|
Evo ,stavit ću jedan poduži isječak iz jednog intervjua sa Rajkom Bundalom ,a tiče se rodoslovlja pa tko hoće neka čita.Ja sam sad pročitao ,a čini mi se da ću morati još par puta jer ima dosta toga u odgovoru što me tjera na duboko razmišljanje.Molim i vaša mišljenja.BVB
Intervju je vođen 13.08.2009
"Katolik: Molimo Vas, često spominjete rodoslovlje. Pokušajte nam malo rastumačiti jer nismo sigurni da dobro shvaćamo. Puno je o tom govora. Na primjer, O. Raniero Cantalamesa, teolog i propovjednik Papinskog doma, je, kako se citira, rekao da, "liječenje obiteljskog stabla nema nikakvih biblijskih temelja," a slično i glasoviti isusovac dr. O. Mihaly Szentmartony da "liječenje obiteljskog stabla nije po sebi religiozni pokret, nego jedna od alternativnih psihoterapija koja uz ezoterične upotrebljava i religiozne pojmove i sredstva." U župi Sv. Križa, u Sigetu je postojao popularni naziv 'molitve za obiteljsko stablo', danas - Misa za pokojne. Recite nam Vi malo više o tome, koliko je što teološka misao, koliko je što doktrina, ili doktrina koja se razvija u Crkvi, ili ništa od ovoga. Jednostavno, ne znamo.
Rajko Bundalo:
Čuo sam za mišljenja što ih spominjete pa sam i njih htio provjeriti. Kako je Isus obećao da će nam "poslati Duha Istine, koji će nas sjetiti svega" što je On govorio, molio sam da se baš u ovoj prilici ispuni to obećanje.
Idem redom kroz Sveto pismo na ona mjesta kojih me u ovom povodu Duh Sveti prisjeća.
Prva Božja riječ upućena ljudskim ušima bila je: "Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!" (Post 1,28)
Tako je već početak stvaranja ljudskoga roda označen pozivom na suradnju čovjeka (ljudskog para) s vječnom i sveobuhvatnom Božjom ljubavlju. Već je tom prvom bračnom paru dodijeljena briga za cijelo čovječanstvo. Zar je potonjim bračnim parovima ta najplemenitija briga za sve ljudske živote ikad oduzeta ili zabranjena? Zar se ta ljubav može nazvati okultnom? Zar to nije grijeh protiv Duha Svetoga na koji je oštro upozorio Isus pismoznance, onodobne znanstvene cjepidlake, što cijede komarca, a proždiru devu (Mt 23,24), kad su njegovu otkupiteljsku ljubav oklevetali da uz pomoć Beelzebula, poglavice đavoslskih duhova, oslobađa i ozdravlja ljude. (Vidi Mk 3,22-29) U prah će jednom pasti sve svjetske katedre, kao što u prah svakim danom padaju svi njihovi "blistavi" ("prosvijetljeni" = iluminizirani, luciferizirani) umovi.
Dakle, već je na samom početku svaki pojedinac, osudom samoće (Post 2,18), pozvan u zajedništvo ljudskog (muško-ženskog) para. Najintimnije je pozvan na Božju nesebičnu ljubav koja ne ispušta iz vida nikoga od ljudi. Upravo na tu i tako sveobuhvatnu svetu Božju ljubav Krist poziva Crkvu.
Nadalje, kao stupovi Staroga zavjeta stoje sveti patrijarsi, rodočelnici blagoslovljenih rodova. Ali i kao opomena budućim naraštajima, počevši od Adama i Eve, tu se spominju i grešni očevi i majke zbog kojih propada njihovo potomstvo. Stari je zavjet pun priča o povijesti ljudskih rodova.
Vjera je Božjeg naroda ukorijenjena u obećanje Abrahamu da će biti ocem mnoštva naroda, imati potomaka kao zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj. To obećanje povezuje pretke i potomke; obvezuje Božjeg čovjeka na brigu za živote svojih potomaka. Stoga s razlogom Stari zavjet završava sličnim Božjim zahtjevom za uspostavu ljubavi predaka prema potomcima i potomaka prema precima. "Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Jahvin, dan velik i strašan. On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju." (Mal 3,23-24)
Odmah nakon tih riječi započinje Novi zavjet, obvezujuća sveta knjiga svih kršćana, ni manje ni više, nego rodoslovljem Isusa Krista, Sina Davidova, Sina Abrahamova.
U prvim se već novozavjetnim recima vidi da Gospodin prolazi kroz rodove. Rađa se kao jedan od nas. Otkupljuje nas strašnom žrtvom svetog trodnevlja. Silaskom plamenova Duha Svetoga u dan Pedesetnice, potom u istom Duhu kroz cijelu povijest Crkve, otajstvom Žrtve okuplja i čuva svoje otkupljenike te ih, kada to tko dopusti, pretvara u Božje svece.
Baš zato što je Otkupitelj posrnulog ljudskog roda, u njegovu rodoslovlju ima bludnica, ubojica i drugih ljudi "od krvi i mesa", kako ljudi vele. Spasitelj tako, kao prvi čin svoga dolaska na ovaj svijet, čisti ljudsko rodoslovlje pa se iz koljena takvih nesavršenih ljudi pojavljuje kao njihov novi porod, kao Svetac Božji, kao Sluga Jahvin. On je na se naše grijehe uzeo, govori sveti Pavao, a Crkva ovu istinu ponavlja kroz vjekove.
Kako je on to na se uzeo naše grijehe? Tako što je sebi uzeo tijelo iz tijela grešnih rodova. Tako što je uzeo tjelesno srodstvo s nama, postao je nama jednak u svemu, osim u grijehu.
Zlodusi su smjeli prići tijelu grešnih rodova, kao i nama u našim nevoljama. No, zaslijepljeni mržnjom prema čovjeku, u tom tijelu Sina Čovječjega, nasrtali su na njega kao da nisu prepoznali Boga Spasitelja, premda su zlodusi onih opsjednutih iz Gadare povikali: "Što ti imaš s nama, Sine Božji? Došao si ovamo prije vremena mučiti nas?" (Mt 8,29). Znali su, dakle, da je Sin Božji, ali nisu mogli podnijeti tijelo čovečje u koje se utjelovljenjem zaogrnuo. Tolika je mržnja zloduha protiv svakoga od nas. Tako se mogla dogoditi Muka. Ali je Riječ Božja u njemu i Duh Božji na njemu, porazio grijeh svih naraštaja pa opravdao ljudsku narav i otvorio joj pristup k Ocu upravo kroz mučeništvo savršene vjernosti i ljubavi prema Bogu i ljudima. Zato i mi, sjedinjeni s Kristom u srcu, po mukama svoga tijela možemo sudjelovati u njegovu djelu suotkupiteljskom žrtvom.
Sva nam se životna borba odvija između težnje duše za svojim idealom u Bogu i, zbog nasljednoga ropstva (takozvanih zlih sklonosti), otpora porobljenog tijela s krvlju po kojem se božanskom idealu protive demoni roda. Oni, po nasljednim - bolje reći neokajanim grijesima, drže nam u ropstvu tijelo i krv sa svime što tijelu i krvi pripada. A to je prostor i vrijeme, zapravo ovaj svijet. Zato se naše posvećenje odvija u kroćenju zlih poriva u tijelu i krvi što ih baštinimo od sjemena svojih predaka.
Svome rodu dugujemo tijelo i krv. Po tijelu i krvi, on nam je nalijepljen na dušu pa ga moramo u Bogu nositi do poraza svakog zla u njemu, ili skupa s takvim tijelom propadati ako li se grijehu predamo. Zbog tog duga duša nam je uronjena u volju roda, drukčiju od naše. Tako se vodi neprestana borba između prijatelja naše duše – Božjeg Duha po zdravoj savjesti – i demona roda po nečistim i nevjernim porivima tijela. To se vodi borba iz među njihovih neokajanih grijeha i naše čežnje za "savršenstvom", to jest, za Božjom svetošću. Mi to bolno osjećamo kao dugotrajni razdor između jake i uvijek uredne savjesti i ropskih sklonosti što nam stanuju u slabosti udova. Osjećamo, sve dok ne pobijedimo; dok ne ovladamo potrebnom krepošću.
Sveti Pavao jasno govori o ovome u poslanici Rimljanima: "Moj unutarnji čovjek slaže se s onim što je Božje, dapače to i želi. Ali osjećam drugi zakon u svojim udovima koji vojuje protiv onoga što je Božje, te činim ono što ne bih htio" (Rim 7, 22-23) pa se pita: "Tko će me spasiti od ovog ubogog tijela?" te nastavlja jedinim ispravnim zaključkom vjerničke duše: "Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našem!"
On, Otkupitelj, jedini me može spasiti.
Krštenje je savez, a ne magijski čin. Savez je nešto obvezujuće što proteže se kroz cijeli život, što podrazumijeva naš pravovremeni i odlučni odgovor na Božji poziv na obraćenje i njegovo djelo u nutrini.
On je rekao: "Ištite, i dat će vam se!" On je zavrijedio otkupljenje svih, ali na meni je da ga za se i za svoje zaištem. Dok ne ištem, krsna se milost na me ne može izliti. Ako ne molim, ne mogu primiti puninu Kristova sinovstva i baštini njegove zasluge.
U tom smislu, ako je istina kako sam razumio, ti neki ljudi krivo govore.
Samo u kontekstu ovako shvaćene zahtjevne Božje ljubavi među ljudima, razumljiva je teška riječ u prvoj zapovijedi objavljenoj Mojsiju: "Ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi." (Izl 20,5-6) Svakom čovjeku je povjerena briga za sav ljudski rod jer mu je povjerena savršena Božja ljubav, njegovo sveobuhvatno čovjekoljublje.
Božja riječ je nepromjenjiva i neopoziva. Novi zavjet ne dokida ovu prijetnju, već je Kristovim stradanjem dovršava. "Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude." (Mt 5,17-18) Kristovim je stradanjem zlo svladano i grijeh dokinut. Tako, tko živi u njegovoj ljubavi i tko, nasljedujući njega, vrši volju Očevu, baštini otkupljenje. Tko mu se iznevjeri pa pođe za duhovima neprijateljskog svijeta, izvan otkupljenja je; kao Juda. Njemu prijelaz s ovog svijeta nije bio u slavi raspeća (nesebične ljubavi), već u sramoti vješanja (sebičnosti).
Iz prethodnoga sasvim logično proistječe shvaćanje krštenja u smislu saveza koji nas obvezuje na postojano služenje Bogu, a ne u smislu jednokratnog magijskoga čina kojim nečiste duše shvaćaju život kao Božje služenje njihovu hedonizmu.
Prvi korak Spasitelja prema nama je dokidanje "istočnoga grijeha", otklanjanje utjecaja Adamova i Evina zloduha. Tako se snagom Kristove žrtve dokida nasljedni grijeh prvog roditeljskog para. Ali tih parova u rodoslovlju ima još mnogo. Da je krštenje magijski automatizam, ne bi Crkva naglašavala istočni (izvorni, prvotni) grijeh, već bi tumačila da krštenje briše sve nasljedne grijehe, ali nije tako. Kako je krštenje savez, a ne jednokratni magijski čin, preostaje da pokrštena duša ište da bi joj se dalo (prema Iv 16,24) potpuno otkupljenje. Ta borba se vodi u tijelu i krvi što ih baštinimo od svojih predaka. Tu se susrećemo sa svim nevoljama iz kojih nas treba izbaviti; bolesti, nesreće, prisile i ropstva.
Glavna zadaća svete Crkve jest briga za sav ljudski rod, služenje onoj istoj Božjoj ljubavi iz prvog dana povijesti. Stoga je razumljiva njezina ustrajna molitva za duše u Čistilištu, prikazivanje Svetih Misa za preminule i, napokon, završna molitva u svakodnevnom liturgijskom nizu - molitava za preminule.
Zar nije od Boga nametnuta zadaća da se roditelji brinu o djeci, a djeca o ostarjelim roditeljima? Ta se odgovornost proteže mnogo dublje, do krajnjih rubova predaka i potomaka. Božjom ljubavlju kroz svakog pojedinca treba biti premrežen čitav ljudski rod.
Knez svijeta, kao ni njegovi saveznici i izvršitelji, svjesni ili nesvjesni, ne podnose ovakvu ljubav. Stoga nastoje da ljudi odbace smisao žrtve otkupljenja i vlastitu spremnost na suotkupljenje kao i žrtvu uopće. Lažni bogovi i robovi hedonizma krivotvore Istinu. Što će psihologiji, psihijatriji i filozofiji otkupljenje? Ponavljam, njih ne zanima ni učinak grijeha ni učinak milosti na duše, a prežu da sve duše pokore.
Kad sveti Pavao piše Korinćanima: "Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spašavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. (1 Kor 15,1-2) … Što onda čine oni koji se krste za mrtve? Ako mrtvi uopće ne uskršavaju, što se krste za njih?" (1 Kor 15,29), kako treba shvatiti ovo naglašavanje kao ispravnog da se neki "krste za mrtve"?
Zaključio bih ovo razmatranje tajne vjere možda po smislu jako značajnom i potresnom Kristovom prijetnjom: "Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. Zato ste svjedoci i sumišljenici djela svojih otaca: oni ih ubiše, a vi spomenike podižete! Zbog toga i kaza Mudrost Božja: 'Poslat ću k njima proroke i apostole. Neke će poubijati i prognati - da se od ovog naraštaja zatraži krv svih proroka prolivena od postanka svijeta, od krvi Abelove do krvi Zaharije, koji je pogubljen između žrtvenika i svetišta.' Da, kažem vam, tražit će se od ovoga naraštaja! Jao vama, zakonoznanci! Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući." (Lk 11,47-52)
Od kojeg će se to naraštaja tražiti račun za duše svih vremena ako li ne od naraštaja kršćana koji imaju dar i moć po vjeri zaiskati žrtvu Kristovu za otkupljenje svih naraštaja čije breme nose u vlastitom tijelu i krvi (po tjelesnom i krvnom srodstvu)?
Je li zabranjeno moliti i prikazivati svete Mise za naše preminule? Je li zabranjeno moliti za duše u Čistilištu? Ima nekih među nama koji niječu opstojnost Sotone i njegovoga Pakla pa tako i Čistilišta? Njima je egzorcizam smiješan. Zar je Krist lažac kad je o tome govorio, kad je izgonio zloduhe (Mt 8,28-33) i liječio svaku bolest i nemoć u narodu (Mt 4,23)? Koga oni izgone? Možda Duha Svetoga iz kolebljivih duša?! Koju oni liječe bolest i nemoć u narodu? Krist je obećao vjeru popratiti čudesima? Gdje su djela toga obećanja u njihovom životu i naučavanju? Gdje je snaga njihove "vjere"? Dao Bog da ih sram bude bar u smrtnom času kad ugledaju kome su služili pa da im se bar u taj čas otvori na korist probodeno Srce Isusovo, kao ono desnom razbojniku.
Tko ima uši, neka čuje!
Dakako, Sotona se pretvara u anđela svjetla pa i sluge njegove. (2 Kor 11,13-14) Zato treba dobro provjeriti na čemu se temelje pojedini karizmatski nastupi i učenja. S pravom Crkva oprezno i polako proučava sve pojave u svojoj duhovnoj povijesti i s pravom je kritički postavljena prema svemu novom, ne da odbaci, već da prouči i prepozna duhovne izvore. U tom smislu kvalifikacije spomenutih komentatora imaju hvale vrijednu osnovu. Ali, ako bi se sa kukoljem pokosilo i žito, to ne bi bilo dobro.
Predao sam se vjeri u Krista Isusa bez pridržaja i kolebanja. Zato sam stekao brojna iskustva spasa, kako vlastitoga, tako i bližnjih za koje sam molio.
U najkraćem, za ilustraciju života u vjeri, evo samo jednog svjedočanstva.
Žena se udala. Svekar i svekrva je na vjenčanju proklinjali. Nisu je htjeli za ženu svoga sina. Rodila dvije kćeri. Jedna umrla. Napravili kuću u svekrvinu dvorištu, ali nisu zemlju preveli jer nisu imali za porez i takse. Kad je kuća bila dovršena, umre joj i muž. Na samom pogrebu, svekrva joj veli: "Izlazi iz kuće ili je nosi odavde; dvorište je moje!" Zove mamu u Njemačku: "Mama, nađi mi posla da spasim sebe i ovo dijete!" Nađe joj mama zaposlenje, ali kao da joj netko nevidljiv krade sve što zaradi. Ništa zaštedjeti ne može. I još su joj liječnici pred polazak u Hrvatsku otkrili rak dojke u opasnoj fazi. Došla moliti za spas te kćeri koja joj je ostala sa svekrvom. "Bojim se da mi ne upropasti dijete jer ta žena nikad nikom nikakvo dobro nije učinila."
Velim da ništa od nabrojanoga nije korijen njezinoga zla. Temeljno je tvoje pitanje: Zašto nemaš blagoslova? Zašto živiš kao da Bog ne postoji i kao da nikad nikom nije dobro činio? Netko ti je oduzeo blagoslov i ostavio u baštinu svoje prokletstvo. Vjerojatno netko među precima, prema prvoj zapovijedi danoj Mojsiju, do trećeg i četvrtog koljena. Možeš li oprostiti toj duši ili tim dušama njihovo zlo? Veli: "Opraštam svima sve samo da ove muke već jednom prestanu."
Tad sam po očinskim ovlastima sakramenta svete ženidbe molilo za oproštenje grijeha njezinih predaka i u ime Isusovo podijelio joj očinski blagoslov.
Peti dan ovako zove: "Nakon vaše molitve, dogodilo mi se nešto neobično. Po završetku slušanja vašeg CD-a sa seminara 'Ozdravljenje kroz naraštaje', gdje svjedočite iskustva vjere i naslijeđa, u meni je jasno odjeknula riječ: 'Ti imaš rak dojke zato što je tvoj djed psovao sise Majke Božje i krv Kristovu.' Ja to ni od koga nikad nisam čula. A kad sam telefonom mamu upitala, moja mama meni potvrđuje: 'Na žalost, kćeri, to je živa istina. Moj pokojni otac je upravo tako sveg života psovao. A kad smo mu u smrtnim mukama doveli svećenika, on ga je istjerao iz sobe. Nije se htio izmiriti ni s Bogom ni s ljudima.'"
No, da čudo bude veće, veli ta žena, nad rezultatima obavljenih novih pretrage kod liječnika u Hrvatskoj, koje su znatno jeftinije od onih u Njemačkoj, sa čudom doktor izjavljuje: "Gospođo, ja ne znam što se to dogodilo, ali vašeg raka više nema."
Već su prošle tri i pol godine otkako je ozdravila. Kako drukčije doli po otkupljenju? U živoj vjeri poslužili smo se Svetom Misom kao otkupninom za grijehe toga djeda. Kad je korijen bio iščupan, nestala je i njegova posljedica.
O Bogu najsilnije i najizravnije svjedoče njegova sveta djela.
Tko bi se drznuo ustvrditi za djelo Kristova milosrđa da je to uz pomoć Belzebula, poglavice đavolskog, kako rekoše oni Gospodinovi tjelesni suvremenici, i na njega bi pala ista riječ da je to hula na Duha Svetoga, zbog koje takvoj duši nema oproštenja ni na ovome ni na onome svijetu. Ja bih ljudima koji se klanjaju znanosti više nego Presvetome preporučio da na vrijeme traže sveti Božji strah, dok se može dobiti, da ne griješe u prosudbi i da ne zavedu one koji se Krvlju Kristovom peru i spašavaju. Mnoštvo je kršćana kojima nije na sablazan to što se toliko duša odvraća od spasonosnih svetih sakramenata i šalje psihijatru koji Kristu oduzima duše. Štoviše, nekima je sablazan kad molimo Otkupitelja da skine sa nas breme grešnog roda i tražimo oproštenje neispovijeđenim dušama među našim precima, ako ih je takvih bilo. Ja to smatram tvrdom nevjerom.
(Ovdje se gospodin Rajko privremeno udaljio od nas, otišavši odigrati jednu od svojih scena u predstavi "Skakavci". Za vrijeme sveg razgovora, imali smo u prostoriji zvučnik sa kojeg smo mogli osluškivati tijek predstave i inspicijenticu koja je pozivala sad ovog, sad onog glumca da se pripremi, kako ne bi zakasnio na pozornicu. Mi smo ostali u kazališnom zdravljaku gdje je intervju vođen, razmišljajući i veseleći se njegovom povratku. Nakon 20-ak minuta razgovor je nastavljen. Evo što je gospodin Rajko nadalje rekao.)
Crkva je rođena silaskom Duha Svetoga. On je vodi kroz povijest, kao što sveca vodi kroz njegov zemaljski vijek. Njezina je praksa trajno vršenje Božje volje, ali Božjim strpljenjem pomiješano sa slabostima ljudskim što s ljudima dolaze i prolaze, a ono Božje zauvijek ostaje. To je kontinuitet iste Objave, Učiteljstva, sakramentalne, obredne i blagoslovne službe. Gledajući u kontinuitet crkvene prakse, nipošto ne mogu zanemariti činjenicu da ona kroz sva vremena običava slaviti svete Mise za preminule, dakako i za preminule iz naših rodova. Nadalje, skup euharistijskih molitava se dovršava molitvom za duše pokojnih i za umiruće.
Zato jako dobro treba paziti što se javno događa sa Svetom Misom i kako joj osobno pristupamo. Tu je naša otkupnina. Bez nje nikome od Evinih potomaka nema spasa. Svetište je Božjeg hrama "šok-soba", soba za intenzivnu njegu čovjeka koji umire za otkupljenje sve svoje braće i svih svojih sestara od prvog para do posljednjeg među rođenima. Oltar je samrtnički krevet na kojem umire Božji Sin da nas spasi; umire svojoj svemogućoj pravdi da oslabi se do milosrđa, što nalikuje smrti svake pravednosti pa i samog pravednoga Božjeg suda, što odgađa se do konačne čovječje odluke. Zato se tu ne možeš skakati, vikati, pljeskati, tamburati, citirati lude pjesnike i bezumne filozofe. Tu se ulazi sa strahom i u najvećoj poniznosti. Tu svaka bezumljem okaljana glava treba stajati duboko ispod koljena i prepustiti da je u istinski život vodi Božji um, njegov Duh i njegova Riječ. Samo tad se Kristova smrt pretvara u život pokajnika. Amen!
A tko je okajao grijehe nacizma? Kad je to Crkva javno stavila na dnevni red? Tko je okajao grijehe komunizma? Tko će se drugi kajati negoli narod Božji? Samo on ima dar i moć spasonosnog kajanja. Oni koji su u ropstvu ne znaju ni gdje su, ni što su niti što čine, već lutaju kao ovce bez pastira.
Nadalje, tko je okajao grijehe demokracije; njezinih reformi što legaliziraju i promiču sotonizam, što marginaliziraju Krista i Evanđelje, a Duha Svetog (kršćansku civilizaciju) proglašavaju krivim za sve nesreće u svijetu kroz ovu našu eru. To narod Božji treba učiniti, to živo tkivo Crkve treba učiniti.
Moderni je svijet opustošio i zatro sva ljudska životna staništa (sela i naseobine) što rađanjem su nastajala kao izravni proizvod žive Božje ruke. Vječne vrijednosti su ono što Bog stvara i svojim stvorovima daje. To posebno objavljuje čovjeku. Bog stvara osobu kojoj po spolu pripada brak. Braku pripada rađanje, obitelj i dom. Obitelji pripada kroz prošle i buduće naraštaje rod i rodni kraj (zavičaj). Rodovima pripada narod i njegovo duhovno, duševno i tjelesno stanište na svijetu, a to je domovina, ne samo u smislu prostora i materijalnih blaga, nego još više vjera i kultura oblikovana u tradiciju. Upravo se za te vrijednosti kroz dramu povijesti zauzima i s Kristom žrtvuje Crkva.
Suotkupiteljska služba je primarna zadaća Crkve, a tako i svakog kršćanina.
Kamo sreće da ne možemo bez ispovijedi bar svakog mjeseca i bez Svete Mise svaki dan! Ostala bi radost Božja u nama i to bi bila vjerodostojna proslava Kristove žrtve u vjerničkom životu. To bi bila naša istinska ljubav prema Kristu i zahvalnost Bogu Ocu za njega. Tad bi iz naših usta sasvim drukčije zvučao "Oče naš…" i ne bismo mogli ostati hladna srca i na nogama pri presvetoj pretvorbi. "
P.S
ovih par smajlića nema u orginalnom tekstu ,a ne znam zašto su se pojavili u postu ,valjda program kraj zagrade shvaća kao smajlić...
|
Login
FAQ
Chat
Traži
