|
Sveti Zenon, veronski biskup(† 372)
Verona, grad na rijeci Adige u sjevernoj Italiji, može se ponositi bogatom povijesnom, kulturnom i vjerskom tradicijom. O njezinoj slavnoj prošlosti govori još i danas sačuvan rimski amfiteatar, romanička katedrala, gradska vijećnica i drugi brojni arhitektonski spomenici kasnijih razdoblja. Biskupija u Veroni seže čak u III. stoljeće. U nizu njezinih biskupa zauzima odlično mjesto sv. Zenon. On je bio osmi po redu biskup, a od VIII. stoljeća je i glavni zaštitnik grada i biskupije Verone.
Da bismo s nekom sigurnošću utvrdili vrijeme biskupovanja i smrti sv. Zenona, možemo se pozvati na jedno pismo svetog Ambrozija, milanskog biskupa, koje datira iz godine 386. U tom pismu on naziva našeg sveca biskupom "svete uspomene". Iz sadržaja se pisma dade zaključiti da je sv. Zenon umro negdje oko godine 372. Kao smrtni dan uzima se 12. travnja.
Po svemu izgleda da sv. Zenon nije bio rodom iz Verone ni iz Italije, već iz Afrike. To se dade zaključiti iz jednoga od njegovih govora, izrečenih u čast mučenika Arkadija, koji je poginuo za vrijeme Dioklecijanova progonstva u Cezareji u Mauritaniji. Do istog se zaključka dolazi i iz stila ostalih njegovih govora, njihovih izvora i svečeve kulture. Sve to odiše dahom afričkih pisaca: Apuleja, Tertulijana, Ciprijana i Laktancija.
Govori sv. Zenona odličan su i pouzdan izvor iz kojeg možemo crpsti dragocjene podatke o njegovoj pastoralnoj djelatnosti i o njegovim biskupskim vrlinama. Svečevi govori različite su dužine, a obrađuju i različita pitanja. U njima je često riječ o arijanskim zabludama, o pravom nauku o Presv. Trojstvu, no uz dogmatski nauk obiluju i moralnim pobudama. Velik dio govorâ posvećen je liturgiji, osobito dijeljenju sakramenta krštenja i slavljenja Euharistije, a sadrže i mnoge dragocjene podatke koji obogaćuju kršćansku arheologiju. Tako iz njih saznajemo da je on u Veroni sagradio prvu crkvu, da je njegovim propovijedima pribivao velik broj vjernika obraćenika s poganstva, da je bio vrlo oprezan i razborit u pripuštanju obraćenika sakramentu krštenja i da je pripuštao samo one koji su bili vrlo dobro poučeni, pripremljeni i koji su na ispitu pokazali dostatno znanje. U tome nam može služiti za uzor. Primanje sakramenata traži doličnu pripravu. Ono se ni po koju cijenu ne smije svesti na puki običaj.
Sveti biskup Zenon mnogo je revnovao oko pridizanja klera i puka u vjeri i kršćanskom životu. To je činio ne samo riječima već još više životom i djelima. Davao je odličan primjer u kršćanskim krepostima, a osobito u ljubavi, poniznosti, siromaštvu te darežljivosti prema siromasima i potrebnima.
Zaključimo ovaj kratki prikaz o svetom Zenonu odsječkom iz njegovih Rasprava, koji je ušao i u Časoslov Božjega naroda! Svetac u njemu raspravlja o Jobu kao praliku Krista:
"Draga braćo, koliko možemo shvatiti, Job je pralik Krista. Tu nam istinu potvrđuje samo uspoređenje: Bog naziva Joba pravednikom. Krist je sama pravednost iz čijeg će izvora uživati svi koji su blaženi; a o Njemu je rečeno: Izići će vam sunce pravde. Job je nazvan istinitim. A sama istina Gospodin, u Evanđelju kaže: Ja sam put i istina.
Job je bio bogat. A što je bogatije od Gospodina, jer Njemu pripadaju svi bogati sluge, Njegov je sav krug zemaljski, Njegova je sva priroda, kako to lijepo kaže preblaženi David: Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive. \avao je tri puta kušao Joba. Slično, kako nas evanđelist izvještava, đavao je tri puta pokušao napastovati Gospodina. Job je izgubio sve blago koje je imao. I Gospodin je iz ljubavi prema nama zanemario svoja nebeska dobra i postao siromašnim da nas učini bogatima. Zlokobni je đavao poubijao Jobove sinove. I Gospodnje proročke sinove ludi farizejski narod ubija. Job je bio sav u čirevima. I Gospodin uzevši tijelo čitavog ljudskog roda bio je okaljan ljagom grijeha.
Joba je njegova žena poticala da griješi. I Gospodina je sinagoga silila da ide za pokvarenošću starješina. Prijatelji su Joba prezreli. I Gospodina su napustili Njegovi svećenici, Njegovi štovatelji. Job je sjedio u gnoju punom crvi. I Gospodin se kretao u pravom izmetu, u blatu ovoga svijeta među zločincima i požudnicima koji su pravi crvi. Job je ponovo zadobio zdravlje i vraćene su mu sve povlastice. Gospodin, uskrsnuvši, nije onima koji u Njega vjeruju vratio samo zdravlje već i besmrtnost i postao je gospodarom svekolike vasione, kao što je i sam zasvjedočio: Sve mi je predao moj Otac. Job je kasnije imao i sinove. I sam je Gospodin nakon proroka Sebi sazdao svete apostole. Job je blažen počinuo u miru. I Gospodin ostaje blagoslovljen odvijeka dovijeka i u vijeke."
Kad sveti Zenon kaže da je Gospodin "bio okaljan ljagom grijeha", time nipošto ne želi reći da je sagriješio, već da je na se uzeo sve naše ljudske grijehe. A to je bilo zato da za njih Sebe prikaže Ocu kao žrtvu zadovoljštine i tako nas od grijeha i smrti spasi.
Sveti Josip Moscati, liječnik (1880-1927)
Dana 5. svibnja 1974. posjetio sam Napulj i u njemu velebnu isusovačku crkvu, zvanu Gesu Nuovo. U njoj je često propovijedao apostol Napulja sveti Franjo de Geronimo, a u njoj se nalazi i grob svetog liječnika Josipa Moscatija, koji je umro u gradu pod Vezuvom 12. travnja 1927. ostavivši iza sebe uspomenu suvremenog sveca. Njega je 16. studenoga 1975. papa Pavao VI. proglasio blaženim, a 25. listopada 1987. papa Ivan Pavao II. svetim. Prema tome, Moscati je svetac naših dana, "svjetovnjak, slavni napuljski kliničar, kršćanin vjere i uzornog života" - kako to zapisa kardinal Corrado Ursi u predgovoru blaženikova životopisa, što ga prigodom njegove beatifikacije napisa glasoviti životopisac, također svjetovnjak, Giorgio Papasogli.
Tko radije voli novije nego starije svece u Josipu Moscatiju će naći čovjeka suvremene liječničke znanosti, vrlo aktivna, savjesna i zauzeta u svojoj službi, ali koji je u isto vrijeme bio i odlično sredstvo u Gospodinovoj ruci za ostvarenje viših ciljeva kako u vlastitom kršćanskom posvećenju tako i u apostolatu. "Giuseppe Moscati jedna je od onih osoba, naših suvremenika, koje su živeći u svijetu opipljiv znak Božje prisutnosti među ljudima, i to više čitavim svojim bićem nego djelima. Giuseppe Moscati je sposoban i svojoj struci predan liječnik, a to mu pribavlja poštovanje onih koji ga poznaju. On je velik učenjak i istraživač. Zbog toga zaslužuje udivljenje i pohvale svijeta s akademskom naobrazbom. On je i velik gospodin, dobra i samilosna srca, koje se drugima daje na doista nesebičan način, a što mu osigurava zahvalnost i ljubav tolikih koje pomaže i pridiže. To je bez sumnje mnogo. No nije sve. Čak ni ono što ljudi osjećaju. Oni što su u dodiru s njime uočavaju ono nešto dublje, iako im uvijek ne polazi za rukom da to izreknu na jasan i izričit način. Dosta je proučavati Akta kanonskih postupaka, za kojih su bili saslušavani kao svjedoci ljudi iz svih društvenih položaja, pa da se uoči ta činjenica i da se shvati o čemu se tu zapravo radi. Moscati je za sve svjedoke u stvari pravi kršćanski liječnik, sveti liječnik. Ta u svome jedinstvu dva nedjeljiva pojma pružaju ključ za shvaćanje njegove ličnosti" (Paolo Molinari).
Josip Moscati rodio se 25. srpnja 1880. u Beneventu, u vrlo odličnoj visokočinovničkoj obitelji. Kršten je 31. srpnja u župi Sv. Marka te po talijanskom običaju dobio više imena: Josip - Marija - Karlo - Alfonz.
Početkom godine 1881. Josipov se otac s predsjedništva suda u Beneventu preselio u Anconu, grad na jadranskoj obali. Ondje će Josip u krugu dobre obitelji provesti prve godine sretnog i bezbrižnog djetinjstva. Godine 1888. opet je uslijedio očev premještaj pa je obitelj Moscati prešla u Napulj. Ondje je iste godine, na blagdan Bezgrješnog Začeća, u crkvi službenica Srca Isusova Josip primio prvu pričest. Francesco Moscati, Josipov otac, vodio ga je svaki dan s ostalom svojom djecom na šetnju. Pri tom bi se neizostavno zaustavili u crkvi Josipove prve pričesti da posjete Isusa, prisutna u sakramentu Euharistije. Obiteljsko ozračje puno dubokih vjerskih osjećaja pomagalo je razvoju pobožnosti i kod Moscatijeve djece. Peppino, kako su od milja zvali Josipa, bio je već od malena naglašeno pobožan prema Euharistiji.
Svršivši osnovnu i srednju školu s odličnim uspjehom, a nakon očeve smrti, Josip se upisao na Medicinski fakultet u Napulju. Ondje su bili profesori sve od reda glasoviti učenjaci, ali, na žalost, sljedbenici pozitivizma i materijalizma jednoga Vogta, Moleschotta, Büchnera i Feuerbacha. Mladi sveučilištarac Josip Moscati znat će i u takvu ozračju svoju vjeru ne samo sačuvati, već i još više produbiti i ojačati. Vojvoda Mastelloni di Salza, koji je s Moscatijem skupa studirao, svjedoči o njemu: "Poznavao sam Josipa Moscatija oko g. 1900., a poznavao sam ga po njegovim svakidašnjim vježbama pobožnosti u crkvi Santa Maria di Caravaggio, gdje je privlačio moje udivljenje. Njegova sabranost, njegov žar, njegovo držanje pokazivali su jasno da je čas njegove pričesti bio trenutak najveće intimnosti s Bogom." Moscati je znao moliti, u molitvi s Bogom boraviti i razgovarati. Nalazeći se kao student u mnogim opasnostima po vjeru i moral, on nije pao jer opasnosti preuzetno nije tražio, već ih brižno izbjegavao, a uz to vodio jedan duboko molitveni i sakramentalni život. I to je tajna kako je za vrijeme svojih studentskih dana mogao sačuvati svoju vjeru i poštenje.
Moscati je 4. kolovoza 1903. postao doktor medicine i sjajnim uspjehom završio svoj studij. Već godine 1904. započeo je sa žarom liječničku službu u glasovitoj bolnici Santa Maria del Popolo. Tu je s naročitom brigom organizirao njegu bolesnika zaraženih bjesnoćom. Moscati je bio duboko human liječnik. No, to nije bio samo neki naravni humanizam, već čovjekoljublje iz dubokog kršćanskog uvjerenja. On je radi Krista služio braći ljudima i znao se za njih žrtvovati do krajnosti. Neka to potvrdi samo ova zgoda: 4. travnja 1906. vulkan Vezuv je jače nego obično proradio i počeo rigati užarenu lavu i pepeo. Bilo je ugroženo naselje Torre del Greco, u kojem se nalazila mala bolnica, ovisna o onoj u gradu u kojoj je radio doktor Moscati. Ljudi su s ugroženog područja bježali glavom bez obzira, a jadni bolesnici ostadoše prepušteni samima sebi. Moscati je sam pošao na mjesto nesreće te svojim silama organizirao spasavanje bolesnika radeći i sam sve što je mogao. Kad su bolesnici bili smješteni na sigurnom, krov se bolnice pod teretom užarenog pepela stropoštao. Sličnu je požrtvovnost Moscati pokazao i godine 1911. prigodom epidemije kolere.
Moscati je, ne navršivši ni tridesetu godinu života, izišao na glas kao izvanredan dijagnostičar. Znao je ustanoviti s takvom lakoćom i sigurnošću o kojoj se bolesti radi da su se tome čudili i najbolji liječnici. Moscati je u svom radu uz naravna upotrebljavao i nadnaravna sredstva, a to mu je pružalo onu izvanrednu pronicavost kojom se služio u pristupanju bolesnicima i njihovim bolestima. Za vrijeme dugih sati izvođenja pokusa te ispitivanja uz mikroskop on je mislio i na Boga, koji je svuda prisutan i na djelu. Štoviše, znanstveni rad i istraživanje približavali su ga sve više Stvoritelju svega stvorenja. Njemu je želio služiti čitavim bićem pa je čak položio i zavjet čistoće. Liječnici i bolesnici su ga poštivali zbog njegova znanja i vrlina, a on je sve pripisivao Bogu jer je bio svjestan da je sve naravne i nadnaravne darove primio od Njega. U liječničkoj praksi čuvao se pohlepe za novcem i zaradom pa je mnoge, osobito siromahe badava liječio, a novac je, što ga je pošteno zaslužio, davao u općedruštvene i dobrotvorne svrhe.
On je svoje liječničko službovanje shvaćao kao neku svećeničku misiju. Zato se zanimao i za duševno stanje svojih pacijenata pa ih je s mnogo taktičnosti upućivao i na primanje sakramenata, da se pobrinu i za spasenje svoje duše. Koji put bi i sam znao pozvati svećenika, svoga znanca, da pomogne u duhovnom pogledu njegovim bolesnicima, a druge bi upućivao k svećenicima u koje je imao veliko povjerenje.
Moscati nije dugo živio, ali je u relativno kratkom roku vrlo mnogo učinio. Bolovao je samo nekoliko dana, i to na nogama. Dana 12. travnja 1927. primio je svoju svakidašnju pričest, koja mu je bila posljednja u životu, učinio nekoliko posjeta svojim bolesnicima, a zatim preminuo. Sprovod mu je bio veličanstven. Svi su govorili o "svetom napuljskom liječniku". Tijelo mu je tri godine kasnije, 16. studenoga 1930., preneseno u crkvu Gesu Nuovo, gdje je njegov grob stalni cilj pobožnih hodočasnika. Svečanim proglašenjem blaženim i svetim Crkva ga je postavila za uzor svjetovnjacima, osobito učenjacima i liječnicima.
|
Login
FAQ
Chat
Traži
