www.tebe-trazim.com

Draga magdalena1
neka ti ove riječi kardinala Toninia budu na radost i veselje kao što su meni bile...kad sam ih dobila i s ushićenjem upijala u srce ...
Ovo je dar od naše fiducije...nisam znala gdje bih to stavila, ali evo sad mi se čini da je baš za tebe i za sve one...koji se žele radosno prihvatiti iz Božjih ruku!


Kardinal Ersilio Tonini

NA POČETKU MOG ŽIVOTA JE BOG
NIŠTAVILO je osnovna tema od koje počinje ljudsko iskustvo: biti ili ne biti! Ima li moj život kakvog razloga, temelja, smisla?
Ovim se mislima obično ne bavimo jer smo zauzeti stvarima, aktivnostima, nemamo vremena postavljati si takva važna pitanja. Ali u stvari ovo je zaista prvo, temeljno pitanje: kako počinje ljudski život u nama?
Nastao sam ni iz čega. Prije mene nije bilo ništa. Prije me stvarno nije bilo. U jednom trenutku počeo sam biti. Izašao sam iz ništavila.
I kada mislimo na nekoga koji je bio i koga više nema sjetimo se te činjenice. Smrt je znak ništavila. I to se snažno doživljavamo onda kada smo svjesni da smo imali majku, a sada je više nemamo. Ulazimo u kuću, zovemo je i nema je više. Slično doživljavamo kad izgubimo oca, ili brata, ili sestru.
Ništa je moja zadnja granica, zadnji domet moga shvaćanja.
Prva osnovna činjenica našeg ljudskog iskustva je ova: nije nas bilo, a sada smo ovdje; tu smo i opet nas neće biti: o činjenici rađanja i umiranja nemamo vremena razmišljati, povremeno je se sjetimo, ili je se nikad ne sjetimo. Rođeni smo, a da nemamo svijesti o početku našeg nastajanja. Mnogi umiru, a da im nikad ne dođe do svijesti to pitanje.
Činjenica je dakle da ja jesam ovdje, a da prije nisam bio, da jesam tu i da ću odavde nestati.
Jako je važno da čovjek ima hrabrosti uroniti u dubinu, u temelje svog nastanka, da se pita: „Gospodine, kako to da sam ovdje umjesto da me nema. Zašto sam ovdje? Nije me bilo; tu sam; neće me biti; zašto Gospodine?“
Ovdje sam: čudesna je to činjenica! Ljudi dragi, ja uopće nisam trebao postojati! Mogao sam ne biti ovdje. Kako to da jesam ovdje?
Zašto sam tu, a poslije me neće biti? Zašto se ovo moje bivstvovanje pojavilo u svijetu, ako moram ostati ovdje malo vremena, a zatim opet nestati? Koliko ljudi prošloga stoljeća više nema! Što onda da činim?
Nakon sto godina hoće li uopće biti važno da li je taj i taj postojao? Nestat će također i nadgrobnih kamena. Ili će ih ostati malo, da bi kasnije i njih uklonili.
Nakon 100, ili 200 godina naši nadgrobni kameni neće ništa značiti.
Možda će se netko pitati: Tko je bio ovaj? Odgovor će biti: Tko zna!?“
Budimo svjesni okolnosti svojstvenih nama ljudima: svatko od nas je jedan otok između ničega: ništa prije i ništa poslije; jedan otok što potječe tko zna otkuda; jedan otok koji je isplivao i koji će utonuti.
Otkuda dakle snažno naglašeno pitanje: Zašto sam ovdje? Što radim ovdje? Kako se mogu spasiti od ništavila koje mi prijeti?
Ovo pitanje je od sudbonosne važnosti. Mnogi ga izbjegavaju tako da ga uopće ne žele postaviti. Zadovoljavaju se životarenjem.
Svi mi razumijemo: ako je ovaj otok isplivao iz ništavila da će neminovno nestati u ništavilu. Drugim riječima ja sam ostavljeno siroče. Preda mnom zjapi ništavilo. Prepušten sam silama prirode, snazi zakona materije koji djeluju u meni i koji trenutno dobro funkcioniraju jer sam ja dobro. Ali onoga dana kada se počnem trošiti, dogodit će mi se slično što se događa dotrajalim strojevima; što se događa izlizanoj odjeći… na kraju sve propada. Što će biti sa mnom?
Završit ću neizbježno u ništavilu?
Ako dakle vjerujem da sam žrtva sila koje se igraju sa mnom, koje ja nisam izmislio i kojima sam prepušten, moj je život samo jedno tužno, bezuspješno i beznadno putovanje - prema cilju koji nema nikakva smisla.
«Ja sam – kaže jedan francuski pisac u nedavnom romanu – brod kojemu je dosuđeno potonuće». I to je sve. I u jednom trenutku dodaje: «Živim sa svojim neprijateljem», a to je moje tijelo. Ubrzo će, primjerice, moja noga prestati funkcionirati, počet će nekroza i to će me dovesti do smrti.
Jesmo li dakle prepušteni igri, sudbini, hirovitosti sila koje nosimo u sebi, u našem tijelu. Ili snagama koje su oko nas i utječu na nas?
Život je za nas velika zagonetka...
Ili smo prepušteni magijskim silama izvan nas, silama koje nama gospodare, koje su tajanstvene i koje je uzaludno istraživati jer su moćnije od nas? Zar je naša sudbina, sudbina mrava koga zgazimo i sve je svršeno? Zar smo slični mravima na koje navale iskonske magijske sile i raspolažu s nama po svojoj volji?...
Je li ovo prava stvarnost našeg bića? Postavili smo temeljna pitanja koja prožimaju cijelo naše biće, sav život.
Kada čovjek počinje postavljati ovo pitanje ulazi u školu Gospodinovu.
Gospodin je došao da nam dadne pravi odgovor, nije nas došao upućivati: budite dobri, ne budite zločesti, činite dobro, ne činite zlo; nije došao nametnuti nam neku etiku, učiniti nas poštenim ljudima, ili nam život učiniti podnošljivijim.
Gospodin je došao, prije svega, kao učitelj, kao svijetlo. Došao je upravo zato da nam odgovori na ova sudbonosna pitanja koja su utkana u našu prirodu.
Njegova prva namjera i zadaća bila je da On koji nas stvori – nama koje stvori - objavi istinu; da nam otkrije nacrte po kojima nas je stvorio, a onda da nam pomogne da u suradnji s Njim izradimo projekt.
Njegov odgovor je ovaj: «U početku Bog stvori nebo i zemlju». Ovo za nas nije ništa novo. Tko nas je stvorio?

STVORIO NAS JE BOG. U ovim riječima su najdublje istine našeg života, pravo spasenje našeg bića.
Biblija počinje riječju: «U početku»; napisana je za onoga koji se pita o početku, za onoga koji je uspio izaći iz zapleta pa se pita: «Ovdje sam, ali ću nestati, nije me bilo, što radim ovdje?» Ova riječ je pravo svjetlo i odgovara na sve zagonetke, rješava sve nesigurnosti, mòre i strahove.
U početku nije bilo ničega, prije mene, uz mene, blizu mene, na početnoj stanici mog postojanja, na mom odlasku, na mom izvoru nije bilo ničega - osim Boga.
Bio je jedan, bilo je jedno biće, bilo je jedno JA, jedno Ja koje mi zovemo Bog, koji je podrijetlo svih stvari, misao koja je smislila sve stvari, nazočnost koja je dala postojanje svim stvarima. Bezuvjetan koji ne ovisi o stvarima, ali stvari ovise o Njemu, Vječan koji vrijeme ne mjeri i ne trati; ali je izvor nepresušan, uvijek svjež, stalan, onaj koji daje vrijednost svim stvarima.
Biblija nam dalje govori: Gledaj, On koji je stvorio sve stvari, stvorio je tebe i ako vidiš da su stvari, zvijezde, mudro uređene, znaj da je On koji je stvorio mnoga čuda, stvorio i tebe; i ako je stvari stvorio bezgraničnom inteligencijom, na tvom početku je također jedno inteligentno biće koje je znalo što stvara.
Nije stvarao nužno, nasilno, slučajno. Nisi mu izišao iz ruku slučajno. Stvorio te je misleći na tebe, voleći te, tražeći te, štiteći te.
Nastojimo stupnjevati misli. Kažemo: uz mene, na mom početku, prije nego što bijah, blizu mene bio je Stvoritelj neba i zemlje.
Stvoritelj neba i zemlje je, dakle, uz mene, stoga ako jesam ovdje, „krivica“ je njegova i samo njegova, to znači da je providio, zamislio ove moje oči On, da je On blizu mojih očiju, da je On uz moje tijelo, da je On uz moju osobu, da je On izvor svega u meni, koga uvijek nosim u sebi i sa sobom.
Što iz toga slijedi:

ODGOVORAN SAM nekome, odgovoran sam prije svega Svemogućem, Sveznajućem, na izvoru sam bio odgovoran Njemu, Njemu reći riječi ljubavi i hvale. Zašto bih onda bio odgovoran ikome drugome!?
Uz mene je dakle onaj koji je postojao prije mene; ja sam dužan kao sin, jer ovo što sam primio njegov je dar, ono što imam i što jesam, i u sebi nosim oznaku Onoga koji me je stvorio.
Primio sam paket: svoje biće s ceduljicom na kojoj je pisalo moje ime, imena svakoga od nas … s potpisom: Stvoritelj neba i zemlje, Onaj koji jest, Jedini koji jest, dok sve ostale stvari nastaju i nestaju, Izvor svih bića, Beskonačno Biće koje je punina postojanja.
Ovim mislima počinje religiozni osjećaj. S osjećajem dúga ustajem ujutro i kažem: «Moj Bože, obožavam te i zahvaljujem ti što si me stvorio».
Zašto zahvaljivati ako nisam dužan? Zahvaljujem Onome kojemu sam dužan.
Kada se prikazuješ pred Bogom u molitvi, prikazuješ se Onome kojemu si odgovoran. Moraš uvijek imati jedno temeljno, izvorno uvjerenje, spoznaja da si odgovoran cijelim svojim bićem.
Između mene i Njega postoji temeljni odnos, neizbježiv, jer ću mu uvijek biti dužan, čak i onda ako bih morao ići u pakao, uvijek ću biti dužan.
Nažalost, ovaj osjećaj nestaje u modernoj filozofiji pa i u teološkom izrazu, jer se stalno nastoji dati veliki značaj odluci samog čovjeka, a ne daje se Onome tko je odlučio o čovjeku. Daje se više važnosti onome o čemu ja moram odlučiti, nego o činjenici da se o meni odlučilo. Više se daje važnosti onome što ja trebam htjeti, nego onome što se od mene traži.
Bio sam željen, bilo je odlučeno o meni, a da nisam bio pitan, a da ništa nisam mogao birati, a da nisam ništa mogao učiniti, i prije nego sam napravio bilo što - dobro ili loše.
Bio sam izabran, bilo je odlučeno o meni bez savjeta sa mnom, bez moga izbora, bez moga mišljenja. Niti sam bio pitan ja, niti moja majka, niti moj otac niti je itko bio pitan.
Ja jesam, ja postojim po jedinoj iznimnoj zamisli, po jedinom iznimnom projektu. U mom korijenu je jedino On. Samo On mi je omogućio da mogu krenuti od ništa do postojanja. Uz moj izvor nema ničega. A prisutno je Sve:

BOŽJA LJUBAV započinje u trenutku kad netko počne shvaćati ovu veliku temeljnu istinu o svojim korijenima, rasplamsava se u njemu Božja ljubav.
„Moj Gospodine, koliko su mi važna stvorenja u trenutku kada mi netko učini uslugu, odmah simpatiziram onoga koji je o meni lijepo pričao.
Ovo Neizmjerno Biće napravilo je sve prije nego što me ostali upoznaše, bilo prvo koje me je upoznalo. Ostali me poznaju jer me On upozna. Da me On nije upoznao, ostali me nikada ne bi upoznali. Ne bi znali ništa o meni. Samo sam Njemu potpuno odgovoran.
Nažalost, na Onoga kome smo potpuno odgovorni, općenito najmanje mislimo, njega najmanje osjećamo. Raznježimo se nad poklonjenom karamelom, a ne raznježimo se nad darom života.
Kako bi bilo divno da smo mogli biti prisutni u dubini u kojoj smo bili zamišljeni. U dubini Trojstva bilo je odlučeno da ćemo mi doći na svijet baš u tom času, baš toga dana, da ćemo doći baš s ovakvim darom, baš ovdje… Uz to Bog je bio svjestan naše bijede, naših grijeha, naših nesavršenosti, kao i naše nezahvalnosti.
Da smo bili prisutni i svjesni što se događa tko zna što bismo bili uzviknuli, tko zna što bismo bili uskliknuli Bogu u znak zahvalnosti!
Ova meditacija je trenutak u kojemu se stvorenje vraća svom malom toku, prema svom Izvoru. Tu se prepoznaje u svojim počecima i nevinim i čistim očima prepoznaje se u svojim korijenima.
Prepoznaje se kao čovjek koji se rađa i nastaje iz ništavila. Gleda se u danu kada je izišao iz utrobe svoje majke, a njegov ga otac uzeo u ruke i priredio tko zna kako veliko veselje.

PRIHVATITI SE IZ BOŽJIH RUKU. Pokušajte doživjeti ovo iskustvo: primate se iz Božjih ruku, vraćate se u ono vrijeme, u dubini Boga, gledate kako odlučuje o vama, slušate kako izgovara vaše ime po prvi put i čujete kako kaže: «Volim te, evo ti život».
«Ali Gospodine, što radiš, ne znaš koji sam ja gad ...»
«Volim te, volim te po svaku cijenu, potreban si mi».
Naravno, da smo mogli ući u svijest Boga, poznavati njegovo veličanstvo, njegovu svemogućnost, njegovu slobodu i osjetiti da Gospodin ulaže cijeloga sebe u ovaj siromašan potočić koji sam ja - ne bismo mu prestali zahvaljivati.
Čin postojanja nije običan čin. Mi se ujutro budimo i za nas je normalna stvar da sunce izlazi i ja ustajem, ali nije normalna stvar, nastavljati se čuditi rođenju, nastavljati se čuditi da smo izašli iz ništa.
Nastavljaš se rađati. Istina je da ćeš jednoga dana primijetiti da će ti se vreća života isprazniti i srušit će se, nestati.
Ponavljam: nije običan čin, uvijek je izuzetan čin, uvijek novi čin, uvijek je novo čudo, uvijek je novo stvaranje, uvijek je novi pronalazak. Prisutni Bog uvijek je uz tebe, u tvom buđenju kao i u tvom koračanju. Uz tebe je uvijek onaj Svemogući koji te zove imenom, koji ti stalno daje snagu i koji nastavlja hraniti potok tvog bića: da se Izvor zatvori potok tvoga života bi ubrzo presušio.
Svaki je trenutak života pravo čudo, uvijek je izravan kontakt između Stvoritelja i stvorenja. Ti, dakle, jesi zato što je On uz tebe, tik uz tebe.
Čujte ove stranice knjige Mudrosti: (poglavlje 11, 24) «Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao? Ali ti štediš, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života”.
U trenucima pesimizma reci samom sebi: «Jer voliš sva stvorenja i ne mrziš ništa od onoga što si stvorio».
Gospodin nas nikada ne mrzi, naše postojanje je njemu uvijek dragocjeno, sinovi smo, zato što nas je On stvorio. «Jamačno, da si bilo što mrzio ne bi to ni stvorio».
«Dakle: jer si me stvorio, Gospodine, zato sam ti dragocjen».
A sada je pred nama velika stvar, slijedeći korak koji trebamo napraviti.
Rekli smo: odgovoran sam, slijedeći korak je ovaj:

NJEGOV SAM PROJEKT. Što to znači? Znači da sam izvan dohvata magije, nesvjesnih sila, da se moj život ne oslanja na slučaj, znači da su svugdje oko mene, kroz mene i povrh mene ostvarene Božje namisli, znači da sam ja predodžba, slika, misao Božja.
Ne samo da je snaga Božja uz mene, već je uz mene i njegova zamisao.
Razmišljajte jedan tren i recite: Gospodine, je li baš istina da si prije nego što si me stvorio imao svoje planove, da si računao, predvidio, prosudio i smjestio me u konkretan poseban trenutak povijesti, u konkretnu obitelj, u konkretnu situaciju? Radi čega sam dobio ovo?
„Gospodine, koji su pravi ciljevi, ne znam. Ali znam da si me smjestio, da si proučavao moj boravak ovdje. Proučavao si faze u kojima ću biti odgajan, razmišljao si, Gospodine, o mom seljenju, o mom smještaju, o mom određenju, o raspodjeli mojih primanja i davanja, o osobama od kojih sam trebao primiti i o osobama kojima sam trebao davati.
Mislio si Gospodine i na to da mi dijeliš milosti, neophodne u danom trenutku. Jednom riječju, ti si napravio osnovu na kojoj bi moj život bio potreban tvojoj Crkvi, za tvoje planove, planove tvoje Crkve, planove spasenja svijeta.
Ti si me zamislio ne samo kao onoga koga želiš spasiti, već si me želio stvoriti kao onoga koji će spašavati druge; ne samo da budem vaza s cvijećem koje ću povremeno zalijevati da cvate, već ću biti potok bogat vodom koji natapa i drugo cvijeće.
Ako je tako, znači da Gospodin od mene nešto očekuje, da Gospodin ima povjerenje u mene. A što Gospodin očekuje od mene?
Vidjet ćemo poslije da su plan utjelovljenja, muka i smrt Sina, utemeljenje Crkve, Sakramenti samo radi mene: da me posvete i učine onim koji posvećuje. Tako će se ostvariti ono što Bog očekuje od mene.
Kad je sve tako onda, vjerujem, da će kao najsnažniji odgovor u vašoj svijesti biti molitva: „Gospodine, daj da spoznam što očekuješ od mene, jer bih jako želio, Gospodine, ostvariti sva tvoja nadanja, pogotovo zato što su sva nadanja koja ja mogu imati u sebi - kukavna.“
Želje tijela, čežnje taštine, pohlepa za novcem… sve je to vrlo jadno, kao i očekivanja i planovi mojih nagona. Isto su tako i očekivanja drugih od mene vrlo siromašna i jadna, gotovo sva su vrlo uskogrudna.
Očekivanja ljudi su ograničena, ali Gospodin, Onaj koji me je stvorio govorio mi je upravo zato da bi mi rekao svoje misli o meni: kako je očekivao, smišljao, želio, planirao i odlučio pokrenuti čitav svemir da bi do mene došla milost Spasitelja, da bih ja zatim dao svoj prilog, učinio sve da ta milost dadne plodove i da postanem svjestan sebe.
Nema tu magije, nema prepuštanja slučaju, već se radi o jednom preciznom planu. Na meni je da onda učinim samo jedno: (ako želim izmaći ništavilu, magiji, slučaju, nepostojanosti, praznini, besmislu, jednom izgubljenom životu, ako želim sutra izmaći jednoj beznačajnoj smrti nakon beznačajnog života) da prihvatim pouku moga Gospodina i molim ga da mi ponovo govori, još više mi objašnjava, obznanjuje mi što stvarno misli o meni.
Neki od vas moraju još odlučiti o zadaći svog vlastitog poziva, oni su još u fazi traženja: kako je onda važna ova meditacija, jer Gospodin može reći svakome u tajnosti srca što se uistinu očekuje od njega.

(Sigurno ćete ubrzo razumjeti kako je ponuda posvećene čistoće čudesno lijepa ponuda.
Onaj koji nas je zamislio neke je osmjelio da ostvare ovaj prijedlog, da žive u izoliranosti, u stvarnoj uzdržljivosti i isključivo za Njega, za Ljubav ...

STVORIO SAM TE DA TE VOLIM I DA MI VRATIŠ SVOJU LJUBAV.
U ovome je sve. Ostalo je u načinu kako potpuno ostvariti ljubav.
Stvorio sam te da bih imao koga voljeti, puno voljeti, da ti potpuno izlijem svoju ljubav, da te volim u neposrednosti i isključivosti, da budem jako voljen u izoliranosti i neposrednosti, da ne postoji nijedna druga ljubav osim ove, nijedan način uzvraćanja osim ovoga.
Posvećenje, predanje čistoći nije nešto što nenadano naiđe, već se nalazi u korijenima postojanja, motivi su mu u korijenu postojanja.
Gospodine, vratit ću ti u potpunosti sve što si mi dao.
Nije da je naša mama bila drukčija. Ali naša je mama preuzela drugi način: voljeti Gospodina, ali u društvu s drugim bićem.
To je najvažnija zadaća bez koje mi ne bismo bili na svijetu i to je put najvećeg dijela ljudskih bića. Ali ako bi se Gospodinu svidjelo pozvati nas među one malobrojne s kojima on želi isključivo raspolagati, kojima ne želi povjeriti zadaću rađanja, ali kojima naprotiv želi ostaviti zadaću biti za Njega, da bi nam zatim u svijetu ponudio svoju ljubav za sve ljude, bilo bi to vrlo lijepo.
Gospodin to može učiniti. Gospodin nekima nudi taj plan. Nekima daje da spoznaju da je to bio njegov motiv radi čega ih je stvorio.
Vjerujem da je najuzvišeniji trenutak za neko biće kada se, možda još uvijek mlado, uspije uputiti svom izvoru, da uđe u Božju dubinu i da se uključi u razgovor koji je Bog pripremio za njega.
Reče Gospodin: želim te svećeniče u pričuvi za druge, želim te u čistoći ljubavi, tako da ćeš najviše svoga vremena posvetiti slušanju mojih riječi, razgovoru između nas dvojice, da bi se zatim davao voleći druge - umjesto da budeš u obitelji, da voliš jedno biće, da voliš djecu i da ih usmjeravaš k meni.
To su različiti planovi ali su svi u istom planu Kristove Crkve.)
Idemo još dalje; Za ovaj plan da ja jesam, Gospodin je stvorio sve ostalo; drugim riječima

JA SAM ZADNJI CILJ STVARANJA. U planu svijeta Gospodin me je stavio u središte svemira jer cijeli svijet je usmjeren prema meni. Najvažnije od svega je da je sve ostalo Gospodin stvorio za mene, za svakoga od nas: ovo naše sunce, ovaj zrak, zvijezde, ovaj beskonačni svijet sve je određeno za mene. U meni stvorenja nalaze svoj smisao, njihova je zadaća da meni služe.
Stvari su dobile adresu u trenutku stvaranja, pa i sunce, sve je dobilo adresu: konkretnu adresu moju, svakoga od nas.
To je adresa s preporukom (preporučeno pismo).
Ta je misao raznježivala Sv. Franju; misao da su stvari bile stvorene za njega, s mišlju na njega.
Ali ako je zaista istinito da su ove biljke koje su ovdje za mene, da je ovaj beskrajni svemir određen za mene, ako je to zaista istinito, onda spadamo među jako nesvjesne i jadne ljude.
Kada se ujutro probudimo jedva smo sposobni razumjeti stvarnost: neprestano dobivamo poštu, a što mi radimo? Stavljamo pisma u džep ili njime potpaljujemo vatru. Ne čitamo što je unutra napisano, niti ga otvaramo, eventualno iskoristimo marku i to je sve.
Ako je istinito da smo završni cilj stvaranja, i to u sadašnjem trenutku, onda se susrećem s Bogom u svakom trenutku, u svakoj stvari. Preko svake stvari mi kaže: Volim te.
Bog mi je dakle blizu u svakoj stvari. Prisutnost me Božja upravo pritište, i nameće se u svakom trenutku. Ne mogu mu uteći nikada, jer kud god išao nalazim Njega, njegova stvorenja, svoju adresu, moje ime je i njegovo ime: pošiljalac i primalac.
Svako stvorenje nosi moje ime i ime pošiljaoca, ta su dva imena uvijek zajedno.
Današnja duhovnost je u opasnosti da izgubi ovaj tako važan vjerski vidik. Upravo zato se osiromašuje, opterećuje voluntarizmom, lažnom mistikom, mnogim promišljanjima, ali je lišena ovoga bitnog aspekta.
Autentični religiozni duh se ne može odijeliti od ove stvarnosti: Bog stalno ide za tim da čovjeka obavija, zaštićuje. Kamo god ti išao, gdje god se okreneš okružen si Božjom ljubavlju.
Od tebe se traži samo jedno: čistoća srca, da tvoje oko bude bistro i da u stvarima vidiš prisutnost tvoga Gospodina, koji ti otkriva da je svaka stvar njegov dar tebi. Onda ti stvari postaju ljepše, puno više ih cijeniš i puno čišće ih gledaš. Po njima se onda stalno osjećaš u središtu Božje pozornosti, nastaješ i rasteš u svojoj važnosti, jer si uvijek primalac darova.
A onda ne samo stvari, već i ljudi koji su ti blizu postaju još važniji, svatko je primalac Božjih misli, svatko u sebi nosi misao Boga, o svakome odlučuje, svatko je voljen, tražen, planiran, svatko je njegovo dobro, blago, ljudi su Božje šipke zlata.
Evo kako po stvorenjima, ako imam ovakav osjećaj za stvorenja, to jest ako sam naviknut vidjeti unutar stvari i u sebi uvijek prisutnog Boga, čovjek postaje čista oka, postaje pun poštovanja, postaje obožavatelj, srce mu se ispunja, duhovni život se pokreće i hrani.
Zašto? Jer ovim neprekidnim čuđenjem prestaje tvoja usamljenost, nestaje tvoja nostalgija i melankolija jer prestaje ništavilo, završava magijsko, nastaje jasnoća, sigurnost, ta Bog je posvuda.
Posvuda je Onaj koji te je stvorio i želio, onaj koji ti je dao mjesto i misiju.
Samo oni koji su razumjeli važnost stvaranja, činjenicu da je u postanku svakog čovjeka Bog, da smo odgovorni Bogu, da je On „kriv“ što mi postojimo, da smo njegova svojina, njegov plan, završni cilj njegova djelovanja i njegovih čuda, samo takvi ljudi mogu razumjeti čudesno djelo Božjeg utjelovljenja.
Zašto je Bog poslao svoga Sina među ljude? Jer su njegova svojina.
Zašto je želio spasiti ljude? Jer su njegovo dobro, jer su Njemu dužni i ne slučajno.
Tako se tumači zašto je Crkva na početku drugog stoljeća bila vrlo stroga prema manihejcima, jer prema manihejcima neka bića je stvorio Bog, a neka vrag.
Na početku je Bog stvorio nebo i zemlju; sve stvari koje jesu, dobre su, dolaze od Njega, On ih je napravio. Iz toga slijedi zaključak:

JA SAM DOBRO BIĆE. U temelju sam dobro stvorenje i čisto stvorenje, izašao sam čist iz ruku Božjih.
To znači, ako ja nemam poštovanje prema sebi, ako nisam važan samom sebi, ako odbacujem sebe, znači da podcjenjujem njegovo djelo, znači da odbacujem Boga.
A to znači da ono što se Bogu najviše sviđa jest da smo zadovoljni darom života, da slavimo život.
Ono što se Bogu najmanje sviđa jest da se prepuštamo vlasti bilo koga i bilo čega, izvan njega. A ono što mu se najviše sviđa jest da računamo na Njega.
Postoji jedan plan koji neće propasti i koji će On ostvariti: to je Svemogućnost.
Završimo ovu meditaciju s osjećajem sigurnosti, predanja. Recimo: „Gospodine, ponovio sam temeljni tečaj duhovnosti, pronašao sam Te u mom postojanju kao Stvoritelja neba i zemlje, ali ne kao što si u nastajanju i postojanju sunca jer te sunce ne zanima; sunce si dao meni, Gospodine, sunce je dar za mene. A ja zanimam Tebe.
Gospodin nas je stvorio da uspostavimo neposredan odnos, odnos na ti, jer smo ga upoznali kao što je On upoznao nas i otvara se dijalog između nas i Njega kao između dvoje zaljubljenih.
Ako je ovo stvarno istina, a jest apsolutno, dragi moji ljudi, isplati se od radosti zaplesati i napraviti veliko veselje kao što je to učinio Gospodin Bog, kako kaže Sv. Pismo: «I vidje Bog da je sve dobro što je učinio i odredi subotu“ dan odmora i slavlja.
Tko je dakle prvi svetkovao subotu? To je bio baš Bog Stvoritelj.
Zašto je svetkovao subotu? Jer je bio vrlo ponosan na ono što je izvršio, jer je bio vrlo zadovoljan da je stvorio čovjeka.
Je li stvorio Adama samo za sebe, ili je u Adamu mislio i na svakoga od nas?
U Adamu misli i na mene, na svakoga od nas, na sve ljude, na one oko nas i na one u Sibiru, Japanu, Oceaniji, Australiji, Arktiku…
Gospodin priredi veselje, svetkova početak čovjeka, veseli se svakom životu i zapovijedi da se čovjek veseli svom životu: ovo znači svetkovati subotu.
Zapovijed da slavimo subote znači zapovijed da sudjelujemo u Božjoj radosti.
Ne znam jeste li sposobni veseliti se daru života? Ali danas je to potrebno, ne samo jer je život koji nam je dao veliki dar, već prije svega jer je uz naš život i u njemu prisutan On – Darovatelj života.
Vjerujem da je najljepša stvar na svijetu ova istina: „Kao što se Ti, Gospodine, veseliš meni jer sam ja tu, Tako se ja veselim Tebi, jer si Ti tu.“
Kad Gospodin čuje da mu govorimo: „Gospodine sretan sam što si tu!“, vjerujem, da je to i za njega najuzvišeniji čin pohvale koje mu mi možemo dati.
„Dolazim k Tebi, Gospodine. Sretan sam što si tu, ali sam još sretniji, Gospodine, što sam s Tobom, s Tobom, Gospodine, zauvijek.
Kardinal Ersilio Tonini

Hvala onima koji ce odrzavati ovaj topic cist.

Prelijepo, draga Vikice!
Hvala ti na tome!

4.travnja

Smijati se od radosti jer Bog ispunja svoje obećanje



Post 21
1Jahve se sjeti Sare kako je rekao i učini joj kako je obećao: 2Sara zače i rodi Abrahamu sina u njegovoj starosti - u vrijeme koje je Bog označio. 3Abraham nadjene ime Izak svome sinu što mu ga Sara rodi. 4I poslije osam dana obreza Abraham svoga sina Izaka, kako mu je Bog naredio. 5Abrahamu bijaše stotinu godina kad mu se rodio sin Izak. 6Sara reče: "Dade mi Bog da se nasmijem, i tko god to čuje nasmijat će mi se." 7Još doda: "Tko bi ikad rekao Abrahamu: djecu će ti Sara dojiti! Ipak sina mu rodih u starosti". 8Dijete je raslo i bilo od sise odbijeno. A u dan u koji Izak bijaše od sise odbijen Abraham priredi veliku gozbu.

7.travnja

Vrijeme radosti nije ograničeno

Fil 4
4Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! 5Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! 6Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu - molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem - očitujte svoje molbe Bogu. 7I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu. 8Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala - to nek vam je na srcu! 9Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni - to činite i Bog mira bit će s vama!

Evo ...pogodi me usred srca...
Raduje se srce moje malo u Gospodinu Isusu mome...raduje...
šta mi mogu svi...jer On je u mom srcu...

Radujte se....odjek tih riječi odzvanja...u mom srcu...
...u pogledu...punom dragosti...jedne žene...koja me dotakla...davno...svojom vjerom...
...i svojim oduševljenjem za Gospodina....

...odjekuje u glasu...jednom dragom...kada se vine...iz srca jednog dragog bića....
ajme...još mi odzvanja glas ovog Uskrsa...koji potrese moje dubine...i na čije riječi ...zaplakah...od radosti....
Raduj se...Uskrsnuo je...ova tama od jučer ne bi imala smisla da nije..
...Raduj se....govori Gospodin....preko njih...

...kako je lijepo biti okružen srcima koja se raduju...i koja tvoje srce uzdižu do te radosti...

...jer meni..maloj...plašljivoj ...čije srce...malo malo ...zastane u osluškivanju...baš to treba...
zanesenost i radost...srca preplavljena radošću....koja tu radost prelijevaju...u moje srce...

Radujte se!
Ti kažeš po neznam vec koji put radujte se, radujte se, a ja svaki put ne želeći zalog Tvoje radosti na svoje lice stavljam Mak- up očaja tuge beznađa.
I kad koračam putevima ovog zemnog traženja, vjerujući i čvrsto otimajući se za neko novo Nadanje pored Ljudi prolazih kao brod pored obale ne izazivajući nikakvo mahanje ni poticaj za jedno novo zaustavljanje, a kamoli da razmislim možda pomislim da Gospodin je blizu, On treba moje uplovljavanje.
Nego tupo poput svirača bez istrumenta pokusavam prstima odsvirati takt i crpiti posljednji grč razuma natapajuci osjećajima puknuti vrč, donoseći samoj sebi utjehu krivog nadanja.
Moji kapci zabrinuti su za ono što nije u mojoj moći, moje usne često mole za isprazni korak, ne mireći se s Isitnom što se u svakom svitanju jutra budi i umiva kišom blagoslova makar i njedra drhtala od leda, vjerujem da je zbog toga što u tijelu trebalo bi slediti sve bolesne bakterije i pustiti srcu da se raduje ispočetka.
Čeznutljivim mislima zahvaljivati za visine i uplašene korake, za sve rane što oštrica ljudskosti moje duboko zadirala je do dna Ljubavi Tvoje. Radujte se, jer Bog moj biješe Bog i Čovjek On poznaje dubinu ljudske boli i sve misli što čovjek u svom srcu roji.
Radujte se, kad i na prozoru mojeg života udaraju kiše, kad zatvaram srce duplim staklima da me ne dotakne ni jedna kap Tvoje milostii ...
Ti zoveš da izađem u susret Tebi u susret Životu da primam blago sve nevere i kiše jer Ti u svojoj Ljubavi kupaš baš tad nego ikad više!
Ti mom srcu u valovima mojeg Života daješ Mir i snagu da Ti se radujem najviše!