www.tebe-trazim.com

Što je to u nama…hram…

Dal ga njegujete…

Svoj mir i sklad iznutra…posvećenost..predanost u molitvi…

Kako doživljavate..i dal ga čuvate…

Koliko sam upoznala braće i sestara…u svakog je drugačije…

Unutarnji hram…kako to milo zvuči…

..samo naše…naš susret s Bogom…

..podijelite iskustva…

....e moya...dobra ti je ova...

...u mome ...malo malo pa je propuh....
kad se samo sjetim kako je prije puvalo tamo....a on prazan....
..onog trena kad sam upoznala Gospodina...začepile se praznine....
...rupice....pukotine...sve....

...samo ...kad mislim da je to sve...počnu rupice da popuštaju...pukotine...
kako samo oholo od mene da i pomislim da sam jaka ...

...iznova me moj pad probudi....i otjera na rad....
nije prisilni..dobrovoljni...najslađi posao ...a težak...
molitva...postojanost u molitvi....
sam trenutak kada ga zaištem u srce..najmiliji mi je...
znam da odmah dolazi...
predajem mu se sva tamo...u mom hramu boravimo samo mi....
ne trebam se nikog i ničeg bojati ni sramiti....
trebam samo gledati...Njega...
čistim svoj hram...čistim.....samo ponekad...
..čujem samo kucanje...
..pa me boli samo ta blizina....
znam da je ispred ...a ne ulazi....ja Ga ne pustim....
...moram najprije sve očistiti...
..da bude čisto...za Prečistoga...

Gospodine ......hram...moje srce Tvoj je hram.....
Ti si moj hram....
nauči me ...da niti ne izmrvim...a kamoli da pukotine hramu svome radim ...
molim Te ....da te dostojno mogu primiti...da ne odlaziš...ali nikada
ljubim te...ŽIVOTE HRAMA MOJEGA....

Oduvijek osjećam u sebi to jedno posebno mjesto
gdje vlada neobičan mir i rekla bih - svetost...
Nažalost, to je mjesto dugo zauzimalo "malu kvadraturu" u mom biću...
Tamo sam svraćala tek kad bih imala problema ili kad bih zahvaljivala za nešto veliko i lijepo što mi se dogodilo...
Nisam baš njegovala taj hram i nisam mu pridavala puno pažnje,
iako sam osjećala da je to ono najvrednije u meni...
Ma kakva sam bila,
znala sam da Isus ipak itekako živi u meni...
Tek prije nekoliko godina sam počela svoj unutarnji hram uređivati s ljubavlju, čistiti ga od svega što je naraslo oko njega i što ga je učinilo
tek jednim od brojnih mjesta u mom srcu, a ne jedinim...
Otkad sam pozvala Isusa da uđe u moj mali hram koji se jedva vidio od divljih biljaka koje su ga htjele sakriti - sve se promijenilo nabolje...
Sad je taj hram postao Isusovo prebivalište i sad je hram u centru mog srca i bića... Puno je korova Isus spalio, maknuo je sve ono što nije pripadalo tamo..
Otkad sam postala svjesna da nam je dužnost biti darom za svog Oca i da je naše tijelo HRAM BOŽJI - zaista se pokušavam u svakoj prilici toga držati i ničime ne unakaziti taj divan hram koji je u meni.
Primijetila sam da mnogo toga što je prije bez problema ulazilo u moje srce - više ne ulazi... One misli koje su prije često obitavale u meni - više ih nema...Dođu tek na sekundu, ali su brzo otjerane van...
Otkad sam postala svjesna da je naše tijelo uistinu hram našeg Boga - ja zaista vidim da ničemu drugome više nema mjesta u meni, znam da to nije moja zasluga, nego veeliki dar Božji: sve loše tako brzo nestaje..i ne vraća se više... Naprosto to više nema pristup u moje srce.
Isto tako, osobito primijećujem da nemam nikakvih problema (napasti ili kušnja) s čistoćom tijela - nema nikakvih bludnih misli, želja ili djela... Sve to baš se ni ne približuje meni.
Sigurna sam da je to sve rezultat spoznaje da je naše tijelo - hram Duha Svetoga i da se u taj hram ne priliči donositi ništa što tamo ne pripada...Naravno, nakon te spoznaje - sigurno mi je Bog dao toliko milosti da ne griješim na tom području jer nevjerojatno mi je da ja koja nemam dovoljno odvažnosti ni odlučnosti da naučim za jedan ispit: odjednom se bez problema ostavljam svih grešnih misli, odjednom mi postaje velika stvar i "najobičniji poljubac" i naprosto ne mogu vjerovati kako sam se prije mogla poljubac smatrati nečim tako uobičajenim i kako sam se mogla u srednjoj školi poljubiti ponekad s dečkom kojeg sam tek upoznala... Kad danas sretnem na ulici te neke simpatije s kojima sam se poljubila nekad davno: ne mogu vjerovati da sam se nekad davno s tim dečkom sat-dva ljubila!!! To mi se sad čini kao jako ozbiljna stvar i najradije bih mu rekla: Ma jel se sjećaš ti onog našeg ljubakanja?? Eh, pa stvarno nismo znali što radimo!!!
No, vidim da su to sve i danas lijepi susreti (iako ja ni ne slušam puno što mi govore, nego se samo pitam pa kako sam se mogla tih subota tako ljubiti s njim, a nisam znala ništa o njemu...???)... pa ne započinjem takve teme baš na ulici, ali ako se nađem u prikladnim okolnostima gdje se može ozbiljno razgovarati - uvijek se rado dotaknem i te naše zajedničke prošlosti, pa makar to bio i "samo" poljubac... Uglavnom, iskoristim i te prilike da navijestim Radosnu vijest!!

Uh, udaljila sam se od teme....!!!

Uglavnom - DA, itekako osjećam u sebi taj divan hram u kojem živi naš dragi Isus... On s Ljubavlju uređuje taj hram, a ja mu to velikodušno dopuštam i molim Ga da što više uredi to mjesto!! Čim napravim mali nered - brzo Ga pozovem i On odmah dođe i sve popavi, sve opet učini Novim...
Taj je hram zapravo najvrednije što imam u sebi i na sebi... Voljela bih da jednog dana baš sve moje misli, sva moja djela i riječi dolaze baš iz srca tog hrama... Voljela bih da Isus ukloni i najmanji korov i da jedino što živi u meni bude taj divan Hram....

Moj hram je molitva i pjesma.

Mrzim otici negdje gdje ljudi beštimaju i misle loše stvari, tako mi tresu taj hram, da se posloje gad se hram prestane trest osjecam lose.

Zivciraju me ljudi koji beštimaju.

Svjesna sam da od prije godinu dana tog hrama..Bog se želi nastaniti u svakome od nas....nastojim svojim dobrim djelima i čistoćom srca držati ga urednim...molim svakodnevno..nepojmljivo mi je da bi i jedan dan prošao a da ja nisam imala susret s Bogom svojim..pa i u danima kušnje i patnje..ja znam da je On tu..samnom...ja neznam kako bih to prenijela riječima...ali svaki dio moga bića osjeća Njega i Njegovu dobrotu..
Njegovu želju da bude samnom..da me štiti i pazi od svega..to je i moja želja...želim o Njemu misliti 24 sata na dan...
ljudi moji..ja uživam u društvu Boga svog...
spustio me je na ovu zemlju...dao mi je Daha svog..i ja sam tako sretna zbog toga..ta sreća nema opisa...to se samo doživljava...

Molitva, stvara pravi put za Gospodina, i otvara vrata srca..
Svetomu Duhu,da mu tijelo postane Hram Bozji...

Vjerujem da je molitva neophodna,i jako vazna,
komunikacija izmedju svakog Bozjeg djeteta i njegovog Nebeskog Oca.
Molitva je razgovor s Bogom..zato se ceto pitam, dali stvarno odvajam dovoljno vremena...za razgovor s mojim Gospodinom...
Molitva je mnogo vise od obicnog vjerskog obicaja ili duhovnog treninga – ona je nacin pomocu kojega mozemo uzivati u prijatnoj i intimnoj komunikaciji sa Gospodinom, kada netko trazi molitvo od mene...
ili ako mi netko daje prijedloge za molitvu,
nikada ne bi pomislila,da me on s tim forsira...
Sta, ako bas preko njega ..moj Gospodin trazi...da moje tijelo postane...
Njevog Hram..Moje srce, mora biti uvjek spremo,da otvori vrata...moga hrama..moje ljubavi,i mojeg istinskog zivota...
Molitvom objavljujemo nasu ljubav prema Bogu, nasu ovisnost o Njemu, nasu pokornost,poslusnost..poniznost, skromnost..
Njemu kao i nasu zelju da suradjujemo s Njim u ispunjenju Njegovog plana za nas,i Njegove Svete Volje...
svakodnevno odvojimo vrijeme za osobnu molitvu, a i da se pridruzimo se zajednickim molitvama, cak i onda kada smatramo da nemamo dovoljno vremena...Za Gospodina , moram da imam uvjek vremena...
Bog je obecao u Svojoj rijeci da ce uslisati nase molitve te da ce blagosloviti one koji Ga marljivo traze, stoga, "uvijek treba moliti" ,
treba ,dozvoliti...i nasim zivotom, pokazati...da je nase tijeli...
Njegov Hram...

Kažu da je srce naše Božiji hram, e pa moj hram je onda bio dobar period života trošna građevina u kojoj nije bilo mjesta nizašto osim za moju vlastitu oholost i samosažaljenje.
No svjetlo Krista uskrsloga oscjetlilo je i tu moju straćaru od srca i pokazalo koliko me ljubi da sam odlučila pospremiti taj nered. No na starim se temeljima nije dalo graditi i tako srušila sam sve i kako bi rekao naš narod "ajmo Jovo sve nanovo..."
Još uvijek taj moj hram u kom prebiva moj Gospodin nije velebna građevina, nego mala prostorijica u koju kao mrav unosim zimnicu za vremena kušnji.
I kad tijelo i um krenu nekim starim grešni putem iz tog sobička čuje se slavljenje i klicanje - Slava tebi Kriste Bože, Kralju slave vječite, ljubim te nada sve Isuse moj i nikad se od tebe odjeliti neću. Tvoja Riječ je jedina Istina, ja te izdati neću. Uvijek budi kraj mene i drži me za ruku u mojim slabostima. Lijeku duše moje, Živa Vodo iz nepresušnog izvora vodi me do konačnog povratka u Kuću Očevu..., i ovakvo slavljenje iz mog srca brzo me odvrati s grešnog puta, moj me Gospodin i Gospodar čuva i ja se ne bojim.

Unutarnji hram,
- nekako mi slabo svijetli, tinja od sjaja, svjetla ovog svijeta
- traži osamu, pustinju, razgovor s Isusom, bez obzira bilo dan ili noć
- mjesta i razgovore gdje tama ustupa mjesto svijetlu
- svakako i zajedništvo u molitvi s Kristovim Tijelom u Crkvi
- pokušavam osigurati Tebi stalni boravak
- a Ti mi nudiš sav "alat" za čišćenje i održavanje tog hrama,
- mir, radost, ljubav, nadu
- samo moram zamoliti u Tvoje ime
- i biti postojan u kušnji, revan u molitvi, ustrajan, pun nade
- uspijevam li u tome?
- nastojim da u mome hramu ostane barem onaj mali plamićak
- koji će ga obasjavati i svjetliti iz mene