www.tebe-trazim.com

U nekom stanju između sna i jave, našao sam se u sobi.
Tamo nije bilo ničega osim zida ispunjenog karticama kao onima iz knjižnica na kojima je pisalo sve što se nudi, poredano abecednim redom i tematski.
Ali ti kartotečni ormari koji su sezali od poda do stropa, i zdesna na lijevo dokud je sezao pogled, imali su na sebi sasvim drugačije natpise.
Kad sam se približio zidu, pogled mi je pao na pretinac na kojem je pisalo: LJUDI KOJE SAM VOLIO.
Otvorio sam pretinac i počeo prelistavati kartice. Bilo mi je poznato svako ime, ali brzo sam zatvorio taj pretinac.
Odjednom sam shvatio gdje sam!
Ta soba sa svim tim kartotečnim ormarima sadržavala je savršen sustav u kojem je bila zapisana svaka pojedinost moga života.
Svaki trenutak moga života bio je točno zabilježen; i velika i mala djela.
Moje vlastito pamćenje nikad ne bi moglo pohraniti sve te informacije.
Prožimalo me čuđenje i radoznalost, pomiješano sa strahom dok sam nasumce otvarao ormare i pretraživao njihov sadržaj.
Neki su me obradovali i podsjetili na lijepa vremena. Drugi su u meni izazivali sram, pa i samo gađenje, tako jako da sam pogledao preko ramena da vidim promatra li me tko.
Natpisi su varirali od sasvim običnih svakodnevnih situacija, sve do neobičnih poput:
“KNJIGE KOJE SAM PROČITAO”, “LAŽI KOJE SAM IZREKAO”, “UTJEHU KOJU SAM PRUŽIO”, “STVARI KOJE SAM NAPRAVIO U LJUTNJI”:
Zapanjila me količina stvari koje sam u životu napravio ili propustio učiniti.
Zar je moguće da sam te tisuće kartica ispisao u 17 godina svoga života?!
No, svaka je kartica potvrđivala istinu. Svaka je kartica bila ispisana mojim rukopisom.
Na svakoj je kartici stajao moj potpis.
Stigao sam do pretinca sa natpisom “POŽUDNE MISLI”; i osjetio drhtaj kroz cijelo tijelo.
Obuzeo me osjećaj poniženja i bijesa jer sam se uvjerio da su i takvi trenuci detaljno pohranjeni!
Nitko ne smije vidjeti te kartice!
Nitko ne smije saznati za tu sobu!
Moram ih uništiti !
Uzeo sam pretinac polako iz ormara i bacio na pod-nijedna kartica nije ispala.
Pokušao sam ih poderati, ali bezuspješno. Ugurao sam pretinac na svoje mjesto.
A onda sam ugledao pretinac na kojem je pisalo “LJUDI KOJIMA SAM PRENIO EVANĐELJE”.
Ručka je bila svjetlija od ostalih, skoro nekorištena. Povukao sam ručku, a unutra je bilo tako malo kartica.
Počeo sam jecati, tijelo mi se treslo od plača i boli, pao sam na koljena i zavapio:
“ Nitko ne smije saznati za tu sobu !
Moram je zaključati i sakriti ključ !”
Tada sam uplakanih očiju pogledao gore i ugledao Ga kako ulazi u sobu.
Ne, samo On ne! Bilo tko, samo ne Isus!
Bespomoćno sam Ga promatrao kako otvara ormare i čita kartice.
Nisam mogao dočekati Njegovu reakciju.
U tim trenucima dok sam Ga promatrao, na licu sam mu vidio takvu žalost da me probadalo u srcu.
Intuitivno je prišao najgornjem ormaru. Zašto je morao pročitati svaku karticu?
Konačno se okrenuo prema meni i tužno me pogledao. Sagnuo sam glavu, sakrio sam lice i gorko zaplakao.
Prišao mi je i zagrlio me.
Mogao je toliko toga reći, ali nije rekao ni jednu riječ. Samo je sa mnom zaplakao.
Onda je ustao i vratio se do zida ispunjenog ormarima. Počevši od jednog kraja sobe , otvarao je ormar za ormarom i na svakoj kartici ispisivao svoje ime preko mojega.
“Ne !”-povikao sam i potrčao prema Njemu.
Sve što sam uspio izgovoriti bilo je “NE, NE !”, dok sam Mu uzimao kartice iz ruku.
Njegovo ime nije smjelo pisati na tim karticama.
No, ono je pisalo crvenim slovima, tako snažno, tako živo.
Ime “ISUS” prekrivalo je moje ime.
Bilo je ispisano krvlju.
Nježno je ponovno uzeo karticu. Tužno se osmjehnuo i u trenu potpisao sve kartice.
Začuo sam kako se zatvara zadnji ormar i kako se vrača k meni. Položio je svoje ruke na moja ramena i rekao: “SVRŠENO JE !”
Neka ovo bude poruka
svima nama !!!

BRIAN KEITH MOORE
(umro je nekoliko sati nakon što je napisao ovaj tekst)

Kad sam prvi puta pročitao ovaj tekst koji je moya ostavila,prošli su me svi trnci i sve moje "kartice" mi prođoše kroz glavu...vjerujem da svaku koju bih trebao potpisati,morala bi ići na korekciju...Isuse hvala ti za svu ljubav koju nam daješ!

EUZEBIJEVA MOLITVA
(Da budem mirotvorac)



Daj mi, Bože,
- da ne budem neprijatelj ni jednoga čovjeka,
ali da budem prijatelj svega što je trajno i vječno;
- da nikada ne smišljam zlo portiv ikoga, a ako meni tko što loše smišlja,
neka budem pošteđen, a da ne povrijedim onoga koji mi je htio nauditi;
- da samo dobro ljubim, i tražim i postižem;
- da svim ljudima želim sreću i nikomu ne zavidim;
- da nikada ne čekam da drugi budu ukoreni zbog zla koje sam ja rekao ili učinio,
nego da sebe korim dok se ne popravim;
- da nikada ne postignem pobjedu koja bi boljela mene
ili moje protivnike;
- da pomirim prijatelje koji se srde;
- da svom snagom pružim pomoć svima koji je trebaju;
- da poštujem samoga sebe;
- da krotim u sebi sve što bi moglo izazavati ljutnju;
-da nikad ne govorim kako je netko zao ili je zlo učinio,
nego da tražim dobre ljude i slijedim njihove stope.



(drevna Euzebijeva molitva - I. stoljeće)

DVIJE GRANICE DOBRA I ZLA



Na nekom je otoku bio život tako tih i miran svi su bili sretni. Odjednom je život postao težak. Svi su bili zabrinuti jer je jedna grupa ljudi stvarala nemir. Odlučili su ih izolirati na jednoj sjenovitoj strani otoka tako što će podići zid oko njih. Znali su tko je stvarao nemir: prodavači droge, ubojice, pijanci, oni koji su vršili abortuse. Tako je počela potraga za njima.

Međutim ljudi su se skrivali jer su znali da će morati napustiti svoju obitelj i sve povlastice koje su imali. Polako su ih otkrivali i pomalo izolirali. Na otoku je bio i jedan čovjek, pustinjak Ante kojega su svi smatrali svetim. Podrazumijevalo se da će i on ostati na ovoj svjetlijoj strani otoka. Međutim, on je odlučio otići na sjenovitu, izoliranu stranu otoka. Zašto? Pitali su ga uglednici otoka, sve dobri ljudi, oni koji su poštivali i provodili zakone. Ante je rekao da ni on nije bez grijeha, i on je u svom životu griješio i da osjeća da bi i on trebao biti s njima, jer nitko ne može reći da je bez grijeha. Malo po malo su ljudi uklonili ogradu.

Jesmo li i mi takvi? Gledamo li samo tuđe pogreške, a svoje ne vidimo?

Pismo tati


Prolazeći pored sobe svog sina, otac je bio zapanjen vidjevši krevet lijepo poravnan i sve uredno i
pospremljeno. Tada je vidio omotnicu na jastuku. Na njoj je pisalo "Tata". Sa najgorim slutnjama, otvorio je
omotnicu i počeo čitati pismo držeći ga drhtavim rukama:

"Dragi tata,
Pišem ti s velikom ľalosti i tugom. Morao sam pobjeći sa mojom novom curom jer sam htio izbjeći scenu s tobom
i mamom. U Jani sam našao pravu strast i ona je tako lijepa.... Znam da ju ti ne bi prihvatio zbog svih njenih piercinga, tetovaža i njene uske motorističke odjeće kao i zbog toga što je ona toliko starija od mene, ali - to nije samo ljubavna strast.
Tata, ona je trudna.
Jana kaže da ćemo biti jako sretni. Ona ima kamp-kućicu u šumi i hrpu drva za loženje što će nam biti dovoljno za cijelu zimu. Želimo imati još puno djece.
U međuvremenu, moliti ćemo se da će znanost ipak uskoro naći lijek za AIDS da Jani bude bolje; ona to zasigurno zaslužuje.
Ne brini, tata, meni je sad 15 godina i znam se brinuti o sebi. Siguran sam da ćemo vam kad-tad doći u posjetu da vidite svoju unučad.

Tvoj sin Tvrtko

P.S. Tata, ništa od toga nije istinito. Ja sam preko puta kod Tomice doma.
Htio sam te samo podsjetiti da u životu ima puno gorih stvari od one školske svjedodžbe na mom pisaćem stolu.
Volim te!
Nazovi kad bude sigurno da se mogu vratiti doma."

Meni kada ovo čitam,zamagle se oči,al'stvarno ne znam zašto?

Priča


Usred prostrane doline s livadama, oranicama i šumama, stajala je dvokatnic a, u kojoj je živjela sretna obitelj. Bilo ih je troje: majka, otac i šestogodišnji plavokos dječak. Otac je radio u tvornici cijevi, a majka obrađivala vrt iza kuće i budnim okom nadzirala dvanaest brbljavih kokica i ohola pijetla. Dječak je išao u školu sretan i ponosan što je naučio pisati svoje ime. Znao je i što znači riječ "nabujati".

Posred doline tekao je veselo krivudav potok.

Budući da se kućica nalazila na kraju naselja, obitelj bi se svake nedjelje autom odvezla do župne crkve na misu nakon koje bi, ovisno o godišnjem dobu, otišli na sladoled ili vruću čokoladu.

Uvečer bi obično nastao metež, jer je dječak umjesto da usne izmišljao isprike: mora brojati zvijezde, krijesnic e ili kvadratiće na stolnjaku .

Prije spavanja svi su molili. Jedan je anđeo svake večeri skupljao njihove molitve i nosio ih u nebo.

Te su jeseni padale velike kiše, potok je sve više bujao. U planini su stabla zajedno s blatom zagradila potok te je ispred brane nastalo mutno jezero. Jedne su večeri nadošle vode provalile branu i preplavil e dolinu.

Otac je probudio majku i dijete. Prestrašeni, stisnuli su se jedno uz drugo, jer je voda prodrla u prizemlje i počela naglo rasti.

"Popnimo se na krov!" reče otac. Uzeo je dječaka, koji ga je uplašeno i bez riječi grlio, te se uspeo na krov. Za njim je išla majka.

Na krovu su se osjećali kao brodolomc i na otočiću koji je postajao sve manji, jer je voda neprestan o nadolazil a te je konačno dosezala ocu do koljena.

Otac se učvrstio na krovu, zagrlio majku i rekao: "Uzmi dijete u naručje i popni se na moja ramena!"

Majka i dječak su ubrzo bili na očevim ramenima. Nakon nekog vremena otac će majci: "Stani nogama na moja ramena, a dijete stavi na leđa! Ne boj se, što god da se dogodi, neću vas napustiti!"

Voda je i dalje rasla. Preplavil a je očeve ruke koje su pridržavale majku, zatim i njezine ruke koje su držale dječaka. Otac se čvrsto držao, majka također. Voda se konačno popela dječaku do usta, do očiju, do čela.

Uvečer je Božji anđeo došao po večernje molitve. Vidio je kako iz vode viri samo dječakov plavi čuperak. Sagnuo se i nježno ga povukao. Iz vode je izronio dječak, za njim majka, a za majkom otac. Svi su se čvrsto držali jedno za drugo.

Anđeo je uzletio zajedno s najljepšim vijencem na svijetu i postavio ga na vrh planine koji voda nikada neće doseći. Otac, majka i dijete našli su se na travi, smijali se i plakali zagrljeni .

Anđeo je te večeri umjesto molitava u nebo ponio njihovu ljubav. Svi anđeoski korovi su mu pljeskali .

BOŽJA PORUKA

Pripovijeda mi jedna mlađa osoba kako je, vozeći se automobilom kroz grad, zastala pred pješačkim prijelazom da propusti dvoje starčeka.

Dvoje starčeka – tako je rekla. Istina, s obzirom na njezinu dob, lako je moguće da se ta odrednica odnosi na prošireniji krug ljudi, na mnoge od nas.

Pripovijeda mi da su se oni, vidjevši da je zastala, uhvatili za ruke i tako – s rukom u ruci – pošli preko pješačkog prijelaza. Ali umjesto da se požure, išli su polako – s noge na nogu. Ni to im nije bilo dovoljno; nasred pješačkog prijelaza zastali su i poljubili se.

Za moju pripovjedačicu to je bilo previše.
- Tlak mi je skočio na dvjesto! – rekla mi je. – Nisam znala što bih učinila. I zašto sam uopće zastala pred pješačkim prijelazom?!

Zatrubila sam im, a oni su nastavili s noge na nogu kao da se to njih ne tiče.
Pogledao sam ju i rekao: - Ne razumijem te. Bog ti pošalje jedan krasan par da ti prenesu njegovu poruku, a ti mu trubiš?!

Budući da ni ona mene nije razumjela, rekao sam joj: - Bog ti je želio reći da malo usporiš. I odmah ti je pokazao kako će ti život izgledati, budeš li usporila… Pokazao ti je kakav ti život želi… U utrci sa svojim obvezama, utrci koju sami sebi namećemo, tako često projurimo mimo svog života.

Kad na kraju dana osjetimo potrebu pobrojati nekome gdje smo sve bili, što smo sve od jutra učinili, dogodi nam se da moramo zaključiti da toga dana zapravo nismo ni živjeli: da smo samo odrađivali nešto što nazivamo svojim životom.
Zaključimo da to i nije bio naš dan. Da ga nismo dospjeli na dobar način podijeliti sa svojima. Zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo.
Uistinu, dan u kojemu nismo imali vremena za ljude i Boga, i nije bio dan.

Dan u kojemu se nismo potrudili čuti, u kojemu smo prečuli one s kojima živimo, one koje volimo, u kojemu im nismo dopustili da dođu do riječi, izgubljen je dan.

Dan kroz koji nismo išli u Božjoj prisutnosti prosuli smo poput pijeska u vjetar.
Dužni smo i sebi samima i svima kojima je mjesto u našem srcu, dužni smo životu, naći vremena za srce svoga života. Za ljubav.

Ne ispunimo li taj dug, sreća koja nam je nadohvat ruke, nadohvat duše, ostat će nam nedostupna.
I oskudijevat ćemo. I toliki, toliki će zbog toga oskudijevati.

(Stjepan Lice)

RIBA NA AUTU.

Laura i Lukas pitaju tatu,zasto imas na autu zaljepit znak ribe..?

Tata.."Mi pripadamo Isusu i mi smo s Njim na putu,On je uz nas."

Laura to je smijesno,sta ima riba s Isusom?

Tata ..Riba je vrlo vazan simbol za krscane,tajni simbol..u progonstvu
krscana,lakse su se prepoznavali..u rimskom carstvu nije bilo lako,
priznati da si krscanin,oni su bili proganjani,je nisu htjeli kralja
priznati za boga..
Lukas..to je bio zlocesti kralj Nero...

Tata,on je okrivio 64godine krscane da su zapalili Rim,kao osvetu..
a u stvari on sam je podmetnuo vatru,da okrivi krscane..
tada je bilo zlostavljanje i ubijanje krscana,i cak i jos 200god.
poslje nisu bili sigurni..Tako su morali da paze,da se prepoznaju,
da ne izda jedan drugoga,i tako odlucise napraviti tajni znak..
Lukas..Zasto bas ribu.?

Tata.prvo slovo od svake rijeci,ne grckom znaci..
"Jesus , Khristus, Sohn, Erlöser"
"Isus, Krist, Sin Bozji, Spasitelj"
Tako je riba bila kriptogram za Isusa,znak mucenistva,i tajni znak progona.i raspoznavanja...

KAKO ŽIVJETI SIGURNIJE...

1. U bolnicama se događa 32-33% smrti. Izbjegavajte bolnice iznad svega.

2. U automobilu se dogodi čak 20% tragičnih nesreća, stoga izbjegavajte automobile.

3. U kući se dogodi 17% nesreća - ne ostajte previše u kući.

4. Pješacima se dogodi 14% tragičnih nesreća - izbjegavajte hodanje ulicama i pločnicima.

5. Izbjegavajte putovanja avionom, željeznicom ili brodom jer se u ovim prometalima događa 16% od svih nesreća.

Kako se u crkvi događa tek 0,001% smrtnih slučajeva, a i oni su obično povezani s nekim prijašnjim zdravstvenim problemima, logika nam nalaže da je najsigurnije mjesto na svijetu crkva.

Biblijsko proučavanje je također sigurno. Postotak smrti tijekom biblijskog proučavanja je još manji.

ZBOG SIGURNOSTI - Idite u crkvu i čitajte svoju Bibliju.


TO VAM MOŽE SAČUVATI ŽIVOT!

LICE - OGLEDALO DUŠE



Ništa nas ne prokazuje kao naše lice. Ono točno ocrtava naše zanose i naše posrtaje. Na njemu se čitaju naše tuge i naše radosti. Na licu i u očima odražava se sve što prolazi stazama našega bitka. Ničim nije moguće sakriti zbilju duše. Kozmetički zahvati su uzaludni pokušaj poboljšavanja nečega što se ničim ne da poboljšati. Nema te šminke niti te boje koja može oku vratiti sjaj, licu vedrinu, izgledu opuštenost i bezbrižnost. Kozmetika je odavno izgubila uvjerljivost pred istinskim štovateljima prave ljepote života.

Ljepota lica, a onda i ljepota svakog izgleda ovisi o ljepoti bitka, o ljepoti duše. Na licu se čita napetost i umor, na licu se čita podmuklost i sebičnost, na licu i u očima čita se istinska dobrota i dobronamjernost. S lica očitavamo prenapetost i očaj, ali i ushit i radost.

Nekih se lica bojimo, a za nekima čeznemo. U blizini nekih lica ledi nam se krv, a u blizini drugih lica razgaljuje nam se srce. U blizini jednih ljudi volimo biti i uvijek iznova tražimo priliku da se s njima sretnemo, dok u blizini drugih ljudi ne volimo biti i jednostavno od njih bježimo.

Čovjek ne može sakriti stanje svoje duše. Ono se čita, ma koliko se on trudio da tome doskoči ili da to kozmetičkim zahvatima učini ljepšim. Tijelo ne umije lagati. Naše tijelo reagira na stanje naše duše. I mnoge tjelesne boli i bolesti samo su reakcija tijela na stanje naše duše.

Duša je lijepa. Ona je odraz nebeskog čovjekova stanja prije izgona. Sva naša čežnja za ljepotom, za srećom, za onim što nazivamo ''rajskim stanjem'' zapravo je posljedica izgona iz raja, to znači da je svaka ljepota zapravo odraz rajskoga u čovjekovu izgnaničkom životu.
Duša je, međutim, stvorena lijepa. Ona je matrica koja je podešena, upriličena za ljepotu, jer je rajskog porijekla. Negdje u razdvajanju duše od vječnog nastaje ponekad kobni nesklad pa duša zbog gubitka ravnoteže i zbog vrtoglave samostalnosti gubi sigurnost. Toga trena počinje se rađati rugoba. I čovjek je na krivom putu ako misli da nazovi-lijepim licem može prevariti dušu. Nije moguće rekonstruirati dušu bilo kakvim vanjskom zahvatom. Ona se na da konfekcijski, a niti zamjenom stupovlja, vratiti u rajski zavičaj. Ljepotu joj može vratiti samo njezin Tvorac.

Duša koja je osjetila doticaj njegove ruke koja je ponovno preoblikuje, ponovno se rodila istinskoj vrijednosti – životu. Lice to više ne može tajiti jer blista.

Ljepota je prolom nebeskog i otkinut dio raja
Ljepota je prhak blistaj nastao u zaboravnoj igri
beskrajnih svjetlosti
Od te igre svijet i duša i svemir i cvijet
titraju neslućenim zanosom i bliješte
prokazujuć Lijepog u nedogled.


(Anton Šuljić - "Čavli u ogradi")