www.tebe-trazim.com

11. ožujka
Blaženi Dominik Cam, mučenik († 1859)
Kršćanstvo je u Indokini zaliveno potocima mučeničke krvi bilo domaćih bilo stranih misionara. Jedan je od njih i blaženi Dominik Cam, koji se rodio u Cam-Chuongu, u pokrajini Bac-Ninh. Već kao dječak primljen je u «Božju kuću». Tako su nazivali misijsku postaju. Dominik je osjetio Božji poziv za svećeništvom te je sretno završio teološke nauke i bio zaređen za svećenika. Prigrlio je i pravilo III. reda sv. Dominika. Kao svećenik na udivljenje sviju s velikom je revnošću obavljao pastirsku službu. Bio je prava slika dobroga i zauzetog pastira. To se pokazalo naročito kad je buknulo progonstvo protiv kršćana.

Dominik se u početku progonstva najprije sakrio, ali je brzo uvidio da mu u sigurnu skrovištu nije mjesto. Njega kao pastira trebaju duše. Zato je počeo obilaziti kršćane, dijeliti sakramente, dizati u vjeri. Njegova se prisutnost i djelatnost brzo uočila pa ga je mandarin kao predstavnik mjesne vlasti dao zatvoriti u Ha-Langu. Odatle je odveden u Hungyen, glavni grad pokrajine. Dominik je pred sucima otvoreno priznao da je katolički svećenik te izjavio da je spreman prije podnijeti bilo kakvu vrstu muka negoli pogaziti križ, što su kao znak otpada od vjere tražiti njegovi neprijatelji. Mučenik je čamio u zatvoru nekoliko mjeseci zatvoren u neki kavez. I tu je nastavio svojim plodonosnim apostolatom, jer su mu dolazili brojni posjetitelji. Napokon je bio osuđen na smrt te na današnji dan godine 1859. i pogubljen. Bila je to teška smrt. Krvnici su mu tri put pokušali odrubiti glavu. Kad to nisu uspjeli, naprosto su je pilom otpilili. Bog je svoga mučenika u groznim mukama okrijepio i on je izdržao. Crkva ga je 25. travnja 1951. uvrstila u broj blaženika. Završimo prikaz o ovom blaženom mučeniku iz daleke Indokine s nekoliko misli iz Dekreta II. vatikanskog sabora o misijskoj djelatnosti Crkve.

«… Misija se Crkve ispunjava djelovanjem kojim ona postaje činjenično potpuno prisutna svim ljudima i narodima pokoravajući se Kristovoj naredbi i potaknuta milošću i ljubavlju Duha Svetoga da ih primjerom života i propovijedanjem, sakramentima i ostalim sredstvima milosti privede k vjeri, slobodi i Kristovu miru, da im se tako otvori slobodan i siguran put do punog udioništva u Kristovu misteriju.

Ova misija nastavlja i kroz tijek povijesti razvija misiju samoga Krista koji je poslan da naviješta Evanđelje siromasima. Stoga Crkva treba da, poticana Duhom Kristovim, korača istim putem kojim je koračao sam Krist, naime putem siromaštva, posluha, služenja i žrtvovanja samoga sebe sve do smrti, iz koje je po svome uskrsnuću izašao kao pobjednik. Tako su u nadi hodali svi apostoli koji su mnogim iskušenjima i mukama dopunjali ono što nedostaje Kristovim mukama, za Tijelo njegovo koje je Crkva. Krv kršćana bijaše često također sjeme» (br. 5).