"Život bez Boga - nije život. To je puko preživljavanje"
Pročitala sam ove riječi negdje i one su kao jeka odjeknule u meni, i stalno mi se vraćaju. Da sam ih pročitala prije samo pola godine ne bih ih shvatila ovako kako ih shvaćam danas.
Koliko divnih svjedočanstava i iskustava ovdje. Drago mi je i sretna zbog svih ljudi koje je dotakla Božja Ruka. A s velikom srećom mogu reći da sam i ja jedna od njih.
Cijeli moj život, (ovih malih 25 godina) obilježio je Isus.
Od malena sam išla s bakom u Crkvu na sv. Mise. Toliko mi je bio važan kad sam bila dijete. A onda kako sam odrastala to se počelo mijenjati. Roditelji se razveli, ostala sam s majkom, tražila sam ljubavi i pažnje, falilo je. A On je uvijek bio tu.
I kada ga nisam htjela slušati, i zatomila njegov glas u svom srcu On je uvijek bio blizu. I kada mi je bilo dobro, i kada sam bila zadovoljna načinom svog života, zaboravila bih Ga. "Pa što, otići ću nedjeljom na misu, to je dosta." A onda bi došla i nedjelja, a Dijani bi se bilo teško ustati iz kreveta, a na večernju se nije stiglo jer se moralo sjediti na kavi, u nekakvom bezveznom kafiću okružena društvom za koje sam mislila da su mi prijatelji. A onda opet kada je bilo najteže, Njemu sam prvom trčala. Pred njegovim oltarom sam ponizno klečala i molila pomoć i snagu. I svaki put je uslišao moje molbe. A onda sve ispočetka.
Pa toliko traženja sebe, kroz krive ljude, kriva mjesta. Krajem 2006.-te započela sam vezu s potpuno krivim partnerom. Ali sam samu sebe uvjeravala, "ma bit će bolje, promijenit će se on. treba mu vremena." Ali čim je to dulje trajalo, osjećala sam veliku nemoć, tamu u sebi iz koje nisam pronalazila put. A u daljini sam vidjela tračak svjetlosti i svaki put kad bih zakoračila jedan korak naprijed prema njemu, tama me povukla nazad, jer je taj dečko od mene tražio samo ono tjelesno. Strašno je bilo...
A ja nisam znala reći ne, bojeći se da ga ne izgubim, a zapravo nisam imala što ni izgubiti jer ništa nisam ni imala. Slijepa pored zdravih očiju.
Ali dao mi je Gospodin snage i ja sam našla put do svjetlosti. Prekinula sam tu strašnu vezu i osjećala sam se kao ujutro kada ustaneš pa se umiješ i odmah ti je lakše.
Nedugo zatim upoznala sam svoga sadašnjeg dečka. Prvi put kada sam ga ugledala znala sam -to je onaj pravi.-
Ali opet nisam bila u potpunosti zadovoljna, nešto je falilo, osjećala sam se prazno i nezadovoljno.
Tko zna koliko bi to trajalo da moja mama ove jeseni nije otišla u Međugorje. Trebala sam i ja ići, ali sam se u zadnji tren predomislila pod izlikom da nisam dobila plaću. I uistinu nisam, i nisam htjela da mama financijski ispašta zbog mene, ali sam kasnije tek shvatila da nisam bila ni spremna, to nije bilo moje vrijeme za Međugorje. Umjesto mene je išla baka kojoj je taj vikend bio rođendan.
Nikada neću zaboraviti kako sam bila nemirna cijeli taj vikend koliko ih nije bilo. Nisam mogla biti na istom mjestu jednu minutu, nemirno sam spavala, nisam mogla jesti. "Pa što mi je??" pitala sam se.
A onda su se u noći s nedjelje na ponedjeljak vratile. Bilo je jako kasno, ok 2 sata u noći kada su me došle pozdraviti, najprije mama, a onda baka. Kada me mama onako u mraku zagrlila osjetila sam da joj se nešto predivno desilo. Ništa mi nije rekla osim da me voli. A baka je imala takav sjaj u očima, toliko je zračila srećom da se to riječima ne može opisati.
A onda drugi dan, ,mamino svjedočanstvo. Ponajprije, velika stvar - ispovjedila se i pričestila nakon više od 26 godina.
HVALA ISUSU!!!!
A zatim na povratku iz Međugorja,na ravnici ispred Knina, cijeli autobus je imao viđenje. Više od 30 ljudi vidjelo je sunce koje se pretvorilo u veliku bijelu hostiju koja je mijenjala svjetlost i rotirala. Njeno lice, njene oči, glas kada mi je to opisivala....znala sam da se to uistinu i zbilo. I povjerovala sam.
A onda je sotona krenuo, i posijao mi sjeme sumnje u srce. Rekla sam joj da nije normalna, da je cijeli autobus skrenuo s pameti i sl.
A onda blagdan Svih Svetih. Gledala je kroz prozor u sunce i na telefon razgovarala s kolegicom koja je isto bila jedna od hodočasnica. "Ma vi ste svi poludjeli" rekla sam i živčano odgrnula zavjesu s prozora. A onda - eksplozija bijele svjetlosti od koje sam zateturala. Pogledala sam prema suncu i sa zaprepaštenjem shvatila da mogu u njega gledati bez sunčanih naočala! Bilo je veliko, sa tamnijom plohom unutar njega koja je treperila gore-dolje, lijevo-desno ili pulsirala naprijed-nazad. Samo sam povikala "Mama vidim i ja." Sreća, suze, molitva koja je potom uslijedila ne može se opisati riječima.
Par dana iza toga otišla sam na molitveni skup molitvene zajednice Milosrdnog Isusa, čija je voditeljica teta Marica koja je vodila grupu u kojoj su bile i moja mama i baka u Međugorje. Upravo na putu za Međugorje ustanovile su da se poznaju od mladosti, a njen sin Dražen i ja smo jako bliski prijatelji, više kao brat i sestra. Tako blizu a opet tako daleko, ali Gospodin nas je odlučio spojiti.
Taj molitveni susret, koji se održava svake srijede u bolničkoj kapelici, bio je prvi takav susret kojemu sam prisustvovala. Čula sam za pojam karizme, ali ga nikada nisam vezala uz kršćanstvo. U našoj zajednici imamo jake karizmatike, ljude s darom molitve u jezicima. Kada sam to čula jako sam se uplašila i gotovo da sam pobjegla. Pomislila sam "ovo nije od Boga." Kako li sam samo bila u krivu! Pa me živciralo što su ustajali i podizali ruke prema nebu i pjevali, a ja sam tvrdoglavo ostala sjediti. Mislila sam:"otišla sam tamo da udovoljim mami, i sad sam tu i nikad više. ovo je koma." Ali sam otišla i iduće srijede, i iduće, i iduće...
A onda na Stjepanje, Bog je odredio da je došao i moj trenutak. Tijekom molitve koja je bila uistinu jaka izlio je toliku silinu Duha Svetoga na mene da sam se skoro srušila sa stolca na kojem sam sjedila. Bilo je uistinu božanstveno. Osjetila sam svjetlost, ljubav, mir i toplinu, neopisivu sreću i pomislih tada, "ako je ovako u raju, Bože odmah me uzmi."
Tada sam srcem i dušom pjevala:
"DAJEMO TI SLAVU
ČAST I HVALU
TEBI PODIŽEMO RUKE
TVOJE IME SLAVIMO.
JER VELIK SI
ČINIŠ DJELA VELIKA
NITKO NIJE KAO TI ISUSE
NITKO NIJE KAO TI!"
Suze su potekle, dobila sam Dar Duha Svetoga ali tada još nisam znala kakav.
Na blagdan Nevine Dječice, spremala sam se za Crkvu, a tako sam bila lijena za ići, namrgođena i loše volje.
A onda, tijekom Sv. mise, javio mi se Glas:"Dijete moje, zašto stalno tražiš razloge da budeš nesretna ili loše volje? Zar još uvijek ne znaš da te Isus voli? Gospodin je izabrao tebe, kroz tebe će se proslaviti, po tebi će poručiti ljudima što i kako moraju činiti. Davat ćeš utjehu onima koji će je trebati."
Bio je to glas Duha Svetoga, i tada sam spoznala da je to moj dar. Otada svaki dan razgovaram s njim, dobivam poruke za razne ljude i za sebe. I svaki put ista poruka: "Budi dobra, hrabra, moli, puno moli i vjeruj. Sve što zatražiš biti će uslišano, ali moraš puno moliti."
Ne moram vam ni reći da sam se iz temelja promijenila. I još to činim iz dana u dan, na slavu i radost Bogu Ocu Stvoritelju, Sinu Njegovu i Majci Mariji.
Moj dečko i ja imamo čistu duhovnu vezu, odlazimo zajedno na mise, molimo, apstiniramo do braka. On se pred Božić ispovjedio i pričestio nakon više od 10 godina, i tako smo sretni i zadovoljni i radujemo se svakom novom danu.
A moja mama i ja smo ujedinjene kao nikada prije. Odlazimo zajedno na mise, ispovjed i pričest, i sada dobivam od nje onu pravu majčinsku ljubav za kojom sam čeznula cijeli svoj život.
I sretna sam. Ispunjena i sretna i slavim Ga svaki dan, svaki trenutak svoga života! Kaže teta Marica:"Eto vidiš, da li si se ikad nadala da ćeš sreću naći sa starim ljudima?" jer su većina članova naše zjednice penzioneri. Ali sam joj tada rekla i iza toga stojim, da su oni duhom mlađi od većine mladih ljudi koje znam.
HVALA TI ISUSE ŠTO NAS VOLIŠ, VODIŠ I ŠTO SI VJERAN U SVIM SVOJIM OBEĆANJIMA!
TKO GOD DA ME PITA SA PONOSOM ĆU REĆI - JA SAM DIJETE BOŽJE!!!!
Bog vas blagoslovio dragi moji ljudi!
Login
FAQ
Chat
Traži
