamno. Pitala sam se što je to sa mnom, jel moguće da mi se taj čovjek tako opasno uvukao u život. Jel moguće da sam svojom mladošću i oduševljenjem prema njemu izazvala takve stvari... Tad sam bila u predvoruju pakla, sigurna sam.