Dragi moji TT-ovci, draga braćo i sestre u Kristu!
Već neko vrijeme...osjećam poriv napisati ovo svjedočanstvo...samo iz jednog jedinog razloga....iz razloga...što želim posvjedočiti silnu Božju ljubav ...i milosrđe koje izli na me....toliko slabu...i toliko bespomoćnu...
...Sedam godina...trajalo je moje traženje...moj vapaj za slobodom...U tom periodu...lutala sam i ovim virtualnim prostorima...i tražila .“ono nešto“...
U stvari....tražila sam pomoć...ali tražila sam izvan sebe...tražila sam
Gospodina ..da me oslobodi.sam....vukla za rukav ljude...da mole za me...jer...ja sam se osjećala toliko slaba i nedostojna...toliko...toliko zarobljena. Da bi bolje shvatili to moje stanje,...evo jednog pisma pateru Luki, ...koje je pisano 2002.godine...
http://www.skac.hr/dopisivanja/pridji_mu_s_ledja.htm
Eto,...unatoč silnoj potrebi...i spoznaji...da je sve što tražim i trebam u Bogu...nisam uspjela preskočiti tu stepenicu straha...i zakoračiti u prazno...
Živjela sam u agoniji...koju i ne mogu opisati...jer meni sad, ...nakon svega sedam mjeseci ove slobode...onaj život djeluje nestvaran...i pitam se...kako sam uopće mogla i uspjela preživjeti...i danas...kada razmišljam o paklu...ja znam... da je stanje kad želiš biti svim srcem Božji...a to nisi...zasigurno to...
U tom periodu...čitala sam svakodnevno sve što je imalo veze s duhovnošću na internetu...
Time sam se hranila...i tu sam tražila...
Tako sam i na ovaj forum došla u to vrijeme...u proljeće ove godine.
Kao spuštena s neba...ni predstavivši se......ostala sam kratko vrijeme....odlutavši na jedno drugo mjesto...
Danas...gledajući unatrag....znam...da je moj Bog...to tako htio...i da ništa nije bilo slučajno...već da je sve to bilo u Njegovom planu ..i da je na tako poseban i čudesan način...dotako moje srce..i vodio me do slobode...iskoristivši čovjeka kroz kojeg sam zaista čula Njegov glas...i osjetila SVOM DUŠOM DA JE ŽIV!!!.
Sjećam se..kako sam izlila svoju dušu...pred bićem kojeg nikad u životu ne vidjeh....
Sve, do u najdublje kutke ..otvarala sam ladice...sva mjesta koja nikad nisu vidjela svjetlosti u mojim dubinama...sad su se otvarala...i oslobađala...
Ulovila sam se za tu slamku....vjerujući da je to posljednja za koju se mogu primiti....iako nisam još vjerovala da u meni ima snage...
Sjećam se još živo riječi...koje sam mu izgovorila...“Ne očekuj od mene...ja nemogu...da mogu već odavno bih“....
Očekivala sam da me razumije...da shvati da nemogu...i hvala mu što nije...
Vjerovao je i za mene i u mene...od trenutka kada sam rekla „Da“.
Bio je to trenutak kog neću zaboraviti ...dok živim...
Tražio je od mene hrabrost za taj korak...kog sam sedam godina pokušavala napraviti bezuspješno...i to korak...koji se treba zbiti u najnezgodnijem trenutku. Protiv svake logike...koju sam ja imala. Zaista sam tog trenutka...čuvši riječi...Magdaleno...jesi li spremna...ja čula Isusa.
Nisam bila spremna...otkud bih...ja...najslabije biće na kugli zemaljskoj tog trena...
Ali...bio je to zaista glas mog Isusa...koji je potresao cijelo moje biće...
Osjećala sam da je to trenutak u kom me Isus gleda u oči...i čeka...da odlučim...
I...izgovorila sam to DA....
Sve dalje...bilo je zaista čudo...
Trenuci...u kojima sam držala Isusa za ruku...i radila prve korake...koje ni zamisliti nisam mogla...Ja,...prepuna straha...radila sam protiv svega što je bilo u mojoj logici...
Puštala sam se...baš kao malo dijete..koje se baca s visina...i ne vidi...samo zna da ga dolje čeka netko...
Kada bih osjećala da ne mogu.....znala sam da postoji stvarno ljudsko biće...koje mi je dano...i koje svom snagom stoji uz mene...
Dobivala sam snagu kroz njega...kroz riječi koje je znao kada treba reći...kroz molitvu...kroz vjeru njegovu ...da će biti dobro...da će biti onako kako je najbolje za mene....
Kako zaboraviti nešto tako snažno....tako živo.....trenutke...kada bih klonula i preplašena ...nazvala...a on mi ulio snage...i molio samnom...i ja bih se dizala ojačana...doslovno iz poda gdje sam se znala spustiti na koljena i moliti.....na najnezgodnijim mjestima...gdje bih se uspjela skloniti u tim trenucima...i opet dalje...nošena njegovim riječima...
Korak po korak...drhtavim nogama...klecajući ponekad...izlazila sam iz tame...Predamnom se očitovalo Božje obećanje...ako i jedan korak napravim sama...on će tisuću za mene...
I...samo znam...da se od tog trenutka...neki sasvim drugi sklop pokrenuo u meni...
Shvatila sam...kako ništa...ali baš ništa...što ja mislim....i što ja planiram...i kako ja gledam....nema nikakvog smisla...jer sve se odvijalo protiv ikakve logike....i meni je bila zadaća samo vjerovati...
Vjerovala sam i slušala ...i onda kada nisam razumjela...a toga je bilo itekako mnogo....
Predamnom se odvijalo čudo...kojem sam ja bila svjedokom....Ćudo na svim poljima mog života....
Kako drugačije nazvati ...činjenicu...da moj suprug...koji je u dvadeset sedam godina braka bio u crkvi ukupno pet puta...počeo samnom ići na mise....da se moj sin obratio....
Ništa od svega toga...ja zaslužila nisam....i sve, je to čista milost Božja...
Ja sam...u tome...samo davala mrvicu...koju sam mogla....
Poslušnost...i prihvaćanje.....prihvaćanje ...i onda...kad bi se moja nutrina protivila...i kada bi logika svijeta...govorila drugačije...
Prihvaćanje konkrenih situacija...koje su se otvarale...Teško bolesne djevojke...koja posta supruga mom sinu u tom periodu....i koju zaista zavoljeh svim srcem....prihvaćanje...križa kroz kojeg osjetih blagoslov i smisao....
...Sve to sigurno nebih mogla sama...i znao je to moj Bog......i vjerujem...kako me više nije mogao gledati takvu...i odlučio nešto učiniti....i u toj silnoj ljubavi za mene...darovao mi je Joakima....
Davno je već moj tata preselio na nebo...i vjerujem kako od tamo moli za mene...i znajući koliko sam ga voljela...i koliko mi fali....sve više sam sigurna kako je mi je Bog poklonio drugog oca...i kroz njega mi također podario život....drugačiji ....ovaj kog danas živim...
Hvala ti oče moj...hvala ti moj predragi Joakime....
...za svu vjeru u mene...za svaku riječ...koja me izvodila iz tame...i od koje sam živjela...odnosno...i sad još živim...
Hvala ti za ljubav...koju dijeliš braći i sestrama...i koja prelazi na mene..
Tvoja želja ...razveseliti brata ili sestru...i radost kada to uspiješ....način na koji opraštaš kada te povrijede....tvoje potiskivanje sebe...i stavljanje drugog ispred..... meni su evanđelje...koje mi pokazuje kakav kršćanin treba biti...i zahvaljujem Bogu...na tome...na tome daru....
Mili moji....evo...izlih djelić duše...večeras ovdje...onaj maleni...
...već neko vrijeme...svakodnevno sam ovdje...pratim vas...čitam...živim tu....
Osjećam vas svojima...i veselim se svakom vašem koraku....svakom zajedništvu vašem...
Rastite...živite...vjerujte....ljubite se...radujte se....jer Bog je živ....On je tu....
...i tako je divno sročio naš Viking...u pjesmi Tebe Tražim....
...On se sakri u našem srcu...u našim dubinama....i ponekad nam je dovoljno...da Ga u Njima ugleda naš brat....kako bi ga onda mi pronašli u sebi samima...kroz njegove oči...
Radost, ..i mir neka je s Vama...neka Vas Blagoslovi ...čuva i sačuva u svemu naš dobri Gospodin....kako prelijepo reče moj Joakim...
Login
FAQ
Chat
Traži
