|
3. ožujka
Sveta Kunigunda
Bamberg je jedan od najljepših njemačkih gradova. U njemu kao da se vrijeme zaustavilo i sačuvalo nešto od onoga srednjovjekovnog čara. U X. stoljeću bio je samo neznatno naselje na istočnom rubu Franačkoga Carstva. Njegov geografski položaj na ušću rijeke Regnitza u Majnu učinio ga je već za rana važnom raskrsnicom trgovačkih putova. Kad se Njemačko Carstvo stalo širiti prema Istoku, uočio je važnost Bamberga bavarski vojvoda Henrik. On je kasnije postao njemački car, a Bamberg mu postade omiljelo obitavalište. Sa svojom ženom Kunigundom odlučio je povećati i poljepšati taj grad koji po njima postade naročito slavan. Njihov se lik još i danas nalazi na portalima, zidovima, mostovima Bamberga. Možda je najljepša od tih umjetnina baš ona najstarija na Adamovim vratima bamberške katedrale. Ona prikazuje cara Henrika s njegovim carskim dostojanstvom: s krunom, žezlom i jabukom. Njegov oštar i bistar pogled zrači nešto od mira i snage slavnoga bamberškoga jahača, koji se nalazi u katedrali. Kraj cara stoji njegova vjerna, nedjeljiva životna družica Kunigunda. Ona u svojoj odjeći djeluje upravo djevojački. U desnoj ruci drži model jedne crkve, simbola njezine velike djelatnosti, jer je mnogo pridonijela gradnji crkava.
O mladosti svete carice Kunigunde imamo jako malo pouzdanih podataka. Potjecala je iz grofovske obitelji u Luxemburgu. Godine 1966. sudjelovao sam na 81. njemačkom Katholikentagu u Bambergu. Tada je na svečanostima u svečanoj procesiji vrlo naglašeno zastupao Luxemburg njegov biskup, mons. Léo Lommel. Time je Bamberg htio počastiti domovinu svoje zaštitnice carice svete Kunigunde. Ona se rodila u brojnoj i duboko vjernoj kršćanskoj obitelji. Njezina je želja bila stupiti u samostan i posvetiti se Bogu u djevičanstvu. Pristala je ipak na želju roditelja, koji su je htjeli udati za bavarskoga vojvodu Henrika. Godine 1014. skupa sa svojim mužem Henrikom primila je u Rimu carsku krunu. Kao carica neumorno je pratila svoga muža na svim njegovim putovanjima po prostranom carstvu. No, ona mu nije bila samo neka nijema pratnja, nego i mudra savjetnica u svim važnim pitanjima i političkim odlukama. Mogla je to biti jer je bila vrlo pametna i visoko izobražena žena kojoj je car mnogo, dapače sve mogao povjeriti, pa i upravu nad pojedinim dijelovima carevine. Kako je bio često prenatrpan poslovima, u njoj je nalazio najsigurniji oslonac.
Kunigundina uloga nije se sastojala samo u pomaganju muža cara u njegovim carskim poslovima, već još kudikamo više u njegovu usponu prema kršćanskoj savršenosti i svetosti. Ona je čitavim bićem podupirala sve njegove pothvate, fundacije i djela u korist Crkve, a tih nije bilo malo. U jednoj povelji, u kojoj je Henrik potvrdio osnivanje opatije benediktinki u Kaufungenu, piše da su njih dvoje bili jedno u jednom tijelu. Kako je među njima bila tolika bračna ljubav, tim teže ih je pogodio udes što nisu imali vlastitog poroda. Godine 1007. Henrik je još kao bavarski vojvoda osnovao biskupiju u Bambergu. Bio je tada već oženjen, ali bez nade u potomstvo. Zato izjavljuje da će Krista učiniti svojim baštinikom. Prema tadašnjem vrlo raširenom, no nezakonitom, običaju mogao je zbog neplodnosti otpustiti ženu. On to nije učinio.
Legenda, koja je nastala kasnije, pripovijeda da su oni željeli u braku živjeti u djevičanstvu, no to ne odgovara povijesnoj istini. Istina je ipak da taj bračni par jedno drugome na putu prema Bogu nisu bili zapreka već most, a to je još važnije nego da su živjeli u djevičanstvu.
Nakon smrti svoga muža godine 1024. Kunigunda je stupila u samostan Kaufungen, koji je sama osnovala. Skinula je sa sebe sjajnu carsku odoru, odjenula redovničku, da se sva posveti službi Bogu. Kroz 15 godina siromašno i ponizno je živjela u skrovitosti samostana. Umrla je na današnji dan, a godine 1200. papa Inocent III. proglasio je carski par Henrika i Kunigundu svetima. Grad Bamberg još i danas ih vrlo svečano slavi.
Blaženi Petar-Renato, mučenik
(1758-1796)
Jedna od mnogobrojnih žrtava krvave Francuske revolucije bio je i lazarist Pierre-Renato Rogue. On se rodio 11. lipnja 1758. u Vannesu u Bretanji. Neprijatelji vjere iz mržnje na vjeru pogubili su ga pod giljotinom na današnji dan godine 1796., kad je Francuska revolucija bila u punom jeku. Petar je stupio u lazarističko sjemenište u svom rodnom gradu, ondje dovršio teologiju te 21. rujna 1782. bio zaređen za svećenika. Kroz nekoliko je godina izvanrednom revnošću djelovao najprije kao svjetovni svećenik. Želeći provoditi još savršeniji i pravilima jasno zacrtan život, stupio je godine 1786. u Kongregaciju misija ili lazariste. Propisani je novicijat obavio u kući matici u Parizu te usvojio duhovnost osnivača družbe sv. Vinka Paulskog, s kojom se upoznao već za vrijeme svoga teološkog studija.
Po završetku novicijata poglavari ga poslaše u sjemenište u Vannes za profesora teologije. Ondje je 26. listopada 1788. položio redovničke zavjete. Bilo je to baš uoči Francuske revolucije. Za vrijeme revolucije Pierre-Renato je energično odbio prisegnuti na ustav koji mu se činio nepravednim. Samim tim činom bio je stavljen izvan zakona.
Pred prijetnjama revolucije protiv neprisegnutih svećenika htio je zaštititi svoju subraću pa ih je poslao na sigurnije mjesto dok je sam ostao u Vannesu i ondje potajno vršio svećeničku službu. Kad je na sam Badnjak 1795. nosio popudbinu jednom bolesniku, bio je uhvaćen i zatvoren. Pričestivši se sam svetim prilikama vedro je pošao u zatvor. Znao je da je Isus s njime. U zatvoru je ostao sve do procesa 1. ožujka sljedeće godine. Od revolucijskog sudišta, a na sudu je bila prisutna i njegova starica majka, bio je osuđen na smrt. Kako mu je savjest bila čista, jer je uvijek činio samo dobro, pa i mnogim zatvorenicima, svoju je osudu primio vedro i smireno. Zahvaljivao je Gospodinu što ga je učinio dostojnim mučeničke palme, koja je jedna od najvećih milosti u kršćanskom životu. Poslije podne 3. ožujka 1796. pogubljen je giljotinom te istu večer pokopan na zajedničkom groblju.
Blaženim ga je proglasio 10. svibnja 1934. papa Pio XI. Sve redovničke obitelji sv. Vinka Paulskoga slave ga na današnji dan.
Trebalo bi da se kod ovog mučenika ne zaustavimo samo na jednostavnim povijesnim podacima, već da nam njegovo mučeništvo bude povod da se nad tom tako čestom pojavom u životu svetaca, sve tamo od prvomučenika sv. Stjepana pa do danas, bar malo zamislimo. O korisnosti takvog razmišljanja neka nas uvjeri primjer koji slijedi!
Blaženikov suvremenik, već starac, sv. Alfonz Liguori, osnivač redemptoristâ i biskup Sant'Agata dei Goti, 3. studenoga 1774. povjerio je svome prijatelju Remondininu ovo: "Da se u ovim svojim preostacima života ne bih predao besposlici, započeo sam pisanjem pobožnoga djela o Pobjedama mučenika, skupljajući mučenike iz djelâ najslavnijih pisaca. I već sam dao tiskati tri svešćića." Unatoč boležljivosti svetac je hrabro nastavio pisanjem toga djela. Čitava je knjiga izišla u dva dijela godine 1775. te postala za mnoge kršćane veliko ohrabrenje u ispovijedanju i prakticiranju vjere bez straha i ljudskog obzira usred jednoga društva koje je simpatiziralo deiste i materijaliste.
Godine 1846. mladi je Danijel Comboni, kome je bilo 15 godina, listajući Pobjede mučenika otkrio vlastito zvanje. Heroizam mučenika ga je pogodio, dirnuo, zahvatio i odlučio njegovom budućnošću. On je odlučio posvetiti svoj život misijama u središnjoj Africi, na jednom od najtežih misijskih područja. Postao je pravi misionar te osnovao i dvije misijske družbe koje nastavljaju njegovo veliko djelo, nadahnuto primjerima i heroizmom mučenika. Dobro je upoznati mučenike. Njihov je primjer vrlo glasna i rječita propovijed. Slušajmo je rado i dopustimo da što jače djeluje na nas!
|
Login
FAQ
Chat
Traži
