|
Ja sam bila 18 godina stara, cuvala sam malog djecacica, jednu godinu starog. To je bilo u Splitu, po ljeti, mirno vrijeme, u dvorisnom stanu. Uzela sam drvenu kutiju koja je specijalno napravljena bila za tog djecacica, velicine 2mX2m, stavila sam ga u tu kutiju, zajedno sa njegovim igrackama. On je bio u toj kutiji, da ne bi isao okolo po dvoristu.
Bio je lijep ljetni dan, bez vjetra, mirno, bez daska vjetra. Sve je bilo mirno, bez oblacica na nebu. Ja sam bila u svojem kupacem kostimu, u tom malom cementiranom dvoristu, 10mX10m, otprilike. Bilo mi je dobro biti tamo, lijepo vrijeme. U dvoristu je bio i prozor susjedne radionice u kojoj su neki radnici preradjivali neke zeljezne predmete. Vrata u tu radionicu su bila u susjednoj ulici, ali je prozor bio u dvoristu.
Oko podne, sve je bilo mirno. Najednaput: bum. Nesto iz te radionice je udarilo u stako prozora, polupalo staklo. Instiktivno, ja sam se okrenula od prozora, od padajuceg stakla, i - zabrinuta za djecacica, nagnula sam se nad njega, da ga zastitim svojim golim ledjima. To je bilo blesavo od mene, ali u jednom hipu, ja nisam mogla razumno razmisljati, nego su samo instinkti radili: htjela sam zastiti djecacica, a nisam razmisljala o sebi. Kako je staklo padalo, ja sam se molila Bogu, molila Isusu, molila Mariji, svojem andjelu cuvaru. Molila sam svakom svetom bicu kojeg sam se mogla sjetiti. Onda je staklo prestalo padati.
Ja sam se uspravila, shvatila sam da sam se nagnula nad djecacica skoro gola, i time riskirala svoja ledja, i pluca, da je komad stakla pao na nas, ja bih gadno stradala. Onda sam shvatila da sam trebala otici u stan, gledati kroz vrata da li je djecak bio u redu, a ne riskirati svoj zivot, svoja ledja, svoja pluca za njega. Ja nisam heroj, nisam to ni namjeravala postati, u pitanju su bili samo refleksi, a nikako ne razumno razmisljanje, jer jednostavno nije bilo vremena za razumno razmisljanje.
Onda sam se okrenula. Staklo koje je padalo je bilo poslozeno pokraj zida, sortirano po velicini. Ja nisam mogla vjerovati svojim ocima. Nikakvi trikovi, zbilja se je tako dogodilo. Moja prva misao je bila: da li je to staklo poslozeno po duzini, ili sirini, ili kako? Bila sam preuplasena da bih isla blize pogledati te komade stakla izbliza. Sad mi je zao zbog toga. Razmisljala sam: mozda je taj andjeo imao previse vremena, pa se poigravao sa staklom? Mozda nije bilo perfektno sortirano, sad mi je zao sto nisam onda dobro pregledala to staklo. Onda sam se sjetila one Indijske boginje, sa puno ruku. Ona bi to mogla napraviti bez problema.
Tkogod ili stogod je poslozilo to staklo je islo protiv zakona fizike na ovoj planeti. Jabuka moze sam pasti dolje, ne moze letjeti horizontalno, ako nema vjetra. Isto tako i komad stakla. Ne moze staklo napadati na jedno mjesto, uredno poslozeno, po velicini. To je nemoguce. Netko je to staklo poslozio, bas dok je padalo. Ali, ako je bilo prisutno 20 andjela, jedan je drzao staklo, dok je onaj koji je u rukama drzao veci komad stavio svoj komad prvi, onda je jos jedan cekao, sa manjim komadom stakla u zraku da stavi kad dodje njegov red. A netko je morao mjeriti to staklo. Ne znam kako se je to dogodilo, jer sam bila ledjima okrenuta prema prozoru, samo sam vidjela rezultat.
Onda je radnik dosao iz te radionice, pitao da li je sve u redu. On je gledao zaprepasteno u hrpu stakla, vjerojatno je razmisljao kako i zasto sam ja slozila staklo po velicini. Ja znam da nisam, ja znam da nitko nije dotaknuo to staklo, ali je ipak bilo poslozeno - po velicini.
On je uzeo hrpu stakla, polovicu, jer je bilo previse da sve odnese najedanput. Vratio se i odnio drugu polovicu. Kad je otisao, ja sam gledala po dvoristu, i shvatila - bilo je cisto. Potpuno cisto. Ni jedan komadic stakla nije bio na cementu. Znate i sami, ako slomite salicu, ili casu, okolo je puno komadica stakla. Ali, u tom dvoristu svi su, i najmanji komadici bili poslozeni po velicini. Nigdje ni komadica stakla, osim na hrpi.
Zao mi je sto nisam tog dana zvala novine, da im pokazem sto se dogodilo, sto nisam
razgovarala sa tim radnikom, rekla mu da nisam ja ni dotakla to staklo. Nisam ni imala rukavice, nisam ni pomela dvoriste. Sve je bilo cisto, samo jedna hrpa stakla.
I dan danas ja smatram da je to dokaz da postoji nadnaravno. I to kakav dokaz!
|
Login
FAQ
Chat
Traži
