www.tebe-trazim.com

Sveta Katarina Labouré (1806–1876)

Među one neznatne što ih je Gospodin uzvisio, valja ubrojiti i sveticu čudotvorne Gospine medaljice Katarinu Labouré. Kao i u kasnijim ukazanjima u Lurdu, gdje je bila Gospina odabranica skromna Bernardica Soubirous, tako je i u Gospinu ukazanju u noći 27. studenoga 1830. u ulici Rue du Bac u Parizu odabranica Bezgrješne skromna Katarina Labouré, osoba koja nije bila obdarena ni visokim intelektualnim sposobnostima ni uglednim položajem u društvu.



Katarina Labouré, obiteljski zvana Zoe, rodila se godine 1806. na selu u Fains-les-Moutiers, u Francuskoj, u veoma brojnoj obitelji; djevojčica je imala desetero što braće što sestara. Rano je ostala bez majke. Kad je odrasla, željela je poći u samostan, kao i prije nje njezina starija sestra, i to k sestrama milosrdnicama svetoga Vinka. Otac ju je teška srca pustio. On je bio seljak pa mu nije baš lako išlo u glavu da mu idu u samostan kćerke koje bi mogle biti na gospodarstvu dobra radna snaga, a kasnije se udati.

Kad je Katarina bila još novakinja u kući matici u Rue du Bac u Parizu, u noći 27. studenoga 1830., probudio ju je dječak obučen u bijelo, obasut svjetlom, te je tiho odveo u samostansku crkvu. Tu se novakinja duboko sabrala u molitvi. Kad je podigla glavu, primijetila je da se rasvijetlila crkva. Kraj oltara ukazala joj se Gospa, odjevena u bijelo s modrim plaštem. Lebdjela je nad sjajnom kuglom, oko glave joj je bilo dvanaest svjetala, kao dvanaest zvijezda. Na dvjema bosim nogama položene su joj dvije crvene ruže, a pod nogama smotana zmija.

U visini srca nebeski bijela Gospa upravljala je globusom koji je predstavljao kuglu zemaljsku. Kad je s vidika nestala kugla, Gospa je raširila ruke spustivši ih prema dolje. Prsti su joj bili urešeni dragocjenim prstenjem. Iz dragog kamenja na prstenju blještalo je svjetlo. Oko Gospina lika bilo je napisano: »Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo!«

Viđenje je još nadopunjavalo veliko slovo »M«, nad kojim se nalazio križ, a pod njim dva plamena srca: jedno okrunjeno trnjem, a drugo probodeno mačem. Napokon je mlada novakinja čula glas koji joj je govorio: »Daj kovati medalju po ovom uzoru!«

Taj neobični događaj u Rue du Bac dugo je ostao tajna. Mladoj, neukoj, neiskusnoj novakinji nije bilo lako ostvariti Gospinu zapovijed. Ona se obratila svome ispovjedniku i on se kod poglavara zauzeo za ostvarenje toga naloga. Ipak nije otkrio tajnu tko je bila sretna vidjelica Bezgrješne Gospe.

Sam pariški nadbiskup 18 mjeseci kasnije dao je kovati takozvanu čudotvornu medaljicu. Od tada se po svem svijetu šire čudotvorne medaljice. Nose ih uza se milijuni pobožnih osoba stavljajući se pod zaštitu Bezgrješne. Dakako da je viđenje sestre Katarine bilo prema crkvenim propisima strogo ispitano i tek je onda Crkva priznala vjerodostojnost toga ukazanja. Sestra Katarina, iako je od Gospe tako visoko odlikovana, ostala je uvijek ponizna. Veoma rado je radila u kuhinji, u praonici rublja, uz uzglavlje neizlječivih bolesnika. Bila je prava milosrdnica, kćerka kršćanske milosrdne ljubavi u duhu svetoga Vinka Paulskoga. Njezini dragulji bijahu najteži poslovi, a imala je samo jednu želju: da se po svijetu što više proširi čudotvorna medaljica, a s njome i čast Majke Božje.

Sveto je u Gospodinu preminula u 70. godini života. Poslije smrti upoznao ju je kao Gospinu vidjelicu i odabranicu cijeli kršćanski svijet. Crkva je njezinu svetost i službeno priznala, proglasivši je blaženom i svetom.

U rujnu 1974., a prigodom 300. obljetnice ukazanja Srca Isusova sv. Margareti Alacoque, održavao se u Paray-le-Monialu kroz nekoliko dana svećenički kongres o štovanju Srca Isusova na kojem je sudjelovalo nekoliko stotina svećenika, desetak kardinala i tridesetak biskupa iz cijeloga svijeta. Iz Paray-le-Moniala pošlo se u Pariz da se ondje, pod svodovima bazilike na Montmartru, kongres okruni svećeničkom posvetom Srcu Isusovu. Kad je kongres bio zaključen, prije nego što su se svećenici razišli, okupili smo se ujutro na svetu misu u ulici Rue du Bac u Parizu, u crkvi gdje počiva tijelo sv. Katarine Labouré i gdje se zbilo ono ukazanje. Htjeli smo namjerno na tom mjestu odati počast Majci Božjoj i njezinu bezgrješnom Srcu. Koncelebraciji je predsjedao i održao lijepu propovijed o značenju svećeničke posvete Marijinu Srcu toledski nadbiskup i španjolski primas, kardinal Marcelo Gonzales Martin. Kad smo, obučeni za misu, pjevajući ulazili u crkvu, u dvorištu pred crkvom načinile su nam špalir sestre sv. Vinka. Videći toliko mnoštvo svećenika, mnoge su, pogotovo starije, od ganuća plakale. Bila je to, doista, lijepa i nezaboravna svečanost u kojoj smo se s poštovanjem sjetili Bezgrješne i njezine odabranice sv. Katarine Labouré, te ponizne duše koju je Gospodin, koji uzvisuje neznatne, silno uzvisio.

Sveti Saturnin i Sizinije, mučenici († 304)

Saturnin, već u poodmakloj dobi, bio je za vrijeme cara Maksimijana zbog svoje velike vjere osuđen na prisilni rad nošenja pijeska za gradnju Dioklecijanovih terma na Viminalu. Đakon Sizinije s drugim kršćanima posvetio se duhovnoj i materijalnoj brizi za osuđenike. Otkriven u tom svom djelu ljubavi i požrtvovnosti, uhvaćen je i predan prefektu Laodiciju, bačen u Mamertinsku tamnicu, gdje mu je uz Božju milost pošlo za rukom obratiti mnogo vojnika rimske garde. Saturnin i Sizinije bili su tada podvrgnuti okrutnim ispitivanjima pred sudom u hramu Telude. Odlučno su odbili zahtjev da žrtvuju poganskim bogovima. Njihov je heroizam i među prisutnima na sudu pobudio veliko udivljenje pa se neki od njih obratiše na kršćanstvo. Obojici je svetih mučenika godine 304. na Nomentanskoj cesti bila odrubljena glava, a njihova je tjelesa na svom zemljištu na Salarijskoj cesti sahranio rimski bogataš Trason. Njima u čast podignuta je kasnije bazilika izvan Porta Collina. Na njoj se nalazila uklesana u mramoru pjesma što juje u čast svetih mučenika sastavio papa Damaz (366–384), veliki poštivalac rimskih mučenika.

Za vrijeme pontifikata Pija XI. (1922–1939), nedaleko od Trasonova groblja sagrađena je župna crkva Sv. Saturnina pa tako Rim i danas čuva živu uspomenu na toga svetog mučenika.

Sveta Katarina Labouré (1806–1876)

Među one neznatne što ih je Gospodin uzvisio, valja ubrojiti i sveticu čudotvorne Gospine medaljice Katarinu Labouré. Kao i u kasnijim ukazanjima u Lurdu, gdje je bila Gospina odabranica skromna Bernardica Soubirous, tako je i u Gospinu ukazanju u noći 27. studenoga 1830. u ulici Rue du Bac u Parizu odabranica Bezgrješne skromna Katarina Labouré, osoba koja nije bila obdarena ni visokim intelektualnim sposobnostima ni uglednim položajem u društvu.

Katarina Labouré, obiteljski zvana Zoe, rodila se godine 1806. na selu u Fains-les-Moutiers, u Francuskoj, u veoma brojnoj obitelji; djevojčica je imala desetero što braće što sestara. Rano je ostala bez majke. Kad je odrasla, željela je poći u samostan, kao i prije nje njezina starija sestra, i to k sestrama milosrdnicama svetoga Vinka. Otac ju je teška srca pustio. On je bio seljak pa mu nije baš lako išlo u glavu da mu idu u samostan kćerke koje bi mogle biti na gospodarstvu dobra radna snaga, a kasnije se udati.

Kad je Katarina bila još novakinja u kući matici u Rue du Bac u Parizu, u noći 27. studenoga 1830., probudio ju je dječak obučen u bijelo, obasut svjetlom, te je tiho odveo u samostansku crkvu. Tu se novakinja duboko sabrala u molitvi. Kad je podigla glavu, primijetila je da se rasvijetlila crkva. Kraj oltara ukazala joj se Gospa, odjevena u bijelo s modrim plaštem. Lebdjela je nad sjajnom kuglom, oko glave joj je bilo dvanaest svjetala, kao dvanaest zvijezda. Na dvjema bosim nogama položene su joj dvije crvene ruže, a pod nogama smotana zmija.

U visini srca nebeski bijela Gospa upravljala je globusom koji je predstavljao kuglu zemaljsku. Kad je s vidika nestala kugla, Gospa je raširila ruke spustivši ih prema dolje. Prsti su joj bili urešeni dragocjenim prstenjem. Iz dragog kamenja na prstenju blještalo je svjetlo. Oko Gospina lika bilo je napisano: »Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo!«

Viđenje je još nadopunjavalo veliko slovo »M«, nad kojim se nalazio križ, a pod njim dva plamena srca: jedno okrunjeno trnjem, a drugo probodeno mačem. Napokon je mlada novakinja čula glas koji joj je govorio: »Daj kovati medalju po ovom uzoru!«

Taj neobični događaj u Rue du Bac dugo je ostao tajna. Mladoj, neukoj, neiskusnoj novakinji nije bilo lako ostvariti Gospinu zapovijed. Ona se obratila svome ispovjedniku i on se kod poglavara zauzeo za ostvarenje toga naloga. Ipak nije otkrio tajnu tko je bila sretna vidjelica Bezgrješne Gospe.

Sam pariški nadbiskup 18 mjeseci kasnije dao je kovati takozvanu čudotvornu medaljicu. Od tada se po svem svijetu šire čudotvorne medaljice. Nose ih uza se milijuni pobožnih osoba stavljajući se pod zaštitu Bezgrješne. Dakako da je viđenje sestre Katarine bilo prema crkvenim propisima strogo ispitano i tek je onda Crkva priznala vjerodostojnost toga ukazanja. Sestra Katarina, iako je od Gospe tako visoko odlikovana, ostala je uvijek ponizna. Veoma rado je radila u kuhinji, u praonici rublja, uz uzglavlje neizlječivih bolesnika. Bila je prava milosrdnica, kćerka kršćanske milosrdne ljubavi u duhu svetoga Vinka Paulskoga. Njezini dragulji bijahu najteži poslovi, a imala je samo jednu želju: da se po svijetu što više proširi čudotvorna medaljica, a s njome i čast Majke Božje.

Sveto je u Gospodinu preminula u 70. godini života. Poslije smrti upoznao ju je kao Gospinu vidjelicu i odabranicu cijeli kršćanski svijet. Crkva je njezinu svetost i službeno priznala, proglasivši je blaženom i svetom.

U rujnu 1974., a prigodom 300. obljetnice ukazanja Srca Isusova sv. Margareti Alacoque, održavao se u Paray-le-Monialu kroz nekoliko dana svećenički kongres o štovanju Srca Isusova na kojem je sudjelovalo nekoliko stotina svećenika, desetak kardinala i tridesetak biskupa iz cijeloga svijeta. Iz Paray-le-Moniala pošlo se u Pariz da se ondje, pod svodovima bazilike na Montmartru, kongres okruni svećeničkom posvetom Srcu Isusovu. Kad je kongres bio zaključen, prije nego što su se svećenici razišli, okupili smo se ujutro na svetu misu u ulici Rue du Bac u Parizu, u crkvi gdje počiva tijelo sv. Katarine Labouré i gdje se zbilo ono ukazanje. Htjeli smo namjerno na tom mjestu odati počast Majci Božjoj i njezinu bezgrješnom Srcu. Koncelebraciji je predsjedao i održao lijepu propovijed o značenju svećeničke posvete Marijinu Srcu toledski nadbiskup i španjolski primas, kardinal Marcelo Gonzales Martin. Kad smo, obučeni za misu, pjevajući ulazili u crkvu, u dvorištu pred crkvom načinile su nam špalir sestre sv. Vinka. Videći toliko mnoštvo svećenika, mnoge su, pogotovo starije, od ganuća plakale. Bila je to, doista, lijepa i nezaboravna svečanost u kojoj smo se s poštovanjem sjetili Bezgrješne i njezine odabranice sv. Katarine Labouré, te ponizne duše koju je Gospodin, koji uzvisuje neznatne, silno uzvisio.

Sveta Katarina Laboure
[ 29.11.2009 ]

Uz život ove svetice vezana je čudotvorna Gospina medaljica.

Čudotvorna medaljica vezana je uz ime sv. Katarine Laboure. Rođena je 1806. godine u Francuskoj. Otac ju je teška srca pustio da uđe u samostan gdje je već bila njezina starija sestra. Kao novakinju, 27. studenog 1830. godine, probudio ju je dječak obučen u bijelo. Nakon što ju je odveo u samostansku crkvu, Katarina je u molitvi doživjela viđenje; cijela se crkva rasvijetlila, a vidjela je i Majku Božju, u bijeloj haljini s modrim plaštem. Viđenje je upotpunjavao natpis: 'Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo!'. Uz to je stajalo i veliko 'M' iz kojega je izvirao križ, a pod njim dva srca, jedno okrunjeno trnjem a drugo probodeno mačem. Čula je glas koji je govorio: 'Daj kovati medalju po ovom uzoru!'

Katarina je svoje viđenje povjerila ispovjedniku, a on se kod poglavara zauzeo za kovanje medalje. Ubrzo je pariški nadbiskup odobrio izradu medaljice, no nitko nije znao da je Katarina imala to viđenje. Od tog trenutka milijuni pobožnih ljudi nose čudotvornu medalju. Crkva je pomno ispitala Katarinino viđenje i službeno ga priznala. Sama Katarina bila je uvijek veoma ponizna. Sve do smrti u svojoj 70. godini radila je najobičnije poslove u redu sestara milosrdnica.

Na današnji dan Crkva čuva uspomenu i na svetog Saturnina i svetog Sizinija, kojima je 304. godine na Nomentanskoj cesti odrubljena glava. Rimski bogataš Trason pokopao ih je na svom zemljištu. U vrijeme pontifikata Pija XI. u blizini Trasonova groblja sagrađena je župna crkva sv. Saturnina, čime Rim i danas čuva uspomenu na velikane ranih kršćanskih vremena. Saturnin je bio kažnjen nošenjem vreća pijeska za gradnju Dioklecijanovih terma u Viminalu, a đakon Sizinije je pomagao zatvorenicima i utamničen je zbog te kršćanske ljubavi. Obojica su mučeni i prisiljavani na žrtvovanje rimskim bogovima. Budući da su to odbili, vjernost Kristu platili su krvlju.