|
5. travnja
Sveti Vinko Ferrer, prezbiter
(1350-1419)
O njegovu djetinjstvu zna se vrlo malo. Rodio se god. 1350. kao sin gradskoga bilježnika u Valenciji. U 17. godini života u rodnome gradu stupio je u dominikanski red, tu je započeo i nauke da ih nastavi u Leridi i Barceloni. Kao profesor počeo je predavati filozofiju, a kasnije i teologiju, što svjedoči o njegovim intelektualnim sposobnostima. Velika sreća njegova života bijaše mu učitelj novaka u novaštvu koji ga je uveo u pravi duh redovništva. Taj duh je učinio od njega jednoga od najvažnijih propovjednika onoga vremena. On je, propovijedajući pokoru, obišao ne samo svoju domovinu Španjolsku, već i gornju Italiju, Savoju, Švicarsku i Francusku. Imao je velikih uspjeha, a ponajviše zato što je njegov život odgovarao pokori koju je naviještao. Svjetski užici i časti za njega nisu ništa značili. Na njegov stol meso nikada dolazilo nije, a kroz 40 godina, osim nedjeljom jeo bi samo jedanput na dan. Ležaj mu se sastojao od slame i loze. Pred pukom je stajao kao drugi Ivan Krstitelj. Pokornički i isposnički život davao mu je izvanrednu moralnu snagu koja je djelovala na mnoštvo. Njome je branio pravu vjeru protiv krivovjerja i promicao ćudoređe protiv lijenosti i loših običaja. Kroz 20 godina bavio se misionarskim radom koji je dovršio u Bretanji među jednostavnim pukom.
Johan Huizinga, profesor Lajdenskog sveučilišta, napisao je knjigu Jesen srednjega vijeka, koja je jedno od najvećih djela povijesti kulture. U toj knjizi piše o sv. Vinku Ferreru: "... Kad bi dolazio dominikanac Vincencije Ferrer da održi propovijed, pošli bi mu, pjevajući hvalospjeve, iz svih gradova u susret narod, magistrat i svećenstvo sve do biskupâ i prelatâ. Putovao je s brojnom pratnjom sljedbenika koji su svake večeri po zalasku sunca obilazili gradom u procesijama, trapeći se i pjevajući. Za sve je svoje pratioce brižljivo pripremao hranu i konak, a za konačare je unajmio besprijekorne ljude. S njim je putovalo mnogo svećenika iz raznih redova da mu neprestano asistiraju pri ispovijedanju i pri služenju mise. Pratilo ga je i nekoliko notara da vode zapisnik na mirovnim sudovima što ih je sveti propovjednik posvuda održavao. Magistrat španjolskog grada Orihuele izjavljuje u svom pismu biskupu u Murciji da je u njegovu gradu proveo 123 pomirbe, a od toga 67 u slučajevima umorstva. Gdje je god propovijedao, svugdje je njega i njegovu pratnju morala drvena ograda zaštićivati od navale mnoštva, koje mu je htjelo poljubiti ruku ili skute. Dok je propovijedao, sva je privreda mirovala. Rijetki su bili slučajevi da svoje slušatelje nije nagnao u plač, a kad je govorio o posljednjem sudu, o kaznama u paklu ili o Isusovim mukama, gorko bi se rasplakao zajedno sa svojim slušateljima, pa je morao propovijed prekidati dok se plač ne stiša. Pokajnici su pred svima prisutnima padali ničice i u suzama priznavali svoje teške grijehe... U opisivanju Ferrerova djelovanja ne treba tražiti smjerno preuveličavanje njegovih biografa..." Sveti Vinko je umro 5. travnja 1419. u Vannesu.
Sveta Julijana iz Liégea
(1191-1258)
Blagdan Tijelova dugujemo privatnim objavama svete Julijane. Isus ju je izabrao za tu misiju. Ona se rodila u Retinneu, u blizini Liégea (Liježa) u Belgiji, negdje oko g. 1191. Još vrlo mlada izgubila je roditelje te je predana na odgoj redovnicama samostana Cornillon. Oko god. 1207. i sama je stavila na se redovničku koprenu. U molitvi je često imala viđenje mjeseca, koji je krnj. Došla je do uvjerenja da mjesec označuje crkvenu godinu kojoj nedostaje jedna svetkovina Presvetog Sakramenta. Zato se svim silama dala na to da je uvede u Crkvu.
Oko godine 1230. jedna se komisija od 3 člana pozabavila njezinim viđenjima. Sačinjavali su je: Ivan iz Lozana, Hugo od svetog Kara i lieški arhiđakon Jakov de Troyes, koji je kasnije postao papa uzevši ime Urban IV. On je godine 1264. blagdan Tijelova uveo u čitavu Crkvu. Već prije uveo ga je Robert de Thourotte u biskupiju Liége, a Hugo od svetoga Kara u Zapadnu Njemačku.
God. 1230. Julijana je postala priorica samostana Mont-Cornillon. Bila je velika revniteljica redovničke stege, ali je u tome naišla na jak otpor kako redovnica tako i vanjskih osoba. Zbog toga je 2. svibnja 1248. dala ostavku na službu poglavarice i započela život takozvane "rekluze" ili zatvorene redovnice. U takvom vrlo strogom i prostorno skučenom životu ustrajala je sve do svoje blažene smrti 5. travnja 1258. Sahranjena je u cistercitskoj opatiji Villers.
U ikonografiji svetu Julijanu najčešće prikazuju na koljenima pred oltarom, na kojem se nalazi kalež. U ruci drži knjižicu redovničkih pravila,
Mi stariji, koji se s nekom sjetom sjećamo divnih tijelovskih procesija, lakše ćemo osjetiti zahvalnost ovoj svetici koja je zaslužna da je taj lijepi blagdan uveden u Crkvu. Jedan od najvećih kršćanskih umova sv. Toma Akvinski sastavio je misu i časoslov za Tijelovo, a njegovi su tijelovski himni nenadmašivi i kao poezija i kao dogmatski sadržaj euharistijske tajne. Blagdan Tijelova svojom ljepotom zanio je mnoge pobožne i umjetničke duše koje su svojim djelima uzveličale euharistijsku tajnu. Sjetimo se samo Rafaelove slike Rasprave o Euharistiji. Bog se u svojim nedokučivim putovima poslužio skromnom redovnicom da crkveni život obogati jednim velikim blagdanom.
Blažena Krescencija Marija Höss
(1682-1744)
Jedan naš suvremenik, anglikanski biskup John A. T. Robinson zapisao je ovo: "Građu za našu molitvu pruža nam svijet." A to u praksi znači da nam sve može biti povod za molitvu. Kad susretnemo čovjeka koji je prekinuo s Bogom i s Crkvom, možemo moliti: "Bože, vrati u svoju očinsku kuću toga izgubljenog sina!" Kad prolazimo kraj groblja ili susretnemo mrtvačka kola, možemo moliti: "O Bože, daj nam ljubav prema Tebi da bismo mogli nadvladati strah pred smrću!" Kad ugledamo kakav izazovan i sablažnjiv plakat ili prizor, zavapimo: "Bože, ne dopusti da ljudi tome nasjedaju!" Kad kraj nas projuri kakav hiperluksuzni "mercedes", recimo: "Bože, daj da budem zadovoljan s malim i s onim što imam!" Kad čitamo u novinama o ratu, o djelima nasilja, zamolimo: "Bože, daj da naš nemirni svijet upozna da si Ti jedini uzročnik pravoga i trajnoga mira!"
Primjer za takvu i sličnu molitvu daje nam jedna njemačka franjevačka trećoredica, koja se rodila 20. listopada 1682. u Kaufbeurenu te umrla u svome gradiću 5. travnja 1744., baš na sam Uskrs. Ona je u svom samostanu kroz 16 godina bila najprije vratarica, u neprestanom dodiru s vanjskim svijetom, zatim učiteljica novakinja i napokon poglavarica. Iako redovnica, posvećena molitvi, njezina je molitva bila izrazito apostolska. Na tri nakane naročito je molila i žrtvovala: za sjedinjenje svih kršćana u vjeri, za proširenje Kristova kraljevstva na zemlji i napokon za duše u čistilištu.
Kao njezin duhovni otac sv. Franjo Asiški i Krescencija je imala oko za Božje tragove u stvorenju te za veliku znakovitost stvorova. Nebeska tijela, biljke i životinje podsjećale su je i opominjale na Božje tajne i Njegovo spasiteljsko djelo. Ona je pjevala i skladala pjesme koje bi pjevala sa sestrama. U svojoj pjesmi "O blaga Božja ruko!" pravi usporedbu između Božjeg i ljudskog djelovanja. Ta tako konkretna, sa životom i stvorenjem povezana molitva, očuvala ju je od pobožnosti koja je tuđa životu i čovjeku.
Njezina pobožnost i molitva vodile su je na duboku solidarnost s ljudima. Ona je u svome duhovnom životu primila izvanredne darove i milosti; tako su je posjećivali mnogi uglednici: svećenici, biskupi, kardinali, knezovi, tražeći kod nje savjeta i svjetla. Kraj svega toga ostala je skromna jer je vjerovala da je sve od Boga, Božji dar. O sebi je ovako govorila: "Ne mogu se dosta načuditi da na mene može misliti ma i jedan jedini čovjek jer ja sam ipak samo jedna jadna grješnica i jedno ništavilo."
Pred Bogom se nije uvrštavala među pobožne i svete, već među grješnike. To joj je pomoglo da je jače spoznala i doživljavala neizmjernu Božju svetost, pred kojom valja pasti na koljena u najdubljem strahopočitanju. Ali ne samo to. Ona je na taj način osjetila i svu grješnost ljudskoga roda pa je osjetila potrebu da skupa s Kristom, Njegovim križem, bude i sama žrtva zadovoljštine za ljudske grijehe. Uvidjela je da je i sama kriva zbog smrti Božjega Sina, a to ju je poticalo da se s Njime u ljubavi sjedini i u duhu zadovoljštine na se uzme grijehe svijeta. A sam ju je Isus uvlačio u tajnu svoje muke, osobito u petke. Ona je tome pridodavala stroge pokore i dragovoljno podnošenje bolesti i križeva. Sve što je trpjela, uspoređujući s onim što je Isus pretrpio, učinilo joj se kao ništa. Zato je i govorila: "O, kad bih sa svojim Spasiteljem mogla biti prikovana na križ, tada bi bile ispunjene sve moje želje!"
Krescencija je upoznala svu veličinu i moć požrtvovne ljubavi. I zato njezine riječi zvone kao kakva himna ljubavi: "Ljubav mi daje krila da mogu uzletjeti sve do prijestolja presvetoga Trojstva i ondje iznijeti sve potrebe Katoličke crkve, kršćanstva, nevjernika, grješnika i duša u čistilištu. Ljubav mi daje krila da poput golubice poletim u bliže i dalje zemlje i ondje Božjom snagom pripomognem naviještanju pravog nauka i Evanđelja nevjernicima. Ljubav mi daje krila da poput pčelice poletim na svako stvorenje te iz njega sišem med. Ljubavlju, Bože, mogu Te s neba privući dolje u svoje srce, a s Tobom mogu prijeći preko svakog zida. Ljubavlju mogu smekšati kamena srca grješnika, njome mogu skršiti okove grijeha. Ljubavlju mogu zatvorene u čistilištu osloboditi. Ljubavlju mogu svladati sva svoja zla nagnuća. Ljubavlju mogu nadvladati sve paklene napasti. Ljubavlju mogu podnijeti sve suprotivštine i muke. Ljubavlju mogu Boga još više ljubiti."
Eto, to je duša koja bi svakom svjesnom i zauzetom kršćaninu svojim duhom imala mnogo toga reći!
|
Login
FAQ
Chat
Traži
