|
14. ožujka
Sveta Matilda (oko 895-968)
Matilda se rodila 100 godina nakon pokrštenja njezinih pređa. Bilo je to oko godine 895. u Engeru u Saskoj. Roditelji su je kao dijete predali jednoj ženskoj redovničkoj ustanovi na odgoj. Ondje je njezina baka bila čak opatica. Nije čudo da je ona svoju unuku nastojala što brižnije odgajati. Životopisci hvale Matildu kao vrlo sposobnu ženu, koja je bila vješta mnogim umijećima, a naučila je odlično i latinski jezik. Ističu i njezinu tjelesnu ljepotu i ljupkost. Glas je o njoj prohujao čitavim krajem pa jednog dana vojvodski sin Henrik dođe da vidi i upozna tu mladu damu. Ona mu se vrlo svidjela pa je od bake opatice zaprosi za ženu te sa sobom odvede u Wallhausen, u svoj dvor.
Matilda je imala zvanje za brak i obitelj. Zavoljela je svoga muža, rodila mu petero djece, a uz njega je postala ne samo vojvotkinja, već i kraljica i majka čitave saske zemlje. U braku je s mužem živjela vrlo uzorno i skladno. Kad bi kralj bio na vojni, ona je upravljala zemljom, a imala je prema svakomu vrlo podatljivu ruku. Skupa s mužem sagradila je brojne crkve i utemeljila nove samostane.
Kako je Matilda jako voljela svoga muža, njegova smrt silno ju je ražalostila. Utjehu je tražila u vjeri, a jednoga je svećenika zadužila da stalno služi svete mise za njezina pokojnika. Matilda je imala troje muške djece. Najmlađi sin Bruno posvetio se duhovnom staležu. Henrik, drugi po rođenju, bio je majci naročito drag. Blage i vedre naravi bijaše prava slika svoga oca i zato bi ga Matilda najradije vidjela kao nasljednika na prijestolju. No otac je na samrti odredio da ga naslijedi najstariji sin Oton, koji je stvarno i bio najsposobniji. Matilda je poštivala kraljevu volju, a Otona izabraše za kralja i zemaljski knezovi. Kasnije, on, Oton I. Veliki, postade i rimski car.
Matilda je bila dobra savjetnica svoga sina vladara, a još bolja majka siromaha, hodočasnika, kojima je iskazivala gostoprimstvo. Sinovi su smatrali da je ona i previše darežljiva, što ju je zaboljelo, ali je sve strpljivo podnosila. Kasnije i oni uvidješe da su bili nepravedni prema majci pa je zamoliše za oproštenje i ona im od srca oprosti.
Matildu je zadesila još jedna teška bol. Godine 955. umro joj je najdraži sin Henrik. Otada je otklonila od sebe sav kraljevski sjaj te živjela posve povučenim udovičkim životom. Bila je ipak uvijek spremna da služi kad zatreba i svome sinu kralju i kraljevstvu. Tako joj je kralj nakon sjajne pobjede nad Mađarima na Leškom polju kod Augsburga povjerio da organizira vjersku i crkvenu proslavu te pobjede, što je ona i učinila. Kad je Oton godine 962. pošao u Rim po carsku krunu, povjerio je majci svoga sina, šestogodišnjeg prijestolonasljednika Otona, i ona je uz Brunu, nadbiskupa Kölna, i Wilhelma od Mainza u carevoj odsutnosti preuzela svu odgovornost za carstvo.
Godine 967. Matilda je osjetila da joj se bliži kraj. Dala se prenijeti u svoju zadužbinu Quedlinburg, gdje je umro i bio pokopan i njezin muž, koji ju je ondje čekao. Njezin unuk Wilhelm, nadbiskup Mainza, podijelio joj je posljednje sakramente. Na putu kući sam je iznenada umro 12 dana prije svoje bake. Ona je preminula 14. ožujka 968. Službeno nije proglašena svetom, ali je Nijemci štuju i ljube kao svoju prvu svetu kraljicu.
Monika Kornstedt piše o njoj: "Matilda je bila uzorna žena, a kao vladarica isticala se nadprosječnom inteligencijom, izvanrednom brigom za siromahe i postojanom molitvom."
Povijesna knjiga Rerum gestarum Saxonicarum libri tres, sastavljena odmah nakon kraljičine smrti, naziva je u više navrata "svetom" i ženom "neobične svetosti". Godine 975. sastavljen je prvi njezin životopis, koji je veliča kao idealnu kršćansku vladaricu. Svetičin se blagdan slavi na današnji dan u biskupijama: Paderborn, Fulda i München. U bečkoj katedrali nalazi se jedan njezin kip koji potječe iz XV. stoljeća. Mnoge je slike prikazuju u njezinoj zauzetoj karitativnoj djelatnosti.
Blaženi Jakov iz Viterba
(oko 1255-1308)
Blaženik se rodio oko godine 1255. u Viterbu, a pouzdanih vijesti o njegovim mladenačkim godinama ne posjedujemo. Znamo samo to da je godine 1272. prihvatio redovnički život među pustinjacima sv. Augustina. Bilo je to u samostanu Presv. Trojstva u njegovu rodnom gradu. Godine 1275. poslali su ga na studij teologije u Pariz, gdje mu je bio profesorom glasoviti Egidije Rimski. Vrativši se godine 1281. u domovinu vršio je razne službe u upravi rimske provincije svoga reda, a čini se da je jedno vrijeme kao profesor i predavao.
Kasnije se opet vratio u Pariz na daljnje doškolovanje. Na prijedlog svoga slavnog profesora Egidija Rimskoga, koji ga je vrlo cijenio, izabran je za generalnog poglavara svoga reda.
Vrativši se opet u Italiju godine 1300. predavao je na visokom učilištu u Napulju sve dok ga 3. rujna 1302. Bonifacije VIII. nije postavio za nadbiskupa u Beneventu, a nekoliko mjeseci kasnije u Napulju. Novi je nadbiskup svojom revnošću brzo osvojio srca sviju. Kralj Karlo II. Anžuvinac velikodušno mu je pomagao pri gradnji nove katedrale.
Prvi avignonski papa Klement V. povjerio mu je godine 1306. postupak za proglašenje svetim pape Celestina V., koji je iz pustinje došao na papinsko prijestolje, a zatim se odrekao te visoke časti. Nadbiskup je to vrlo ozbiljno shvatio pa je marno prikupljao svjedočanstva, a sam je obišao mjesta života svetoga pustinjaka. U tome radu, negdje godine 1308., zatekla ga je smrt. Uspomena na nj brzo se pretvorila u štovanje kao sveca. Crkva je priznala njegovo štovanje kao blaženika tek 14. lipnja 1911. Blagdan mu se slavi danas.
Jakova iz Viterba smatraju jednim od većih teologa iz razdoblja skolastike. Dobio je naslov "doctor speculativus". U teologiji je ispočetka bio protivnik sustava sv. Tome Akvinskog, ali je kasnije promijenio stav. Ipak, za razliku od sljedbenika svetog Tome, on teologiju smatra afektivnom znanošću koja se više temelji na volji i srcu nego na razumu. On daje prednost volji nad razumom. Napisao je brojna teološka djela, ali ona ostadoše neobjelodanjena sve do danas.
Od njegovih djela spomenimo barem ova: O kršćanskoj vladavini, Suma o razlici među grijesima, Govori o raznim stvarima, Konkordancije Davidovih psalama, O ispovijedi, O biskupskoj službi. Jedino je njegovo objelodanjeno djelo O kršćanskoj vladavini, što ga je napisao godine 1302. a povodom spora između pape Bonifacija VIII. i francuskog kralja Filipa IV. Lijepog. Djelo se smatra prvom sustavnom raspravom o Crkvi. Objelodanjeno je, i to dva put, tek u našem stoljeću. Dijelove ostalih njegovih rasprava objavljivali su ponajbolji stručnjaci za srednji vijek našega stoljeća, kao što su Martin Grabmann, H. X. Arquilliere, J. Benes, X. D. Ambrasi, N. Moccia.
Iako je razdoblje takozvane visoke skolastike imalo vrlo svijetlih zvijezda, među njih se mirne duše može uvrstiti i blaženi Jakov iz Viterba.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
