|
26. ožujka
Sveti Montan i Maksima, srijemski mučenici († 304)
Za vrijeme Dioklecijanova progonstva godine 304. sklonio se u Sirmij svećenik Montan sa svojom ženom Maksimom. Tu je bio nepoznat. Međutim, prijavljen kao kršćanin, uhvaćen je zajedno sa svojom Maksimom, Kvadratom, Teodozijem, Emanuelom i 40 drugih, mučen i bačen u Savu.
I to je sve što znamo o tim svetim mučenicima. Budući da su poginuli na našem tlu, dobro je da sačuvamo trajnu uspomenu na njih. Crkva bez tradicije sliči drvetu bez korijena. Istina je da Crkva prima svoje životne sokove od Krista, ali su nam za naš život po vjeri predragocjeni i primjeri onih koji nas pretekoše. Možda o njima ne znamo mnogo, ali i ono malo što znamo dragocjena je poruka i poticaj za nas. Oni nam govore da nismo od jučer, a niti samo za sutra, već da nam je prošlost i duga i slavna, a da nam se budućnost slijeva u vječnost. Ta spoznaja u nama rađa opravdan ponos, a još više svijest o vrijednosti našega kršćanskog života, koji je određen za vječnost.
Sveti Liudger (742-809)
Sveti Liudger je bio suvremenik cara Karla Velikog. Rodio se iste godine kao i on, tj. 742. u Zuylenu kod Utrechta, u današnjoj Nizozemskoj. Umro je 5 godina prije njega, tj. 26. ožujka 809. u Billerbecku. To vrijeme, iako nama vremenski vrlo daleko, bilo je veoma značajno i za Crkvu i za franačku državu. Tada se stvarala kršćanska Europa. Bilo je to njezino mladenačko doba, tzv. karolinška renesansa, vrhunska točka ranog srednjeg vijeka. Karlo Veliki je u nekom zaletu još nepokrštene Germane htio na silu učiniti kršćanima, a to je bilo promašeno, jer se vjera i krst ne mogu silom nametnuti. Put do srdaca valjalo je tražiti na drugi, bolji način. To su mjesto cara učinili sveci, pa tako i sveti Liudger.
Rijetko nam je koji svetac iz toga razdoblja tako živ i prisutan i danas kao što je to sv. Liudger. To imamo zahvaliti njegovu životopiscu Altfridu. On je na molbu redovnika iz Werdena sastavio svečev životopis. Pri tom se poslužio samim svečevim zapisima koji nose naslov Erinnerungen an Gregor von Utrecht und Bonifatius (Uspomene na Grgura od Utrechta i Bonifacija). Tim je dragocjenim spisom Liudger podigao trajan spomenik ne samo svojim duhovnim ocima, kojima je vrlo mnogo dugovao, već i samome sebi. Iz spisa jasno izbija njegova duša, misao, značaj i ideali.
Obitelj je iz koje potjecaše Liudger zdušno pomagala misionarsko djelovanje sv. Willibrorda. On sam je već u mladim godinama dospio u samostansku školu Sv. Martina u Utrechtu. Tada je jedino Crkva preko svojih redovnika benediktinaca i preko svojih kaptola imala škole. Kod kuće i u školi čuo je Liudger mnogo o misijskoj djelatnosti svetoga biskupa Willibrorda, koji je umro godine 739. Kao jedanaestogodišnji dječak vidio je slavnog apostola Njemačke sv. Bonifacija. Kasnije će o tom susretu sav potresen zapisati "da je svojim očima vidio časnoga starca, sjedokosog Bonifacija".
Gotovo 12 godina pripremao se Liudger, pod mudrim vodstvom Bonifacijeva učenika opata Grgura u Utrechtu, da bi sam pošao slavnim stopama svojih duhovnih otaca. Više puta je slušao i učenoga Alkuina, koji je bio pravo čudo učenosti svoga vremena. U društvu učenih ljudi i on je zavolio knjigu i znanost. No i misijski rad pa je već kao mladi đakon djelovao kao misionar. Nakon svećeničkog ređenja u Kölnu godine 777. djelovao je kroz 7 godina u Dokkumu, mjestu mučeništva sv. Bonifacija. Od godine 784. do 787. putovao je kao hodočasnik na jug, pa je dopro čak i do Rima, gdje se sastao s papom Hadrijanom I. Iz Rima je pošao u slavni samostan Monte Cassino, kolijevku benediktinskog reda, gdje je ostao dvije godine te pod mudrim vodstvom opata Theodemara proučavao pravilo sv. Benedikta. Tu je živio potpuno kao monah, makar nije položio zavjete. I kroz čitav će život ostati duhovno povezan s benediktinskim redovničkim idealom. Duhovno izgrađen vratio se na sjever da nastavi s misijskim radom. Bila je to želja samoga Karla Velikoga, koga je susreo u Monte Cassinu. Vladara je na njega upozorio njegov nekadašnji učitelj Alkuin. Karlo Veliki je Liudgeru ponudio čak biskupsku stolicu u Trieru, no on je radije još neko vrijeme ostao na misijskoj fronti. Njegov životopisac Altfrid piše o njemu: "Trudio se svim žarom i velikom brižnošću oko divljeg saskog naroda, da mu služi porukom o spasenju. Posvuda je iskorjenjivao otrov trnja, a u revnoj pastirskoj brizi sijao sjeme Božje riječi. Podizao je crkve i postavljao u njih svećenike koje sam odgoji za svoje vrijedne suradnike u naviještanju Božje riječi."
Središte Liudgerove djelatnosti postade Münster. Ono što je naučio u Utrechtu, Yorku i Monte Cassinu dijelio je na svom misijskom području. Sam nikad nije težio za biskupskom časti, ali je Providnost htjela da 30. ožujka 805. postane prvi biskup Münstera. Kao biskup želio je u apostolskom siromaštvu i jednostavno provesti posljednje godine svoga plodonosnog života.
Pravo se kaže: "Kakav život takva smrt!" To vrijedi i za Liudgera. Kako je živio, tako je i umro. 25. ožujka g. 809. bila je Gluha nedjelja. On je toga dana još propovijedao u Coesfeldu. Poslije toga je hodočastio u Billerbeck. I ondje je još jedanput propovijedao te oko devet sati "bolesna tijela, ali jak po svojoj žarkoj ljubavi, služio pobožno svoju posljednju misu. Tu je također sljedeće noći u prisutnosti svojih vjernih učenika predao svoju dušu Gospodinu" (Altfrid).
Prema vlastitoj želji prvi biskup Münstera pokopan je u Werdenu, u oblasti Ruhra, gdje je godine 800. podigao samostan po pravilu sv. Benedikta. Jedan njegov noviji životopisac piše o njemu: "Liudger stoji pred nama kao neobično privlačna i osvajalačka ličnost. On nije želio biti drugo do čovjek Evanđelja, kao što je i sam nazivao sv. Bonifacija. Njegov je ideal bila evanđeoska, apostolska savršenost. Pri tom je ipak nastojao da odgovori svim zahtjevima svoga vremena. Vjeran u nasljedovanju svoga raspetoga Gospodina bio je uvijek spreman na sve. Revnost koja nije poznavala umora, skromnost, mudrost i umjerenost u duhu pravila sv. Benedikta, prijateljstvo koje osvajaše, ljubav i dobrota bile su plemenite crte Liudgerova značaja" (B. Senger).
Odmah nakon smrti Liudgera počeše štovati kao sveca. Posvećene su mu brojne crkve, tako u Münsteru, Albachtenu, a u novije doba i u Billerbecku i Duisburgu. Billerbeck i Werden postadoše hodočasnička mjesta posvećena sv. Liudgeru. Njegov blagdan 26. ožujka slave još i danas ove biskupije: Münster, Osnabrück, Paderborn, Hildesheim, Köln i Utrecht. O svetom Liudgeru postoji i bogata ikonografija, ali ograničena na područje njegova štovanja.
Don Oreste Fontanella, sluga Božji
(1883-1935)
"Svaki put kad izlazim iz sakristije, nakon što sam slavio svetu misu, oborim glavu jer mislim da među nazočnima ima mnogo drugih koji su vrjedniji od mene" - riječi su svećenika Fontanelle, koji je gotovo naš suvremenik, jer je veći dio života proveo u ovom našem stoljeću. Sva je njegova duhovnost svećenička. On je izrekao "da je za životnu radost dostatno biti svećenik". No, to ne znači da svećenički život nije također i put križa. O tome svjedoče ove njegove riječi: "Čovjek je kao harfa od sedam žica: šest odzvanja bolima a samo jedna radošću." No, u toj boli čovjek kršćanin, a pogotovo svećenik, nije osamljen "jer je Isus iz Getsemanija naš Isus".
Don Oreste se rodio 1. prosinca 1883. u talijanskoj pokrajini Piemontu u mjestancu Stroni, kod Bielle, kao prvi od trojice braće. Iz ranog djetinjstva sjeća se ove zgode: Jedne večeri, kad je majka skupljala svoja tri mališana pred lik smeđe Gospe u Oropi da s njima izmoli krunicu, Oreste je bio žalostan i nije molio. Brižno je majčino oko to primijetilo, no ona je s još većim žarom nastavila moliti. Najednom mali brizne u plač.
- Mama, oprosti mi!
- Moli, sine moj!
- Ali, mama, ne mogu moliti, Madonna mi se više ne smiješi,... Mama, opraštaš mi?
- Ako hoćeš moj poljubac praštanja, moraš obećati da više nećeš prkositi. Promisli da nisi uvrijedio mene već Madonnu. Vidiš li ovu krunicu? Nakvašena je suzama tvoje majke. Bit će tvoja budeš li ozbiljno uznastojao da se popraviš.
- Da, mama: obećajem ti to pa radilo se o ne znam kakvoj žrtvi, samo mi daj krunicu.
Očekivao je međutim milost oproštenja.
Kad Oreste postane svećenik, reći će u jednoj propovijedi: "Bio sam spašen od zajedničkog brodoloma po ovoj svetoj krunici orošenoj suzama moje majke."
Devet godina nakon te zgode, a bilo je to 29. prosinca 1892., ta je sveta majka završila svoje zemaljsko poslanje. Bog ju je pozvao k sebi, a ona je svojim milostivim pogledom iz visina gledala na svoje sirotane, osobito na svoga Oresta, koji u rodnoj kući osjeti strašnu prazninu. Nema više njegove drage, neusporedive majke.
Majčina je smrt pogodila ne samo djecu već i oca Federica. I on je na domaćem ognjištu osjetio takvu strašnu prazninu jer ga je sve podsjećalo na dragu pokojnicu. Stoga već sljedeće godine otputuje na rad u daleku Australiju, ostavivši svoju siročad Oresta, Guida i Rema kod svojih roditelja.
Mali je Oreste za utjehu bolnom srcu svaki dan recitirao molitvu siročeta, koju ga je naučila jedna časna sestra. Kad je već postao svećenik, napisao je subratu, komu je umrla majka, ovo: "Mama nikad ne umire, pogotovo za nas svećenike. Vjeruj to meni koji o tome imam iskustva već godinama." Oreste je u svojoj siromašnoj sobici stalno imao u siromašnom okviru sliku svoje drage mame, a pred njom je gorjelo malo svjetlo i bdio stručak cvijeća. Kakva ljubav i pijetet prema pokojnoj majci!
Oreste piše pismo ocu u daleki svijet 4. listopada 1896. To je pismo otac čuvao kao najdražu uspomenu. U njemu sin piše ocu da će sutra stupiti u sjemenište, pa nastavlja: "I mama je uvijek željela da pođem tim putem u koji ću zakoraknuti. I kad bude vidjela da stupam u sjemenište, tko zna neće li se radovati na nebu!"
Oreste je na cilju svojih želja 29. lipnja 1907. Toga je dana u svetištu Majke Božje od Orope zaređen za svećenika. Bile su mu 24 godine, a prva mu je svećenička služba bila u rodnoj Stroni, gdje je kroz dvije godine kapelanovao. Poslije toga postaje duhovnik bogoslova u Bielli. I na toj će službi ostati sve do smrti. Tko je kroz dugi niz godina bio duhovnik u sjemeništu, lako se može uživjeti u to te razumjeti don Oresta Fontanellu. Strepio je pred tom odgovornom službom. Zato je otišao pred lik Majke Božje u Oropu i vapio: "Daj da prije umrem nego postanem duhovnik bogoslova!" No njegov je biskup bio neumoljiv te mu u ime poslušnosti naložio da se lati te službe i dodao: "A sada idi natrag k Majci Božjoj i opozovi ono za što si Je molio!"
Jedna baka, čuvši da je tako mlad postao duhovnik i da se tu radi o nečem vrlo odgovornom, reče: "Imenovali su ga duhovnim dužnikom. Ali kakvih duhovnih dugova može imati don Oreste, koji je anđeo?"
Postavši duhovnikom njegova je soba, a još više srce, ostajala uvijek otvorena, danju i noću. Svjetlo se u njegovoj sobi gasilo uvijek vrlo kasno. No i poslije uvijek bijaše spreman upaliti ga ako bi tko pokucao na njegova vrata. O divan je to bio duhovnik! Njegov je duhovnički rad prekinuo I. svjetski rat kad je postao vojni svećenik. Ali čim je rat svršio, on se vratio natrag u svoje sjemenište na svoju staru službu.
Godine 1933. obavio je velike duhovne vježbe od mjesec dana. Prije njih se znao potužiti na boljetice koje su ga mučile. Poslije njih više ne. Živio je još 18 mjeseci mučen šećernom bolešću, ali sve je podnosio šutke: i žeđ i glavobolju i bolove u kralježnici.
Godine 1934. proslavio je srebrni jubilej svoje duhovničke službe. Tada je rekao: "Potrebni su nam sveti svećenici, a to je tako velika milost da je jedino plod molitve." On je za nju mnogo molio, a još više trpio. I sam je bio svet svećenik. Zapisao je jednom ovo: "Oh! Neka moje mise budu svaki dan kao prva koju sam služio i kakvu bih želio da mi bude posljednja kad bih je znao!" Don Oreste je u molitvi ponudio Gospodinu svoj život za drago sjemenište, a Gospodin je primio njegov izazov. Šećer je u krvi učinio svoje. Iscrpio ga je do kraja i doveo na rub groba.
24. ožujka 1935. ponudili su mu sakramenat svete pomasti. On je uskliknuo: "O, kako je lijepa stvar o kojoj mi govorite! Dakle, sve je svršeno: ne preostaje mi drugo nego poći Gospodinu. Brzo prolazi ovaj svijet, a zatim vječnost. Uvijek s Gospodinom!"
Oko jedan sat u noći 26. ožujka don Oreste je svetačkim žarom primio posljednju pričest. Tada je izjavio: "Rado umirem. Na ovom svijetu ima tako malo radosti. Molit ću da bi našim klericima i svećenicima izmolio duh Srca Isusova." Posljednje su mu riječi bile ove: "Dužnik sam svima." To je rekao rano ujutro kad su njegovi dragi klerici došli k njemu da ga posljednji put vide, pozdrave i izraze mu zahvalnost na ovome svijetu. Umro je kao svetac. U svojoj oporuci je ostavio malu svotu novca za služenje svetih misa, "da bi nad sjemeništem izmolio posebnu zaštitu Srca Isusova i da bi Ono njegovu siromašnu dušu brzo primilo u nebo". Nimalo ne sumnjamo da je Srce Isusovo uslišilo njegove molitve.
Danas se vodi postupak za proglašenje toga kreposnoga duhovnika blaženim. Za njega se, doista, može reći da je bio jedna lijepa svećenička duša.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
