|
prenosim iz današnjeg jutarnjeg:
Marija (64) i Stjepan (66) osjećaju se otpisani kao vjernici jer ne smiju primiti sakrament na misi. Crkva to dopušta onima koji su u ‘nevažećem’ braku samo ako se ustežu od spolnih odnosa
Oni idu na misu, ali se ne pričešćuju. Hostiju na nepcu nisu osjetili godinama, desetljećima. Oni su dio Crkve, ali žive u njezinoj sjeni. Povučeni i potišteni, opterećeni vlastitom savješću i strogim crkvenim regulama. Oni su, kako sami za sebe kažu, vjernici drugog reda. Oni su - razvedeni i ponovno vjenčani.
- Osoba sam koja ne može zamisliti život bez vjere i Crkve. Crkva je moj dom. Mogu se u životu odvojiti od svega, od doma i supruga, ali od Crkve nikada - priča nam Marija M. (64) iz jednog primorskog mjesta, koja je sa suprugom Stjepanom (66) u braku već trideset i treću godinu.
Odbijeno krštenje
Žive skladnim životom, punim međusobnog poštovanja i ljubavi, ali budući da je Stjepan bio u braku prije toga i da je crkveno vjenčan, njihov je brak nevaljan u crkvenim očima.
- Ne krstim djecu iz divljih brakova! Odbrusio mi je još 1978. u Njemačkoj naš misionar fra L., kada sam htio dogovoriti krštenje naše kćeri. Živjeli smo tada u Njemačkoj, a za naše svećenike posebno je bila vezana moja majka.
Mi smo išli u njemačku župu, pa sam otišao k njemačkom svećeniku koji nije mogao vjerovati da se to može dogoditi. Rekao mi je: “Da meni sada dođe musliman da mu krstim dijete, ja ću ga krstiti, jer je on došao ne samo da krsti svoje dijete nego i da ga odgoji u većinskoj vjeri sredine u kojoj radi i uzdržava svoju obitelj” - priča nam Stjepan M.
Stjepan M. ogorčen je na Crkvu i u posljednje vrijeme rijetko odlazi na misu, ali gospođa Marija je izuzetno aktivna: pjeva u crkvenom zboru i članica je crkvene udruge Neokatekumenski pokret, koju čine posebno gorljivi vjernici, koji svoju vjeru ne žive samo deklarativno, nego su njome proželi svakodnevni život.
- Možete samo zamisliti kako se osjećam kada svi moji iz zbora krenu na pričest, a ja ostanem sjediti spuštene glave. Ili kada u neokatekumenskom krugu pruže ruku prema svetoj hostiji, a ja ostanem spuštenih ruku - priča Marija, koja se sa svojim suprugom prije devet godina iz Njemačke vratila u Hrvatsku.
Crkvena kazna
- Ovdje nitko ne bi znao da nismo vjenčani i mogli smo glumiti i uzimati pričest, ali nismo htjeli biti licemjeri. Da smo lagali, grijeh bi ostao na našoj duši. Rekli smo svećeniku da nismo vjenčani i tu je bio naš kraj - priča Marija, prepričavajući susret s mjesnim biskupom, koji je također zastupao čvrste i poznate crkvene stavove.
Naime, kako piše jedan od najboljih poznavatelja tematike razvedenih i ponovno vjenčanih u nas prof. dr. Josip Grbac s riječke Teologije, i Sveta Stolica i nacionalni episkopati uvijek su se izjašnjavali protiv pripuštanja sakramentima rastavljenih i ponovno oženjenih.
“Ne radi se o crkvenoj kazni, već o primjeni temeljnog zakona koji isključuje iz zajedništva one koji su trajno u teškom grijehu. Pripustiti ih sakramentima značilo bi potvrditi da žive u milosti Božjoj. Motivi su sljedeći: kršćanski brak je nerazrješiv, ispovijed pretpostavlja kajanje i obećanje ‘da neću više griješiti’, euharistija je kruna bračnog zajedništva. Klasična sugestija bila je da oni mogu prisustvovati sakramentima ako se ustegnu od spolnog života u drugom braku.
Spolnost je shvaćena kao dokaz prihvaćanja valjanosti drugog braka. U suprotnom, njima se preporučuje da ostaju u krilu Crkve na jedan specifičan način: sudjelujući na misi, ispravnim odgojem djece, da prisustvuju raznim crkvenim obredima i okupljanjima. Jednom riječju, da osjete kako ih Crkva nije otpisala. Dakle, bila bi greška reducirati skrb Crkve za rastavljene i ponovno oženjene na sâm problem njihova pristupa sakramentima”, kaže dr. Grabac, tvrdeći kako sakramenti nisu jedini put postizanja milosti.
Upravo zbog toga Marija i Stjepan M. u prosincu 2005. pišu Svetome Ocu u Vatikan i odgovor ih je, kada su pismo prvi put pročitali, oduševio. Mislili su, papa Benedikt XVI. na njihovoj je strani i svi su problemi riješeni.
“Papa zna za mnogoslojnost tog problemskog kruga i za bol, koja je za mnoge ljude povezana s okolnostima propasti njihova braka bez njihove krivnje. Kao pastir svih vjernika dotiče ga se to teško stanje onih pokrštenih, koji žive u braku sličnoj zajednici, a koja objektivno ne odgovara Božjoj volji i naukovanju Crkve o neraskidivosti braka”, piše u Papino ime mons. Gabriel Caccia, iz Prve sekcije Općih poslova vatikanskog Državnog tajništva. On ih upućuje da za vjernike poput njih postoje “mnoge druge mogućnosti” spoznaje blizine Božjeg milosrđa.
Grijeh od 35 godina
“Nauk Crkve ukazuje još i na sljedeće mogućnosti: kad kod nekog crkveno neoženjenog para iz raznih razloga (kao zajednička skrb o djeci ili međusobno potrebna potpora) nije uputna rastava, tada taj par može biti pripušten na sakramente, ukoliko se odstupi od ograničenih akata koji se odnose na bračne partnere i ako njihovo sudjelovanje u sakramentima ne predstavlja nikakvu nepriliku za druge vjernike”, piše mons. Caccia, što daje nadu bračnom paru.
Međutim, to za njih u stvarnosti ništa ne mijenja.
- Moj je grijeh što sam se prije 35 godina vjenčao sa suprugom koja me varala i ostavila s drugim muškarcem. Bili smo u braku dvije godine, a najžalije mi je što nisam poslušao savjet svoga prijatelja župnika, koji mi je savjetovao da se s njom ne vjenčam crkveno, jer da ću kad se razvedem upoznati sve licemjerje Crkve - priča Stjepan M., a na njegove riječi nadovezuje se supruga Marija, koja kaže kako se Crkva mora držati zakona i regula, jer bi vladao potpuni kaos, ali da mora postojati način da se procijeni da nisu svi ljudi u istom položaju.
Na razumijevanje svoje situacije naišli su u Njemačkoj, kod njemačkog svećenika, u njemačkoj župi.
- Išli smo redovito u crkvu, ali pričest nismo primali, no kako se približavala kćerkina prva pričest, naše brige su postale velike, jer kako odgovoriti na njezino pitanje zašto i mi ne primamo pričest? Pozvali smo župnika k nama doma da o tome razgovaramo i pitamo za savjet. Sve smo mu ispričali i on je rekao: “Vi niste krivi za vaše razvode i živite kršćanski, dođite za oltar i ja ću vam dati euharistiju. Ako nije istina što ste mi ispričali, grijeh će pasti na vas”. Otad smo svi zajedno primali pričest, a tri zadnja razreda osnovne škole naša je kćer završila u katoličkom djevojačkom institutu. No, naša je idila završila povratkom u Hrvatsku - prisjeća se Stjepan M.
Budući da s lokalnim župnikom nisu uspjeli uspostaviti dobar kontakt, napisali su poduže pismo jednom od najuglednijih hrvatskih teologa, koji im je nakon kraćeg vremena otpisao, rekavši kako shvaća njihov problem.
“Crkvena vlast ima u odnosu na problematične brakove premalo razumijevanja. Drži se kao da mora u životu svih vjernika biti sve idealno. Isus nije mislio da će Crkva biti zajednica svetih ljudi već ovdje na zemlji. Tek proslavljena Crkva, Crkva onih koji su već stigli na svoj cilj, u slavu Božju, zajednica je savršenih. Ovdje na zemlji još smo grešnici i pravednici često puta u isti čas”, tumači im poznati teolog i dodaje kako je istina da je sakramentalno sklopljena ženidba sklopljena do smrti jednoga ili drugoga bračnoga para (prvi suprug Marije M. je preminuo).
On im tumači kako je preljub za istočne crkve dovoljan za razvod braka, dok ga Katolička crkva ne priznaje. Dodaje kako je njihov župnik u Njemačkoj ispravno postupio, jer je “primijenio načela iznimne situacije, pa ih je pripustio k pričesti kad se radilo o posebnoj svečanosti njihova djeteta”. Sam teolog je rekao kako je jednom na Hrvatskom radiju rekao jednoj gospođi, koja je imala sličan slučaj, da treba poći u neko marijansko svetište, kad je proštenje, gdje bi trebala dobiti odrješenje i mogućnost pričešćivanja, jer je ondje nitko ne poznaje (pa ne bi bila sablazan za sablažnjive vjernike!).
“Taj moj savjet je netko prenio u nešto, zločestom namjerom, izmijenjenom obliku, pa mi je biskup uputio oštro pismo moleći me da mu razjasnim što sam to rekao. Vidite, u kojoj smo situaciji i mi teolozi pred crkvenim ‘funkcionarima’ koji znaju samo zakon, a ne i za muke pojedinih svojih vjernika”, piše im taj poznati teolog, blagoslivljajući ih i tvrdeći kako se dobar katolik može biti i bez pričešćivanja.
“Postoji i mogućnost duhovne pričesti, duhovnog združivanja s Kristom. To činite pa ćete biti sretni. A ne treba zanemarivati ni ono prvo, tj. tražiti od vremena do vremena odrešenje grijeha i euharistiju. Pa već sam razgovor u ispovijedi, ako i bez odrješenja, nešto znači. Pritom ne treba ići k svećeniku poput misionara fra L. ili vašeg sadašnjeg župnika, nego pronaći nekog razumnog teološki obrazovanog svećenika”, preporučio im je teolog, dodajući kako Crkva nije vrhovni sudac nad ljudskom savješću, nego “samo Bog” te da vjeruje da je njihov sadašnji brak i pred Bogom “stvarni brak”, a onaj drugi je prošlost.
Dakako, tako ne stoji i u Katekizmu, koji kaže da vjernici “ako su se građanski ponovno vjenčali, nalaze se u stanju koje se objektivno protivi Božjemu zakonu” te da “stoga ne mogu pristupiti euharistijskoj pričesti dokle god traju takve prilike”. “Iz istog razloga ne mogu preuzimati stanovite crkvene odgovornosti. Ne može im se udijeliti ni pomirenje u sakramentu pokore, osim onima koji se pokaju što su povrijedili znak Saveza i vjernosti Kristu, obvezavši se živjeti u potpunoj uzdržljivosti”, stoji u Katekizmu.
‘Živimo protiv sebe’
- Zato smo mi vjernici drugoga reda, jer moramo poštivati zakon, a živimo protiv samih sebe. Ne želim primati pričest zbog drugih ljudi, da vide kolika sam vjernica, nego zbog sebe i Krista - kaže nam gospođa Marija.
Međutim, njihovom se slučaju pojavio tračak nade na obzorju jer su, nakon savjetovanja s crkvenim pravnicima, podnijeli zahtjev da se prvi Stjepanov brak proglasi ništavnim. Uporište su pronašli u tome da njegova bivša supruga nije htjela imati djecu s njim. Suprug gospođe Marije je preminuo. Spisi su sad na biskupijskom prvostupanjskom sudu i ukoliko on riješi Stjepanov slučaj, njih dvoje bi se, nakon 33 godine skladnog i vjerničkog braka, mogli (i) crkveno vjenčati. I pričešćivati na svakoj misi, naravno. I istupiti iz vojske vjernika druge klase, čije se sudbine mjere u stotinama i tisućama slučajeva, koje su gotovo identične jedna drugoj, ali svaka za sebe ponaosob različita životna i ljudska priča.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
Trebalo bi se 
Pitam se zašto je dozvoljeno
Za moderatore